Ko te „čuva“ Republiko Srpska?

Moram nešto javno upitati ministra Dragana Lukača. Postoji „opravdana bojazan“ da se na području prijedorske regije dogodi oružana pobuna nekih 40 terorista (kao u Kumanovu)? Šta „realno“ možemo očekivati od načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića, koji bi trebao neposredno komandovati odbranom?

Piše: Borislav Radovanović

Možda će ovaj tekst nekog nasmijati, ali vjerujte da ukazujem na ozbiljan bezbjednosni problem. Da bi ljudi shvatili o čemu je riječ moram istaći dvije činjenice.

Prva, imamo nenaoružanog državnog službenika, običnog mirnog porodičnog čovjeka, koji u zadnjih 10 godina nije ispoljio nikakav gest ljutnje, a kamoli nasilja. Pisali su mnogi mediji o tome kako taj službenik stoji mirno dok ga lokalni kriminalac mučki udara. Nije smio uzvratiti samo zbog svijesti da bi njegovu samoodrbranu policija okvalifikovala kao akt nasilja i ponovo ga nezakonito prijavila. O prijetnjama koje službenik redovito ćutke trpi da ne govorimo.

Druga, imamo naoružanog policijskog načelnika sa „CZ-99“ za pasom i 30 metaka, a da ne pominjemo kako je kroz obrazovanje učen i borilačkim vještinama. Iako formalno nema pravo na lično obezbjeđenje načelnik ipak kao pratioca angažuje Prijedoru dobro znanog nasilnika. Onda na spratu već godinu raspoređuje jednog policajca da pazi kako neko ne bi slučajno „zalutao“ do njegove kancelarije (đta nikada niko nije upamtio da je činjeno). Na sve to dolazi spoljno i unutrašnje obezbjeđenje zgrade i 30 naoružanih rukovodioca i policajaca, koliko najmanje u toku dana boravi u zgradi po prirodi posla. No, ključno je da taj načelnik pod svojom komandom ima 600 policajaca, pa i Jedinicu za podršku, sve sa snajperima i automatskim puškama.

I gle sad krajnje degutantne situacije: vrli načelnik zadnjih dvije i po godine kontinuirano tvrdi kako ga ovaj državni službenik ugrožava i to do nivoa da strahuje za svoj život, te pored policijske zaštite traži i sudsku. On naoružan, sa pratiocom i silom obezbjeđenja, sa 600 policajaca pod svojom komandom (bez sudske policije), godinama istrajno tvdi kako se boji jednog jedinog nenaoružanog i nenasilnog čovjeka.

No, to je ovde najmanji problem. Ministar Dragan Lukač je stava da postoji „opravdana bojazan“ da ovaj jedan čovjek može ugroziti bezbjednost tog i prezaštićenog načelnika. Hej, ministar donosi rješenje u kom konstatuje tu „opravdanu bojazan“ (Ivanićev strah) kao osnov produžavanja ionako nezakonite suspenzije državnog službenika. Riješiće sud pitanje suspenzije, ali mi moramo postaviti sasvim racionalna pitanja reakcija načelnika Ivanića u odnosu na neke druge sasvim moguće situacije „opravdane bojazni“.

Primjera radi uvijek postoji „opravdana bojazan" da neki ekstremista uleti u objekat PU Prijedor i počne pucati na policiju, kao što se dogodilo u Zvorniku. Ili, da ekstremisti napadnu policijski objekat eksplozivnom napravom kao u Bugojnu. Šta mi realno možemo očekivati od ovako isprepadanog načelnika? Ako ćemo se služiti Lukačovom logikom „šta bi bilo kad bi bilo“ sasvim utemeljeno možemo očekivati da Dalibor Ivanić od straha PADNE U NESVJEST!

Elem, šta možemo očekivati ako grupa ekstremista zauzme policijsku stanicu kao u Lipkovu u Makedoniji. Ili, ne dao Bog, ako 40 terorista pokrene višednevnu oružanu pobunu kao u Kumanovu. Prijedorska regija je upravo najugroženiji dio Republike Srpske od jednog takvog napada, a šta možemo očekivati od načelnika koji treba neposredno rukovoditi odbranom područja  sa 200 000 stanovnika?

Po onome kakav strah godinama ispoljava spram jednog običnog čovjeka u slučaju iole teže ugroženosti od načelnika Ivanića „opravdano“ možemo očekivati da ga od straha „spuca“ infarkt. Hej, u pitanju je osoba koja bi trebala stajati na čelu linije odbrane, a sve šta od njega možemo očekivati jeste da od straha padne u nesvjest ili da doživi infarkt već na prvo saznanje da realna opasnost postoji.

I da budemo krajnje koncizni, ovo ne tvrdi autor teksta (taj strašni „nindža“ kog se Ivanić toliko boji), nego ministar Dragan Lukač. Ministar svojim rješenjem, sve sa potpisom i pečatom, stoji na stanovištu da kod načelnika Ivanića (kog je lično odabrao i postavio) postoji „opravdana bojazan“ spram jednog jedinog nenaoružanog čovjeka. Zalud mu 600 policajaca, prijedorska Jedinica za podršku, očekivana pomoć antiterorističke jedinice (SAJ) i brojnih policijskih snaga iz drugih krajeva Srpske, pa sve od specijale SIPA i Oružanih snaga BiH – kad se čovjek panično boji jednog jedinog, sasvim običnog i nenaoružanog, čovjeka.

Sad, obzirom da je od prijedorskog suda već tražio zaštitu od mojih tekstova, jer tvrdi da se čak i toga boji (zašto čita ako se boji?), neću se začuditi da me zbog ovoga pritvore. No, i dalje ostaje neriješeno pitanje: ko će komandovati policijom u slučajevima kakve realne i ozbiljne opasnosti na prostoru u nadležnosti PU Prijedor. Od Ivanića u najmanjem možemo očekivati da padne u nesvjest, odnosno da zbog paničnog straha neće biti sposoban rukovoditi policijom na planu odbrane od opasnosti.

Pored Lukačovog pulena Ivanića u slučaju da neka bena poviče: „Alahu egber!“ i ispali dva-tri metka postoji „opravdana bojazan“ da 200 000 građana prijedorske regije krene u paničan bijeg. Ili da čekaju dok Ivanića otpuste sa kardiologije?