ReStart Srpska: Ostavke vrha policije!

Podržavajući zahtjev Pokreta „ReStart Srpske“ o ostavkama vrha policije započinjem serijal tekstova o javnosti nepoznatim monstruoznim zločinima pripadnika policije, te objelodanjivanjem istine o mnogim poznatim neprocesuiranim slučajevima.

Piše: Borislav Radovanović

Poznato je da podržavam i javno promovišem sve akcije Pokreta „ReStart Srpska“ jer je u pitanju jedini politički subjekt u Srpskoj koji se odistinski i konkretnim akcijama bori za prava građana, za bolje i pravednije društvo. No, njihov zahtjev za ostavkama funkcionera vrha MUP-a RS-e posebno mi je zanimljiv obzirom da je u pitanju tematika kojoj mogu doprinijeti saznanjima o desetinama i desetinama konkretnih zločina za koje je odgovornost MUP-a neupitna.

Prvi slučaj ovog serijala široj javnosti je malo znan, a opet toliko interesantan jer ukazuje na sistemske manjkavosti zbog kojih zahtjev „ReStarta Srpske“ teško da će biti ikada materijalizovan. U stvari otvara pitanje – ko će realizovati zahtjev ovog pokreta? Odabrani slučaj ukazuje na sramni i nehumani odnos pravosuđa, a potom još besramniju političku reakciju na smrtna stradanja naših građana.

Dragoslav Egeljić iz Prijedora pregažen je noću 05.01.2007. godine. Vozač je pobjegao sa lica mjesta i tek u popodnevnim časovima pronađeno je vozilo kojim je ovaj nesrećnik usmrćen. Ni manje, ni više, pregažen je vozilom načelnika prijedorske policije. Možda bi slučaj ostao neotkriven da se načelnik nije sumnjivo i za njega neuobičajeno ponašao, odnosno svako malo zvao telefonom i interesovao se za aktivnosti policije.

Onda je neko od promoćurnijih policajaca provozao se do kuće načelnikovog kuma i našao automobil sa vidnim oštećenjima. Tu se uključuje autor teksta i radi uviđaj na pronađenom vozilu svog načelnika. Normalno, o uviđaju sam obavijestio nadležnog tužioca, koji je naložio izuzimanje mikrobioloških tragova (DNA) sa volana i mjenjača. I tragovi su izuzeti!

Obzirom da sam već bio obaviješten kako načelnikov kum priznaje spornu nezgodu sa smrtnom posljedicom u startu nisam pridavao značaj izuzetim mikrobiološkim tragovima, ali će se ti tragovi kasnije pokazati kao ključni dokaz koji je morao biti uništen da bi se spriječilo saznavanje pune istine.

Iako je prošlo 15-ak sati od nezgode, a pojedinci su upravo zbog toga službene radnje odugovlačili, u krvi načelnikovog kuma pronađeno je prisustvo alkohola. Slučaj je okončan priznanjem krivice i „kaznom“ zatvora od tri mjeseca. Normalno, kazna je zamijenjena novčanom, pa je stradanje nesrećnog Dragoslava svelo se na 4 500 maraka uplaćenih u budžet Srpske.

Znači, pijani vozač usmrti biciklistu, pobjegne sa lica mjesta i samo plati 4 500 maraka. Zar to možemo nazvati kaznom? Da je kojim slučajem preživio prijedorsko pravosuđe bi vjerovatno osudilo Dragoslava Egeljića, čime aludiran na „ReStartov“ apel upućen pravosudnim tijelima.

No, suštinski problem ovog slučaja leži u tome što gotovo cio Prijedor zna da je nezgodu prouzrokovao policijski načelnik, a da je kum samo „preuzeo krivicu“. Lako mu je bilo priznati djelo koje nije počinio kad je u startu znao da neće zatvorski odgovarati, nego da će kum „srediti stvar“.

Nakon godinu i nešto slučajno doznajem kako je od strane MUP-a rađena nekakva kontrola ovog slučaja. Zaprepaštava me činjenica da jedino sa mnom niko nije kontaktirao, iako sam kao potpisnik zapisnika o uviđaju trebao biti prvi ispitan. Ipak, ta kontrola rezultirala je da su samoljepiljive folije sa mikrobiološkim tragovima izuzete iz Prijedora i proslijeđene u Banjaluku. Kako se to kasnije ispostavilo: zalud bilo izuzimanje kad su sporne folije sa tragovima „nestale“ u Banjaluci.

Dugo me je kopkalo zbog čega su tragovi DNA sa volana i mjenjača skrivani i na kraju uništeni, a procesno bi bilo sasvim opravdano da su putem DNA identifikovani načelnik i njegov kum obzirom da su oba koristila sporno vozilo. I kako je to tada obično bivalo: otkrio sam razlog takvog sumnjivog ponašanja naše policije.

Dragoslava Egeljića je u stvari pregazila jedna ženska osoba (identitet poznat autoru), kojoj je policijski načelnik pijanoj i bez položenog vozačkog ispita dao vozilo na upravljanje. I još jednako pijan sjedio na mjestu suvozača.

Dodatna ironija je u tome što je kontraverzni načeknik u Prijedoru uveo praksu nezakonitog snimanja razgovora, a šta mu se bukvalno „obilo o glavu“. Tako lokalni mangupi tajno snimaju razgovor djevojke koja je pregazila Dragoslava sa njenom prijateljicom (identitet poznat autoru).

Stravično djeluju njene riječi o ponašanju policijskog načelnika tokom nezgode: „Izašao je iz auta, podigao glavu, vidio da je mrtav, sjeo za volan i odvezao nas.“. Ko zna, možda se ovih dana na društvenim mrežama odnekud pojavi i snimak tog razgovora?

Znači, svi koji su učestvovali u skrivanju i uništavanju spornih mikrobioloških tragova mogli su pretpostaviti da time nezakonito sprečavaju dokazivanje zločina. Svi oni su odlično znali da DNA načeknika i njegovog kuma u ovom slučaju ne bi imali nikakvog značaja, odnosno da je u pitanju treća osoba čiji identitet je valjalo sakriti. Zato su krivično odgovorni! No, ko da ih goni: oni u vrhu policije koji su saučestvovali u uništavanju dokaza ili oni u pravosuđu koji su se ponajviše bavili „odgovornošću“ nesrećnog Dragoslava?

U stvari stradanje Dragoslava Egeljića je tek jedan od slučajeva „prijedorskog šerifa“, kako su mediji nazvali prozvanog policijskog načelnika. Primjera radi pijanstvo koje je produkovalo opisanu saobraćajnu nezgodu dogodilo se u ugostiteljskom objektu koji je isti taj načelnik oteo iznuđivanjem zelenaškog duga. Ima on još saobraćajnih nezgoda za koje nije odgovarao. Zna Prijedor kako je službenim vozilom izazvao još jednu saobraćajku za koju je morao odgovarati krivično i po osnovu visine materijalne štete i po osnovu povreda oštećenih (jedne cijele porodice), kao što zna i da za to nikada nije kažnjen.

Isto tako ministar Lukač bi trebao znati, a direktor policije Darko Ćulum nesporno zna, da je isti načelnik pravosnažno kažnjen za krivično djelo „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ i to baš sa funkcije načelnika. Elem, po onome kako su ga trenutno pozicionirali vidimo da upravo takvi odgovaraju profilu policijskih rukovodilaca po aršinima ove vlasti. Svojevremeno je i postavljen za načelnika prijedorske policije urgencijom Miloša Čubrilovića Čubrija, koji ga je godinama štitio od odgovornosti za počinjeni kriminal.

Elem, ovim dolazimo do pitanja političke volje da se vrh policije očisti od zločinaca i bandita, šta su „ReStartovci“ potegli kao esenciju zahtjeva. I tu stradanje Dragoslava Egeljića eklatantno dokazuje kako aktuelna vlast zna za stravična stradanja građana, a čini upravo suprotno od onoga šta nalažu zakoni i prava. Konkretno, maja 2011. godine tijelima nadležnim za kontrolu rada policije obratio sam se sa predstavkom i prijedlogom kontrole rada policije u osam konkretnih krivičnih predmeta.

Pisao sam već o tome, pa da se ne ponavljam. Uglavnom, pod brojem osam tražio sam i kontrolu za slučaj Dragoslava Egeljića (vidi foto ispod). Inače, predmeti koje sam obuhvatio predstavkom ukupno su uobzirili nekih dvadesetak smrtno stradalih građana, a gdje je odgovornost pojedinaca iz struktura policije neupitna.

I zamislite političkih reakcija na stradanje dvadesetak građana Prijedora i okruženja. Predsjednik Dodik i Vlada potpuno su ignorisali predstavku: valjda im je broj preminulih bio „premalen“ da bi se oni smarali tim problemom!? Ustavni sud se očekivano oglasio nenadležnim iako bi i oko toga mogli raspravljati. No, reakcija poznatog „humaniste“, tadašnjeg predsjednika skupštinskog Odbora za bezbjednost, Nenada Stevandića bila je baš u njegovom stilu. Obećao je da će Odbor raspravljati o toj predstavci – obećao i uobičajeno slagao!

Za kraj, valja nešto i rezimirati. Da će nadležna politička i pravosudna tijela odreagovati na „ReStartov“ zahtjev iz prednje opisanog teško je pretpostaviti. No, valja nam se boriti! Zato namjeravam objelodaniti istinu o brojnim javnosti potpuno nepoznatim zločinima policije ili stvarnu istinu o mnogim poznatim slučajevima. Aktuelna vlast na katastrofalno stanje u policiji može i dalje blagonaklono gledati, no neka i građani znaju istinu jer ubrzo će biti u poziciji da „sude i presuđuju“.