Pogledaj dom svoj generale

Doista je degutantno danima posmatrati srpsko licemjerje oko presude generalu Mladiću, a u čemu prednjače pojedinci koji na ovakav način „peru savjest“.

Piše: Borislav Radovanović

Prvi predsjednik Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić presuđeni su kako je to svima poznato. Možemo unedogled raspravljati oko toga da li je stepen njihove odgovornosti ove ili one mjere, ili oko izrečenih sankcija, ali se sve to svodi na volju suda na kakvu objektivno ne možemo uticati.

No, supstrat je takav da su počinjeni teški ratni zločini i da je neko za to morao odgovarati. Bilo je masovnih ubistava civila, teških progona, logora, silovanja i drugih anticivilizacijskih ponašanja i sa tim se svi moramo suočiti. Isto tako moramo shvatiti činjenicu da su Karadžić i Mladić de fakto imali moć da spriječe određene zločine, ili da bar obezbijede sankcije za počinioce. I to nisu učinili u pravno prihvatljivoj mjeri!

Jedno je nesporno: tokom suđenja nije podastrt niti jedan dokaz da su Karadžić ili Mladić ma kom pojedincu direktno, svojom rukom, nanijeli zlo. Odgovaraju sa pozicije moći kojom su mogli, a realno nisu, uticati na pojedina ponašanja tokom rata. I presuđeni su! Elem, i bore se sa svojim presudama onako kako znaju i umiju. To treba poštovati ma šta ko mislio o njma lično.

Znači, Radovan Karadžić i Ratko Mladić danas odgovaraju pred sudom za ono šta sam ja činio u ratu, pa od mene sve do svih ovih koji danima mantraju o njihovim kaznama. Istovremeno, pred Tribunalom su se našli voljom nekih drugih, koji svoje politike mijenjaju od situacije do situacije. I sad se svi mi lafo zaklinjemo u njih, a bez imalo samokritičnosti oko sopstvene odgovornosti i za ratna dešavanja i za njihovo tamničenje. To je naprosto degutantno.

Sa te pozicije bukvalno je odvratno slušati izjave jednog Nenada Stevandića. U Karadžićeve i Mladićeve kazne ušli su i „mladalački grijesi“ junošnog Stevandića, koji i nisu tako nepoznati javnosti. Sad Stevandić uživa u privilegijama potpredsjednika parlamenta (jada od društva kom on vodi parlament!), a Mladiću je izrečena doživotna robija i za to što je ovaj doktor „oslobađao“ centar Banjaluke.

Da ne govorimo o Miloradu Dodiku, kome je „rat bio brat“, a Madlin Olbrajt poratna „sestra“. Više je postalo degutantno podsjećati na Dodikove nekadašnje izjave o tome kako su Mladić i Karadžić kukavice zbog kojih „trpe“ i Srbija i Srpska, te vaskoliki srpski narod. Danas ih naziva herojima. Odvratno!

Možemo ovako prozivati pojedince koliko god hoćemo, ali valja istaći neke činjenice iz kakvih proizilazi suština posmatrane situacije. Karadžić i Mladić objektivno snose odgovornost za određene ratne zločine i nehumana ponašanja i za to su dobili drakonske kazne. No, kako rekoh, niti jedan od tih zločina nisu lično počinili, a za brojne slučajeve upitna je i njihova komandna odgovornost. Sa druge strane, ima u Srpskoj direktno odgovornih zločinaca koji i danas uživaju u slobodi i čak u onome šta su tokom rata obilato napljačkali. A nikada nisu odgovarali, niti će odgovarati.

Gdje leži suštinski problem? Jedna grupacija političara i vojskovođa je sankcionisana za sve negativno šta se događalo tokom rata. I tu se posebno trebamo fokusirati na one koji su  dobili višedecenijske robije. Na svojim leđima ponijeli su teret svega šta se događalo i postupaka koje su drugi činili uz njihovo znanje ili čak mimo njih.

Ukoliko iole pažljivo posmatramo reakcije pojedinaca, a znamo šta se stvarno događalo u ratu, teško se oteti utisku da su najgrlatiji oni koji snose odgovornost za ovakva ili onakva ponašanja kažnjiva po ratnom pravu i običajima. Pritom, ako znamo nešto oko normativnog uspostavljanja saradnje sa tribunalom, oko hapšenja, dostavljanja dokaza tužilaštvu i uskraćivanje istih odbranama optuženih, o svjedocima i „zaštićenim svjedocima“ i ino, onda je doista ogavno posmatrati ponašanje pojedinaca.

Nema tu nikakve mudrolije: mnogi su odmah po okončanju rata zbog straha od odgovornosti za vlastite krimene uspostavili komunikaciju sa centrima moći čiji je haški trubunal tek instrument. Drugi su, pak, zbog sopstvenih političkih ciljeva i interesa, uključili se u te projekte. I šta imamo na kraju? Vuk (sud i centri moći) sit, a ovce (izdajnička bagra) na broju, ili bolje reći na slobodi.

Kako to obično biva: šljam na kraju uvijek profitira! Sve šta se događalo svaljeno je na leđa nekoliko političara i vojnih komandanata, a Republika Srpska je ostala neupitna, sa svim svojim institucijama i nosiocima institucionalne moći. No, koliko je tih današnjih nosilaca institucionalne moći, te uživatelja privilegija koje idu uz njihove položaje, doista nevino sa pozicije ratnih dešavanja?

Mnogi su „uprljali ruke“ i tokom rata i u okvirima uspostavljanja „međunarodne pravde“, i danas uživaju u onome šta su činili. No, savjest je čudna pojava i nikad ne miruje. Zato pojedinci imaju potrebu da se ovako „peru“ pred očima javnosti i upravo zato imamo medijske scene kakvima danima svjedočimo. I to je ono šta je u kompletnoj situaciji mučno i ljudski neprihvatljivo. To  je ono šta iritira!

Istovremeno, ponajviše bole mantre oko toga da samo Srbi odgovaraju, a za srpske žrtve niko ne brine. Hajde da malo proanaliziramo i tu situaciju. Zadnjih 20 godina na poziciji realne moći u Republici Srpskoj imamo bukvalno iste aktere: Dodik, Pavić, Đokić! Kada je Tribunal u Hagu osnovan zvaničan stav Srpske bio je da tu instituciju ne priznajemo i da sa istom nećemo uspostavljati saradnju. I tu se primarno pozivalo na pravne argumente oko neovaštenog osnivača suda, oko pravno neprihvatljive sinergije zakonodavne i sudske vlasti i slično.

Elem, zna se dobro ko je i kada promijenio takav stav, te uspostavio saradnju sa Tribunalom. Neke od njih, poput Biljane Plavšić, sustigla je direktna posljedica volje da prihvate ovaj sud. Normalno, gospođa Plavšić je to činila u vjeri da će njene odluke obiti se o glavu drugima i nije ni pomišljala da će i nju dostići sopstvene pogreške. Ili, da govorimo o onima koji su „igrali za obe ekipe“ poput Momčila Krajišnika, za kog takođe znamo kako je prošao u „sađenju tikava sa đavolom“.

Ni, Slobodan Milošević nije bio nevin u tom „međunarodnom domunđavanju“ oko prekodrinskih događanja, a na kraju se suočio sa pozicijom vrhunskog krivca. U tom kontekstu mnogi će reći da je Radovan Karadžić prvi ušao u „džentlimenske dogovore“ sa Holbrukom, no on je brzo shvatio kako da je Holbruk mnogo voše „bagerista“, nego džentlimen, pa se manuo ćorava posla. Ovi poslije njega to nisu shvatili i završili su u kazamatima mnogo prije Karadžića.

Samo, tu treba znati da su Plavšićeva ili Krajišnik bili tek marionete u rukama smutljivaca uveliko umreženih sa centrima moći svjetskog odlučivanja. U suštini oni koji su igrali za protivničku ekipu mahom su profitirali i bez obzira na to šta su objektivno radili i kakvu odgovornost snose. Sa druge strane oni koji su odbili igrati po taktovima zapadnih moćnika ili se nisu snašli u ukupnoj situaciji redom su nagrabusili. I to je sva „mudrost“ onoga šta se događalo.

Znači, ako izuzmemo marginalne likove sa minimalnim kaznama objektivno možemo govoriti o tek desetak ljudi koji su ponijeli teret svega šta je srpska strana činila sa pozicije kršenja ratnih prava i običaja. Sa druge strane, stotine njih se izvuklo i čak debelo profitiralo na pitanjima zločina sa srpske strane. I oni su danas najgrlatiji u „odbrani“ onih koje su svojevremeno izdali, prodali, predali. Pritom, svi mi odlično znamo kome su dostavljali dokaze – odbrani ili tužilaštvu, kako su hapsili osumnjičene, odnosno na čojoj strani su bili.

Sa te strane valja razjasniti i navode mutikaša kako ovaj sud presuđuje samo Srbima. Na sve tri strane u oružanim sukobima imali smo nimalo naivne aktere i manje-više sve se ovde zna. Pitanje je samo interesa i interesnog povezivanja. Dvije decenije pojedinci raspolažu realnom moći i instrumentima da procesuiraju zločince srpskih neprijatelja. I šta čine?

Objektivno imamo dvije dimenzije djelovanja. Prva, srpske institucije nikada nisu procesuirale visokorangirane pojedince odgovorne za zločine nad Srbima. Primjer za to je Bakir Izetbegović, koji je tokom rata bio „desna ruka“ svog oca Alije i pod direktnom kontrolom je imao sve te Juke, Cace, Ćele, Nasere, Osmice i slične poslušnike koji su neposredno činili stravične zločine ili kontrolisali zločinaško-kriminalne aktivnosti klana Izetbegović. Možemo i o detaljima ako treba! Ko je ikada pomenuo da uopšte treba istražiti odgovornost Bakira Izetbegovića?

Druga dimenzija djelovanja su „sačuvajbože prijave“ Sime Tuševljaka i njegove ekipe nadristručnjaka. Lako je narodu prodavati mantre o tome kako se ponaša ovaj ili onaj sud, a bez ikakve kritičnosti spram aktera krivičnog gonjenja. Kad samo pogledamo kakvi „stručnjaci“ su decenijama nosioci krivičnog progona za zločine nad srpskim narodom sasvim realno možemo zaključiti kako nosioci institucionalne moći Srpske i ne teže da zločinci budu kažnjeni.

I tu dolazimo do vrlo važnog pitanja: zašto pojedini poratni srpski lideri ili funkcioneri izbjegavaju iskoristiti sva raspoloživa sredstva na planu procesuiranja odgovornih za zločine nad Srbima? Kako je prednje rečeno: nema ovde naivnih i svi znaju sve o svima. Svaka akcija povlači reakciju, pa tako i pojedinci izbjegavaju „čačkati mečku“ primarno zbog straha od sopstvene nečiste savjesti.

Znači, da prednje rezimiramo: pojedini centri svjetske moći htjeli su Karadžića i Mladića da bi njihovim presudama sebi obezbijedili presumpciju nevinosti za „zločin protiv mira“ u kom je nasilno i protivpravno razorena jedna suverena zemlja i članica UN-a - SFRJ. Da bi to postigli našli su domaće saradnike nečiste savjesti da im pomognu u realizaciji zacrtanog cilja. Nikog, apsolutno nikog, u cijeloj ovoj priči ne zanima istina i pravda, nego se sve svodi na interese i mešetarske dilove.

Sa te pozicije zaista je ogavno danima slušati „autopsihoanalize“ pojedinaca i njihovo manipulisanje ovim napaćenim ljudima svih etnija i vjera. Dobili su ono šta su tražili: moć, bogatstvo, izbjegavanje svake odgovornosti i slično, i šta sad hoće od nas običnih ljudi koji teško propatismo u tom nesrećnom ratu? Valjda da ih „tješimo“!? Ili da doista vjerujemo u laži koje nam podastiru!?

Ovde nema nevinih, ali ni naivnih!