„Kosovo je srce SIRIJE“!

Ukoliko bezbjednosni sistemi Srbije i Bosne i Hercegovine nakon jutrošnje agresije na Siriju nisu podigli stepen pripravnosti građani tih zemalja treba da se ozbiljno zabrinu za sopstvenu sigurnost.

Piše: Borislav Radovanović

Geopolitička situacija mijenja se iz dana u dan, zbog čega smo primorani prilagođavati se u domenu procjena potencijalnih opasnosti. To da je na prostoru Srbije i Bosne i Hercegovine uveliko započeta destabilizacija sa ciljem ponovnog zaposjedanja ovog prostora od strane „NATO jastrebova“ danas je opšteprepoznata činjenica. Ključno pitanje je samo: kada će nastupiti eskalacija destabilizacije?

U tom domenu moja posljednja procjena bila je vezana za kraj maja i početaj juna mjeseca, a vezano za Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Rusiji. Prostim slijedom prepoznavanja matrice djelovanja zapadnih hegemona povodom Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, ili preciznije tajmiranje operacija u momentima kada su Vladimiru Putinu bile „vezane ruke“ zbog svjetskih sportskih dešavanja, mogli smo procijeniti kako će i fudbalsko prvenstvo biti identično iskorišteno.

Moram podsjetiti javnost kako sam u prvim danima ukrajinskih protesta, tempiranim tokom ZOI u Sočiju, ukazao kako je prethodna bliskoistočna „kriza“ manipulativno produkovana samo kako bi se Putin pozivao na međunarodno pravo, na opšte principe funkcionisanja međunarodne zajednice i ino. Cilj je bio da se ukaže na njegovu nedosljednost u odnosu na tada uveliko pripremano ukrajinsko žarište.

No, Putin je pokazao kako umije koristiti identične metode kao i njegovi zapadni protivnici. Anektirao je Krim, a na ističnim dijelovima Ukrajine uspješno je primijenio nekonvenvencionalne oblike ratovanja i uspostavio stabilnu kontrolu nad dijelom ukrajinske teritorije (bez upotrebe ruskih konvencionalnih snaga). No, ostaje činjenica da zbog svjetskog takmičenja u zimskim sportovima nije mogao pravovremeno reagovati i preduprijediti oružano sukobljavanje na ruskim granicama, a šta i jeste bio primarni cilj njegovih protivnika.

Kako sam odmah ustvrdio stvarni cilj „NATO jastrebova“ bilo je eliminisanje Rusije iz naredne faze geostrategijske operacije – na prostoru Iraka i Sirije, i to se pokazalo kao uspješno osmišljena strategija. Bašar el Asad se morao sam snalaziti u iznimno teškoj situaciji sve dok Putin nije uspostavio kontrolu nad ukrajinskim sukobom. Ruska intervencija u Siriji uslijedila je u trenucima kada su Asadove snage bile pred gotovo izvjesnim porazom. Elem, opet je Putin „stigao“ adekvatno odreagovati i situaciju preokrenuti u svoju korist.

Zašto na ovo podsjećam? Pa februara 2014. ustvrdio sam kako je i Balkan dio tih geostrategijskih projekcija i produkovanih sukoba. I danas vidimo kako je to rezultiralo u odnosu na Makedoniju i Crnu Goru – ulaskom u NATO i potpunom eliminacijom ruskog uticaja,  a sve primjenom FID ili „fals fleg“ operacija. Nakon toga više nema prostora za promišljanje koje su dvije zapadnobalkanske države sada na redu za slične promjene odnosa snaga sukobljenih svjetskih sila.

Znači, Bosna i Hercegovina i Srbija (normalno, podrazumijevano sa Kosovom) ulaze u fazu ciljno i planski projektovane destabilizacije kako bi se sa ovih prostora potpuno eliminisao ruski (pa i kineski) uticaj, odnosno zarad ponovnog uspostavljanja čvrste kontrole zapadnih sila. Od antičkih vremana na tom planu ništa se ne mijenja: onaj ko hoće da vlada svijetom na prvom koraku teži ka uspostavljanju kontrole nad Crnomorskim regionom, a gdje spada i „Tradicionalni Balkan“.

Znači, Sjedinjene Države ukoliko žele zadržati status najveće svjetske sile i spriječiti sve izraženiju svjetsku bipolarnost moraju ponovo uspostaviti kontrolu nad Balkanom. I to čine na već prepoznatljivim matricama djelovanja. No, na planu modaliteta bezbjednosnog djelovanja valja uobziriti jedno nepisano pravilo – kad „NATO jastrebovi“ na nekom prostoru počinju akciju slobodno gledajte u dijametralno suprotnom pravcu jer će tamo uslijediti stvarna dejstva.

Kad je jutrošnji napad na Siriju u pitanju već vidimo da će na tom prostoru biti mnogo „buke“, ali bez ozbiljnih posljedica ili promjena na terenu. Da bi Sjedinjene Države, Britanija i Francuska zagospodarile Sirijom moraju otjerati Ruse i Irance. Niko iole razuman ne očekuje da će to uopšte pokušati. Pa sirijska protivvazdušna odbrana sa sistemima starim preko 30 godina demonstrirala je sposobnost samoodbrane. Zar neko sumnja da će se „agresori“ usuditi testirati rusku borbenu moć na tom prostoru? Pa Tramp, kako sam to svojevremeno i najavio, nije ispolio "vatru i gnjev" spram Sjeverne Koreje, pa je degutantno i promišljati o mnogo opasnijim svjetskim igračima.

U stvari jučerašnji sastanak Angele Merkel i Aleksandra Vučića je za naše prostore donio poruku kakvom se trbamo ozbiljno pozabaviti. Izjavu kancelarke Merkel da je Srbija „ključ“ stabilnosti Bosne i Hercegovine i Srbije (računajući i Kosovo) slobodno možemo protumačiti kao upozorenje Vučiću da ničim ne reaguje na predstojeća unaprijed planirana dešavanja.

Šta to konkretno znači? U odnosu na Srbiju možemo sasvim slobodno očekivati da će Tači i Haradinaj to što su Putinu ponovo „vezane ruke“ povodom Sirije iskoristiti za uspostavljanje pune kontrole nad Kosovom i Metohijom. Znači, ubrzo možemo očekivati izlazak kosovskih snaga na administrativnu liniju i uspostavljanje klasične međudržavne granice. Istovremeno ide ulazak kosovskih snaga u Sjevernu Mitrovicu i druge prostore sa srpskom populacijom zarad uspostavljanja punog suvreniteta države. Nakon toga Vučić i Dačić će dizati halabuku do iznemoglosti, ali se zna da neće upotrijebiti silu. To je već provjereno ubistvom Olivera Ivanovića i napadom na Marka Đurića, kao operacijama ispipavanja potencijalnih srpsko-ruskih reakcija.

Danas sasvim slobodno možemo isključiti bilokakvu rusku intervenciju, a Vučić očigledno nije spreman za „avanture“. No, mnogo problematičniji biće „rasplet situacije“ u Bosni i Hercegovini. U našoj zemlji sasvim utemeljeno možemo očekivati kontrolisanu destabilizaciju i čak različite oblike dejstava (teroristički napadi, pobune islamističkih ekstremista, atentati, pa sve do oružanih sukobljavanja različitih bezbjednosnih subjekata – policija). To je nužno produkovati kako bi se u BiH-i ponovo pozicionirale NATO snage. Treba znati da su snage NATO od rata legitimno prisutne u ovoj zemlji kao garant stabilnosti i u slučaju bilokakve destabilizacije povećavanje broja vojnika i borbenih sredstava je tek pitanje tehnikalije.

Suština natovskog repozicioniranja u BiH-i je još jedan oblik pritiska na Aleksandra Vučića da bude „ključ stabilnosti“ (čitaj: da nijemo posmatra dešavanja) jer bi svaka njegova reakcija samo dodatno pogoršala poziciju Srba u Republici Srpskoj i na Kosmetu.

Znači, da zaključimo: predstojeći period neće donijeti ozbiljnije promjene na prostoru Bliskog Istoka, a još manje će rezultirati sukobom velikih sila. No, to da će trenutnu Putinovu nesposobnost šireg djelovanja „NATO jastrebovi“ iskoristiti za uspostavljanje pune kontrole nad Balkanom je gotovo neupitno. Sad, ima tu nebrojeno podmodaliteta operacija, ali da bi koliko-toliko sačuvali sigurnost očekivati je da nadležne bezbjednosne agencije bar budu svjesne opasnosti. Iz njihovih reakcija na dešavanja zadnjih mjeseci teško da možemo prepoznati i elementarnu svijest o potrebi djelovanja.