Ko je bogatiji: Ministar Lukač ili zet mu Lubura?

Ministar Lukač hvali se kako suzbija kriminal i korupciju u strukturama policije. Sad bi trebali vjerovati mu da ne zna kada i kako se obogatio njegov zet Nedeljko Lubura, kog već drugi put unapređuje kao „svijetao primjer“.

Vidim da Stefan Blagić, lider „ReStarta Srpske“, koji je prvi zatražio smjene u vrhu policije, zbog straha za vlastitu bezbjednost napušta Srpsku. Da bi kriminalizovani policijski moćnici shvatili kako zastrašivanjem ma kog pojedinca neće ništa postići nastavljam sa objavljivanjem serijala ovakvih tekstova.

Piše: Borislav Radovanović

Kod ministra Lukača očigledno vrijedi poznata HDZ-ova parola „Ko je jamio, jamio je“. Svog zeta Nedeljka Luburu trenutno je pozicionirao na mjestu načelnika Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma (drugo unapređenje), šta mu donosi pozamašna primanja ( sa platom ministrove sestre oko 4 000 KM). Međutim, čak ni ta primanja ne mogu pokriti stečenu imovinu.

Ovde je suštinski problem što je „ministarski zet“ naglo se počeo bogatiti 2005. godine, kada je bio na poziciji „šefa odsjeka za sve i svašta“ u banjalučkom centru, koji je prije njega formirao još jedan prebogati policijski kadar - Darko Ilić. Znači, Lubura je sa višestruko manjim primanjima počeo sticati imovinu kakvu ne mogu pokriti ni ova današnja.

Da ne gubimo vrijeme – udaramo pravo u glavu: prvi ozbiljan novac Nedeljko Lubura uzeo je na poznatoj pljački na štetu Rajfajzen banke počinjene na Vlašiću 01.12.2004. godine. Tada su pljačkaši, prerušeni u vojnike SFOR-a, presreli blindu agencije Alarm vesta i oteli dva miliona maraka.

Javnosti je potpuno nepoznat podatak da je organizator te pljačke (identitet poznat autoru) iz Prozora/Rame svojevremeno došao u CJB Banja Luka i šefu grupe za razbojništva u oči rekao kako zna da su se banjalučki počinioci rastalili sa policijom (u zamjenu za zaštitu), a da ostalim saizvršiocima nisu dali ni marke od ogromnog plijena. I taj „šefić“, baš kao i njegov malo veći „šefić“ Lubura, prije toga hodali su poderanih farmerki i patika, a kakvu imovinu su stekli poslije lako je provjeriti.

Informacija iz 2007.

No, „para je đavo“ pa je valjalo Rajfajzen banku ponovo „posjetiti“ 16.11.2006., s tim da se ovoga puta pljačka odigrala u centru Banjaluke i oteto je milion i po maraka. Dobro upućeni inspektori u ovom slučaju ubijeđeni su da su počinioci iz struktura „specijalne policije“. Inače, za neupućene valja podsjetiti kako je specijalna policija pljačkama se bavila još dok joj je komandant bio Dragan Lukač (poznate pljačke po „Koridoru“, pa pljačka Đukića pumpe). I za ovu aktuelnu presuđenu grupu „pljačkaša-specijalaca“ godinama je vrhu policije bilo poznato čime se bave, baš kao i u slučaju osuđenih „inspektora-narkodilera“.

Da bih javnosti predočio problematiku moram pisati u prvom licu, jer ovako u stvari (po ini puta) javno svjedočim o kriminalizaciji u strukturama policije. Te sporne 2005. godine, nakon eskalacije razbojništava, u tadašnem Odjeljenju krim. policije SJB Prijedor raspoređuju me na taj referat. Poznato je da sam sa par jednostavnih poteza ovaj pojavni oblik kriminala sveo na bukvalno minornu pojavu. Nekoliko godina sa pozicije razbojništava Prijedor je bio najsigurniji grad na Balkanu, a zašto su poznati pljačkaši ovaj grad obilazili u širokom luku i nije neka tajna. Odlično smo se međusobno „poznavali“.

Znači, kada sam zaustavio eskalaciju razbojništava posvetio sam se rasvjetljavanju prethodno počinjenih krimena. Tu ubrzo uspostavljam saradnju sa Fedarelnom upravom policije Federacije BiH i zajednički postižemo odlične rezultate. Naoko nerazumljivo, ali je tako bilo, nagora saradnja bila je sa „kadrovima“ CJB Banja Luka, odnosno sa potčinjenima današnjeg direktora policije Darka Ćuluma. Čak sam im jednom prilikom  otvoreno rekao da ne „šuruju“ sa razbojnicima, pa će i u Banjaluci biti stanje kao u Prijedoru.

Uglavnom, da ne dužimo, međusobna povezanost brojnih djela i počinioca neminovno me je dovela do spornih pljački Rajfajzen banke (sa plijenom od 3,5 miliona maraka). I već 2007. godine stvorio sam izvanredne pretpostavke procesuiranja tih djela. Je li malo reći da sam identifikovao oko dvadeset lica koja su na različite načine i radnje bila povezana sa pljačkom na Vlašiću. Trebalo bi da je i danas u tom predmetu moja informacija (vidi fotografiju 1.) iz koje se vidi da sam u policijskom smislu to djelo rasvijetlio do najsitnijih detalja. Jeste nekih pola godine Lubura informaciju držao u ladici, ali ju je kasnije uložio u predmet (kako sam obaviješten).

Elem, to nije bila jedina moja informacija. Većinu tada najpoznatijih pljački rasvijetlio sam i čak identifikovao poveliku oranizovanu kriminalnu grupu sa prostora cijele BiH i zemalja okruženja. Nije pretenciozno ako tvrdim da sam za pljačke saznavao još u fazi pripremanja. Primjera radi, zna se da sam Kantonalnom MUP-u USK  sedmicu prije pljačke Eparhijskog doma u Petrovcu (nad Vladikom Hrizostomom) poslao depešu šta se priprema, sve sa imenima počinilaca. Slično je bilo i sa pljačkom banke u Glamoču.

 Ono šta je tada sve više postajalo problemom današnjih mnogih policijskih moćnika jeste što sam sve češće otvarao pitanja kriminalizacije u policiji. Tako se i meni desilo ono šta je pretrpilo mnoštvo kredibilnih policijskih operativaca – izložen sam promjenama radnih mjesta, progonima, obespravljivanju, pa sve do više pokušaja likvidacije. No, ovde dolazimo do esencije problema.

Informacija iz 2005.

Iz mnoštva prijava i informacija vidljivo je da sam između 2005. i 2007. policijski rasvijetlio većinu najpoznatijih pljački iz prethodnih godina, ali, još važnije, da sam identifikovao počinioce i organizaciju kriminalnog djelovanja. Tada sam decidno tvdio da pljačke organizuju i izvode Reljić Milan zvani Al Kapone, Siniša Straživuk, danas pokojni Branković Dragan zv. Arsin, Koprena, Šobot, braća Ćulum, Galić, Došen, Babić, Žutić... Ističem kako samo pominjem one već medijski poznate, a grupa je bila mnogo, mnogo veća.

Da ne pominjem kako su najveće pljačke banaka i blindi organizovane preko Ramiza Delalića Ćele i nekoliko njegovih najbližih saradnika (sve je to „debelo“ zadokumentovano u informaciji fotofrafije 1.). Većinu te „multietničke“ pljačkaške organizacije činili su moji stari poznanici koje sam višestruko hapsio i procesuirao tako da mi nije bilo pretjerano teško operativno pokrivati ono šta rade. Zato su mi pred kuću i poslali „vojnika“ sa eksplozivnom napravom na daljinsko aktiviranje.

Dakle, vrh policije odlučio je 2007. da mi onemogući finalizaciju višegodišnjeg rada i procesuiranje većine do tada rasvijetljenih razbojništava. Kakva je situacija bila najbolje svjedoče dva dokumenta koja sam tada uputio načelniku CJB Banja Luka Zoranu Stanišljeviću. U jednom dokumentu tražim zaštitu od pokušaja likvidacije koju organizuju moji neposredni pretpostavljeni, a u drugom da mi omogući procesuiranje niza teških razbojništava kako ne bi „propao“ višegodišnji rad.

No, Darko Ćulum se pobrinuo da Stanišljević nikada ne dozna za suštinu problema (dokumentacija je završila u njegovoj ladici). Primjera radi, poznato je da sam prije toga dostavio informaciju kako se Reljić Milan Al Kapone bukvalno bogati tokom izdržavanja zatvorske kazne, odnosno kako ga iz zatvora puštaju radi vršenja krivičnih djela. Čak sam ga procesuirao za jedno razbojništvo tokom dozvoljenog odsustva, gdje u zatvoru nisu našli za shodno ni da mu prekinu odsustvo.

Elem, Reljić Milan, taj poznati Al Kapone, i jeste ključ onoga o čemu ovde govorim. Danas je poznato da je 2017. godine, nakon akcije „Trezor“, Reljić odlučio progovoriti o većini razbojništava kojima sam se bavio 10-12 godina ranije i za čije procesuiranje stvorio odlične pretpostavke (vidi foto 3., informacija iz 2005.). Danas se čelnici naše policije hvale „rezultatima“ onoga šta su deceniju prije toga odbijali realizovati i to na onako brutalan način. Pritom, preko Reljića su riješena samo ona djela iz kojih ministrov zet Lubura i ekipa nisu uzeli tal.

U stvari tek sudovi treba da „kažu svoje“ u odnosu na ono šta je Relja Al Kapone ispričao policiji. Primjera radi vrh policije hvali se kako je preko DNA identifikovao počinioce pljačke Tropik centra u Prijedoru iz 2004. godine. Prvo, ne govore kako sam bio predmet podsmjeha kada sam tokom uviđaja izuzeo navlake sa sjedišta Audija korištenog u pljački i tvrdio da ćemo jednog dana i mi dokazivati krivična djela preko DNA (epitela). Drugo, unaprijed im kažem da će u tom predmetu proći isto kao sa pancirom pronađenim u pljački na „Prijedorskoj petlji“. Objašnjavao sam tada Ćulumu i Luburi da je jedno dokazati doticaj nekog lica sa inkrimisanim predmetom, a nešto sasvim drugo dokazati da je to lice doista počinilo djelo. Normalno, i o pljački Tropik centra znam ponešto šta se kosi sa ovim „dokazima“.

Informacija iz 2006.

Možemo o detaljima raspravljati u nedogled, ali poenta je u nečemu drugome. Treba građanima (bankama, preduzećima...) objasniti zašto su punu deceniju trpili pljačke od strane grupe kriminalaca koja je aman bila razbijena još 2006. godine (vidi foto 3. i navode gdje se nalazila većina pljačkaša- pritvor/bjekstvo). Možemo otvoriti koliko god desetina krivičnih predmeta iz kojih se vidi da sam deceniju i više prije kontraverzne akcije „Trezor“ stvorio sve potrebne pretpostavke za procesuiranje onoga čime se danas hvale Lukač, Ćulum, Ilić, Lubura... Normalno, uključujući i onda djela iz kojih potiču njihova privatna nemala bogatstva.

Samo, razbojništva su tek jedan segment kriminalnog bogaćenja pojedinaca koji danas „vedre i oblače“ našom policijom. Šta ćemo sa krađama i krivotvorenjima skupocjenih vozila? Hoćemo li proanalizirati i kako sam svojevremeno napoznatije hercegovačke kriminalce doveo u situaciju da više nisu smjeli kupiti nijedno auto ukradeno na području tadašnjeg CJB Banja Luka (tada uključujući i Prijedor).

Zbog toga su kradene skupocjene automobile počeli rastavljati na otpadu u Zalužanima, međutim i to sam „provalio“, pa je nađeno 30-ak kradenih vozila. I kako su korumpirane bitange okončale ovaj predmet? Prijavili su da su žena i njen maloljetni sin počinioci. Ili ćemo otvoriti priču oko „jajačkih registracija“? I tu sam procesuirao organizovanu grupu koja je kradene i krivotvorene automobile registrovala u Jajcu, gdje je na bazi dokaza koje sam prikupio tadašnji direktor FUP Zlatko Miletić organizovao istragu oko nekoliko stotina vozila. A šta su uradili „banjalučki kadrovi“ povodom činjenice da su organizatori ove priče bili iz Banjaluke? U stvari poenta je šta su po tom kriminalu radili „kadrovi“ Ćuluma, Lubure, Ilića...

Na stranu što su im uobičajeno pomagali, al' što im vratiše sva vozila za koja sam im dostavio dokaze da su krivotvorena? Kakav smo paradoks imali u ovom predmetu najbolje govori činjenica da sam preko decenije kontinuirano hvatao i procesuirao jedne te iste krijumčare i krivoteljite vozila, a sve zalud jer je iza njih uvijek stajala policija. Nije nikakav problem da uporedimo predmete sa početka i kraja moje kriminalističke karijere, pa da proanaliziramo sklonost pojedinaca iz policije da se bogate na krađama auta. Na kraju smo došli u poziciju da više niko nije ni krao auta, nego se sve svodilo na osiguraničke i ine prevare u sprezi sa policijom. I to govorim sa pozicije profesionalca koji je inicirao niz međunarodnih i nacionalnih istraga koje sublimiraju uveliko preko hiljadu kradenih i krivotvorenih vozila, šta znači ogroman fond dokaza na kojima temeljim svoje tvrdnje.

Hoćemo li u daljem da javno raspravljamo o privrednom kriminalitetu i korupciji? Eto, primjera radi, Telebak je za slučaj Željeznica RS političkim moćnicima redom nudio milion maraka, pa to podigao na dva miliona, i niko nije htio zaštititi ga. Onda je predmet uzelo Specijalno tužilaštvo i znamo kako je okončan. Hoćemo li preispitati ko su vlasinici banjalučke tržnice i kako su prošli inspektori koji su taj predmet uzeli u rad ne sluteći u šta se uvaljuju? Da, to je na račun „uvaženog direktora“ Gojka Vasića za kog sam nakon nezakonitog izbora objavio kako mu je mjesto u zatvoru, a nikako na toj funkciji. Već sam u vezi ogromnog kriminala na štetu Fonda zdravstva, zbog kod su mi 2013. uništili karijeru, pokrenuo procesne radnje koje bi trebale rezultirati da krivično odgovaraju upravo visokopozicionirani funkcioneri Fonda i MUP-a.

Sad, doista dolazimo do pozicije da tekst negdje valja okončati. Zato za kraj želim apostrofirati jednu opšteprihvaćenu premisu kako je za Republiku Srpsku ključno preispitati porijeklo imovine političara. Postavimo sebi vrlo racionalno pitanje: ko će to uraditi? Policija? Pravosuđe? Na prvom koraku treba istražiti imovinu onih koji danas vode policiju, pa kad iz tih struktura eliminišemo korumpirane bitange možemo preći na imovinu vršilaca pravosudnih funkcija. Tek dobro „filtrirani“ policija i pravosuđe mogu se baviti imovinom političara. Uostalom, u vrhu MUP RS imamo pojedince mnogo bogatije od pojedinih ministara, većine narodnih poslanika i poznatih političara.

Za sami kraj moram demantovati ministra u pogledu njegovih nedavnih tvrdnji o padu opšteg kriminaliteta, kao velikog „rezultata“ rada policije. Treba znati „zlatno pravilo“: pad u domenu opšteg kriminaliteta je indikator da je u porastu prometovanje narkoticima, i obratno. I vidimo kako diljem Evrope hapse naše krijumčare narkotika, a bukvalno nijedna zemlja neće da sarađuje sa MUP-om Srpske (nisu „pali s drveta“). Evo i u Srpskoj su počeli pronalaziti ozbiljne količine kokaina. Podsjetiću javnost da sam nakon serije likvidacija poznatih narkodilera u Prijedoru, Banjaluci i Gradiškoj najavio kako ubistava niko ne rješava jer ministar Lukač preuzima kontrolu nad narkobiznisom. Pa sam isto ponovio oko akcije „Petrićevac“. Za ovu priliku ekskluzivno otkrivam kako je Lukaču u tome ključni partner Naser Orić.

ReStart Srpska: Ostavke vrha policije!

Podržavajući zahtjev Pokreta „ReStart Srpske“ o ostavkama vrha policije započinjem serijal tekstova o javnosti nepoznatim monstruoznim zločinima pripadnika policije, te objelodanjivanjem istine o mnogim poznatim neprocesuiranim slučajevima.

Piše: Borislav Radovanović

Poznato je da podržavam i javno promovišem sve akcije Pokreta „ReStart Srpska“ jer je u pitanju jedini politički subjekt u Srpskoj koji se odistinski i konkretnim akcijama bori za prava građana, za bolje i pravednije društvo. No, njihov zahtjev za ostavkama funkcionera vrha MUP-a RS-e posebno mi je zanimljiv obzirom da je u pitanju tematika kojoj mogu doprinijeti saznanjima o desetinama i desetinama konkretnih zločina za koje je odgovornost MUP-a neupitna.

Prvi slučaj ovog serijala široj javnosti je malo znan, a opet toliko interesantan jer ukazuje na sistemske manjkavosti zbog kojih zahtjev „ReStarta Srpske“ teško da će biti ikada materijalizovan. U stvari otvara pitanje – ko će realizovati zahtjev ovog pokreta? Odabrani slučaj ukazuje na sramni i nehumani odnos pravosuđa, a potom još besramniju političku reakciju na smrtna stradanja naših građana.

Dragoslav Egeljić iz Prijedora pregažen je noću 05.01.2007. godine. Vozač je pobjegao sa lica mjesta i tek u popodnevnim časovima pronađeno je vozilo kojim je ovaj nesrećnik usmrćen. Ni manje, ni više, pregažen je vozilom načelnika prijedorske policije. Možda bi slučaj ostao neotkriven da se načelnik nije sumnjivo i za njega neuobičajeno ponašao, odnosno svako malo zvao telefonom i interesovao se za aktivnosti policije.

Onda je neko od promoćurnijih policajaca provozao se do kuće načelnikovog kuma i našao automobil sa vidnim oštećenjima. Tu se uključuje autor teksta i radi uviđaj na pronađenom vozilu svog načelnika. Normalno, o uviđaju sam obavijestio nadležnog tužioca, koji je naložio izuzimanje mikrobioloških tragova (DNA) sa volana i mjenjača. I tragovi su izuzeti!

Obzirom da sam već bio obaviješten kako načelnikov kum priznaje spornu nezgodu sa smrtnom posljedicom u startu nisam pridavao značaj izuzetim mikrobiološkim tragovima, ali će se ti tragovi kasnije pokazati kao ključni dokaz koji je morao biti uništen da bi se spriječilo saznavanje pune istine.

Iako je prošlo 15-ak sati od nezgode, a pojedinci su upravo zbog toga službene radnje odugovlačili, u krvi načelnikovog kuma pronađeno je prisustvo alkohola. Slučaj je okončan priznanjem krivice i „kaznom“ zatvora od tri mjeseca. Normalno, kazna je zamijenjena novčanom, pa je stradanje nesrećnog Dragoslava svelo se na 4 500 maraka uplaćenih u budžet Srpske.

Znači, pijani vozač usmrti biciklistu, pobjegne sa lica mjesta i samo plati 4 500 maraka. Zar to možemo nazvati kaznom? Da je kojim slučajem preživio prijedorsko pravosuđe bi vjerovatno osudilo Dragoslava Egeljića, čime aludiran na „ReStartov“ apel upućen pravosudnim tijelima.

No, suštinski problem ovog slučaja leži u tome što gotovo cio Prijedor zna da je nezgodu prouzrokovao policijski načelnik, a da je kum samo „preuzeo krivicu“. Lako mu je bilo priznati djelo koje nije počinio kad je u startu znao da neće zatvorski odgovarati, nego da će kum „srediti stvar“.

Nakon godinu i nešto slučajno doznajem kako je od strane MUP-a rađena nekakva kontrola ovog slučaja. Zaprepaštava me činjenica da jedino sa mnom niko nije kontaktirao, iako sam kao potpisnik zapisnika o uviđaju trebao biti prvi ispitan. Ipak, ta kontrola rezultirala je da su samoljepiljive folije sa mikrobiološkim tragovima izuzete iz Prijedora i proslijeđene u Banjaluku. Kako se to kasnije ispostavilo: zalud bilo izuzimanje kad su sporne folije sa tragovima „nestale“ u Banjaluci.

Dugo me je kopkalo zbog čega su tragovi DNA sa volana i mjenjača skrivani i na kraju uništeni, a procesno bi bilo sasvim opravdano da su putem DNA identifikovani načelnik i njegov kum obzirom da su oba koristila sporno vozilo. I kako je to tada obično bivalo: otkrio sam razlog takvog sumnjivog ponašanja naše policije.

Dragoslava Egeljića je u stvari pregazila jedna ženska osoba (identitet poznat autoru), kojoj je policijski načelnik pijanoj i bez položenog vozačkog ispita dao vozilo na upravljanje. I još jednako pijan sjedio na mjestu suvozača.

Dodatna ironija je u tome što je kontraverzni načeknik u Prijedoru uveo praksu nezakonitog snimanja razgovora, a šta mu se bukvalno „obilo o glavu“. Tako lokalni mangupi tajno snimaju razgovor djevojke koja je pregazila Dragoslava sa njenom prijateljicom (identitet poznat autoru).

Stravično djeluju njene riječi o ponašanju policijskog načelnika tokom nezgode: „Izašao je iz auta, podigao glavu, vidio da je mrtav, sjeo za volan i odvezao nas.“. Ko zna, možda se ovih dana na društvenim mrežama odnekud pojavi i snimak tog razgovora?

Znači, svi koji su učestvovali u skrivanju i uništavanju spornih mikrobioloških tragova mogli su pretpostaviti da time nezakonito sprečavaju dokazivanje zločina. Svi oni su odlično znali da DNA načeknika i njegovog kuma u ovom slučaju ne bi imali nikakvog značaja, odnosno da je u pitanju treća osoba čiji identitet je valjalo sakriti. Zato su krivično odgovorni! No, ko da ih goni: oni u vrhu policije koji su saučestvovali u uništavanju dokaza ili oni u pravosuđu koji su se ponajviše bavili „odgovornošću“ nesrećnog Dragoslava?

U stvari stradanje Dragoslava Egeljića je tek jedan od slučajeva „prijedorskog šerifa“, kako su mediji nazvali prozvanog policijskog načelnika. Primjera radi pijanstvo koje je produkovalo opisanu saobraćajnu nezgodu dogodilo se u ugostiteljskom objektu koji je isti taj načelnik oteo iznuđivanjem zelenaškog duga. Ima on još saobraćajnih nezgoda za koje nije odgovarao. Zna Prijedor kako je službenim vozilom izazvao još jednu saobraćajku za koju je morao odgovarati krivično i po osnovu visine materijalne štete i po osnovu povreda oštećenih (jedne cijele porodice), kao što zna i da za to nikada nije kažnjen.

Isto tako ministar Lukač bi trebao znati, a direktor policije Darko Ćulum nesporno zna, da je isti načelnik pravosnažno kažnjen za krivično djelo „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ i to baš sa funkcije načelnika. Elem, po onome kako su ga trenutno pozicionirali vidimo da upravo takvi odgovaraju profilu policijskih rukovodilaca po aršinima ove vlasti. Svojevremeno je i postavljen za načelnika prijedorske policije urgencijom Miloša Čubrilovića Čubrija, koji ga je godinama štitio od odgovornosti za počinjeni kriminal.

Elem, ovim dolazimo do pitanja političke volje da se vrh policije očisti od zločinaca i bandita, šta su „ReStartovci“ potegli kao esenciju zahtjeva. I tu stradanje Dragoslava Egeljića eklatantno dokazuje kako aktuelna vlast zna za stravična stradanja građana, a čini upravo suprotno od onoga šta nalažu zakoni i prava. Konkretno, maja 2011. godine tijelima nadležnim za kontrolu rada policije obratio sam se sa predstavkom i prijedlogom kontrole rada policije u osam konkretnih krivičnih predmeta.

Pisao sam već o tome, pa da se ne ponavljam. Uglavnom, pod brojem osam tražio sam i kontrolu za slučaj Dragoslava Egeljića (vidi foto ispod). Inače, predmeti koje sam obuhvatio predstavkom ukupno su uobzirili nekih dvadesetak smrtno stradalih građana, a gdje je odgovornost pojedinaca iz struktura policije neupitna.

I zamislite političkih reakcija na stradanje dvadesetak građana Prijedora i okruženja. Predsjednik Dodik i Vlada potpuno su ignorisali predstavku: valjda im je broj preminulih bio „premalen“ da bi se oni smarali tim problemom!? Ustavni sud se očekivano oglasio nenadležnim iako bi i oko toga mogli raspravljati. No, reakcija poznatog „humaniste“, tadašnjeg predsjednika skupštinskog Odbora za bezbjednost, Nenada Stevandića bila je baš u njegovom stilu. Obećao je da će Odbor raspravljati o toj predstavci – obećao i uobičajeno slagao!

Za kraj, valja nešto i rezimirati. Da će nadležna politička i pravosudna tijela odreagovati na „ReStartov“ zahtjev iz prednje opisanog teško je pretpostaviti. No, valja nam se boriti! Zato namjeravam objelodaniti istinu o brojnim javnosti potpuno nepoznatim zločinima policije ili stvarnu istinu o mnogim poznatim slučajevima. Aktuelna vlast na katastrofalno stanje u policiji može i dalje blagonaklono gledati, no neka i građani znaju istinu jer ubrzo će biti u poziciji da „sude i presuđuju“.

„Kosovo je srce SIRIJE“!

Ukoliko bezbjednosni sistemi Srbije i Bosne i Hercegovine nakon jutrošnje agresije na Siriju nisu podigli stepen pripravnosti građani tih zemalja treba da se ozbiljno zabrinu za sopstvenu sigurnost.

Piše: Borislav Radovanović

Geopolitička situacija mijenja se iz dana u dan, zbog čega smo primorani prilagođavati se u domenu procjena potencijalnih opasnosti. To da je na prostoru Srbije i Bosne i Hercegovine uveliko započeta destabilizacija sa ciljem ponovnog zaposjedanja ovog prostora od strane „NATO jastrebova“ danas je opšteprepoznata činjenica. Ključno pitanje je samo: kada će nastupiti eskalacija destabilizacije?

U tom domenu moja posljednja procjena bila je vezana za kraj maja i početaj juna mjeseca, a vezano za Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Rusiji. Prostim slijedom prepoznavanja matrice djelovanja zapadnih hegemona povodom Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, ili preciznije tajmiranje operacija u momentima kada su Vladimiru Putinu bile „vezane ruke“ zbog svjetskih sportskih dešavanja, mogli smo procijeniti kako će i fudbalsko prvenstvo biti identično iskorišteno.

Moram podsjetiti javnost kako sam u prvim danima ukrajinskih protesta, tempiranim tokom ZOI u Sočiju, ukazao kako je prethodna bliskoistočna „kriza“ manipulativno produkovana samo kako bi se Putin pozivao na međunarodno pravo, na opšte principe funkcionisanja međunarodne zajednice i ino. Cilj je bio da se ukaže na njegovu nedosljednost u odnosu na tada uveliko pripremano ukrajinsko žarište.

No, Putin je pokazao kako umije koristiti identične metode kao i njegovi zapadni protivnici. Anektirao je Krim, a na ističnim dijelovima Ukrajine uspješno je primijenio nekonvenvencionalne oblike ratovanja i uspostavio stabilnu kontrolu nad dijelom ukrajinske teritorije (bez upotrebe ruskih konvencionalnih snaga). No, ostaje činjenica da zbog svjetskog takmičenja u zimskim sportovima nije mogao pravovremeno reagovati i preduprijediti oružano sukobljavanje na ruskim granicama, a šta i jeste bio primarni cilj njegovih protivnika.

Kako sam odmah ustvrdio stvarni cilj „NATO jastrebova“ bilo je eliminisanje Rusije iz naredne faze geostrategijske operacije – na prostoru Iraka i Sirije, i to se pokazalo kao uspješno osmišljena strategija. Bašar el Asad se morao sam snalaziti u iznimno teškoj situaciji sve dok Putin nije uspostavio kontrolu nad ukrajinskim sukobom. Ruska intervencija u Siriji uslijedila je u trenucima kada su Asadove snage bile pred gotovo izvjesnim porazom. Elem, opet je Putin „stigao“ adekvatno odreagovati i situaciju preokrenuti u svoju korist.

Zašto na ovo podsjećam? Pa februara 2014. ustvrdio sam kako je i Balkan dio tih geostrategijskih projekcija i produkovanih sukoba. I danas vidimo kako je to rezultiralo u odnosu na Makedoniju i Crnu Goru – ulaskom u NATO i potpunom eliminacijom ruskog uticaja,  a sve primjenom FID ili „fals fleg“ operacija. Nakon toga više nema prostora za promišljanje koje su dvije zapadnobalkanske države sada na redu za slične promjene odnosa snaga sukobljenih svjetskih sila.

Znači, Bosna i Hercegovina i Srbija (normalno, podrazumijevano sa Kosovom) ulaze u fazu ciljno i planski projektovane destabilizacije kako bi se sa ovih prostora potpuno eliminisao ruski (pa i kineski) uticaj, odnosno zarad ponovnog uspostavljanja čvrste kontrole zapadnih sila. Od antičkih vremana na tom planu ništa se ne mijenja: onaj ko hoće da vlada svijetom na prvom koraku teži ka uspostavljanju kontrole nad Crnomorskim regionom, a gdje spada i „Tradicionalni Balkan“.

Znači, Sjedinjene Države ukoliko žele zadržati status najveće svjetske sile i spriječiti sve izraženiju svjetsku bipolarnost moraju ponovo uspostaviti kontrolu nad Balkanom. I to čine na već prepoznatljivim matricama djelovanja. No, na planu modaliteta bezbjednosnog djelovanja valja uobziriti jedno nepisano pravilo – kad „NATO jastrebovi“ na nekom prostoru počinju akciju slobodno gledajte u dijametralno suprotnom pravcu jer će tamo uslijediti stvarna dejstva.

Kad je jutrošnji napad na Siriju u pitanju već vidimo da će na tom prostoru biti mnogo „buke“, ali bez ozbiljnih posljedica ili promjena na terenu. Da bi Sjedinjene Države, Britanija i Francuska zagospodarile Sirijom moraju otjerati Ruse i Irance. Niko iole razuman ne očekuje da će to uopšte pokušati. Pa sirijska protivvazdušna odbrana sa sistemima starim preko 30 godina demonstrirala je sposobnost samoodbrane. Zar neko sumnja da će se „agresori“ usuditi testirati rusku borbenu moć na tom prostoru? Pa Tramp, kako sam to svojevremeno i najavio, nije ispolio "vatru i gnjev" spram Sjeverne Koreje, pa je degutantno i promišljati o mnogo opasnijim svjetskim igračima.

U stvari jučerašnji sastanak Angele Merkel i Aleksandra Vučića je za naše prostore donio poruku kakvom se trbamo ozbiljno pozabaviti. Izjavu kancelarke Merkel da je Srbija „ključ“ stabilnosti Bosne i Hercegovine i Srbije (računajući i Kosovo) slobodno možemo protumačiti kao upozorenje Vučiću da ničim ne reaguje na predstojeća unaprijed planirana dešavanja.

Šta to konkretno znači? U odnosu na Srbiju možemo sasvim slobodno očekivati da će Tači i Haradinaj to što su Putinu ponovo „vezane ruke“ povodom Sirije iskoristiti za uspostavljanje pune kontrole nad Kosovom i Metohijom. Znači, ubrzo možemo očekivati izlazak kosovskih snaga na administrativnu liniju i uspostavljanje klasične međudržavne granice. Istovremeno ide ulazak kosovskih snaga u Sjevernu Mitrovicu i druge prostore sa srpskom populacijom zarad uspostavljanja punog suvreniteta države. Nakon toga Vučić i Dačić će dizati halabuku do iznemoglosti, ali se zna da neće upotrijebiti silu. To je već provjereno ubistvom Olivera Ivanovića i napadom na Marka Đurića, kao operacijama ispipavanja potencijalnih srpsko-ruskih reakcija.

Danas sasvim slobodno možemo isključiti bilokakvu rusku intervenciju, a Vučić očigledno nije spreman za „avanture“. No, mnogo problematičniji biće „rasplet situacije“ u Bosni i Hercegovini. U našoj zemlji sasvim utemeljeno možemo očekivati kontrolisanu destabilizaciju i čak različite oblike dejstava (teroristički napadi, pobune islamističkih ekstremista, atentati, pa sve do oružanih sukobljavanja različitih bezbjednosnih subjekata – policija). To je nužno produkovati kako bi se u BiH-i ponovo pozicionirale NATO snage. Treba znati da su snage NATO od rata legitimno prisutne u ovoj zemlji kao garant stabilnosti i u slučaju bilokakve destabilizacije povećavanje broja vojnika i borbenih sredstava je tek pitanje tehnikalije.

Suština natovskog repozicioniranja u BiH-i je još jedan oblik pritiska na Aleksandra Vučića da bude „ključ stabilnosti“ (čitaj: da nijemo posmatra dešavanja) jer bi svaka njegova reakcija samo dodatno pogoršala poziciju Srba u Republici Srpskoj i na Kosmetu.

Znači, da zaključimo: predstojeći period neće donijeti ozbiljnije promjene na prostoru Bliskog Istoka, a još manje će rezultirati sukobom velikih sila. No, to da će trenutnu Putinovu nesposobnost šireg djelovanja „NATO jastrebovi“ iskoristiti za uspostavljanje pune kontrole nad Balkanom je gotovo neupitno. Sad, ima tu nebrojeno podmodaliteta operacija, ali da bi koliko-toliko sačuvali sigurnost očekivati je da nadležne bezbjednosne agencije bar budu svjesne opasnosti. Iz njihovih reakcija na dešavanja zadnjih mjeseci teško da možemo prepoznati i elementarnu svijest o potrebi djelovanja.

Ko „čuva“ Dodika???

Svi su saglasni da su Bosna i Hercegovina i Srbija već izložene projektovanom međunarodnom političkom napadu sa ciljem potpune eliminacije ruskog uticaja. Početkom juna kreće međunarodna „fals fleg“ operacija za koju brojni indikatori ukazuju da bi atentat na Milorada Dodika mogao biti „okidač“ regionalne destabilizacije. Kako se MUP RS „priprema“ za takvu potencijalnu opasnost?

Piše: Borislav Radovanović

Da bi shvatili potencijalnu opasnost moramo krenuti od opšteprihvaćenog postulata: Zimske olimpijske igre u Sočiju iskorištene su za pokretanje jedne političko-bezbjednosne operacije za koju znamo kakvim krvoprolićima i geostrateškim promjenama je rezultirala. Zapadni hegemoni odlično su procijenili da Vladimir Putin zarad „svjetskog sporta“ neće blagovremeno reagovati u Ukrajini, a posebno ne u odnosu na njihov glavni cilj – Bliski Istok.

Međutim, autor je jedan od analitičara koji je već u danima prvih protesta u Ukrajini tvrdio kako istovremeno slijedi sveobuhvatan zaokret politike Sjedinjenih Država i „NATO jastrebova“ prema Balkanu. Ili, da je Balkan dio te široke operacije upravljene protiv Rusije i Kine. I uslijedili su makedonski i crnogorski „scenariji“ koje sam opisivao u nizu tekstova. Uglavnom, u svemu onome šta se događalo i šta slijedi u skoroj budućnosti nema ničeg šta bi nas trebalo iznenaditi.

Doista treba biti naivan i vjerovati da već jasno vidljiva instrumentalizovana politička kriza i bezbjednosna destabilizacija neće eskalirati početkom ili tokom juna – vezano za Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Rusiji, kada će ruke Vladimira Putina ponovo biti „vezane“. I ovdje dolazimo do esencijalnog pitanja ovog teksta – kako se MUP RS priprema za predstojeće događaje?

Kao iskusan kriminalista navikao sam da povlačim određene poteze, često i vrlo riskantne, u cilju praćenja kasnijih reakcija aktera za koje sumnjam da su u vezi sa krimenom koji istražujem. Ono šta me trenutno najviše interesuje jeste pitanje: čiji uticaj na ministra Dragana Lukača je jači, da li Milorada Dodika ili Bakira Izetbegovića?

Da bih to provjerio 08. marta 2018. u PU Prijedor predam Krim. obavještajni izvještaj (sistem 4X4) u kom navedem kako je Bosna i Hercegovina ugrožena već započetom „fals fleg“ operacijom kontrolisane destabilizacije. I tu ustvrdim kako će atentat na Milorada Dodika biti ključni element kulminacije destabilizacije. Obavještajni izvještaj napisan je u ovakvoj formi upravo zbog simboličnog podsjećanja na teroristički napad u Zvorniku.

Godinama javno tvrdim kako je taj napad mogao, čak morao, biti spriječen, te da MUP RS snosi direktnu odgovornost za stradanje svojih policajaca i posljedice kakve je ovaj teroristički napad proizveo na planu opšte sigurnosti. Trenutno analiziram presude i druge nesporne činjenice sa kakvima nisam mogao raspolagati tokom spornih događaja, međutim, sa današnje distance tek vidimo da ovaj teroristički napad nije bio nikakav izolovan incident, nego dio mnogo širih bezbjednosnih operacija kakve su rezultirale promjenama u Makedoniji, Crnoj Gori, BiH-i i donekle u Srbiji. Ubrzo prema institucijama nadležnim za kontrolu policije idem sa formalnim prijedlogom kontrole rada policije u odnosu na zvornički teroristički akt, koji će biti dostupan javnosti.

No, vratimo se spornoj „prijavi“ atentata na Milorada Dodika. Sama informacija je štura i bez konkretnih činjenica, a samo zbog toga, kako rekoh, jer moramo provjeriti čiji je „igrač“ ministar Lukač. Ipak, uz informaciju sam dostavio sveobuhvatnu operativnu analizu koju sam kao kriminalistički inspektor sačinio februara 2014. u odnosu na tadašnju političku krizu i proteste. Priložio sam i tekst iz maja 2015. gdje sam ustvrdio kako će sljedeća meta terorističkog napada u Republici Srpskoj biti Milorad Dodik.

Dakle, preko četiri godine bavim se opcijom da bi atentat na Dodika mogao biti ključni element nasilnog i protivpravnog mijenjanja ustavno-političkog poretka u Srpskoj i Bosni. No, valja znati kako sam februara 2014. kao važan element razbijanja Republike Srpske identifikovao promijenjenu politiku Bakira Izetbegovića iz prethodne godine. Konkretno, Izetbegović je shvatio kako svaki napad na Srpsku unutar političkih aktera i naroda rezultira sve čvršćom homogenizujom na planu odbrane entiteta i naroda.

Za Bakira Izetbegovića „Republika Srpska postala je neupitnom“ samo kako bi umanjio opšte jedinstvo i izostankom spoljnih uticaja produkovao unutrašnje podjele i sukobe. Danas vidimo koliko se takva zamisao pokazala realnom, odnosno kakvim unutrašnjim stanjem je rezultirala. Nikad u Srpskoj nisu postojali ovoliki unutrašnji razdori, niti su unutrašnji akteri ovoliko ugrožavali društvo i narod.

Iako nije toliko vezano za temu moram se „pohvaliti“ kako sam istovremeno u odnosu na 2013. godinu ustvrdio da je popis stanovništva druga Bakirova operacija kojom je Bosnu i Hercegovinu pozicionirao kao većinskomuslimansku državu. Više puta sam pisao kako će takva „poruka“ rezultirati masovnim imigracijama iz arapskih zemalja u našu zemlju, a danas vidimo jesam li uobičajeno dobro procijenio.

Elem, zbog složenosti problematike nikako da se vratim na esenciju ovog teksta. Dakle, predao sam kontraverznu informaciju, ali sa dva dokumenta koji nedvosmisleno dokazuju kako su se moje procjene materijalizovale upravo onako kako sam to predviđao. I kakva reakcija naše policije usljeđuje?

Zamislite, preko 20 dana apsolutno niko nije našao za shodno da bar elementarno provjeri kakvi to novi indikatori ukazuju na opasnost po državu, region, a u konačnici i Predsjednika Republike Srpske. U našoj policiji ponašaju se bukvalno identično kao u slučaju zvorničkog napada na policiju i tadašnju regionalnu destabilizaciju – ignorantski.

Doduše, nezakonitim telekomunikacijskim nadzorom ključni akteri znaju na čemu baziram svoje procjene. To uključuje i moje sumnje da će ministar Dragan Lukač biti ključni saučesnik u atentatu na predsjednika, pa sve do toga i koji kriminalno-koruptivni, politički i ini lični interesi ga motivišu. Zašto bi on i njegovi najbliži saradnici istraživali ono šta im je odlično poznato?

Ipak, kao kriminalista navikao sam da svoje sumnje uvijek dodatno provjeravam. Tako sam krajem prošle sedmice otišao u PU Prijedor i zatražio razgovor povodom sporne informacije i predstojećih opasnosti. Hajde što nisu našli za shodno da izvrše bar elementarne provjere izvora koji tvrdi da je ugroženost predsjednika dosegla kulminaciju, ali ono šta mi je odgovoreno je zapanjujuće.

Zamislite, poručeno mi je da podnesem pismeni zahtjev za razgovor i da razloge konkretno obrazložim! Eto da se ne bi trudili ni oni, ni ja, javno ću izreći ono šta sam htio saopštiti policiji. Konkretno, u polazišnoj informaciji tvrdio sam kako će do atentata na Dodika doći najvjerojatnije prije zvanične kandidature, a najkasnije prije izbora. E to sam htio ispraviti.

Moja nova procjena je da krajem maja načelno se završava opcija da Dodika iz daljih političkih procesa eliminišu sankcijama, hapšenjem, fingiranjem prirodne smrti ili saobraćajne nezgode (kako sam to objašnjavao u službenoj analizi). Početkom jula nastupa taj famozni jednomjesečni period u kom možemo očekivati klasičan atentat (čak teroristički napad) na predsjednika. I tu na Milorada Dodika ne trebamo gledati iz naših vizura, nego onako kako to percipiraju idejni kreatori destabilizacije – kao sredstvo, kao „okidač“, kao slabljenje srpske pozicije.

Nema ovde prevelike mudrosti. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu zamisao je nešto između makedonskog (smjena vlasti) i crnogorskog (razbijanje prosrpske opozicije) „scenarija“ sa istim ciljem – uvođenje ovih zemalja u NATO. Vladajuća koalicija Srpske je projektovana za uspostavljanje vlasti i na entitetskom i na državnom nivou, ali bez najmoćnijeg političara u toj političkoj opciji.

Vidimo sa kakvom brutalnošću se eliminišu svi instrumenti ruske „meke moći“ sa ovih prostora, a stvarno treba biti naivan i vjerovati kako će zapadni hegemoni dozvoliti da u Predsjedništvu BiH sjedi član sa direktnom vezama sa Vladimirom Putinom. Jeste se u jednom trenutku činilo da će Dodik uspjeti dogovoriti se sa Trampovom administracijom, ali je to (pokazaće vrijeme) bio samo element perfidno osmišljene strategije.

Znači, sa pozicije „NATO jastrebova“ idealan srpski član Predsjedništva BiH jeste potpisnik svih važnijih dokumenata MAP projekta – Nebojša Radmanović. Dalje, ono šta Mladen Ivanić i kompletan Savez za promjene nikako da shvate jeste da će Dragan Lukač već u prvom danu atentata optužiti da su to oni izveli u dogovoru sa Bakirom Izetbegovićem.

Slijedi sasvim logično pitanje: u čijim rukama će biti najveća koncentracija moći u slučaju fizičke eliminacije Milorada Dodika? Pa upravo kod onog na kog najviše trebamo sumnjati sa pozicije saučesništva. Kako će Dragan Lukač koristiti atentat možda najbolje ukazuje nadimak koji mu već danas dodjeljujem – „Erdogan Mali“. Obračun sa „bakirovcima i izdajnicima“ kakav može očekivati kompletna opozicija biće takav da će slaviti svako ko iz nove baze MUP RS u Zalužanima dospije u KPZ Tunjice.

No, ovde se moram referirati na sumnju da će napad na Dodika uslijediti prije početka prvenstva u Rusiji. Saučesnici u atentatu računaju sa momentom podnošenja zvaničnih kandidatura za predstojeće izbore u smislu da imaju dovoljno vremena konslolidovati se unutar izmijenjenih političkih odnosa.

I ko će se kao „nesumnjivo najveći zaštitnik Srpske“ (manipulativno predstavljen tako od strane režimskih medija) kandidovati za predsjednika? Pa upravo „Erdogan Mali“, koji je udružen sa Zoranom Tegeltijom i ostatkom te mafijaške grupacije već danas ojačao do nivoa u kom ni sam Dodik nije siguran u moć da se sa njima obračuna. Normalno, Zoran Tegeltija biće budući mandatar za predsjednika vlade i to po izboru „Erdogana Malog“.

Pri kraju valja istaći kako je Milorad Dodik odlično svjestan svih opasnosti i opcija koje su u igri, te da je ovde ključno pitanje ko će koga prije eliminisati. Kako danas stvari stoje Dodik je u lošijoj poziciji, a povlači i vrlo loše poteze. Odlično je poznato da MUP RS ima jednu odlučnu i kompaktnu ekipu rukovodilaca i operativaca, koja je već pokazala sposobnost djelovanja u vrlo teškim uvjetima, a ministar Dragan Lukač je odmah po preuzimanju pozicije istu razorio. Zašto Dodik ne aktivira ovu grupu zaista je začuđujuće. Ili samo pokazuje njegovo nesnalaženje.

Međutim, valjda je iz dosatašnjeg teksta uočeno kako ovde govorimo o široj destabilizaciji, i to sa opet vrlo specifičnim posljedicama. To što će Savaz za promjene biti satanizovan i razbijen jeste problem srpskog naroda i Srpske. No, eliminacijom Dodika i Dragan Čović dolazi u bitno drugačiju političku poziciju. Nove snage Republike Srpske neće podržavati ni njega, ni hrvatske političke projekte.

Znači, Bakir Izetbegović ovde profitira u odnosu na oba konstitutivna naroda. Što se tiče Srpske za njega će ona i dalje biti „neupitna“, ali će njeno razaranje prepustiti Draganu Lukaču i Zoranu Tegeltiji. Odlično je Dodiku poznat uticaj Izetbegovića na Lukača i zato je zabranio taj famozni projekat oko nabavke radara – koji je trebao turskim i aidovskim obavještajnim strukturama omogućiti kontrolu Republike Srpske iz udobnih fotelja (primjenom IT-a).

To što će doći do kratkoročne i kontrolisane krize između srpskog i bošnjačkog naroda samo dodatno ojačava Izetbegovićevu poziciju, pa i nasuprot opozicije unutar bošnjačke provenijencije. Šta čeka Savez za promjene mogli su vidjeti u odnosu na „crnogorski scenarij“ i tamošnju prosrpsku opoziciju.

No, sasvim drugačija situacija je spram bošnjačke etnije. Tu valja računati sa povratkom džihadista iz Sirije iz 2014., kao još jednim elementom ukupne operacije, a na koji sam posebno ukazivao nizom tekstova. Čak je realnije očekivati da ekstremističke snage biti upotrebljene za unutrašnje „disciplinovanje“ Bošnjaka i eliminaciju Izetbegovićevih protivnika, nego protiv Republike Srpske. Svaki teroristički napad na Srpsku rezultira opštenarodnim jedinstvom, a to Izetbegoviću nikako ne odgovara. Kad su Bošnjaci i muslimani u pitanju, pa i prostor Federacije BiH, sasvim je drugačija situacija.

Elem, valja nam se referirati i na to kako će se predstojeća dešavanja odraziti na Srbiju. Pogrešno je ubistvo Olivera Ivanovića i napad na Marka Đurića posmatrati samo u kontekstu srpsko-šiptarskih odnosa. Trebalo je eklatantno ispitati reakcije Srbije i Rusije u odnosu na cjelokupnu operaciju prije njene finalne etape, kada će Vučić i Putin biti u mnogo težoj situaciji.

Tu valja znati da će, baš kao i u Makedoniji i u Crnoj Gori, kao glavni organizatori biti okrivljeni Srbija i Rusija. Znači, Vučić i Putin u priču ulaze „vezanih ruku“. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu Vučić će samo moći ponoviti već nebrojeno puta izgovorenu floskulu – poštujemo suverenitet i unutrašnji integritet. Putin će biti „zabavljen fudbalom“.

Elem, kad je Srbija u pitanju sasvim izvjesno možemo očekivati sinhronizovano djelovanje. Kosovske vlasti objaviće prvo da su donijele nekakvu odluku o formiranju Srpske zajednice opština, gdje Srbe niko neće ni kontaktirati, a kamoli da od svega toga nešto mogu očekivati.

No, mnogo važniji je sljedeći Tačijev potez – izlazak na administrativnu liniju i uspostavljanje klasične granice. Istovremeno kosovske snage ulaze u Sjevernu Mitrovicu i ostale srpske enklave, te proglašavaju kako to čine u skladu sa ustavom i „međunarodnim pravom“ da uspostave suverenu vlast na ukupnoj teritoriji države. Niko, od Vučića neće tražiti formalno priznanje, ali ni on neće biti u poziciji da bilošta preduzme na ovaj potez potpune eliminacije srpskog uticaja sa prostora KiM. Još u situaciji suočen sa javnim optužbama da je učestvovao u likvidaciji Dodika.

Kako Vučića i Putina optužiti za Dodikovu eliminaciju? Na početku moćni zapadni mediji podsjećaće na sve one silne Dodikove izjave navijanja i čestitanja u odnosu na Donalda Trapma. Potom slijedi objavljivanje Dodikovih pisma Trampu ili nečega za šta će tvrditi da je Dodik napisao ili obećao (zato i jeste uvučen u igru oko skidanja sankcija). Vučića izvrgavaju strašnoj medijskoj satanizaciji gdje će se morati izjasniti da li je Dodikov atentat izveo zajedno sa Putinom (kako je to tvrđeno spram Makedonije i Crne Gore), ili je Putin to sam organizovao (kao u slučaju aktuelne afere oko trovanja bivšeg agenta). U stvari cilj je primorati Vučića da se distancira od Putina, a onda znamo kako će se to dalje odražavati na „vojnu neutralnost“ Srbije.

Znači, za sami kraj, ističem kako postoji bukvalno nebrojeno mogućnosti da predstojeća dešavanja idu drugačijim tokom od ovde predstavljenog. No, moramo uobziriti onaj najopasniji model još jednog razrješavanja „Balkanskog čvora“ i sistem bezbjednosti upraviti ka sprečavanju istog. Sad, ako se MUP RS bude ponašao kao prethodnih godina, ili kako se ponaša u ovim trenucima – crno nam se piše!

Ko te „čuva“ Republiko Srpska?

Moram nešto javno upitati ministra Dragana Lukača. Postoji „opravdana bojazan“ da se na području prijedorske regije dogodi oružana pobuna nekih 40 terorista (kao u Kumanovu)? Šta „realno“ možemo očekivati od načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića, koji bi trebao neposredno komandovati odbranom?

Piše: Borislav Radovanović

Možda će ovaj tekst nekog nasmijati, ali vjerujte da ukazujem na ozbiljan bezbjednosni problem. Da bi ljudi shvatili o čemu je riječ moram istaći dvije činjenice.

Prva, imamo nenaoružanog državnog službenika, običnog mirnog porodičnog čovjeka, koji u zadnjih 10 godina nije ispoljio nikakav gest ljutnje, a kamoli nasilja. Pisali su mnogi mediji o tome kako taj službenik stoji mirno dok ga lokalni kriminalac mučki udara. Nije smio uzvratiti samo zbog svijesti da bi njegovu samoodrbranu policija okvalifikovala kao akt nasilja i ponovo ga nezakonito prijavila. O prijetnjama koje službenik redovito ćutke trpi da ne govorimo.

Druga, imamo naoružanog policijskog načelnika sa „CZ-99“ za pasom i 30 metaka, a da ne pominjemo kako je kroz obrazovanje učen i borilačkim vještinama. Iako formalno nema pravo na lično obezbjeđenje načelnik ipak kao pratioca angažuje Prijedoru dobro znanog nasilnika. Onda na spratu već godinu raspoređuje jednog policajca da pazi kako neko ne bi slučajno „zalutao“ do njegove kancelarije (đta nikada niko nije upamtio da je činjeno). Na sve to dolazi spoljno i unutrašnje obezbjeđenje zgrade i 30 naoružanih rukovodioca i policajaca, koliko najmanje u toku dana boravi u zgradi po prirodi posla. No, ključno je da taj načelnik pod svojom komandom ima 600 policajaca, pa i Jedinicu za podršku, sve sa snajperima i automatskim puškama.

I gle sad krajnje degutantne situacije: vrli načelnik zadnjih dvije i po godine kontinuirano tvrdi kako ga ovaj državni službenik ugrožava i to do nivoa da strahuje za svoj život, te pored policijske zaštite traži i sudsku. On naoružan, sa pratiocom i silom obezbjeđenja, sa 600 policajaca pod svojom komandom (bez sudske policije), godinama istrajno tvdi kako se boji jednog jedinog nenaoružanog i nenasilnog čovjeka.

No, to je ovde najmanji problem. Ministar Dragan Lukač je stava da postoji „opravdana bojazan“ da ovaj jedan čovjek može ugroziti bezbjednost tog i prezaštićenog načelnika. Hej, ministar donosi rješenje u kom konstatuje tu „opravdanu bojazan“ (Ivanićev strah) kao osnov produžavanja ionako nezakonite suspenzije državnog službenika. Riješiće sud pitanje suspenzije, ali mi moramo postaviti sasvim racionalna pitanja reakcija načelnika Ivanića u odnosu na neke druge sasvim moguće situacije „opravdane bojazni“.

Primjera radi uvijek postoji „opravdana bojazan" da neki ekstremista uleti u objekat PU Prijedor i počne pucati na policiju, kao što se dogodilo u Zvorniku. Ili, da ekstremisti napadnu policijski objekat eksplozivnom napravom kao u Bugojnu. Šta mi realno možemo očekivati od ovako isprepadanog načelnika? Ako ćemo se služiti Lukačovom logikom „šta bi bilo kad bi bilo“ sasvim utemeljeno možemo očekivati da Dalibor Ivanić od straha PADNE U NESVJEST!

Elem, šta možemo očekivati ako grupa ekstremista zauzme policijsku stanicu kao u Lipkovu u Makedoniji. Ili, ne dao Bog, ako 40 terorista pokrene višednevnu oružanu pobunu kao u Kumanovu. Prijedorska regija je upravo najugroženiji dio Republike Srpske od jednog takvog napada, a šta možemo očekivati od načelnika koji treba neposredno rukovoditi odbranom područja  sa 200 000 stanovnika?

Po onome kakav strah godinama ispoljava spram jednog običnog čovjeka u slučaju iole teže ugroženosti od načelnika Ivanića „opravdano“ možemo očekivati da ga od straha „spuca“ infarkt. Hej, u pitanju je osoba koja bi trebala stajati na čelu linije odbrane, a sve šta od njega možemo očekivati jeste da od straha padne u nesvjest ili da doživi infarkt već na prvo saznanje da realna opasnost postoji.

I da budemo krajnje koncizni, ovo ne tvrdi autor teksta (taj strašni „nindža“ kog se Ivanić toliko boji), nego ministar Dragan Lukač. Ministar svojim rješenjem, sve sa potpisom i pečatom, stoji na stanovištu da kod načelnika Ivanića (kog je lično odabrao i postavio) postoji „opravdana bojazan“ spram jednog jedinog nenaoružanog čovjeka. Zalud mu 600 policajaca, prijedorska Jedinica za podršku, očekivana pomoć antiterorističke jedinice (SAJ) i brojnih policijskih snaga iz drugih krajeva Srpske, pa sve od specijale SIPA i Oružanih snaga BiH – kad se čovjek panično boji jednog jedinog, sasvim običnog i nenaoružanog, čovjeka.

Sad, obzirom da je od prijedorskog suda već tražio zaštitu od mojih tekstova, jer tvrdi da se čak i toga boji (zašto čita ako se boji?), neću se začuditi da me zbog ovoga pritvore. No, i dalje ostaje neriješeno pitanje: ko će komandovati policijom u slučajevima kakve realne i ozbiljne opasnosti na prostoru u nadležnosti PU Prijedor. Od Ivanića u najmanjem možemo očekivati da padne u nesvjest, odnosno da zbog paničnog straha neće biti sposoban rukovoditi policijom na planu odbrane od opasnosti.

Pored Lukačovog pulena Ivanića u slučaju da neka bena poviče: „Alahu egber!“ i ispali dva-tri metka postoji „opravdana bojazan“ da 200 000 građana prijedorske regije krene u paničan bijeg. Ili da čekaju dok Ivanića otpuste sa kardiologije?

„Pravda za dr Željka Karana“!

Poštujući volju roditelja Davida Dragićevića isključujem se iz grupe „PRAVDA ZA DAVIDA“ i ovo je posljednji put da ime njihovog sina javno pominjem. Ne bih to učinio ni danas da ovaj slučaj nije rezultirao medijskom satanizacijom i neosnovanim blaćenjem našeg uglednog stručnjaka dr Željka Karana.

Piše: Borislav Radovanović

Spletom okolnosti sinoć nisam pustio tekst u kom građansku solidarnost iskazanu u slučaju stradanja mladog Davida objašnjavam kao društveni fenomen kakav je na ovim prostorima odavno iščezao, a jedan je od ključnih činilaca pozitivnih društvenih promjena. Jutrošnji apel roditelja pokazao je da sam u ovom slučaju izgleda pogriješio i dobro je što nisam objavio tekst.

Podsjetiću kratko da sam potrebu građanskog solidarisanja protiv institucionalnog nasilja i nepravdi promovisao mnogo puta, a ponajviše kroz jedan pokret koji ne zavređuje da mu pominjem naziv. Sa druge strane, zato, kao pozitivan primjer moram istaći Pokret „ReStart Srpske“ koji na polju organizovane građanske solidarnosti već nekoliko godina uspješno djeluje i ostavruje pozitivne rezultate.

Aktuelna dešavanja sasvim razumljivo reflektovala su se time da i drugi roditelji aktuelizuju pitanja nikad razjašnjenih stradanja njihove djece. U tom domenu i svojim objavama pokušao sam aktuelizovati brojna slična stradanja nevinih građana kakva nikada nisu dobila adekvatan pravni epilog. I to primarno zbog nezakonitosti pojedinaca u nadležnim institucijama, koji su na teškim zločinima gledali da ostvare nekakav lični interes umjesto da su radili ono šta im zakon nalaže i za šta ih građani plaćaju.

Tako sam „u svom stilu“ javno isprozivao direktora policije Ćuluma, načelnika Ilića, ministra.... I javnost je pokazala vrlo dobro interesovanje za te tekstove. Da ne bi bilo kakve zabune: godinama unazad plasirao sam mnoštvo sličnih tekstova, a koji su medijski mnogo jače odjeknuli. I ubuduće ću iste „face“ prozivati, a materijala imam na pretek. Time apel Davodivih roditelja da se građani "suzdrže od komentara", odnosno volju da ovaj slučaj izdvoje od niza sličnih, neće umanjiti moj potencijal javnog ukazivanja na ozbiljne društvene probleme. Samo se ovim slučajem više neću baviti - poštujući volju roditelja.

Elem, u svojim objavama vrlo jasno sam razdvojio ponašanje vrha policije od aktivnosti uvaženog patologa prof dr Željka Karana. Nedvosmisleno sam ukazao kako treba sačekati da dr Željko svoj nalaz dostavi tužilaštvu, pa da tek onda o istom iznosimo eventualne primjedbe. No, dogodilo se nešto krajnje neočekivano.

Doktor Karan nije uspio ni završiti svoj nalaz, a uslijedilo je njegovo osporavanje bez ama baš ikakvih argumenata i osnova. I sad samo gledaj čudesa. Predsjednik Dodik, bez apsolutno ikakvih ovlaštenja u domenu krivičnog gonjenja, nalaže nekakvu „novu istragu“. Čak se hvali kako je u sred noći angažovao načelnika patologije VMA radi nove obdukcije.

Ovde tužilaštvo podliježe političkim i medijskim uticajima, te bez ikakve valjane pravne osnove nalaže ponovljenu obdukciju. Dakle, prije negoli je čovjeku omogućeno da uopšte sačini nalaz, a kamoli dostavi, tužilaštvo je izrazilo „rezervu“ prema njegovom radu i naredilo angažovanje novog vještaka.

Bez želje da se bavim kredibilitetom patologa Milosavljevića moram apostrofirati kako je Željko Karan u rangu sa generalom dr Zoranom Stankovićem, odnosno da su njih dvojica zadnjih gotovo tri decenije dali nemjerljiv doprinos u hiljadama slučajeva pred svakojakim sudovima. Njihova vještačenja i svjedočenja nije uspjela pobiti čak ni moćna haška mašinerija.

Elem, doktor Karan je doživio da njegov kredibilitet osporavaju Dodik, Lukač i banjalučko tužilaštvo. Naš uvaženi profesor doktor valjda nema pravo na profesionalno dostojanstvo, na poštovanje svega onoga šta je decenijama radio i svih zasluga stečenih vrhunskim profesionalizmom. Već u startu imamo problem.

Međutim, sačekaćemo i nalaz „patologa dignutog u sred noći“, pa ćemo onda moći referentno raspravljati. I to ne na način kako to čini Ćulum – koji je „nezvanično nešto čuo“, nego na bazi činjenica. U tom domenu valja istaći kako je i ranije, iskreno vrlo rijetko, bilo pokušaja osporavanja nalaza doktora Karana, ali niti jedan nije pobijen. Normalno, u tim slučajevima bar mu je omogućeno da sačini i dostavi nalaz.

Za kraj ostavljam ono šta me najviše pogađa, a to je sve veća medijska satanizacija ovog našeg vrhunskog stručnjaka. O slučajevima koji se povlače po medijima znam mnogo više od onih koji ih „problematizuju“ i zato svakog pozivam da pokaže dokaz na kom zasniva svoje navode (npr. sudsku presudu). Eto, možda me neko iznenadi nekim novim podatkom???

Istovremeno, svi ti silni „stručnjaci“ što doktoru „sude“ po osnovu njegovog ponašanja na spornoj pres konferenciji moraju prvo razmisliti koliko uopšte poznaju tog čovjeka. Sa pozicije nekog ko je radio sa dr Željkom i kroz neka druga dešavanja (npr. identifikacija poginulog oca) imao sam prilike upoznati ga i odgovorno tvrdim da je on naprosto takva ličnost, te da njegovo ponašanje na pres konferenciji ne odudara od svakodnevice. U stvari pomni posmatrači mogli su primijetiti kako je doktor uveden u situaciju kakvoj se nije nadao, te da je jedva čekao da napusti taj prostor. Eto, moji drugovi iz „ReStarta“  analizom snimka otkrili su kako Iliću sugeriše da stvari nisu onakve kako oh on prezentuje.

Znači, kako god sam od samog starta ustvrdio da policija iznosi „kriminalističke verzije“ bez iti jednog jedinog dokaza kojim bi to potkrijepili, tako i za doktora Karana kažem da je neosnovano osporena njegova stručnost, a medijska satanizacija je „dno dna“ kakvu ovaj stručnjak nije zaslužio od Republike Srpske koju iskreno voli i kojoj je mnogo dao.