„PRAVDA ZA DAVIDA“: Slijede li ostavke?

Preko 10 000 građana jasno je izrazilo stav da ministra i direktora policije smatraju saučesnicima u brutalnom ubistvu Davida Dragičevića. U Njemačkoj, 68 puta brojčanojoj od Srpske, ova masa gnjevnih građana neminovno bi produkovala ostavkama. Šta će učiniti ministar Dragan Lukač ili direktor Darko Ćulum?

Piše: Borislav Radovanović

Režimski mediji o Dodikovom kontramitingu u Banjaluci iz maja 2016. godine govorili su o desetinama hiljada, a najgori skeptici priznali su cifru od preko 8 000 prisutnih. Jučerašnji skup „PRAVDA ZA DAVIDA“ u svakom mogućem pogledu bio je brojčaniji od tadašnjeg okupljanja na istom mjestu.

Za razliku od vladajuće oligarhije, baš kao i njihovih političkih oponenata, koji su za svoje skupove angažovali najmanje 150 autobusa iz svih krajeva Srpske, Davor Dragičević za jučerašnju nezapamćenu manifestaciju čovjekoljublja nije potrošio niti jednu jedinu marku. Građani širom Bosne i Hercegovine i regiona snalazili su se kako su znali i mogli, ali u došli u Banjaluku i kazali svoje.

Vidjeli smo kakve manipulacije su javnosti podastirali režimski mediji, ali zahvaljujući BN televiziji imamo snimke koji nam daju za pravo govoriti o preko 10 000 samoorganizovanih ljudi. Zamislite šta bi bilo da je Davor imao mogućnosti obezbjediti 150 autobusa za dolazak naših istomišljenika iz zemlje i okruženja. No, Suzana i Davor stoje uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu, a svi oni koji vjeruju u ideju „PRAVDA ZA DAVIDA“ dolaze kako mogu, pa i koliko smiju.

Eto imali smo popis stanovništva pa znamo koliko nas živi u ovoj zemlji, znamo i kakva su nam primanja i imovna moć uopšte. Zato u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini 10 000 samoorganizovanih građana zvuči grandiozno. Za komparaciju uzmimo prebogatu Njemačku, nekih 68 puta brojčaniju od Republike Srpske, pa i 23 puta od Bosne i Hercegovine. Kad se 10 000 Njemaca organizuje i nekog ministra javno optuži za protivpravno ponašanje neminovno usljeđuje njegovo nuđenje ostavke. Eto prethodnih godina u razvijenim zemljama imali smo više slučajeva ostavki zato što je utvrđeno da su npr. ministri plagirali doktorate ili naučne radove. To je naprosto politički i moralni čin.

Davor Dragičević juče je bio surovo jasan: za saučestvovanje u ubistvu njegovog sina optužio je ministra, direktora i načelnika policijske uprave koja se „bori“ protiv organizovanog i teških slučajeva privrednog kriminala. I preko 10 000 nas ga je nedvosmisleno podržalo u takvom stavu. Bar stotinu puta smo podizanjem pesnice u vis (to je naš oblik „glasanja“) demonstrirali kako mislimo isto šta i Davor.

Znači, mi smo svoje kazali, a sad su na potezu neki drugi. Da i oko toga budemo kristalno jasni. Može Dragan Lukač po režimskim medijima glumatati šta hoće, ali on nije policajac još od 2006. godine. Po difoltu on bi trebao biti političar kog je stranka imenovala na čelo iznimno važne institucije. No, kvaka je na tome „trebao bi biti“. Da je Lukač političar već u ponedeljak bi podnio ostavku, čisto da dalje ne nanosi štetu političkoj partiji čiji je član, pa i vladajućoj koaliciji. Posebno u kontekstu predstojećih izbora.

Nije Dragan Lukač ni policajac, ni političar. On je tačno ono šta smo juče nedvosmisleno izrazili – ZLOČINAC. Davor Dragičević je to vrlo suptilno objasnio: Dragan Lukač je saučesnik u brutalnom ubistvu, a po onome kako se ponašao tokom dosadašnje istrage - gori je zločinac od onih koji su direktno okrvavili ruke Davidovom krvi. Isto se odnosi i na imenjake Čuluma i Ilića.

Od takvih nije realno očekivati bilokakav moralan čin, a ponajmanje ostavke. No, niko u ovoj priči nije naivan. Pokušala je RTRS „citiranjem“ tabloidnog smeća najgore vrste nas 10 000 okvalifikovati kao teroriste, strane plaćenike, kao rušitelje Republike Srpske... Mogla je RTRS, udružena sa ATV, pokušavati šta joj drago, ali ljudi vjeruju svojim očima.

Juče je u Banjaluci održano masovno PORODIČNO OKUPLJANJE. Nekoliko stotina djece mlađe od 10 godina, pa sve do malih beba, roditelji su doveli na to „terorističko poprište“. Da ne pominjemo kako je većinu okupljenih činila omladina, koja svakog dana osmišljava i realizuje program. U stvari realizatori samih dešavanja su tinejdžeri i omladinci, Davidovi bliski prijatelji, studenti, komšije i istomišljenici. Mi stariji smo tu samo da ih podržimo u borbi za istinu i pravdu. U borbi za njihovu budućnost!

David je tražio pravdu za nastradalog Nikolu Đurovića, a sad svi mi zajedno tražimo pravdu za Davida, Nikolu, Dženana (Memića) i svu drugu nevino stradalu djecu. Nebrojeno puta je Davor uzvikivao „Pravda za svu djecu!“, a naše izdignute pesnice govorile su šta mislimo o tome. Treba apostrofirati kako je iz Banjaluke tražena pravda i za Dženana Memića, baš kao što su brojni građani Sarajeva, Tuzle i više drugih gradova Fedaracije došli da podrže „PRAVDU ZA SVU DJECU“. I naši istomišljenici iz Federacije na skup su doveli svoju djecu. Naša djeca treba da od malena nauče šta je to čovjekoljublje! U Banjaluku sam došao sa već poznatom ekipom, ali mojih troje djece  nije bilo sa nama  jer su u Tuzli nastupali sa svojom folklornom grupom, ali i to valjda nešto ukazuje.

Eto, nazvaše nas teroristima, plaćenicima, izdajnicima ili kako god. A šta je Banjaluka prezentovala? Sveopšte jedinstvo, slogu, ljubav, brigu za budućnost naše djece. David Dragičević nije „klinac iz kvarta“ (kako sam kaže u svojoj pjesmi), nego simbol novog doba, drugačije budućnosti ove napaćene zemlje. O onome šta je viđeno u Banjaluci valjalo bi da razmisle svi koji vode ili teže da vode ovu zemlju, normalno ukoliko su sačuvali bar zrno zdravog razuma.

Davor Dragičević je čovjek doista fascinantan. On imenima i prezimenima optužuje tri najmoćnija čovjeka policije Republike Srpske da su gori zločinci od onih koji su u stravičnim mukama umorili njegovo dijete. Ali odmah zatim kliče u čast policije, nedvosmisleno kaže „NAŠA POLICIJA“. Tri bitange, ma koje funkcije obavljale, nisu naša policija. Naša policija su svi oni mladi i predivni policajci, posebnonjihove koleginice, koji su izuzetno profesionalno (umjereno, odmjereno, primjereno...) obezbjeđivali skup. Sve pohvale za PU Banja Luka u domenu organizacije obezbjeđenja.

Pod NAŠOM POLICIJOM podrazumijevmo i novi tim koji radi po ovom složenom i teškom predmetu. Ovoga puta nema medijskog eksponiranja, bukvalno niko nema saznanja o kakvom timu je riječ, ko ga čini i ino. Autor teksta jedino može potvrditi da se radi bukvalno 24 sata dnevno. Kako će to rezultirati vidjećemo uskoro, ali unaprijed tvrdim da se najzaslužniji pojedinci u javnosti neće ni pojaviti. Kad završe posao jednostavno će otići kućama da se odmore i izljube svoje porodice, koje su ovih dana dobrano zanemarili. Tako je bivalo godinama i tako će biti i u ovom slučaju.

Uglavnom, ideja „PRAVDA ZA DAVIDA“ je ispoljila onu veličinu i moć o kojoj sam govorio kad sam „savjetovao“ počinioce i saučesnike da samoprijavljivanjima i priznanjima pokušaju izbjeći drakonske kazne. Da budem iskren: kalkulirao sam sa jednom velikom prezentacijom čovjekoljublja, ali ono šta sam doživio na licu mjesta i mene je iznenadilo. Da ova razorena i napaćena zemlja oko jedne ideje, oko pravde i istine, bez ikakvih sredstava i logistike okupi preko 10 000 ljudi, ili preciznije Ljudi, tome se niko nije mogao nadati. I to još u situaciji onakvog gebelsovskog zastrašivanja režimskih medija. Ali se to dogodilo! To je fakt! To je DOKAZ!

Sad, o tome šta se dogodilo trebalo bi da mnogi razmisle. Pritom, Davor je svima nedvosmisleno poručio dokle sežu granice „glasnog razmišljanja“. Svi oni kojima je Davor pružio ruku radi pozdrava mogu samo pohvaliti se time da ih ova GROMADA OD ČOVJEKA ispoštovala kao ljude. Šta će učiniti oni kojima je Davor odbio pružiti ruku i u lice im rekao da su NELJUDI ostaje da se vidi.

Pojedinci, poput Lukača i Ilića, prije nekoliko dana možda nisu shvatili kolika je veličina isti taj Davor Dragičević koji im je odbio pružiti ruku. No, vrlo brzo su  imali priliku neposredno spoznati da imaju posla sa preko 10 000 „Davora“ samo u centru Banjaluke, a nadati se i da će BN televizija objaviti rezultate gledanosti direktnog prenosa, pa da tome dodamo još nekoliko stotina hiljada naših istomišljenika.

Upravo sa pozicije ispoljene moći ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“ samo karikiram oko toga da li će neko podnijeti ostavku, biti smijenjen ili čak uhapšen. Šta će pojedinci odlučiti to je na njima, baš kao što će svaka pogrešna odluka obiti se o glavu samim donosiocima odluka. Ili, će građani prepoznati i podržati ispravne odluke. Ono šta je ovde jedino neminovno – „PRAVDA ZA DAVIDA“ donosi novu svijest o tome ko smo i šta smo. I to je prezentovano na onako veličanstven način.

Završiću riječima Davora Dragičevića: „Ja sve znam i samo ih posmatram!“. O tim riječima trebalo bi da duboko porazmisle mnogi koji sebe decenijama smatraju nedodirljivima, premoćnima, osionima do klasične sociopatije. U ovoj zemlji pojavila se jedna nova snaga, nova ideja i vizija, kakvu više niko iole razuman neće zanemarivati. Tamo neki bezumnici iz režimskih medija pokušali su manipulisati sa „PRAVDOM ZA DAVIDA“ i danas vidimo kako su prošli.

U stvari iz činjenice da preko 10 000 ljudi jedinstveno u vis podiže stisnutu pesnicu, šta je već postalo simbol novog doba, samo totalni idioti ne mogu spoznati kako je došlo vrijeme za „posipanje pepelom“. Da nisu bezumnici kakvi jesu već u ponedeljak ujutro bi na stolu premijerke Cvijanović bile ostavke Lukača, Ćuluma i Ilića. Ovako, rizukuju da se na njih sruči sva silina „PRAVDE ZA DAVIDA“. Iole racionalni ljudi ne bi rizikovali tako nešto.

DAVID = NENAD = DŽENAN = SVA NAŠA DJECA = ISTINA I PRAVDA!

IMAĆE BANJA LUKA: „Ulicu Davida Dragičevića“, „Ulicu Milana Vukelića“...!!!