Pogledaj dom svoj generale

Doista je degutantno danima posmatrati srpsko licemjerje oko presude generalu Mladiću, a u čemu prednjače pojedinci koji na ovakav način „peru savjest“.

Piše: Borislav Radovanović

Prvi predsjednik Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić presuđeni su kako je to svima poznato. Možemo unedogled raspravljati oko toga da li je stepen njihove odgovornosti ove ili one mjere, ili oko izrečenih sankcija, ali se sve to svodi na volju suda na kakvu objektivno ne možemo uticati.

No, supstrat je takav da su počinjeni teški ratni zločini i da je neko za to morao odgovarati. Bilo je masovnih ubistava civila, teških progona, logora, silovanja i drugih anticivilizacijskih ponašanja i sa tim se svi moramo suočiti. Isto tako moramo shvatiti činjenicu da su Karadžić i Mladić de fakto imali moć da spriječe određene zločine, ili da bar obezbijede sankcije za počinioce. I to nisu učinili u pravno prihvatljivoj mjeri!

Jedno je nesporno: tokom suđenja nije podastrt niti jedan dokaz da su Karadžić ili Mladić ma kom pojedincu direktno, svojom rukom, nanijeli zlo. Odgovaraju sa pozicije moći kojom su mogli, a realno nisu, uticati na pojedina ponašanja tokom rata. I presuđeni su! Elem, i bore se sa svojim presudama onako kako znaju i umiju. To treba poštovati ma šta ko mislio o njma lično.

Znači, Radovan Karadžić i Ratko Mladić danas odgovaraju pred sudom za ono šta sam ja činio u ratu, pa od mene sve do svih ovih koji danima mantraju o njihovim kaznama. Istovremeno, pred Tribunalom su se našli voljom nekih drugih, koji svoje politike mijenjaju od situacije do situacije. I sad se svi mi lafo zaklinjemo u njih, a bez imalo samokritičnosti oko sopstvene odgovornosti i za ratna dešavanja i za njihovo tamničenje. To je naprosto degutantno.

Sa te pozicije bukvalno je odvratno slušati izjave jednog Nenada Stevandića. U Karadžićeve i Mladićeve kazne ušli su i „mladalački grijesi“ junošnog Stevandića, koji i nisu tako nepoznati javnosti. Sad Stevandić uživa u privilegijama potpredsjednika parlamenta (jada od društva kom on vodi parlament!), a Mladiću je izrečena doživotna robija i za to što je ovaj doktor „oslobađao“ centar Banjaluke.

Da ne govorimo o Miloradu Dodiku, kome je „rat bio brat“, a Madlin Olbrajt poratna „sestra“. Više je postalo degutantno podsjećati na Dodikove nekadašnje izjave o tome kako su Mladić i Karadžić kukavice zbog kojih „trpe“ i Srbija i Srpska, te vaskoliki srpski narod. Danas ih naziva herojima. Odvratno!

Možemo ovako prozivati pojedince koliko god hoćemo, ali valja istaći neke činjenice iz kakvih proizilazi suština posmatrane situacije. Karadžić i Mladić objektivno snose odgovornost za određene ratne zločine i nehumana ponašanja i za to su dobili drakonske kazne. No, kako rekoh, niti jedan od tih zločina nisu lično počinili, a za brojne slučajeve upitna je i njihova komandna odgovornost. Sa druge strane, ima u Srpskoj direktno odgovornih zločinaca koji i danas uživaju u slobodi i čak u onome šta su tokom rata obilato napljačkali. A nikada nisu odgovarali, niti će odgovarati.

Gdje leži suštinski problem? Jedna grupacija političara i vojskovođa je sankcionisana za sve negativno šta se događalo tokom rata. I tu se posebno trebamo fokusirati na one koji su  dobili višedecenijske robije. Na svojim leđima ponijeli su teret svega šta se događalo i postupaka koje su drugi činili uz njihovo znanje ili čak mimo njih.

Ukoliko iole pažljivo posmatramo reakcije pojedinaca, a znamo šta se stvarno događalo u ratu, teško se oteti utisku da su najgrlatiji oni koji snose odgovornost za ovakva ili onakva ponašanja kažnjiva po ratnom pravu i običajima. Pritom, ako znamo nešto oko normativnog uspostavljanja saradnje sa tribunalom, oko hapšenja, dostavljanja dokaza tužilaštvu i uskraćivanje istih odbranama optuženih, o svjedocima i „zaštićenim svjedocima“ i ino, onda je doista ogavno posmatrati ponašanje pojedinaca.

Nema tu nikakve mudrolije: mnogi su odmah po okončanju rata zbog straha od odgovornosti za vlastite krimene uspostavili komunikaciju sa centrima moći čiji je haški trubunal tek instrument. Drugi su, pak, zbog sopstvenih političkih ciljeva i interesa, uključili se u te projekte. I šta imamo na kraju? Vuk (sud i centri moći) sit, a ovce (izdajnička bagra) na broju, ili bolje reći na slobodi.

Kako to obično biva: šljam na kraju uvijek profitira! Sve šta se događalo svaljeno je na leđa nekoliko političara i vojnih komandanata, a Republika Srpska je ostala neupitna, sa svim svojim institucijama i nosiocima institucionalne moći. No, koliko je tih današnjih nosilaca institucionalne moći, te uživatelja privilegija koje idu uz njihove položaje, doista nevino sa pozicije ratnih dešavanja?

Mnogi su „uprljali ruke“ i tokom rata i u okvirima uspostavljanja „međunarodne pravde“, i danas uživaju u onome šta su činili. No, savjest je čudna pojava i nikad ne miruje. Zato pojedinci imaju potrebu da se ovako „peru“ pred očima javnosti i upravo zato imamo medijske scene kakvima danima svjedočimo. I to je ono šta je u kompletnoj situaciji mučno i ljudski neprihvatljivo. To  je ono šta iritira!

Istovremeno, ponajviše bole mantre oko toga da samo Srbi odgovaraju, a za srpske žrtve niko ne brine. Hajde da malo proanaliziramo i tu situaciju. Zadnjih 20 godina na poziciji realne moći u Republici Srpskoj imamo bukvalno iste aktere: Dodik, Pavić, Đokić! Kada je Tribunal u Hagu osnovan zvaničan stav Srpske bio je da tu instituciju ne priznajemo i da sa istom nećemo uspostavljati saradnju. I tu se primarno pozivalo na pravne argumente oko neovaštenog osnivača suda, oko pravno neprihvatljive sinergije zakonodavne i sudske vlasti i slično.

Elem, zna se dobro ko je i kada promijenio takav stav, te uspostavio saradnju sa Tribunalom. Neke od njih, poput Biljane Plavšić, sustigla je direktna posljedica volje da prihvate ovaj sud. Normalno, gospođa Plavšić je to činila u vjeri da će njene odluke obiti se o glavu drugima i nije ni pomišljala da će i nju dostići sopstvene pogreške. Ili, da govorimo o onima koji su „igrali za obe ekipe“ poput Momčila Krajišnika, za kog takođe znamo kako je prošao u „sađenju tikava sa đavolom“.

Ni, Slobodan Milošević nije bio nevin u tom „međunarodnom domunđavanju“ oko prekodrinskih događanja, a na kraju se suočio sa pozicijom vrhunskog krivca. U tom kontekstu mnogi će reći da je Radovan Karadžić prvi ušao u „džentlimenske dogovore“ sa Holbrukom, no on je brzo shvatio kako da je Holbruk mnogo voše „bagerista“, nego džentlimen, pa se manuo ćorava posla. Ovi poslije njega to nisu shvatili i završili su u kazamatima mnogo prije Karadžića.

Samo, tu treba znati da su Plavšićeva ili Krajišnik bili tek marionete u rukama smutljivaca uveliko umreženih sa centrima moći svjetskog odlučivanja. U suštini oni koji su igrali za protivničku ekipu mahom su profitirali i bez obzira na to šta su objektivno radili i kakvu odgovornost snose. Sa druge strane oni koji su odbili igrati po taktovima zapadnih moćnika ili se nisu snašli u ukupnoj situaciji redom su nagrabusili. I to je sva „mudrost“ onoga šta se događalo.

Znači, ako izuzmemo marginalne likove sa minimalnim kaznama objektivno možemo govoriti o tek desetak ljudi koji su ponijeli teret svega šta je srpska strana činila sa pozicije kršenja ratnih prava i običaja. Sa druge strane, stotine njih se izvuklo i čak debelo profitiralo na pitanjima zločina sa srpske strane. I oni su danas najgrlatiji u „odbrani“ onih koje su svojevremeno izdali, prodali, predali. Pritom, svi mi odlično znamo kome su dostavljali dokaze – odbrani ili tužilaštvu, kako su hapsili osumnjičene, odnosno na čojoj strani su bili.

Sa te strane valja razjasniti i navode mutikaša kako ovaj sud presuđuje samo Srbima. Na sve tri strane u oružanim sukobima imali smo nimalo naivne aktere i manje-više sve se ovde zna. Pitanje je samo interesa i interesnog povezivanja. Dvije decenije pojedinci raspolažu realnom moći i instrumentima da procesuiraju zločince srpskih neprijatelja. I šta čine?

Objektivno imamo dvije dimenzije djelovanja. Prva, srpske institucije nikada nisu procesuirale visokorangirane pojedince odgovorne za zločine nad Srbima. Primjer za to je Bakir Izetbegović, koji je tokom rata bio „desna ruka“ svog oca Alije i pod direktnom kontrolom je imao sve te Juke, Cace, Ćele, Nasere, Osmice i slične poslušnike koji su neposredno činili stravične zločine ili kontrolisali zločinaško-kriminalne aktivnosti klana Izetbegović. Možemo i o detaljima ako treba! Ko je ikada pomenuo da uopšte treba istražiti odgovornost Bakira Izetbegovića?

Druga dimenzija djelovanja su „sačuvajbože prijave“ Sime Tuševljaka i njegove ekipe nadristručnjaka. Lako je narodu prodavati mantre o tome kako se ponaša ovaj ili onaj sud, a bez ikakve kritičnosti spram aktera krivičnog gonjenja. Kad samo pogledamo kakvi „stručnjaci“ su decenijama nosioci krivičnog progona za zločine nad srpskim narodom sasvim realno možemo zaključiti kako nosioci institucionalne moći Srpske i ne teže da zločinci budu kažnjeni.

I tu dolazimo do vrlo važnog pitanja: zašto pojedini poratni srpski lideri ili funkcioneri izbjegavaju iskoristiti sva raspoloživa sredstva na planu procesuiranja odgovornih za zločine nad Srbima? Kako je prednje rečeno: nema ovde naivnih i svi znaju sve o svima. Svaka akcija povlači reakciju, pa tako i pojedinci izbjegavaju „čačkati mečku“ primarno zbog straha od sopstvene nečiste savjesti.

Znači, da prednje rezimiramo: pojedini centri svjetske moći htjeli su Karadžića i Mladića da bi njihovim presudama sebi obezbijedili presumpciju nevinosti za „zločin protiv mira“ u kom je nasilno i protivpravno razorena jedna suverena zemlja i članica UN-a - SFRJ. Da bi to postigli našli su domaće saradnike nečiste savjesti da im pomognu u realizaciji zacrtanog cilja. Nikog, apsolutno nikog, u cijeloj ovoj priči ne zanima istina i pravda, nego se sve svodi na interese i mešetarske dilove.

Sa te pozicije zaista je ogavno danima slušati „autopsihoanalize“ pojedinaca i njihovo manipulisanje ovim napaćenim ljudima svih etnija i vjera. Dobili su ono šta su tražili: moć, bogatstvo, izbjegavanje svake odgovornosti i slično, i šta sad hoće od nas običnih ljudi koji teško propatismo u tom nesrećnom ratu? Valjda da ih „tješimo“!? Ili da doista vjerujemo u laži koje nam podastiru!?

Ovde nema nevinih, ali ni naivnih!

Nakaradni populizmi: Krsna slava MUP RS

Sa pozicije sekularnog ustavno-političkog uređenja Republike Srpske neprihvatljivo je da državni organi, a posebice MUP RS, proslavljaju Krsnu slavu ili materijalizuju vjerske običaje. Istovremeno, problematično je skrnavljenje drevnih srpskih običaja u vidu ovakvih populizama.

Piše: Borislav Radovanović

Danas će ministar Dragan Lukač i njegovi pobočnici još jednom dokazati kako kvazietno-kvaziklerikalni populizmi još uvijek dominiraju Republikom Srpskom. Da je proslavljanje Krsne slave Svetog arhanđela Mihaila od strane MUP-a RS-e u skladu sa društveno-političkim uređenjem Srpske valjda bi današnja manifestacija bila propisana Zakonom o policiji i unutrašnjim poslovima.

Ovaj „praznik“ nije propisan ključnim zakonom o funkcionisanju policije iz vrlo prostog razloga. Da jeste: od strane Ustavnog suda RS bio bi ocijenjen kao neustavan, pa čak i diskriminatorski. No, da ministar Lukač i drugi funkcioneri policije vode računa o zakonitosti mnogo toga se ne bi događalo u ovom društvu.

Elem, sa pozicije temeljnih vrijednosti i identiteta srpskog naroda doista je degutantno ponašanje pojedinaca koji posežu za vrlo ružnim populizmima, bez iole svijesti da u stvari skrnave drevne običaje. Onaj ko odluči da proslavlja Krsnu slavu trebalo bi da bar nešto zna o ovom fenomenu koji, za neupućene, UNESKO tretira kao nematerijalnu kulturnu baštinu.

Upravo je proslavljanje slave duboko utkano u identitet srpskog naroda, čak do mjere jednog od važnih obilježja identiteta naroda. Postoje i druge grupacije unutar indoevropskih naroda koje baštine ovaj običaj, ali niko u obimu i obličju karakterističnima za srpski narod.

U pitanju je prastari običaj proslavljanja slavenske boginje Slave, kao zaštitnice doma i porodice. U prvim vijekovima srpskog vjerskog konvertovanja sa mnogobožačke religije na hrišćanstvo pravoslavna crkva je čak nastojala nasilno ukinuti ovaj oblik „paganštine“. No, Sveti Sava je u 13. vijeku ustvrdio kako je pogrešno gušiti običaje identitetske prirode, nego da ih treba preobličavati u hrišćanske običaje.

Tako proslavljanje boginje Slave pravoslavna crkva preobličava u proslavljanje hrišćanskih svetaca. Analogno tome paljenje hrastovog drveta u čast vrhovnog boga Peruna postaje paljenje Badnjaka u čast Hristovog rođenja. Dakle, prastari običaji očuvani su u jednoj novoj formi, ali su donekle sačuvali esenciju.

To ponajbolje vidimo kroz običaj Krsne slave. I dalje je u pitanju obilježavanje sveca/boga zaštitnika doma i porodice. Smisao je u uspostavljanju veze između predaka i potomaka, odnosno prenošenja nasljeđa „sa koljena na koljeno“. U širem smislu u pitanju je prenošenje etničkog nasljeđa kroz vjerske obrede.

Kroz istoriju bilježimo niz pojava proslavljanja slave od strane različitih oblika kolektivitata (plemena, esnafi, gradovi...), no nikada to nije očuvano vijekovima upravo iz razloga nespojivosti sa esencijom običaja. Bilo da govorimo o boginji Slavi ili pravoslavnoj slavi moramo znati da je u pitanju zaštitnik doma i porodice, odnosno svojevrstan „dijalog“ unutar određene krvne zajednice.

Zamisao da policija predstavlja „zajednicu“ koja ima jednog sveca zaštitnika, da se preko Svetog arhanđena Mihaila obraća bogu za „zaštitu“ policijskih objekata, vozila i pendreka, a da ne govorimo o vatrenom oružju, uopšte je budalasta. Budalasto je i promišljanje da se na ovakav način „moli“ za štićenje policajaca kao esnafa. Treba znati da ima policajaca nesrba, ateista ili onih kojima je ovaj oblik proslavljanja Krsne slave tek čin populizma.

Svaki policajac pravoslavne vjeroispovjesti i svjestan sopstvenog etničkog identiteta ima mogućnost da ovaj drevni običaj praktikuje onako kako su to činili njegovi preci, odnosno da ovo nasljeđe prenese svom potomstvu. No, to je njegov lični stav, njegovo pravo i opredjeljenje. Nema apsolutno nikakve potrebe da se Svetom Mihailu moli da „čuva“ njegov pendrek ili pištolj, koji čak i nisu njegovi, nego društveni – kao i objekti, vozila, stop tablice....

Ukoliko neki policajac želi da baštini ovaj običaj ima on svog sveca, svoju porodicu, svoj dom, svoje nasljeđe. Može na svoju Krsnu slavu pozvati kolege policajce da zajedno obilježe ovaj običaj, no to se ipak primarno veže kroz prijateljstvo, poštovanje, dobronamjernost... Dakle, za vrijednosti koje ministar Lukač i njegovi pobočnici tako grubo devastiraju.

Na kraju vratimo se na sami početak: Republika Srpska je sekularno društvo, a kako organizovano društvo primarno funkcioniše kroz institucije onda je razumljivo da i institucije poštuju princip sekularnosti. U tom smislu trebalo je odavno ukinuti populizme poput ovog današnjeg.

U stvari policajcu je zabranjeno da tokom vršenja dužnosti ispoljava vjerska  ubjeđenja. Proizilazi da svi policajci koji su danas na dužnosti ne smiju upaliti svijeću, prekrstiti se, pojesti koljivo ili popiti vino. I to zato što im je to Zakonodavac zabranio!

To im je novim Zakonom o policiji i unutrašnjim poslovima „zabranio“ upravo ministar Lukač kao predlagač zakona. I onda isti taj ministar, direktor i drugi visoki funkcioneri policije okupe se i krše zakon! Još su „predaju raporta“ uvrsitili u slavske obrede. A kome predaju raport (?) – Miloradu Dodiku, čovjeku koji je prekršio ama baš sve božje zapovjesti. Da Bog sačuva!

Pristupi FB zajednici „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH“  klikom na: 

https://www.facebook.com/groups/2052659984962965/

Dejtonski nesporazum

Zapitajmo se onako iskreno šta to obilježavamo 21. novembra? Neki će reći uspostavljanje mira, drugi „međunarodno priznanje“ Republike Srpske, a možemo govoriti i o ostvarenom međunarodnom političkom poenu  Bila Klintona. Doista, da li je u Dejtonu potpisan sporazum ili nesporazum?

Piše: Borislav Radovanović

Da bi ovaj (ne)sporazum percipirali sa pozicije uspostavljanja mira valja znati da je potpisan od strane aktera koji su rat i izazvali (Milošević, Tuđman, Izetbegović...). O kavmom „miru“ možemo govoriti ako i 22 godine po okončanju sukoba u Bosni i Hercegovini dominiraju ratnohuškačke, kvazietno-kvaziklerikalne politike kakve su i izazvale krvoproliće?

Istovremeno, zanimljivi su i ovi što govore o „međunarodnom priznanju“ Srpske. Zamislite, 22 godine su skrivali primjerak sporazuma koji pripada ovom entitetu, a zbog čega? Kad isti ti akteri govore o „prenošenju nadležnosti“ možemo ih upitati: da li su originalni sporazum skrivali kako bi ga lakše kršili u vidu odricanja od prava stečenih ovim aktom?

Posebna priča su potpisi Miloševića i Tuđmana. Valjda su tim činom deklarativno odustali od podjele BiH!? Jedan „garant“ je umro tokom suđenja, a drugi (bar po svjedočenju Karle del Ponte!) prije negoli je i formalno optužen za ratne zločine. I to za ratne zločine počinjene na tlu BiH! Da Bog sačuva.

Identična priča gospođe Karle važi za potpisnika „u ime BiH“ Alije Izetbegovića – umro prije optuženja. No, zanimljiv je i njegov pravni legitimtet. Svaki predsjednik mjesne zajednice u bilokojoj opštini u BiH imao je veći pravni legitimitet od Alije Izetbegovića (na kojim prijeratnim ili ratnim izborima je Izetbegović pobijedio?).

Kad već pominjemo pitanje legitimiteta valja istaći da niko od bosansko-hercegovačkih tadašnjih aktera nije imao izborni legitimitet unutar kategorije (entitet, narod) koju je zastupao. Bukvalno svi su „prenijeli“ mandate stečene na izborima u tada više nepostojećoj državi.

No, današnji najvatreniji „čuvar“ Dejtonskog sporazuma je u tom pogledu ubjedljivo najzabavnija pojava. Da, govorimo o Miloradu Dodiku. On je prvo 9. januara 1992. kao špijun prisustvovao ustavotvornoj skupštini današnje Republike Srpske, a samo kako bi svojim zapadnim mentorima mogao sa lica mjesta prenijeti šta se dešava.

Potom je 30. marta 1994., na lični poziv Alije Izetbegovića, bio delegat ustavotvorne skupštine Federacije BiH. I to je opet učinio po nalogu svojih zapadnih mentora. No, Milorad „Ustavotvorac“ nije imao mandat niti za jedan entitet koji je svojim glasom „stvorio“!

U daljem, valja se zapitati šta je tačno „garantovao“ Bil Klinton? Možemo slobodno ocijeniti da je Klinton u Dejtonu odlučio da više ni gram osiromašenog uranijuma neće baciti na Bosnu i Hercegovinu. Prije toga je nekih pet tona osiromašenog uranijuma „podario“ ovom prostoru, a onaj ko nema pojma o djelovanju ove opasne materije može tvrditi kako su samo Srbi žrtve. Doduše, treba ponešto znati i o modalitetima američkog odlaganja osiromašenog uranijuma preko projektila (od metka do rakete). U pitanju je „čist biznis“ koji se jedino povodi profitom.

Možemo ovako nabrajati unedogled, ali je poenta valjda jasna: ovde možemo sa mnogo više argumenata govoriti o „nesporazumu“, negoli o nekakvom sporazumu. I to je usud koji nas prati evo punih 22 godine! Onaj ko zamišlja da je na „nesporazumu“ moguće graditi državu i društvo u dubokoj je zabludi.

Ne trebamo biti pretjerano obrazovani ili pametani da bi shvatili kako se države primarno grade na unutrašnjem DOGOVORU ključnih konstituensa. U uslovima Holbrukove „bager politike“ ovdašnji kvazietnički-kvaziklerikalni lideri potpisali su nešto šta se na kraju ispostavilo kao ozbiljan „nesporazum“ i ništa više!

Sa današnje pozicije sasvim jasno vidimo da niko od tadašnjih aktera ili njihovih nasljednika nije odustao od nakaradnih politika kakve su i produkovale ratom. Narcizmi i antagonizmi „malih razlika“ i danas dominiraju ovim prostorima, a u pitanju su fenomeni koji nikada i nikome ništa dobroga nisu donijeli.

No, ključno je shvatiti da politički akteri nikada nisu uspostavili društveni dijalog po pitanju bitisanja države i društva. Doduše, obzirom da su mahom u pitanju prevaranti i lopuže sasvim je razumljivo je stvaranje pravne i funkcionalne države nešto suprotno njihovim ličnim interesima.

Da bi na tom planu nešto promijenili pokrenut je projekat „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BiH“ (vidi nacrt sporazuma klikom na: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2017/10/mirovni-sporazum-graana-bosne-i.html ). Bez sveobuhvatnog dijaloga bukvalno je nemoguće iskristalisati društvene probleme, a potom i rješenja na bazi koncenzusa. Na prvom koraku ovaj projekat ima za cilj pokretanje DRUŠTVENOG DIJALOGA, dakle upravo onoga šta nakaradne političke kvazielite decenijama izbjegavaju.

Svako ko vjeruje Željki Cvijanović da je njena vlada produžila životni vijek građana može i dalje sebe percipirati političkim objektom i čekati da drugi odlučuju o njegovim pravima i potrebama. Svi drugi imaju priliku postati POLITIČKI SUBJEKTI društvenog dijaloga uspostavljenog sa ciljem iznalaženja ideja i vizija budućeg bitisanja Bosne i Hercegovine. I to SLOBODNOG DIJALOGA, jer samo slobodni ljudi mogu kvalitetno kreirati sopstvenu budućnost.

Kao „pilot projekt“ stvorena je Fejsbuk zajednica „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH“ u kojoj možemo potpuno slobodno iznositi svoje ideje, vizije, prijedloge, kritike i ino. U narednom periodu slijede mnogo konkretniji projekti, a o čemu će javnost biti blagovremeno obaviještena.

Pristupi FB zajednici „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH“  klikom na: 
 https://www.facebook.com/groups/2052659984962965/

Istupam iz „Trećeg bloka“

Obavještavam javnost kako sam definitivno istupio iz članstva Pokreta „Treći blok“. Ističem kako je u pitanju čin formalne prirode i samo zato da određeni budući projekti ne bi bilo pogrešno prepoznani i povezivani sa ovim pokretom.

Piše: Borislav Radovanović

Iskreno se nadam da ovaj moj čin neće biti pogrešno shvaćen i načiniti bilokakvu štetu Pokretu „Treći blok“. Besmisleno je i razmišljati da se formalnim istupanjem iz pokreta odričem svojih najbiližih srodnika, stotina bliskih prijatelja i osoba koje podržavaju moje političke stavove, a koji su i dalje članovi pokreta. I treba da ostanu članovi! I treba da i dalje slijede ideje solidarne samozaštite od institucionalnog nasilja!

Suštinski, ovakav moj čin je vrlo pragmatične prirode. Na jednoj strani imamo formalan pravni subjekt sa svojim rukovodstvom, statutom, opredjeljenjima... Sa druge strane želim realizovati određene projekte onako kako sam ih osmislio i sa pozicije apsolutne slobode i odgovornosti za sve šta planiram.

Dakle, ono šta će uslijediti je sasvim drugačija priča, drugačiji oblik djelovanja i biće vezano za POJEDINCE, a nikako za neku od grupacija koje deklarativno podržavam – uključujući i „Treći blok“.

Da budem krajnje iskren još uvijek nisam profilisao sve detalje, ali načelna zamisao je vrlo jasna. O čemu se radi? Imam vrlo širok krug bliskih prijatelja unutar akademske zajednice i među slobodnim intelektualcima. Istovremeno, sve više se širi krug mladih ljudi čije potencijale prepoznajem, podržavam i želim ih okupiti u jedinstvenu grupaciju.

Ovaj skup iskustva i mladalačke težnje za borbom trebao bi, bar u mojim zamislima, rezultirati profilisanjem ideja i vizija budućeg uređivanja i Bosne i Hercegovine i zemalja okruženja. Niti u primisli ne želim da budem nosilac promjena ili ideja, nego da moji prijatelji i ja omogućimo/pomognemo mladima da kreiraju sopstvenu budućnost onako kako sami misle da je po njih najbolje.

Dakle, planiram registrovati udruženje građana (formalan naziv) u kom će pristalicama biti obezbijeđeno da preko društvenih mreža, tribina, istraživanja, javnih debata i drugih oblika KOMUNIKACIJE iznose svoja mišljenja i stavove, ideje i vizije, međusobno raspravljaju i razmjenjuju mišljenja, a sve kako bi u konačnici isprofilisali neophodne društvene promjene.

Po prednje narečenom mogao bi neko pomisliti kako se ova ideja ne razlikuje od onoga šta je postojalo u „Trećem bloku“ i drugim subjektima kakve deklarativno podržavam. No, to nije tako i u pitanju je potpuno drugačiji pristup. Kako prednje rekoh na prvom koraku planiram okupiti krug vrhunskih stručnjaka, koji će svojim znanjem i iskustvom pomoći u realizaciji zamisli.

Treba znati da su mnogi naši teški društveni problemi sa pozicije društvenih nauka odavno poznati, baš kao što su poznati i modeli njihovog rješavanja. Zato je u procese željenih promjena nužno uključiti stručnjake, koji će različite ideje artikulisati, usmjeravati, pa u konačnici i promovisati sa pozicije ugleda koji uživaju.

Znači, u ovoj fazi projekata primarno sam fokusiran na ideje i okupljanje oko konkretnih projekata. Tek kad iskristališemo šta ova grupacija želi, šta realno može materijalizovati i na čemu je moguće postići što širi građanski konsenzus – podržaćemo oblik formalnog djelovanja kakav nosioci projekata odluče da je najbolji u borbi za institucionalnu borbu.

Da li će to biti stranke, pokreti ili šta već neka odluče oni koji će se i boriti za sopstvenu budućnost. Da ne bi bilo kakve zabune – svi mi „starci“ nećemo biti apsolutno nikakvi formalni akteri budućih organizacija, nego je ideja da mladim generacijama SAMO POMOGNEMO da postanu politički subjekti koji će sami uređivati društvo u kom će živjeti. Naš konkretan interes je da naše potomstvo živi u miru, slozi, uređenom društvu i funkcionalnoj državi. I ništa više!

Dakle, svaki ugledni akademik ili intelektualac koji bude uključen u zamišljene projekte tu je samo kao logističar i neko ko želi da pomogne, i apsolutno nikakve lične koristi od svega toga neće imati. Mnogima je danas to neshvatljivo, ali treba znati da ja kojekakve interesandžije ne držim u krugu prijatelja. Svaki pojedinac kog poštujem i do čijeg mišljenja držim je čestit i slobodnomisleći intelektualac, dobronamjeran i ostvareni stručnjak. Nema tu „nadristručnjaka“ koje mogu kupovati kao na pijacama.

Uostalom, kada istaknem koji to krug ljudi podržava zamišljene projekte biće mnogo jasnije o čemu je riječ. Nadam se da je nakon ovog objašnjenja jasno zbog čega ne mogu istovremeno biti član ovog ili onog pokreta, koji imaju svoja rukovodstva, statutarne akte i opredjeljenja, a to je nešto sa čim ne želim sa se „bakćem“.

Upravo suprotono: planiram neformalno okupljanje zarad razmjene ideja, a na bazi kakvih će tek biti pisani dokumenti i platforme djelovanja, osnivani pokreti, institucionalna borba... I sve to na bazi MAKSIMALNO MOGUĆE SLOBODE MIŠLJENJA I IZRAŽAVANJA. Samo slobodni ljudi mogu donositi slobodne odluke!

Neuspješna reanimacija političkog mrtvaca Bakira Izetbegovića

Sjatila se sva sila srpskih „politokardiologa“ da sačuvaju život Bakiru Izetbegoviću, bez čijeg bitisanja njihove nadripolitike postaju besmislene, no sve upućuje na onu narodnu: „operacija uspjela – pacijent podlegao“.

Piše: Borislav Radovanović

Dodik, Pavić i Đokić javno pozvaše predstavnike Saveza za promjene da napuste Istočnu Republiku Srpsku, te da dođu u Zapadnu Republiku Srpsku radi postavljanja odbrane od Izetbegovićeve „objave rata“. Na to im Govedarica, Borenović i Čavić poručiše da prvo moraju izvesti „probijanje koridora“ kroz Brčko, pošto su ovi vladajući očito zaboravili da je „Republika Srpska cijela, al' iz dva dijela“.

Prednji cinizam narečen je samo kako bi se ukazalo na degutantnost ponašanja srpske političke kvazielite povodom notornih gluposti kakve ovih dana izvaljuje „politički zombi“ Bakir Izetbegović. Valjda je „Sin Bakir“ negdje izjavio da će AKO (???) Srpska krene katalonskim putem...

Pa kako da Srpska slijedi primjer Katalonije kad se najpoznatiji svjetski „referendumaš“ Milorad Dodik javno odrekao svih obećanih i odsanjanih referenduma? I to baš u trenutku kad je referendumsko odlučivanje „zabolilo“ njegove zapadne mentore! Ili se to slučajno podudarilo???

Krnja skupština Srpske je, zabarikadirana policijom, stolovima i stolicama, donijela „deklaraciju o deklaraciji“ kakvom je vladajuća oligarhija javno priznala da nema hrabrosti održati ni referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH – odlučen prije osam godina! O kakvoj sad referendumskoj nezavisnosti Istočne i Zapadne Republike Srpske „sanja“ Bakir Izetbegović? Dodik i on posljednjih mjeseci građanima sve češće pričaju šta „sanjaju“, umjesto da ih obavještavaju o tome šta rade.

I tu leži njihov ključni problem: nemaju se ničim konkretnim pohvaliti, pa mogu samo mantrati o „snovima“. No, građani hoće da čuju šta oni sa pozicije institucionalne odgovornosti konkretno čine na planu rješavanja nagomilanih društvenih problema. Kako nemaju odgovor niti na jedno konkretno pitanje Dodik i Izetbegović bi drage volje izazvali rat.

Svi u Bosni i Hercegovini odlično znaju da bi ovi poznati ratni profiteri rado ponovo zarađivali stotine miliona maraka na opštoj nesreći, pa će ovoga puta teško naći budala spremnih da ginu. U višedecenijskoj perspektivi Dodik i Izetbegović teško da će se baviti njihovim omiljenim zanatom – ratnim profiterstvom, a iz vrlo prostog razloga: oni koji su preživjeli rat nemaju volje ponavljati takvo ružno iskustvo.

Elem, valja se prisjetiti oko čega se podigla aktuelna politička graja. Valjda je Bakir negdje izjavio kako „sanja“ da BiH prizna nezavisnost Kosova. Mladen Ivanić ga je ekspresno „probudio“ izjavom kako raspolaže potrebnim pravnim instrumentima i da na nivou predsjedništva takva odluka za njegovog mandata neće biti donijeta, šta automatizmom znači i tokom mandata Izetbegovića.

Nakon ovakvog Ivanićevog istupa postavlja se vrlo prosto pitanje: o čemu dalje raspravljati? Izetbegović može „sanjati“ šta mu drago, ali do kraja mandata sa nivoa državnog predsjedništva (manje od godine!) nema prostora da to materijalizuje. Završena priča!

U stvari, kako je prednje rečeno, nema Izetbegović ništa pametnoga saopštiti biračkoj populaciji, pa poseže za notornim glupostima u kakve ni sam ne vjeruje. No, šta očekivati od „političkog mrtvaca“ kog napušta svako iole normalan?

Svi svjedočimo da bošnjačka populacija politiku Alije i Bakira Izetbegovića prati ka „smetlištu istorije“, te da unutar ove kategorije imamo težak obračun na polju političkog pozicioniranja. No, imamo i neke politički vrlo zanimljive pojave.

Konkretno, imamo jednog Amira Reka i njegov MOST 21, čija popularnost svakodnevno izvanredno raste na kompletnom eks-jugoslavenskom prostoru. Bez obzira što je Amir moj prijatelj sasvim objektivno procjenjujem da će već na narednim izborima postići odlične rezultate. Pritom valja istaći kako ovaj politički subjekt tek radi na razvoju političke infrastrukture i djelovanja, gdje na ozbiljne rezultate tek računa u narednim godinama.

No, ovde je važno istaći da su kvazietno-kvaziklerikalne politike stvar prošlosti i da će u perspektivi napredovati politički subjekti koji se suprotstavljaju nacionalističko-šovinističkim politikama kakve ove prostore razaraju decenijama. Na tome MOST 21 ubire političke poene i primarno ga pominjem kao egzaktan primjer suprotstavljanja nakaznim matricama narcizama i antagonizama „malih razlika“.

Ovim dolazimo do suštinskih razloga zašto su se srpski „politokardiolozi“ sjatili u reanimaciji Bakira Izetbegovića. U pitanju je političar sa ubjedljivo najgorim rejtingom na bazičnom biračkom prostoru Federacije i sa trendom daljeg propadanja. Kakav je interes srpskih političara da daju ovakav značaj lupetanjima jednog „političkog zombija“?

Odgovor je vrlo prost: sve to je jedna te ista politička matrica! Milorad Dodik je identičan primjer „političkog zombija“, koji samo nastoji kako-tako opstati. Ni Dodik ni njegovi koalicioni partneri nemaju šta ponuditi sopstvenom biračkom tijelu – osim „ Sina Bakira“! I tome danima svi zajedno svjedočimo.

Elem, istine radi moramo konstatovati i da unutar Saveza za promjene imamo potpuno identično „kokodakanje“. Nakon pomenute izjave Mladena Ivanića objektivno ovaj politički blok realno nema potrebe da daljim bavljenjem „snovima Sina Bakira“. Ovo šta čine je čak kontraproduktivno. I to nas dovodi do esencijalnog pitanja: unutar ukupne prekodrinske srpske političke elite imaju li išta pametnoga saopštiti biračima?

U daljem valja se osvrnuti i na izjave Aleksandra Vučića. Njegovi potezi zadnjih dana ukazuju da je počeo predizbornu kampanju i prije negoli je javnosti saopštio da će izbora uopšte biti. I šta Vučić nudi biračima? Da se bave glupostima Bakira Izetbegovića!

U nekom narednom tekstu pozabavićemo se nešto ozbiljnije temom „nezavisnosti“ Kosova, a ovde je dovoljno ukratko poentirati. Konkretno, Aleksandar Vučić jeste zabilježio ozbiljne političke rezultate i to je nemoguće negirati. No, pitanje je: da li je njegov politički uspjeh zasnovan na kvalitetnim idejama i vizijama, ili tek na nedostatku kvalitetnih političara (konkurencije) unutar Srbije?

Vučić sve češće pokazuje da nije daleko odmakao od početne političke indoktrinacije na idejama osvjedočenog lakrdijaša Vojislava Šešelja. Da je to tako vidimo iz suštinskog nerazumijevnja kosovskog problema.

Kad su Šešelj i Vučić sa glogovim kocem jurišali na Brozov grob, njihova nadripolitika išla je za ciljem uništavanja Jugoslavije i stvaranja samostalne Srbije. Danas imaju Srbiju koju su „sanjali“, ali i problem da Albanci neće da žive u toj državi.

Čisto pravno posmatrano sa pozicije nastanka i bitisanja južnoslavenske države bilo je utemeljeno albansku (neslavensku) kategoriju podvesti pod nacionalnu manjinu i uskratiti joj prava kakva su uživali južnoslavenski konstitutivni narodi.

No, Šešeljeva i Vučićeva politička opredijeljenost bila je razbijanje te države i stvaranje „samostalne“ Srbije.  To je posljedično rezultiralo nestankom Republike Srpske Krajine, opstankom Republike Srpske u okviru BiH, te otcjepljenjem Kosova.

Vučić ni danas ne razumije da se Kosovo branilo u Kninu i Palama i kroz projekat „krnje Jugoslavije“. Kad je „zvanični Beograd“ u već započetom ratu odlučio proglasiti Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) na teritoriji današnjih Srbije i Crne Gore, time je „amputirao“ RSK i RS iz jugoslavenskog prostora i prekodrinske Srbe primorao da budućnost traže u okviru Hrvatske i BiH.

Nije „zvanični Beograd“ bio tek puki posmatrač teških srpskih stradanja iz 1995. godine zato što Srbi nisu bili spremni/voljni preći Drinu i pomoći sunarodnicima, nego zbog kretenskih odluka političkih „vizionara“ poput Miloševića, Šešelja, Vučića... Kosovo je izgubljeno 1992. godine proglašenjem SRJ!

Za kraj valja istaći kako je već nekoliko puta pominjana izjava Mladena Ivanića dovoljna garancija Srbiji da Bakir Izetbegović o B-H priznanju Kosova može samo „sanjati“. No, izgleda da ni Vučića nema šta ponuditi biračima – osim „ Sina Bakira“.

Da Vučić o Kosovu zna išta odavno bi neki od centralnih beogradskih trgova nosio ime istorijski dokazanog srpskog junaka Vuka Brankovića, kog oblatiše neprijatelji upravo zbog veličine njegovog patriotizma. No, srpska istorija je prepuna primjera gdje su odistinski junaci popljuvani, a kojekakve spodobe veličane. Znači, nije problem u „Sinu Bakiru“, nego...

Registar referenduma Republike Srpske

U desetinama različitih odluka, deklaracija, rezolucija i drugih opštih akata o referendumima Republike Srpske više se ne mogu snaći ni najbolji znalci te materije. Krajnje je vrijeme za uvođenje „registra referenduma“ po kom ćemo se bar elementarno moći orjentisati.

Piše: Borislav Radovanović

Ideja o uvođenju službenog „Registra referenduma Republike Srpske“ na prvi pogled djeluje kao šala ili cinizam. No, objektivno: kako vrijeme odmiče sve teže se snalazimo u praćenju ove tematike.

U odnosu na „oficielne referendume“ imamo pregršt različitih odluka institucija čiji pravni slijed je teško pratiti, a onim obećanim ili zaprijećenim „sudnjim referendumima“ najbolje je da se i ne bavimo.

Primjera radi referendumom od Sudu i Tužilaštvu BiH naš parlament se bavio 2011., pa 2015. godine, da bi ovih dana dobili „deklaraciju o odgađanju deklaracije“ – ma šta im to značilo. Manimo se mi dnevnopolitičkih tumačenja i jednom to pitanje uvedimo kao stavku validnog registra ili evidencije, gdje ćemo u daljem unositi sve akte donesene po tom pitanju.

Treba lijepo zadokumentovati prijedloge i predlagače, pa odluke nadležnih tijela, sve skupštinskih deklaracija i „deklaracije na usvojene deklaracije“, pa da „referendumski stav građana“ Srpske o radu državnog suda i tužilašta u konačnici evidentiramo kao nikad realizovanu ideju.

U daljem pozabavimo se referendumskim pitanjem oko Dana republike. Ovde valja registrovati činjenicu da smo održali referendum i građani su NEPOSREDNIM ODLUČIVANJEM stali iza ovog praznika.

No, valja nam konstatovati činjenicu da su nadležne institucije suprotno volji građana ipak implementirale odluku Ustavnog suda BiH. Milorad Dodik, Željka Cvijanović i Nedeljko Čubrilović nikada nisu ni procesuirani zato što su sa svojih pozicija ispoštovali odluku suda, a građane pretvorili u „korisne idiote“.

Ako govorimo o referendumu u NATO treba evidentirati da su nosioci političke i institucionalne moći Republike Srpske godinama javno obećavali neposredno/referendumsko izjašnjavanje građana, a onda priču sveli na nekakvu skupštinsku rezoluciju. Tu valja upisati napomenu da sporna rezolucija nema ama baš nikakvog pravnog značaja u odnosu na zakone i odluke državnih tijela na kakvima se zasniva aktiviranje Akcionog plana o pristupanju u NATO.

Kad je u pitanju referendum o nezavisnosti Srpske valja evidentirati kako je u pitanju predizborno obećanje Milorada Dodika iz davne 2006. godine – kakvo mu je donijelo desetine hiljada glasova i u konačnici osvajanje vlasti. Normalno, uz opasku da je njegovom pozicioniranju dobrano doprinijelo vašingtonsko-londonsko prekomponovanje vlasti.

Tu treba registrovati i SNSD-ovu deklaraciju o održavanju referenduma o nezavisnosti planiranom za narednu godinu. Predsjednik stranke Milorad Dodik je javnost obavijestio da je ta deklaracija stavljena van snage, uz opasku da nije javnosti predstavio nikakav akt o tome da je stranka tako odlučila.

Elem, referendum o nezavisnosti je posebno interesantan sa pozicije da su se istim godinama bavila najviša tijela međunarodne zajednice, da ne brojimo sijaset država pojedinačno, a u konačnici valja konstatovati kako institucije Republike Srpske o tome nikad nisu donijele  nikakvu odluku. Apsurd kakav valja negdje registrovati.

Znači, „registar referenduma“ imao bi višeslojan značaj. Eto nema ko nas sve nije optuživao za secesionizam, separatizam ili ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, a na oficijelnom planu nikada nismo preduzeli niti jednu jedinu radnju koja bi potvrdila ove neosnovane optužbe.

Nije utemeljeno nekog optuživati na bazi predizbornih obećanja i dnevnopolitičkih spinova, nego to treba činiti na bazi validnih odluka nadležnih tijela. Takvu odluku nikad nismo donijeli, a kod nas je opštepoznato da predizbornim obećanjima i dnevnopolitičkim izjavama niko ne vjeruje.

Dakle, da prednje rezimiramo. Ako uobzirimo samo pomenute referendume vidi se potreba za uvođenjem jedinstvenog registra preko kog bi mogli adekvatno tumačiti pravno valjane odluke i činjenice. Danas više niko nema predstavu koliko kojekakvih referenduma je ovdašnjim građanima obećavano, niti šta je od svega toga u formalnom smislu realizovano. Da bi se uopšte snalazili u ovoj složenoj materiji nužno je uvođenje adekvatnog „registra“ kao polazišne osnove.

Pomalio čudna molba Miloradu Dodiku

Javno zamoljavam predsjednika Dodika da upita ministra Lukača ima li hrabrosti da sa još trojicom svojih poslušnika odabere mjesto i vrijeme „ukrštanja argumenata“. Znači, nudim im omjer četiri protiv jednoga, pa ako su muškarci i „policajčine“ neka to i dokažu. Ili, će ostati zapamćeni kao kukavice, koje skrivene iza silnog obezbjeđenja naređuju maltretiranje nevine djece.

Piše: Borislav Radovanović

Kakvom sve nakotu je Dodik dao pozicije i moć svjestan sam godinama, baš kao što znam na šta je sve šljam spreman. Elem, kad građani na televizorima gledaju njihove smrknute poglede i odglumljenu muškost stiču pogrešne utiske kako o njihovoj bezbjednosti brinu „prave junačine“.

Sve sami „junak do junaka“, od ministra Lukača, preko njegovih poslušnika Dalibora Ivanića i Sretoje Vujanovića, pa do „kriminalnih mazgi“ poput Danka Karanovića. No, znaju li građani kako te „junačine“ zaklonjene iza silnog obezbjeđenja jedino smiju slati policajce da maltretiraju dječicu od 10-ak godina?

Kad nenaoružan čovek dođe do njih, zalud sva obezbjeđanja i po 15 metaka u CZ-ovima za pasom, nemaju hrabrosti pogledati ga u oči i odgovoriti na prosto pitanje – zašto maltretirate djecu? Umjesto da obrazlože svoje postupke „junačine“ zovu tužilaštvo i prijavljuju prijetnje.

Nisam poznat po ispraznim prijetnjama, nego po tome da nešto činim ili ne činim. Tako i u ovom slučaju želim da sa pomenutom četvorkom „oči u oči“ provjerim njihovo junaštvo, čojstvo, muškost. Pozvao bih ih direktno, no kako da prođem njihovo silno obezbjeđenje? I nešto nisam zainteresovan da ugružavam svoje kolege policajce, koji samo rade ono šta im je naređeno.

Zato zamoljavam Milorada Dodika da pripupita ministra Lukača: ima li hrabrosti odabrati vrijeme i mjesto našeg suočavanja. Bilo bi sa moje strane neetično da ga pozivam samog, pa predlažem da povede Dalibora Ivanića, Sretoju Vujanovića i Danka Karanovića.

Vrlo sam zainteresovan da se nađemo na nakom skrovitom mjestu i u samo nama znano vrijeme, pa da „raspravimo“ određene probleme. Da to učinimo onako kako to rade muškarci hiljadama godina. Uopšte ne postavljam pitanja oko toga da li će doći naoružani ili ne (ja nisam naoružan), gdje i kad bi se to dogodilo, niti pod kakvim okolnostima. Samo neka kažu kad i gdje!

 Što se mene tiče može i predsjednik doći da gleda „predstavu“, odnosno da na eklatantan način utvrdi kakvim bijednicima i kukavicama je dao moć. Može i uzeti učešće u „raspravi“ ako to poželi. Sve opcije mi odgovaraju.

Jedino šta mi ne odgovara jeste da se nakot iživljava na mojoj djeci, na mojoj porodici, na običnim ljudima... i sve to zaklonjeni iza debelih zidova i silnog obezbjeđenja. Zato me zanima kolika je njihova lična kuraž. Eto imaju li hrabrosti njih četvorica suočiti se sa mnom i pokazati da nisu kukavice. Pokazati da imaju bar zrno muškosti u sebi!

Jedno je to što im se kojekakve ulizice dodvoravaju lažima o njihovom „junaštvu“, što njihove ljubavnice glume orgazme i šta znam već. No, sasvim drugo pitanje je koliko su doista muškarci? Eto nudim im priliku da četiri prema jedan dokažu da nisu kukavice i bijednici.

Ja nisam Nedžad Dizdarević, zarobljenik od 1,5 m visine i 40-ak kila težine, i upravo bih volio da vidim tu „muškost“ kakvu je Lukač demonstrirao na svima nam dobro poznatom snimku ratnog zločina. Nisam ni klinac iz njegovog komšiluka sa kojim se "vrhunski specijalac" namučio da načini polugu. 

Predsjedniku Dodiku javno tvrdim da će njegov „najbolji ministar“ za par minuta plakati kao mala djevojčica i moliti za milost, a da će njegove kabadahije razbježati se nakon prvog udarca. Ukoliko mi ne vjeruje neka upita ministra ima li hrabrosti odabrati mjesto i vrijeme!