5. AVGUST TREBA OBILJEŽAVATI KAO „DAN SRAMOTE“

Tekst objavljen na portalu CEOPOM - ISTINA, na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/peti-avgust-dan-pobede-dan-zhalosti-ili-dan-sramote/

Na jednoj strani 5. avgust godinama obilježava se kao Dan pobjede u Domovinskom ratu, dok je „drugoj strani“ trebalo 20 godine da taj datum obilježi kao „Dan žalosti“. Mišljenja sam da bi i Hrvatska i Srbija ovaj datum trebalo da obilježavaju kao „Dan sramote“.

Navršava se dvije decenije od hrvatske „vojno-redarstvene akcije Oluja“, kakva se u toj zemlji proslavlja kao Dan pobjede. Interesantno je odabran naziv tom prazniku neofašizma obzirom na karakter ostvarene „pobjede“. Krajiški Srbi, kada su shvatili da su izdani i ostavljeni na nemilost neprijatelju, nemoćni za adekvatnu samoodbranu, odlučili su da se povuku i spasavaju žive glave. Zar se pobjedom može nazvati bestijalno iživljavanje nad nemoćnim narodom? To nam dovoljno govori o karakteru naše nekadašnje „braće“!

Kao pripadnik specijalne policije Republike Srpske učestvovao sam u spasavanju naše nejači. I danas se jasno sjećam nepregledne kolone napaćene djece, žena, starina. Desetine i desetine hiljada očajnika kakvi se u najvećem broju kreću pješice, a u naručju nose dijete ili omanji zavežljaj, to je slika kakva me i danas progoni. Nikada na jednom mjestu nisam vidio veću količinu očaja, patnje i straha. Po mom dubokom uvjerenju slaviti „pobjedu“ nad tim očajnicima mogu samo krajnje nekarakterni kolektiviteti zahvaćeni ozbiljnim sociopatološkim deformitetima.

No, i „druga strana“ trebalo bi jednako da se stidi sopstvenih postupaka, kako onih od prije dvije decenije, tako i svih potonjih. Mnogi se pitaju: zbog čega je srpskoj političkoj „eliti“ trebalo čak 20 godina da 5. avgust obilježi kao Dan žalosti i sjećanja na najveće srpsko stradanje u novijoj istoriji? Odgovor je vrlo jednostavan – teško je apostrofirati vlastitu sramotu! Odlično srpske kvazielite znaju kako su sopstvenu etničku braću, njih čak 250 000, ostavile na milost i nemilost koljačima, pljačkašima i palikućama. I danas se jasno sjećam strvinara koji su u stopu pratili nejač i vrebali priliku za krvavo pirovanje, tako da autentično mogu govoriti u kakvim (ne)prilikama se egzodus odvijao.

Iz dosadašnjeg izlaganja mogao bi se steći pogrešan utisak o amnestiranju Republike Srpske u odnosu na krajišku golgotu. Angažovanje stotinjak specijalaca na spasavanju izbjeglica ne može nadomjestiti kardinalne pogreške prethodno učinjene slabljenjem pozicija na glamočkom ratištu, kakve su u mnogome ugrozile Republiku Srpsku Krajinu. Međutim, ovom prilikom želim govoriti o hipokriziji aktuelne političke oligarhije Republike Srpske. Vladajuća „elita“ Republike Srpske godinama se zalaže za uvođenje „trećeg entiteta“ u BiH-i, onog hrvatskog. Sad, istovremeno se zalagati za obilježavanje stradanja Srba iz RSK-e i uvođenje hrvatskog državotvornog entiteta u BiH-i predstavlja licemjerje i politikanstvo najnižeg civilizacijskog dna. Najveći zagovornici etnički čiste Hrvatske i saveznici sa sredine 90-ih godina smatrali su da su Hrvati i više nego dovoljno ratno profitirali. Percepcija velikih sila bila je da bi stvaranje hrvatskog državotvornog entiteta u BiH-i bila prevelika „nagrada“ za hrvatsko saučestvovanje u razbijanju Jugoslavije (1). Danas imamo „srpske vođe“ kakvi smatraju da zločine iz Oluje treba dodatno nagraditi. Ogavno!

No, da bih čitaocima nešto potpunije razjasnio misao vodilju ovoga teksta moram podsjetiti na esencijalno značenje i fenomenologiju Republike Srpske Krajine. Pri tom, poslužiću se informacijama kakve se rijetko mogu čuti u javno-političkom diskursu.

ŠTA JE REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA?

Srbi se, prema Vojnoj enciklopediji, pominju u franačkom ljetopisu iz 822. godine kao „silan narod koji drži veliki dio bivše rimske provincije Dalmacije“. Dakle, 1 200 godina sopstvenog kolektivnog bitisanja Srbi su proveli u slobodarskom suprostavljanju brojnim hegemonima. Višemilionskim žrtvama Srbi su kroz vijekove „plaćali“ status konstitutivnog naroda u jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj, kakav su napokon stekli u prošlom vijeku. Kada im je takav status nelegalno i nepravedno otet od strane secesionistički nastojenih Hrvata došlo je do formiranja Republike Srpske Krajine. Konkretno, RSK možemo definisati kao pravno-politički odgovor na pravno nasilje i fizičko ugrožavanje kakvom su Srbi nedvosmisleno bili izloženi.

Mnogi RSK-u pogrešno dovode u kontekst državotvornih nastojanja. Srbi su se pitanjima državotvornosti bavili u IX i X vijeku, a 90-ih godina prošlog vijeka bavili su se pitanjem očuvanja dosegnutog stepena kolektivnog bitisanja unutar Jugoslavije, države u koju su ugradili preko dva miliona žrtava. Konkretno, RSK je formirana kao institucionalno sredstvo srpskog izjašnjavanja u prilog očuvanja Jugoslavije i produžavanja kolektivnog bitisanja u toj formi. Mnogi danas tumače ideale za kojima su se povodili borci i RSK-e i RS-e, no, kao borac prve kategorije (znači, angažovan od začetaka borbe) moram istaći kako smo moji drugovi i ja težili ka jednom/osnovnom cilju – očuvanju države koju su nam preci ostavili! Borci se ni u primisli nisu bavili pitanjima stvaranja nekih novih država, nego prostim očuvanjem onoga šta smo naslijedili od predaka i imali u datom trenutku. Kakvim motivima su se povodili pojedini politički lideri, to naprosto treba odvojiti od esencijalne ideje vodilje boraca i naroda.

Dakle, iz prednjeg se vidi da je ključ problema 90-ih godina proizilazio iz različitih odnosa srpske i hrvatske etničke zajednice prema Jugoslaviji. Pri tom treba razlikovati odnos „zvaničnog Beograda“, na jednoj strani, od kolektivne percepcije „prekodrinskih Srba“, na drugoj. No, da bi suštinski shvatili zbog čega i hrvatska i srpska strana 5. avgust trebaju obilježavati kao „Dan sramote“ apostrofiraću dvije nepobitne činjenice:

Prvo, u današnjoj Hrvatskoj dominira svijest o Jugoslaviji kao „tamnici naroda“. Rijetki su oni poput istoričara Tvrtka Jakovine, kakvi nedvosmisleno ukazuju kako današnja valičina i bogatstvo Hrvatske direktno proizilaze iz svojevremene odluke hrvatskih političkoh vođa da pristupe jugoslavenskoj zajednici, odnosno Kraljevini SHS. Stavovima gospodina Jakovine treba dodati kako Hrvatska u južnoslavensku zajednicu nije pristupila kao porobljen teritorij, niti je narod na tako nešto prisiljen usljed porobljavanja. To je bila pragmatična odluka u cilju izbjegavanja plaćanja ratnih reparacija, gubitka teritorija i izbjegavanja sankcija za počinjene zločine.

Nakon dalmatinskog ultimatuma, hrvatski politički predstavnici tražili su pristupanje novonastaloj Kraljevini i to treba jasno isticati u svim raspravama po pitanju hrvatske pozicije u Jugoslaviji. Mogli su se hrvatski „pravaši“ odlučiti i na samostalnost, te formirati državu malo veću od Zagrebačke županije, no, mnogo lagodnija pozicija ogledala se u pristupanju novoj državi i savezu zemalja pobjednica u Velikom ratu. I prvom prilikom Hrvati su pokazali neiskrenost u odnosu na zajednicu kojoj su pristupili. Već 20-ih godina prošlog vijeka otvara se pitanje amputacije Hrvatske i sa današnjeg stanovišta možemo o tome govoriti kao o velikoj pogreški koja nas je stajala novih preko milion žrtava.

Neću govoriti o opštepoznatim činjenicama po pitanju hrvatskog ponašanja u Drugom svjetskom ratu, nego ću samo naglasiti kako Hrvati i nakon tog rata ponavljaju prevaru iz prethodnog svjetskog rata. Koliko su tada bili iskreni vidjelo se i 70-ih i 90-ih godina prošlog vijeka. Niti jednu priliku Hrvati nisu propustili da ponove zločine, da ponove prevare! U današnoj hrvatskoj Srbi imaju status o kakvom je samo maštati mogao jedan Ante Pavelić. To je istina kakvu treba jasno izreći! Hrvati su 1995. godine, u famoznoj akciji Oluja, samo produžili zločinaško ponašanje kakvo ih karakteriše cio prošli vijek, ponašanje kakvog bi se trebalo da stide umjesto što ga slave. To što danas, 20 godina poslije rata, Hrvati proslavljaju zločin trebalo bi da je indikator zagovornicima „trećeg entiteta“ po pitanju: možemo li i ubuduće očekivati slične zločine?

Drugo, moramo jasno istaći i zbog čega bi Srbija trebalo da 5. avgust obilježava kao „Dan sramote“. Kako rakoh, ideja vodilja „prekodrinskih Srba“ bila je očuvanje Jugoslavije (bar „krnje“) i samo zbog realizacije takvog cilja stvorene su RSK i RS. Međutim, odlukom o formiranju Savezne Republike Jugoslavije već aprila 1992. godine te ideje su dokinute, uništene ili razorene (kako god!). Proglašenjem SRJ u granicama današnjih Srbije i Crne Gore prekodrinske srpske zajednice i teritorije su AMPUTIRANE iz jugoslavenskog prostora. Taj „zvanični Beograd“ odlučio je da RSK i RS svoje dalje bitisanje traže u okvirima Hrvatske i BiH-e. I treba jasno reći kako je u pitanju odluka političke oligarhije, kakva nema nimalo veze sa VOLJOM NARODA. Niko Srbe sa obe strane Drine nije ni pitao za mišljenje, nego su politički lideri donijeli odluke vodeći se vlastitim interesima. Jednostavnim „potezom pera“ pojedinci su se odlučili da pogaze preko dva miliona srpskih žrtava ugrađenih u južnoslavensku državu, da gotovo 1,5 miliona Srba ostave izvan matične države, te da razore ideju vodilju zbog kakve su ovi ljudi založili svoje živote. To je nešto neoprostivo!

Znači, amputiranjem RSK-e i RS-e iz jugoslavenskog prostora, tom suludom odlukom, stvorene su međunarodnopravne barijere po pitanju pomaganja u realizaciji ratnih ciljeva i operacija. Zato nas ne treba čuditi izostanak oružane pomoći kakav se nedvosmisleno materijalizovao 1995. godine. Kada sami odlučite da neki prostor izdvojite  iz sopstvenih granica, onda morate biti svjesni da na istom više nemate pravo vojno intervenisati. Da li su o tome srpski politički lideri uopšte razmišljali prilikom formiranja SRJ (?)  ostaće pitanje na kakvo treba tražiti odgovor. Iz famozne odluke o proglašenju SRJ možemo izvesti niz paralela sa kasnijim proglašenjem nezavisnosti Kosova i Metohije, ali je najbolje da tako tešku temu ostavimo za neke buduće rasprave.

Uglavnom, 20 godina je srpskim političkim „elitama“ trebalo da 5. avgust proglase Danom žalosti i sjećanja na našu postradalu braću, a po svemu sudeći i danas to nije učinjeno iz pijeteta prema žrtvama, nego iz politikantskih pobuda. Zalaganjem za „treći entitet“ iz Srpske jasno poručuju koliko im je stalo do srpskih žrtava, jer nagrađivati zločin protiv vlastitog naroda mogu samo krajnje nekarakterne osobe. Istovremeno, iz „zvaničnog Beograda“, inače garanta Dejtonskog sporazuma, po pitanju hrvatskog entiteta u BiH-i nailazimo na zid ćutanja, na muk kakav je možda i gori od otvorenog zalaganja. Srpska matica mora staviti u jasnu korelaciju zločinačku akciju Oluja i pitanje hrvatskog entiteta, inače teško da možemo govoriti o štićenu narodnih interesa. Onaj ko se zalaže za „treći entitet“ ili izbjegava da se izjasni po tom pitanju treba da zna – Hrvati će prvom prilikom taj teritorij prisajediniti matičnoj državi, uz već dobro poznatu primjenu zločina kao sredstva za ostvarivanje cilja. Sveukupno, aktuelnoj srpskoj političkoj kvazieliti najbolje bi bilo da 5. avgust proglasi „Danom sramote“. Vlastite!

(1)   B. Radovanović, „Specifični uslovi i okolnosti razvoja kriminalističkog obrazovanja u BiH“, str. 145., na: http://education.muprs.org/pdfdocuments/CASOPIS%20BEZBJEDNOST%203-4%202012-02-2.pdf