MUDŽAHEDINSKO NASELJE NA MOJOJ ZEMLJI

Tekst je objavljen na prestižnom srpskim portalima 

NOVI STANDARD, CEOPOM ISTINA, CARSA, SRBIJADANAS, FEJSBUKREPORTER i dr.

Prilikom nedavne posjete Vlašiću ostao sam u dvoumici da li sam obišao svoju rodnu zemlju ili mudžahedinsko naselje izgrađeno na istoj. Možda će to nekoga začuditi, ali tu dilemu moram raspraviti sa svojim zemljakom – Aleksandrom Vučićem.

Vitovlje - mudžahedinsko naselje (FOTO ZDRAVKO)

Selo Vitovlje, smješteno u podnožju Vlašića i u sastavu travničke opštine, vijekovima je bilo etničko srpsko selo. Danas u tom selu postoji preko dvije stotine stambenih jedinica naseljenih afro-azijskim mudžahedinima i njihovim domaćim sljedbenicima. Čak ni u doba „turskog vakta“, pa ni kad je Travnik bio vezirski grad, u Vitovlju nije postojala džamija, a danas se izdiže kao dominantan seoski objekat.

Modžda me ne bi lično doticalo ni ovo naslje, ni džamija, da sve to nije izgrađeno na zemljištu čiji sam pravni nasljednik. Mudžahedinsko naselje izniklo je na zamljištu nekadašnjeg poljoprivrednog dobra (dijelom i na privatnim parcelama), inače nacionalizovanom od porodice moje bake Ljubice i drugih srodnika. Prikladnije je reći da je ovo zemljište oteto obzirom na način „nacionalizacije“. I kako to obično biva: jedna nepravda proizvodi drugu, pa je travnička opština to „državno zemljište“ dodijelila kojekakvim Sirijcima, Saudijcima i sličnim „zaslužnim građanima“ ove zemlje, koji su svojevremeno sa odsječenim srpskim glavama igrali fudbal.

Primjetno je da ne koristim danas već ustaljen naziv „vehabijsko naselje“ iako selom dominira snažna vehabijska zajednica i šerijatski oblik življenja. No, kada govorimo o vehabitima, selefijama i sličnim pojavama onda se tu primarno misli na vjerske devijacije, na sektaštvo. Još uvijek tu pojavu ne možemo poistovjetiti sa nasiljem, zločinima, oružanim formacijama. Ovdje govorimo o MUDŽAHIDIMA, dakle o borcima (doslovno prevedeno), o svetim ratnicima. Dakle, govorimo o mnogo radikalnijoj pojavi.

Vitovlje naseljavaju bivši pripadnici „Sedme MUSLIMANSKE brigade“, koja je tokom rata pripadala zloglasnom Trećem korpusu ABiH-e zajedno sa odredom El Mudžahid (kasnije je iz iste iznikao Sedmi korpus). Dakle, već u nazivu ove brigade primjetna je odrednica „muslimanska“, kakva upućuje na nadnacionalno ili dominantno vjersko opredjeljenje boraca. Tim i takvim borcima Alija Izetbegović je dozvolio trajno nastanjivanje na brostoru BiH-e, naturalizaciju i širenje ekstremističkih ideja. Time je čak prekršio odredbe mirovnog sporazuma za BiH-u, no, to mu je ostalo „oprošteno“.

Pored boraca travničko-muslimanske brigade Vitovlje su naselili i pripadnici El Mudžahida, i to dijelom odmah po okončanju rata, a dijelom nakon njihovog progona iz sela Donja Bočinja. Gospodin Dževad Galijašević danas je poznat kao ekspert za islamski terorizam, a manje je poznato da je neposredno poslije rata kao načelnik opštine Maglaj ušao u otvoreni sukob sa mudžahedinima Donje Bočinje, te da ih je protjerao iz tog mjesta. Prognanici su se dobrim dijelom skrasili u Vitovlju. Tadašnje bošnjačko rukovodstvo u kontekstu naseljavanja Vitovlja praktikuje već ustaljenu matricu djelovanja: naseljavaju mudžahedinima rubna entitetska područja, protivpravno zaposjedaju srpsku imovinu, grade donirane kuće, zauzimaju važne strateške lokalitete i ino. Za one neupućene, Vitovlje se nalazi na magistralnom putu Banja Luka – Sarajevo, pored same entitetske granice i strateški se može smatrati prvom linijom odbrane iz pravca Banjaluke. Doduše, možemo to percipirati i kao polazište napada u pravcu Kneževa i Banjaluke.

GDJE SI POŠAO ZEMLJAČE?

Pitanjima mogućih napada prema Republici Srpskoj iz pravca Vitovlja i desetina sličnih mudžahedinskih naselja napokon dolazimo do esencije ovoga teksta.  Srpski premijer Aleksandar Vučić porijeklom je iz Čupuljića kod Bugojna, što znači nekih četrdesetak kilometara udaljenosti od Travnika, i trebalo bi da poznaje kakvu radikalno-islamističku bazu predstavlja taj prostor. Uostalom, to je nedvosmisleno demonstrirano u terorističkim napadima u Bugojnu i Vitezu, a o čemu sam više puta pisao.

Posljednjih mjeseci mnogo puta sam se pohvalno izražavao o političkim potezima premijera Vučića, a posebno u kontekstu nastojanja srpsko-bošnjačkog mirenja. Dugoročno posmatrano etnička i vjerska pomirenja predstavljaju najbolje polazište u građenju nekih budućih odnosa. No, kod gospodina Vučića moramo se zapitati koliko su njegovi potezi iskreni i dugosežni, a koliko predstavljaju tek puko spinovanje, politikanstvo ili dodvoravanje velikim silama. Nesporno je da je Aleksandar Vučić zadnjim postupcima pobrao lavorike diljem Zapada, no, zapitajmo se: zašto teroristički napad u Srebrenici nema hrabrosti nazvati terorizmom? Zbog čega Bakira Izetbegovića amnestira od odgovornosti za ponašanje njegovog naroda (pa i članova stranke)? Onaj ko je neiskren prema sopstvenom ugrožavanju teško da može biti iskren prema dugima!

Vrlo skoro možemo očekivati da politika Aleksandra Vučića razobliči svoje pravo lice. Pitanje svih pitanja jeste: da li će Srbija pristupiti alijansi protiv Islamske Države? Nije tajna da Sjedinjene Države, kao lider alijanse, priželjkuju Srbiju kao saveznika i partnera. Nije svijet preko noći promijenio mišljenje o nama Srbima, nego američka informaciona mašinerija radi punom parom. Toga naprosto moramo biti svjesni. No, moramo se zapitati i šta nam donosi pristupnje ovom vojnom savezu, kakve opasnosti donosi takva politička odluka, te koliko smo uopšte kapacitirani za „Velike igre“?

Pristupanje Srbije alijansi protiv Islamske Države, pa čak i na deklarativnom nivou, automatizmom povlači reakcije ovdašnjih i globalnih ekstremističkih muslimanskih organizacija. I zapitajmo se protiv koga će ta reakcija ponajprije biti usmjerena? Kako god to analizirali nedvojbeno je da će Republika Srpska morati podnijeti dio tereta (možda i najveći). Znači, ukoliko Srbija pristupi predmetnom vojnom savezu možemo očekivati odmazdu prema stanovništvu i institucijama Republike Srpske. To naprosto iz razloga što Srpska nije kapacitirana za samoodbranu (kao npr. Srbija), pa zbog taktičkih razloga, ratnih rana, raznih nakaradnih percepcija/stereotipa i ino. Neće mudžahedini i vehabije iz BiH napadati Beograd ili Novi Sad, nego srpski živalj koji im je najbliži. Poruka je ista, a mogućnost realizacije napada je mnogo realnija.

Pisao sam o tome, ali nije na odmet ponoviti. Sjedinjene Države i evropski „NATO jastrebovi“ imaju problema oko vrbovanja Evropske Unije za napad na ogromni prostor Bliskog Istoka i Sjevera Afrike. Da bi to postigli nephodna im je „šok terapija“ kakvom će  Evropljane homogenizovati i instrumentalizovati za ovaj budući zločin. Međumuslimansko krvoproliće je već započeto (spoljnim instrumentalizacijama), tako da buduća „mirotvoračka“ akcija Zapada neće rezultirati neuspjehom, odnosno – rezultiraće zaposjedanjem ogromnih rezervoara prirodnog gasa i drugih bogatstava napadnutog područja. Samo je pitanje: kakva „šok terapija“ je potrebna za realizaciju ovog monstruoznog plana?

Govorio sam i o tome: najveća opasnost proizilazi iz mogućeg pogroma (poput onog na Kosmetu 2004. godine) nad pojedinim lokalitetima Republike Srpske izvedenog od strane muslimanskih ekstremista. Slike haosa i zločina vrlo brzo bi obišle svijet, šokirale isti i opredjelile u odluci o aktiviranju protiv monstruma. Angloamerikanci bi za nekoliko dana okupili vojnu kolaliciju i pripremili oružana dejstva, a to ponajviše garantuje njihova informaciona dominacija i „bager politika“. Uprošteno, Amerikanci bi ostvarili svoj cilj. Pitanje je: šta mi dobijamo time? Osim, nesreće!

Poslije pogroma ili sličnog teškog zločina nad Republikom Srpskom bez ikakve dvojbe Srbija bi pristupila alijansi protiv Islamske Države, a dugoročno i u NATO, odnosno odrekla bi se svega onoga za šta smo opredjeljeni. Aleksandra Vučića bi vaskoliki Zapad tapšao po ramenu i glorifikovao do nebeskih visina, ali bi to istovremeno značilo da srpski narod postaje „topovsko meso“ u ratu za tuđe interese, u besmislu globalizacije. Upravo te Sjedinjene Države su stvorile vitovljanske mudžahedine, stvorile Islamsku Državu i štokakve slične monstrume. Svojevremeno su te svoje monstruozne marionete usmjeravale protiv Srba, baš kao što danas nas usmjeravaju protiv njih. Kakva je razlika? Zar ćemo sad mi postati mahnite marionete? Dakle, ukoliko pogrom treba da uslijedi bar izbjegnimo opciju da smo isti mi isprovocirali kojekakvim besmislenim opredjeljenjima.

Autor na licu mjesta (FOTO ZDRAVKO)

Na kraju, reći ću da sam bio u Vitovlju, prošetao, fotografisao. Znači, mudžahedini u tom mjestu miruju i istima je moguće prići. Ne bih želio da u nekom budućem tekstu pišem o tome kako u Vitovlju igraju fudbal sa odsječenim srpskim glavama. Ti monstrumi su to već činili i vjerojatno će činiti opet, samo ako im se ukaže prilika.Ratovao sam protiv tih fanatika i neposredno znam na kakvo zločinaštvo su spremni. Možda Beograđani nemaju predstavu o opasnostima kakve vrebaju iz Vitovlja i sličnih naselja, ali moj zemljak Aleksandar Vučić to bi trebao znati. Zbog toga bi prilikom donošenja odluka u svom beogradskom kabinetu trebao pomisliti i na Vitovlje, i na nas u Republici Srpskoj.