Davor Dragičević i Predsjednik Dodik „mostom“ – ministar Lukač „ćuprijom“

Davor Dragičević, otac stradalog Davida, Predsjedniku Republike Dodiku argumentovao je esenciju organizacije i nadležnosti policije. I predsjednik je uvažio Davorove navode. No, sve zalud kad je već na prvom koraku realizacije naloga predsjednika ministar PONOVO prekršio zakon i prekoračio ovlaštenja. Kršenja zakona od strane ministra su i produkovala današnju katastrofalnu situaciju u ovoj (kvazi)istrazi i samo zato je važno reagovati na ovu njegovu novu nezakonitost.

Piše: Borislav Radovanović

Zadnja dešavanja u vezi istrage o stradanju Davida Dragičevića, primarno zbog pravilnog informisanja javnosti, moramo rastumačiti sa pozicije pravne i kriminalističke struke. U kakvom pravnom haosu funkcioniše Republike Srpska najbolje ukazuje činjenica da oštećeni u krivičnom postupku prezentuje poznavanje organizacije i nadležnosti policije bolje od sve sile „stručnjaka“ angažovanih u policijskim i pravosudnim tijelima.

Da bi pravilno shvatili aktuelnu situaciju moramo rastumačiti pravne statuse aktera dešavanja. Davor Dragičević u ovom krivičnom predmetu ima status oštećenog bez obzira što to još uvijek nije formalno utvrđeno od strane pravosudnih institucija. Sa te pozicije obratio se Predsjedniku Republike kao instituciji nadležnoj za kontrolu rada policije. Po istom pravnom osnovu (kontrolnih organa) i Milanko Mihaljica, predsjednik Odbora za bezbjednost NS RS od MUP-a RS-e je zatražio dostavljanje informacije o statusu predmeta.

Tokom razgovora, bar iz dostupnih informacija, Davor Dragičević je argumentovao stav da Darko Ilić i Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala u ovom predmetu djeluju izvan utvrđenih nadležnosti. Naprosto, njegov sin Davor nikada nije imao doticaja sa bilokakvim oblikom kriminala, a ponajmanje sa organizovanim ili teškim oblicima privrednog kriminaliteta. To sam kao pravni problem apostrofirao u svom prvom tekstu u okviru građanske akcije „PRAVDA ZA DAVIDA“, a na kraju se pokazalo da je moje navode u svoj toj masi „stručnjaka“ najbolje shvatio bolom i tugom skrhani otac nastradalog. Tragično!

Znači, pogrešno je ovde govoriti o Siniši Kostreševiću ili Darku Iliću kao pojedincima, nego ih moramo posmatrati kroz funkcije na koje su raspoređeni i nadležnosti kakve su propisane u domenu djelokruga rada. U dosadašnjoj fazi predmeta sve je upućivalo ka tome da je u pitanju delikt u domenu opšteg kriminaliteta. Znači, ukoliko je PU Banja Luka imala potrebu za angažovanjem specijalizovanih jedinica u sjedištu ministarstva onda je to MORALA biti Uprava za opšti kriminalitet (na čijem čelu je načelnik Siniša Kostrešević).

Kasnije ćemo se vratiti na ovaj detalj, a prije toga valja razjasniti ulogu predsjednika. Sa pozicije organa nadležnog za kontrolu rada policije Predsjednik Republike ima pravo intervenisati, a posebno ako je, kao u ovom slučaju, ozbiljno narušeno povjerenje građana u rad policije. Sa te pozicije imao je legitimo pravo od ministra tražiti određene informacije, pa i da reaguje u skladu sa svojim nadležnostima. Apostrofiram, od ministra, a nikako direktno od direktora policije.

U daljoj proceduri ministar je taj koji ima pravo i obavezu da kontaktira direktora Darka Ćuluma, te da od njega traži određena zakonom propisana djelovanja u domenu ovlaštenja. Elem, šta je uradio ministar Lukač? On donosi naredbu o kojoj krivični predmet „oduzima“ jednoj upravi i dodjeljuje drugoj. Za izdavanje takve naredbe ministar nije nadležan i istu nije smio donijeti. Iako se titulira kao „magistar pravnih nauka“ ministar samo dokazuje elementarno nepoznavanje prava i ništa drugo.

U ovom slučaju njegovo pozivanje na Zakon o republičkoj upravi je notorna glupost, a u odnosu na Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima ministar očigledno ne razlikuje ni elementarne termine. Dakle, primjenom članova 13. i 14. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima ovakvu naredbu MORAO je donijeti Direktor policije Darko Ćulum. Ministar nikako!

Institut „direktora policije“ u modernim pravnim sistemima uveden je kako bi se spriječile političke zloupotrebe policije. Zato ministar nema operativnih nadležnosti spram rada policije i nije ovlašten da policijskim službenicima direktno izdaje naređenja. No, to „magistar pravnih nauka“ nikako da nauči, a direktor Ćulum mu dozvoljava prekoračenja ovlaštenja kao u ovom i nizu drugih slučajeva.

Možda ovo djeluje kao „pravno cjepidlačenje“, ali u stvari govorimo o esenciji problema u istraživanju okolnosti stradanja Davida Dragičevića, pa i o tome kako je došlo do ozbiljnog narušavanja povjerenja građana u rad policije i sile javno izrečenih opravdanih kritika. Gdje leži suština problema?

Za razrješavanje sporne situacije moramo nesporno utvrditi ko je Darku Iliću izdao naredbu da se angažuje na ovom slučaju izvan nadležnosti Uprave za organizovani kriminal. Ako je takvu naredbu, kao ovu danas, izdao ministar onda govorimo o prekoračenju ovlaštenja ministra. Bez naredbe ili bar odobrenja Direktora policije Darka Ćuluma načelnik Ilić i njegovi ljudi nisu smjeli uključivati se u ovu pravnu stvar. Čak i da je ministar tako nešto naredio Iliću direktor Ćulum je MORAO REAGOVATI. Darku Iliću, baš kao i Siniši Kostreševiću i svima drugima do zadnjeg policajca u Republici Srspkoj ne mogu naredbe izdavati ni predsjednik, ni premijer, ni ministar, ni Generalni sekretar UN-a, nego samo „neposredni pretpostavljeni“. Policija ima svoju hijerarhiju i tačno se zna ko kome može izdavati naredbe.

No, ovde moramo uobziriti i Zakon o krivičnom postupku kao „vrhovni zakon“ u domenu primjene ovlaštenja policije u predmetu stradanja Davida Dragičevića. Tu opet nedvosmisleno stoji da o izuzeću ovlaštenog službenog lica odlučuje tužilac. Ovakvom spornom naredbom ministar Dragan Lukač ulazi i u nadležnosti tužilaštva. Valjda ga nezadovoljava to što krši Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima, nego je našao da krši i Zakon o krivičnom postupku. Znači, možemo govoriti o nadležnostima Glavnog republičkog tužioca i Direktora policije MUP RS, pa sve do odnosa između postupajućeg tužioca i inspektora pojedinca, ali u svoj toj priči nigdje NEMA MINISTRA!

Dakle, da ovaj tekst polako rezimiramo: Davor Dragičević je svojim današnjim sastankom sa predsjednikom izdejstovao da se stradanjem njegovog sina NAPOKON počnu baviti za to nadležne jedinice policije. Nema nikakve sumnje da će Siniša Kostrešević u „novom timu“ imati i inspektore PU Banja Luka koji su već angažovani na predmetu, odnosno da će oformiti tim kakav je trebalo da djeluje od samog početka spornih dešavanja.

Nesporno je da će se „novi tim“ suočiti sa nebrojeno problema produkovanih dosadašnjim haosom i javašlukom, ali se veličina „pobjede“ Davora Dragičevića ogleda u tome što je IPAK USPIO izdejstvovati da u slučaju stradanja njegovog sina MUP poštuje propisanu organizaciju i nadležnosti. Međutim, ministar Dragan Lukač se opet pobrinuo da protivpravno utiče na rad policije u ovom predmetu i to izdavanjem sporne naredbe.

No, ovaj problem će morati razriješiti nadležna kontrolna tijela (predsjednik, vlada, Odbor za bezbjednost, pravosuđe) i da jednom za svagda u Republici Srpskoj ministri „nauče“ šta su njihova ovlaštenja, a šta ne smiju nikako činiti.

MINISTAR NIJE POLICAJAC i nema policijska ovlaštenja, pa time NEMA APSOLUTNO NIKAKVA PRAVA DA UTIČE NA KRIVIČNE PREDMETE. Vidjeli smo kako je rezultiralo dosadašnje nezakonito miješanje ministra u predmetu stradanja Davida Dragičevića i zato je važno onemogućiti njegov dalji uticaj na rad policije, pa bilo to i u domenu ovakvih formalnosti. Sa druge strane moramo uspostaviti PRINCIP da ministar (ma ko to bio) radi u domenu propisanih ovlaštenja, a da radom policije neposredno upravlja direktor policije.

Znači, nismo moćni da Davidu vratimo život, nismo sposobni ni umanjiti bol njegovih bližnjih, ali ima nešto šta ovako okupljeni i složni možemo postići: DA DAVIDA POZICIONIRAMO KAO SIMBOL NOVOG DOBA, SIMBOL BORBE ZA BOLJU I PRAVEDNIJU REPUBLIKU SRPSKU, KAO SIMBOL SIGURNOG ODRASTANJA NAŠE DJECE!

ZATO 21. APRILA NA DOBRO ZNANOM MJESTU I U ISTO VRIJEME!