DAN D, MOŽDA VEĆ SUTRA!?

U svom posljednjem tekstu analizirao sam potencijalne izvore ugrožavanja pape Franje u kontekstu njegove sutrašnje posjete Sarajevu. Moje sumnje potvrđuju i drugi!

Na portalu Telegrafa (vidi: http://www.telegraf.rs/vesti/1462087-dzihadisti-spremaju-atentat-islamska-drzava-planira-da-ubije-papu-franju-u-sarajevu) objavljeno je: “Šef vatikanske bezbednosne službe Domeniko Đani ocenio je, govoreći o skorašnjoj poseti pape Franje Sarajevu, da postoje određene pretnje Islamske države.” Pri tom je potvrđeno kako i konvencionalni subjekti bezbjednosti BiH-e raspolažu podacima o potencijalnoj opasnosti po papu i okupljene vijernike.


No, jedna vijest Indeks-a.HR mi je posebno privikla pažnju (vidi: http://www.index.hr/vijesti/clanak/usred-ukrajinske-krize-papa-franjo-primit-ce-putina-10-lipnja/823720.aspx ). Ovdje se navodi kako će Sveti Otac dana 10.06. ove godine primiti u posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina. To svakako možemo posmatrati kao još jedan “hir” papa Franje kakav mu “Veliki brat” teško da će oprostiti.

U pomenutom tekstu naglasio sam kako papi Franji najveća opasnost prijeti od “Velikog brata”, a zamislimo samo situaciju dočeka i razgovora dvojice poglavara država, sa izražavanjem međusobnog uvažavanja. Zar je “Veliki brat” uložio toliki trud i novac da Vladimira Putina ocrni, pa da jedan “crveni papa” to negira tek tako? To naprost neće ići!

MOŽE LI 6. JUN BITI “DAN D” ZA PAPA FRANJU!?

Papa Franjo odabrao je vrlo simboličan datum posjete Sarajevu, koji nas prosto mami da se zapitamo može li “Veliki brat” to pretvoriti u “Dan D” za Svetog Oca i vaskoliko čovječanstvo???

Prije nego proanaliziramo ovo pitanje moramo se podsjetiti da je 06.06. poznat kao “Dan D”, po američkom iskrcavanju na Narmandiju iz 1944. godine. Učili su nas kako je ova vojna operacija izvedena u funkciji slamanja nacizma. Danas se sve češće razmišlja kako je brzopleto američko iskrcavanje učinjeno kako bi se Crvena armija zaustavila u pohodu osvajanja cjelokupnog evropskog kontinenta. Adolfa Hitlera i naciste Crvena armija porazila je godinu i po prije famoznog “Dana D”, tako da ovaj “saveznički” poduhvat možemo posmatrati kao izlaznu strategiju britansko-američkog PROPALOG “Projekta Hitler”!

Za one neupućene treba istaći kako je “Projekat Hitler” započet još 1922. godine i sa ciljem stvaranja radikalnog desničarskog totalitarizma u funkciji sukobljavanja sa sovjetskim ljevičarskim totalitarizmom. Propali projekat rezultirao je opasnošću da Crvena armija uspostavi komunističko uređenje na kompletnom evropskom kontinentu. Oni koji papa Franju doživljavaju kao “crvenog papu” naći će u ovome svakojake simbolike.

Osim toga, 06.06. poznat je i kao datum objavljivanja knjige “1984”, legendarnog Džordža Orvela, vizionara koji je predvidio da će svijetom vladati “Veliki brat”. Papa Franjo i “Veliki brat” su teško spojive kategorije, tako da ćemo ovim tekstom proanalizirati aspekte međusobnog ugrožavanja istih.

No, prethodno se podsjetimo kako je upravo jun mjesec (čitaj: Vidovdan 1914. godine) Sarajevo učinio globalno poznatim gradom i to baš ubistvom jednog Franje (Ferdinanda Habsburškog). Za one neupućene treba reći kako je „Veliki brat“ postojao i 1914. godine (Orvel ga je 1948. godine samo prepoznao), te da je ovaj simbol imperijalnog kapitalizma tada bio u teškim prilikama i na sve spreman – baš kao i danas!


KOJI SUBJEKTI UGROŽAVAJU SVETOG OCA?

Žalosno, ali tako je: možemo sačiniti nepregledan spisak subjekata spremnih da ugroze Svetog Oca rimokatoličke Crkve. No, iole iskusni analitičari izvore ugrožavanja prvotno traže unutar samog objekta analize. Tako ćemo ugroženost pape Franje primarno proanalizirati unutar Crkve koju predvodi i Vatikana kao krovne institucije.
Otac Frano je po mnogočemu specifična ličnost i time teško spojiva sa elitističkim krugovima rimokatoličke provenijencije. Poznato je koliko je poglavar ove Crkve protivnik raskoši, razmetanja, socijalne neosjetljivosti i socio-patoloških pojava kakve vijekovima „krase“ crkvenu elitu. Konfrontacije na tom planu su sve veće i sve teže, tako da i „križare“ treba uobziriti kao izvor ugrožavanja svog poglavara.

No, moramo istaći jedno vrlo indikativno izvorište ugrožavanja pape Franje, a to je njegova najava abdikacije. Počesto papa ističe kako na tom položaju namjerava provesti još par godina (2-5), a potom slijediti primjer pape Benedikta XVI i odstupiti sa položaja. Bojim se da bi takvo uzastopno ponavljanje „potresa“ za katočičku Crkvu bilo krajnje neprihvatljivo, odnosno da bi im bilo prihvatljivije da papu Franju čovječanstvo pamti kao „žrtvu“ zločina ili nesreće. Ako to može poslužiti nekom „višem cilju“, onda...Makijaveli!

Sljedeći subjekt koji zavređuje analitičko apostrofiranje jeste DOMAĆIN, odnosno katoličko-hrvatska populacija. Unutar ove kategorije postoje grupacije duboko konfrontirane sa pojedinim papinim odlukama i političkim načelima. Informacija da papa neće posjetiti Međugorje dolila je „ulje na vatru“, već zapaljenu njegovom odlukom da ne prizna međugorske „vidioce“. Kako prenosi portal „NjuzBar“ (NewsBar , vidi: http://news-bar.rtl.hr/vijesti/regija/vjernici-psuju-papu-jer-odbija-priznati-meugorje ) fra Marinko Šakota pokušao je umiriti okupljene “vijernike” uzrujane saznanjem da ih papa ignoriše. Vjerojatno je bio zaprepašten kada je iz gomile čuo riječi:

“J..... mi tvomu Papi četničku i balijsku majku. Što si je umislio? Neće on nama pokvariti biznis. A ti, župniče, kad ćeš nam vratiti svjetleću Gospu? Držiš li je doma da ne platiš račun za struju? Ha?” – kakve su mu vikali su mu ogorčeni župljani.

Sljedećeg indikativnog subjekta treba potražiti u radikalno-islamističkim krugovima “domaćina” (Sarajeva). Papa Frano propagira mir, toleranciju i suživot između vjerskih konfesija. Međutim, ekstremni islamistički krugovi odabrali su sasvim drugačiji put, odnosno „džihad“ koji se bazira na nasilju i netoleranciji.

Tu posebno moramo uobziriti činjenicu da Bosnu i Herecegovinu svrstavamo u kategoriju „slabih država“. To su države čiji sistem bezbjednosti nije sposoban obezbijediti građansku sigurnost, vladavinu prava i zaštitu resursa. Kada sistem bezbjednosti nije sposoban realizovati svoju primarnu funkciju, teško je očekivati sposobnost štićenja posebno ugroženih osoba. Dakle, radikalno-islamistički pokreti u Sarajevu dobijaju dobru priliku da čovječanstvu upute „snažnu poruku“, samo je pitanje da li će istu iskoristiti (ili bar pokušati!?).

U daljem moramo proanalizirati poziciju „svjetskog policajca“, odnosno Sjedinjenih Država. To kako Angloamerikanci „obožavaju“ papu (posebno kroz karikature) je opštepoznata činjenica. No, zadržimo se na nešto konkretnijim indikatorima. Jedan mirotvorac tipa pape Franje u ovakvim geopolitičkim prilikama je nešto šta Sjedinjenim Državama je ponajmanje potrebno.

Osim toga, napad na Svetog Oca odrazio bi se na globalne prilike u vidu nedvosmislene dalje konfrontacije brojnih subjekata. Upravo ono šta Angloamerikancima najviše odgovara! Sjedinjene Države već nastoje proizvesti „treći front“ – balkanski (pored ukrajinskog i bliskoistočnog), kao pretpostavku širenja „konstrolisanih sukoba“ („”Operacija FID“ - Foreign Internal Defence, odnosno „unutrašnja odbrana prijateljske zemlje“ definisana je u Pentagonu 1976. godine u pravilu FM 100-20). Zar postoji bolji „povod“ za izazivanje novih sukoba od napada na jednog papu (u daljem tekstu nešto više o metodama FID operacija)?

Na kraju, dolazimo do vjerojatno najvažnijeg subjekta ugrožavanja pape, a to je sam „Veliki brat“. Pogrešno je ovaj pojam vezivati sa establišment Sjedinjenih Država ili bilokoje države ponaosob. Globalnog hegemona u vidu „Velikog brata“ treba tražiti u asocijacijama poznatim kao Trilateralna komisija, Bilgerberg grupa, 100 najbogatijih porodica svijeta, masoni, Svjetska vlada i ino. U pitanju je grupacija kakva predstavlja manje od 1 odsto čovječanstva, ali posjeduje 99 odsto ukupnog svjetskog bogatstva, pa i sva sredstva moći i uticaja kakva proizilaze iz tog bogatstva.

Nimalo slučajno papa Franjo nije dobio nadimak „Crveni Papa“, nego zbog svog zalaganja za jednakopravsnost, za pravediju preraspodjelu postojećeg bogatstva, za čovječnost. Monstrumima koji vladaju čovječanstvom su jednako neprihvatljivi i ovaj papa i čovječnost kao civilizacijska vrijednost. Zar postoji bolje mjesto da se ovi hegemoni riješe „tereta“ zvanog papa Franjo od našeg glavnog grada, već prepoznatljivog po zločinaštvu? Imperijalni kapitalizam, kao uređenje kakvo savršeno odgovara interesima „Velikog brata“, vještački se održava od sredine 19-og vijeka i to upravo krvoprilićima, hegemonijom, manipulacijama i sličnim necivilizacijskim sredstvima, pa se zapitajmo zbog čega i jednog papu Franju ne bi „utemeljili“ u Novi/Stari svjetski poredak?


VELIKI BRAT I FID OPERACIJE

Nadalje, potrebno je proanalizirati metode i sredstva kakvima se „Veliki brat“ inače služi, a u odnosu na papinu posjetu Sarajevu ih treba posebno uobziriti. Možemo to nazivati FID ili „crnim“ operacijama, možemo „taktikom isticanja lažnih zastava“ ili kako nam drago, ali suština je uvijek ista. Plastično prikazano takve operacije imaju za cilj da se njihov idejni kreator nikada ne otkrije. Za to se koriste „magarci“ (kriminalističkom terminologijom), odnosno instrumentalizovani zabludnici kakvi poslušno izvršavaju dobijene zadatke. Suštinski, obavještajne službe u raznim radikalno-ekstremističkim organizacijama imaju infiltrirane ili zavrbovane svoje ljude. To su u pravilu osobe nižeg i srednjeg nivoa organizacione hijerathije. Takav infiltrirani agent ili zavrbovani ekstremista izdaje „zadatak“ pojedincu ili manjoj grupi da izvrše teroristički napad i ovi to bespogovorno realizuju. Pri tom smatraju kako slijede naredbe samog vrha organizacije, a nemaju ni predstave da izvršavaju zadatak u interesu CIA, Mosada i ino.

Zbog čega je „isticanje lažnih zastava“, ili lažnih/instrumentalizovanih „krivaca“ tako važno u ovim operacijama? Prosto, osvrnimo se na obaranje malezijskog aviona nad Ukrajinom. Ta neuspjela operacija ipak je ostavila dubokog traga na svjetsku percepciju Vladimira Putina, a koliko se čovječanstvo ikada bavilo time da je za ovaj teroristički napad krivac „Veliki brat“? ... ili za 11. Septembar, snajperisanje građana Sarajeva, Markale II i ino, kao uspjele operacije? Neke kategorije je teško komparirati, ali možemo pretpostaviti da bi napad na Svetog Oca odjeknuo kao 11. septembar, odnosno „Velikom bratu“ obezbjedio još najmanje deceniju globalne hegemonije.

Takva znanja moramo uobziriti ukoliko se dogodi da nekakav muslimanski ili katolički ekstremista ugrozi papu Franju prilikom skorašnje posjete Sarajevu. Sumanuti čin nekog pojedinca ili grupe uvijek treba uobziriti u ovakvim visokorizičnim događajima, no, ni ulogu „Velikog brata“ nikada ne smijemo isključiti. Ipak, da bih predočio kako to funkcioniše u praksi neću se poslužiti bošnjačkim ili hrvatskim ekstremistima, nego upravo SRPSKIM – „Ravnogorcima“. Istovremeno, otkriću i jednu javnosti nepoznatu okolnost papine posjete Banjoluci iz 2003. godine.

U jeku priprema za dolazak Jovana Pavla II policija Srpske je došla do informacija prema kojima se oveća grupa „Ravogoraca“ zaklela „na nožu i vinu“ da će ubiti papu prilikom posjete Banjoluci. Operativne provjere pokazale su da se takvo „zaklinjanje“ zaista dogodilo, ali i to da je u pitanju „folklorno-pijanska priča“ bez ozbiljnijih pretpostavki realizacije. No, sigurnosti radi „Ravnogorci“ su dan papine posjete proveli u službenim prostorijama MUP-a RS-e.

Kasnije provjere pokazale su krajnje frapantan indikator. Otkriveno je da su pripadnici AID-a (tajne bošnjačke obavještajno-bezbjednosne službe) zavrbovale pojedine Ravnogorce da svojim „saborcima“ podmetnu par flaša rakije i „ideju“ o tome kako treba ubiti Jovana Pavla II. Zakletva „Ravnogoraca“ je vrijedila do sutrašnjeg ortiježnjenja, no, da je Sveti Otac bilokako ugrožen – „krivac“ bi bio opštepoznat. Pošto su blagovremenom akcijom policije instrumentalizovani „krivci“ eliminisani kao izvršioci, time je i potencijalna „crna operacija“ ostala nerealizovanom.

Na kraju, šta poručiti sistemu bezbjednosti Bosne i Hercegovine u konteksto pomenute visokorizične posjete jednog pape? A šta poručiti jednom nefunkcionalnom i krajnje nesposobnom sistemu? Jedino, pomolimo se dragom Bogu da sve prođe u najboljem redu! ... i neka ministar bezbjednosti BiH-e Dragan Mektić u to ime zapali svijeću!

SAMO JEDNA SEDMICA MOG ŽIVOTA!

U ovom tekstu prepričaću jednu tešku sedmicu mog života, koja nije najgora, ali je po mnogočemu karakteristična. Govoriću o sedmici početka golgote kakvu moja porodica i ja trpimo punih sedam i po godina.

Oprostiće mi čitaoci što moja „sedmica“ traje devet dana, što započinje utorkom, kao i druge arhaizme, no, „luda vremena“ traže i bitno drugačiji pristup od onog uobičajenog. Uglavnom, moja „luda sedmica“ započinje 6. novembrom 2007. godine. Normalno, tim datumom ne započinje moj život, pa moram pomenuti i neke događaje kakvi su prethodili ovom danu i uticali na ono šta se događalo.

Te 2007. godinu, kao operativac prijedorske kriminalističke policije, dosegao sam vrhunac profesionalnih sposobnosti i moći. Razbio sam, ono u bukvalnom smislu, nekoliko kriminalnih grupa razbojnika, kradljivaca skupocjenih automobila, narko dilera i „bombaša“, pa sve do sprečavanja atentata na tadašnjeg premijera Milorada Dodika. Nekoliko dana prije započinjanja moje golgote tadašnji ministar Stanislav Čađo dodijelio mi je pismenu pohvalu za ostvarene rezultate i ispoljenu stručnost u radu. Međutim, uslijedila je i reakcija kriminalnih krugova u vidu višestrukih pokušaja moje likvidacije.

Ljeta te godine prihvatio sam jedan specifičan tajni zadatak, naložen sa „samog vrha“ policije. Naime, na zahtjev tadašnje Jedinice za posebne istrage MUP-a RS-e načelnik Uprave kriminalističke policije Gojko Vasić i Direktor policije Uroš Pena odobrili su započinjanje službenih aktivnosti na suzbijanju teških oblika zelenašenja i iznuda, kakav je u Prijedoru prethodno kulminirao. Službene aktivnosti morale su biti tajne i za moje pretpostavljene iz prostog razloga što je dio mojih „šefova“ bavio se zelenašenjem i iznudama, a ostatak su bili njihovi poslušnici (upravo zbog toga i postavljeni na rukovodeća radna mjesta).

Iako je to javnosti poznato, ipak podsjetiću da se u Prijedoru dogodilo desetak samoubistava kao posljedica traumatizovanja žrtava od strane zelenaša, da je na desetine lokalnih privrednika uništeno, da je razorena kompletna prijedorska privreda, da je na stotine porodica godinama držano u bukvalno ropskom odnosu, da su protivpravne štete i koristi mjerljive u milionima maraka... Najveći dio počinjenih zločina javnosti je ostao nepoznat iz prostog razloga što se malo ko pretrpljeno usuđivao prijaviti policiji. Kako se obratiti policiji kada je bilo opštepoznato da ista prednjači u zločinaštvu. Oni naivni su doživljavali da ih na saslušanje kod tužioca lokalni zelenaši dovoze u prtljažnicima automobila, da nakon podnesene prijave dođu preplavljeni modricama i traže „povlačenje prijave“, da im pripadnici policije prijete ubistvima i ino.

No, i pored krajnje suludih okolnosti službene aktivnosti započinju bolje nego se to moglo očekivati. Pronašao sam 10-ak žrtava koje su o svojim stradanjanjima dale izjave inspektorima Jedinice za posebne istrage. Valjda je razumljivo zbog čega ne pominjem imena žtrava i pojedinosti predmeta i to naprosto što su te osobe proživjele traume mnogo teže od mojih. I onda dolazi početak novembra i moji pretpostavljeni DOZNAJU ŠTA SE DOGAĐA (da su predmet službenog istraživanja).

Njihova prva reakcija, tog famoznog 06. novembra, bila je u vidu izdavanja nezakonitog naređenja kojim me udaljavaju sa radnog mjesta. Ta nezakonitost je bila prilično smislena obzirom da je za cilj imala moje dalje onemogućavanje u radu na predmetu istraživanja njihovih ranijih kriminalno-koruptivnih radnji. Zatim, u malom Prijedoru time je vrlo jednostavno izvršeno zastrašivanje žrtava zelenašenja, kako onih koji su svoja stradanja prijavili, tako i onih koji su bili spremni slijediti njihov primjer. Na kraju se pokazalo da je ova nova nezakonitost ostvarila svoj cilj – ISTRAGA O ZAISTA MONSTRUOZNIM ZLOČINIMA NIKADA NIJE NI POKRENUTA!

Istog dana razjašnjavam i kako je došlo do otkrivanja akcije Jedinice za posebne istrage. Jedan svjedok je događanja prepričao istražitelju Specijalnog tužilaštva, a prije toga mom pretpostavljenom. Ovaj se uplašio da bi istraga mogla doseći i do njega lično, pa je svojim saučesnicima prenio šta se dešava. Zamislite društvo u kom istražitelj Specijalnog tužilaštva govori svjedoku Uprave kriminalističke policije da odbije dati izjavu – jer bi mu se to moglo „obiti o glavu“!

Moj odgovor kriminalizovanim šefovima bio je vrlo jednostavan – uputio sam zahtjev za zaštitu zakonitosti i lične bezbjednosti tadašnjem načelniku CJB Banja Luka, inače časnom i hvale vrijednom profesionalcu. Tada usljeđuju trodnevne ucjene, pritisci, laži, obmane, nova nezakonita naređenja i ino. U biti nastoji se postići moje odustajanje od zahtjeva načelniku Centra, ali i primoravanje da prenesem kakve službene aktivnosti preduzima Jedinica za posebne istrage. Pri tom, moj zahtjev danima se skriva od načelnika Centra.

U takvim okolnostima dolazi „crni petak“, kada mi saopštavaju da sutradan moram raditi u Kozarcu od 23 do 05 časova. Profesionalno gledano u pitanju je suluda naredba, ali moram istaći i kako je moja sklonost ka dokazivanju jednako sumanuta. Zatražio sam od pretpostavljenih da mi uruče plan, službeno vozilo, sredstvo veze, da odrede saizvršioce u realizaciji zadatka (nikada se jedan policijski službenik ne upućuje sam na izvršenje takvih zadataka) i ino. Kada mi je sve to odbijeno, obratio sam se pojedinim rukovodiocima iznad nivoa mojih pretpostavljenih, no, odmah sam utvrdio da tu „nema sreće“. Sugerisano mi je da izdržim do ponedeljka, ali bez objašnjenja kako da izbjegnem moguću zasjedu ili napad.


CRNA SUBOTA!

Osvanula je i „crna subota“! Moja hrabrost se polagano topila što sam više razmišljao o tome koliko je suludo sam tumarati noću, bez da iko pošten zna šta se događa. Mojim pretpostavljenima uputio sam na desetine poziva i SMS-ova, ali ovi uporno nisu odgovarali. Tokom dana, kao i svakog prethodnog, otišao sam u prijedorsku bolnicu da posjetim suprugu, koja je bila hospitalizovana zbog komplikacija sa trudnoćom, a potom sam žurio kući kako bih se starao o naših dvoje djece. Pokušavao sam od supruge sakriti šta se događa, ali je to bio uzaludan posao obzirom da je cio grad brujao o tome.

Te noći sam po ini put dokazao koliko sam blesav u nastojanju da „dokazujem“, odnosno da dokažem kako tu nema nikakvog službenog zadatka! Repetirani pištolj sam stavio na suvozačevo sjedište, te se odvezao do dežurne službe Stanice Prijedor, gdje sam zatražio da moj odlazak u Kozarac evidentiraju u dnevnik događaja (da sam upućen na nepostojeći zadatak). To mi je odbijeno! Zatim odlazim u Kozarac gdje zatičem samo vođu smjene, koji me je začuđeno gledao kada sam upitao šta treba da radim. Sa službenog telefona pozvao sam operativno dežurstvo Centra Banja Luka i obavijestio ih na kakav sam „nepostojeći zadatak“ upućen. Zatražio sam da bar na tom nivou bude evidentirano da u Kozarac nisam došao svojevoljno, nego u krajnje sumnjivim okolnostima.

Vjerojatno po intervenciji iz Banjoluke, moj neposredni pretpostavljeni se javlja telefonom i ukida obevezu daljeg boravka u Kozarcu. Međutim, sutradan isti taj šef me SMS porukom obavještava da ponovo moram u Kozarac od 23 do 05 časova. I ponovo moji pretpostavljeni odbijaju da se jave ne moje uporne pozive. Međutim, nije mi bilo teško pronaći mog šefa i zatražiti obavještenje o tome šta se događa. Rekao mi je kako je „Šerif iz Prijedora“, kako su mediji prozvali našeg načelnika, naredio da me te noći moraju „nacrtati“ u Kozarcu kako znaju i umiju. Upitao sam ga kao kolegu i prijatelja da li je njemu takav zadatak sumnjiv, na šta mi je odgovorio kako on ne bi isti izvršio. Nisam ni ja!

Sutradan odlazim do načelnika Centra, koji ukida sva usmena i pismena naređenja koja su mi izdali moji pretpostavljeni, te obećava kako će preispitati šta se to stvarno događalo tih dana. Nisam mu morao objašnjavati pojedinosti kriminalizacije mojih pretpostavljenih obzirom da je riječ o opštepoznatoj kategoriji. No, zalud mi kratkotrajno radovanje kad već sutradan dobijam nova nezakonita naređenja, nova udaljavanja sa radnog mjesta, nove ucjene, prijetnje i slično. Već tada shvatam kako moji kriminalizovani pretpostavljeni imaju podršku Gojka Vasića i Uroša Pene, tako da je načelnik Centra Banja Luka ostao „u manjini“.

I tako, dan po dan, stižemo do 15. novembra, rođendana moje kćeri. U jutarnjim časovima moja majka doživljava težak slom i prinuđen sam odvesti je do prijedorske hitne pomoći. Sredstvima za umirenje ljekari uspijevaju stabilizovati stanje, a ona (majka k'o majka) odbija hospitalizaciju kako bi pomogla sinu. Taman što dođosmo iz „hitne“ uslijedio je poziv da se javim u bolnicu. Komplikacije sa trudnoćom kod moje supruge su prvotno bile stabilizovane, a onda je iz neobjašnjivih razloga došlo do pobačaja. Koga danas pitati koliko je stres kom je bila izložena doprinio takvom ishodu?

Potpuno slomljen takvim životnim ishodom dolazim kući i direktno se upućujem do svoje spavaće sobe. Otvaram ormar da odložim pištolj, od kog se tih dana i narednih mjeseci nisam odvajao. Za trenutak držim oružje u ruci i razmišljam kako je jednostavno pobjeći od svih zala ovoga svijeta. No, to je trajalo samo jedan trenutak! Pomislio sam – zar da činim „uslugu“ svojim neprijateljima!? Tada sam se zakleo da me ništa neće zaustaviti u mojoj borbi za pravdu (koja traje već punih sedam i po godina). Otišao sam do jednog tržnog centra, kupio djetetu tortu, okupio slavljenike i proslavio taj datum, neizbrisiv iz mojih sjećanja.

Eto, dragi moji, ispričao sam kako je protekla jedna od mojih nezaboravnih sedmica. Ponavljam, nije najteža kakva me je zadesila, ali je po mnogočemu upečatljiva. Ukoliko se pitate zbog čega sam Vam ovo ispričao (?) – pa recimo prosto da olakšam dušu!

GDJE JE PRIVREDA MOGA GRADA???

Neki su to zaboravili, a neki nikada nisu ni doznali, ali Prijedor je prije rata bio poznati industrijski centar. U ovom tekstu proanaliziraćemo kako je moguće da privreda jednog grada BUKVALNO NESTANE!


Piše: Borislav Radovanović



Podsjetimo da je Prijedor nekada bio poznat po RŽR Ljubija, Fabrici celuloze i papira "Celpak", Trgoprodaji, Veleprometu, Impru, Autotransportu i Autoservisu, Bosnamontaži, GIK Mrakovici i da ne nabrajam nepregledni spisak preduzeća koja su nekada činila okosnicu razvoja Potkozarja. Prijedor je nekada imao 27 000 zaposlenih i ponosio se činjenicom da su dvije trećine činili proizvodni radnici. Danas ima 40 odsto zaposlenih manje, a u njihovu strukturu bolje da ne ulazimo!

Sasvim razumljivo, Grad na Sani je, zbog potreba privrede, nekada razvijao i obrazovno-naučne kapacitete. Današnja razorena privreda prijedorskim klincima može ponuditi jedino školovanje za “nezaposlene”. Ironije radi treba pomenuti da je Prijedor zadnjih godina postao poznat po “proizvodnji menadžera”, čime u potpunosti slijedi populizam – nikad više menadžera, a manje privrede!

Prije nego dođemo do pitanja: gdje je nestala (kao u madžioničarskim trikovima) prijedorska privreda (?), za trenutak podsjetimo na jednu činjenicu. Prijedor je svoje industrijske kapacitete očuvao tokom ratnih dešavanja, pa i tokom 10-ak godina poratne “tranzicije”. Svi znamo da su ta preduzeća dijelila sudbine ostatka privrede Republike Srpske, no, ostaje nepobitno da su postojali objekti i druga infrastruktura, da su postojale mašine, da su radnici dolazili na posao, pa čak ponešto i proizvodili.

Zatim nastupa era nečega šta žargonski nazivamo „stečajna mafija“ i za manje od 10 godina većina prijedorskih preduzeća biva „zbrisana sa lica zemlje“, a jedan dio biva pretvoren u ruševine pogodne jedino za snimanje ratnih filmova. Kako je to moguće?

Kako ovdašnji ljudi najviše vole da im se nešto razjasni konkretnim plastičnim primjerom, tako ćemo i ovaj tekst posvetiti Fabrici celuloze i papira "Celpak" – nekada jednom od ključnih privrednih subjekata moga grada. Koliko je to nekada bio moćan industrijski pogon možda ponajbolje svjedoči činjenica da ni nakon jedanaest godina nije završeno njegovo “stečajno krčmljenje”. Jedanaestogodišnji stečaj nad tim preduzećem proizveo je jednu novu dimenziju poznatosti istog – kao rekordera po trajanju stečajnog postupka.

Prema riječima današnje stečajne upravnice Celpaka, gospođe Mirjane Golić, stečajni postupak započet je marta 2004. godine. Gospođa Golić tvrdi da je procijenjena vrijednost imovine iznosila je oko 24 miliona maraka, a potraživanja stečajnih povjerilaca vrijedila su oko 16 miliona. Možda pomenuta gospođa nije upoznata sa tim podatkom, ali vrijednost preduzeća procijenjena je na 25 176 455,00 konvertibilnih maraka, no, ovdje je uvijek važila krilatica “milionče gore-dolje”.

Sad, bila procijenjena vrijednost preduzeća osam ili devet miliona veća od procijenjenih potraživanja, opet ostaje nejasno kako je moguće da je namireno samo 57 odsto potraživanja iz kategorije opšteg isplatnog reda. Svi do sada izneseni podaci baziraju se na onome šta je javnosti saopštila gospođa Golić, pa time i podatak kako je do sada naplaćeno oko 12,3 miliona KM (polovina od procijenjene vrijednosti).

Znači, gospođa Golić je, kao “stečajni stručnjak”, uspjela prodati imovinu preduzeća za tek polovinu procijenjene vrijedosti (takvo poslovanje mogli su realizovati i prijedorski “diplomirani menadžeri”), a onda je potraživanja opšteg isplatnog reda (najveća kategorija potraživanja) realizovala tek nešto više od polovine. Pa zar vrijednost preduzeća nije za trećinu premašivala vrijednost potraživanja? Bojim se da bi i prijedorski “diplomirani menadžeri” shvatili kako ovdje postoji nekakva čudna računica.

Ako uobzirimo činjenicu da je gospođa Golić iste pogone uspjevala prodavati više puta i različitim kupcima (zamišljeni ideal prodaje!), mogli bi posmisliti kako je u pitanju zaista vrhunski stručnjak. No, ostaje jednostavno pitanje – GDJE SU PARE!???

Odgovor na ovo pitanje ponovo nam je dala stečajna upravnica izjavljujući za medije: “…izvršeno je i oročavanje značajnog novčanog iznosa po parnicama koje preduzeće vodi s povjeriocima”. Znači, u “tom grmu leži zec” i stečajni postupak u ovom preduzeću dispio je do Ginisa zbog toga što se pare oročavaju. Povjerioci treba da čekaju dok ne dostigne kamata na oročena sredstva. Koliko je to pravno i ekonomski opravdano shvatićemo ako provjerimo da li su kamate na potraživanja veće od kamata na oročavanja. No, ostavimo to pitanje prijedorskim “diplomiranim menadžerima”, a mi ćemo se zadržati na esencijalnom pitanju – gdje su nestale pare od prodane imovine!??

Odgovor na ovo pitanje treba posmatrati kroz prizmu koštanja/troškova stečajnog postupka. Treba znati da je za proteklih jedanaest godina samo na plaće i naknade stečajnih upravnika (namiruju se iz stečajne mase) potrošeno između 300 000 i 400 000 maraka. Dodajmo još toliko za primanja raznih savjetnika, pomoćnika i administrativnog osoblja. Uobzirimo i troškove nebrojenih postupaka kakvi prate ovaj stečaj i dodajmo tu još nekoliko stotina hiljada maraka. Kako god to računali (čak i metodama kakve se izučavaju na prijedorskim menadžerskim školama) dolazimo da je preko MILION MARAKA potrošeno na „postupkovanje“.

U stečajnim postupcima svi mogu biti na gubitku, i povjerioci i društvo, ali „stečajna mafija“ svoje angažovanje uvijek naplati. Suštinski tu treba tražiti odgovor na pitanje zbog čega naši stečajni postupci traju tako dugo? Prosto, da što duže obezbijede primanja „stečajnoj mafiji“!

Na kraju zapitajmo se ko čini tu neizmirenu kategoriju opšteg isplatnog reda, a kakve je preko 40 odsto ostalo „kratkih rukava“. Zapitajmo se koliko je tu rednika-akcionara preduzeća? Osim što su svojim vrijednim radom decenijama podizali ovo preduzeće, radnici su odvajali od svojih prihoda kako bi kupovali akcije preduzeća. Podatak koliko je takvim licima isplaćeno portraživanja nećete nigdje naći. Zatim, zapitajmo se koliko je među radnicima-akcionarima bilo boraca VRS? Dakle, onih koji su gradili preduzeće, investirali u njega dio svojih zarada, a potom isto gotovo četiri godine štitili svojim životima! Koliko je takvih!? Pa koliko je radnica-akcionara i ujedno supruga naših boraca, koje su podnijele strašan teret odbrane svog preduzeća? Možemo ovako nabrajati u nedogled, ali poenta je valjda jasna.

Na samom, samom kraju i jedan konstruktivan prijedlog!

Dakle, izvedimo zakonske izmjene u kakvima će precizno biti utvrđeno da stečajne upravnike i ostalu mafiju svrstavamo u posljednji red isplata. Kad završe posao, onda ih i isplatiti. Neko će reći da u takvim uslovima niko neće pristati na takav angažman. Za taj „problem“ postoji jednostavno rješenje – nagrađivanje po osnovu uspješnosti. U startu se odredi koliki procenat ukupne vrijednosti ide za nagrađivanje stečajnih upravnika. Vrlo brzo bi došli do situacije u kakvoj upravnici nastoje imovinu prodati što skuplje, postupak okončati što brže i sa najmanjim mogućim troškovima postupka. To naprosto da ne umanjuju i što brže ostvare svoju nagradu.

Mnogi će na ovaj prijedlog odreagovati onom narodnom: „Kasno Marko na Kosovo stiže!“, no, pitam da li je zaista kasno? Nemojmo se začuditi da „čerečenje“ Celpaka potraje još nekoliko godina. Lešinari uvijek pronađu nešto za oglodati!

ZABRANJENI FORUM - MOJE GOSTOVANJE OD 30.04.2015.

Zbog velikog interesovanja posjetilaca Blog-a ponovo postavljam svoje gostovanje u emisiji Zabranjeni Forum!

KAKO JE NEUPITNA REPUBLIKA SRPSKA POSTALA „UPITNOM“???

Ovaj tekst predstavlja svojevrsnu analizu političkih projekata kakvi su posljednjih godina Republiku Srpsku doveli u stanje ozbiljne destabilizacije, unutrašnjeg slabljenja i mogućeg potpunog razbijanja.

Sa određenom dozom ironije možemo reći da je Republika Srpska postala „upitnom“ upravo u vremenu kada najvažniji politički akteri BiH-e gotovi svakodnevno ponavljaju mantru o njenoj neupitnosti. Izjave pojedinih aktera treba uzimati sa posebnom dozom podozrenja, a ovaj tekst treba da pokaže i zbog čega.

Na nivou oficijelnih političkih predstavnika iz bošnjačkog etničkog korpusa imamo jasan konsenzus po pitanju budućeg uređenja zemlje kao unitarne države. Međutim, posljednjih nekoliko godina možemo uočiti jedno prilično indikativno odstupanje od unitarističkih nastojanja. Doduše, samo na deklarativnom i manipulativnom nivou! Nakon 15-ak godina javnog negiranja Republike Srpske (RS) i traženja njenog ukidanja, gotovo preko noći dolazi do dijametralno suprotnog političkog stava u kom se RS „priznaje“ i kvalifikuje kao nesporna kategorija. Prilično je jednostavno zaključiti da je ranije negiranje RS-e i traženje njenog ukidanja u biti samo proizvodilo dalju homogenizaciju srpskog etničkog korpusa oko pitanja očuvanja Srpske (kao instutucionalnog oblika štićenja etničkih prava), tako da je željeno razjedinjavanje podrazumijevalo bitno drugačiji politički pristup.

Treba istaći kako su upravo Stranka demokratske akcije (SDA) i Bakir Izetbebović javili se kao nosioci promjene u domenu političkog diskursa. Daleko bilo da ovdje imamo kvalitenu promjenu emocija prema Srpskoj, nego upravo možemo govoriti o planskoj i manipulativnoj matrici kakva je proizvela željene promjene – SLABLJENJE REPUBLIKE SRPSKE!

Na nivou oficijelnih političkih subjekata bošnjačke provenijencije imamo politiku „priznanja“ Srpske, no, na novou nekonvencionalnog sektora izvršen je strahovit napad na same temelje ovog entiteta. Brojne bošnjačke nevladine organizacije, udruženja, grupe i pojedinci bjesomučno napadaju RS-u i srpski narod preko medija, društvenih mreža i sredstava javnog diskursa uopšte. U tom napadu zdušno učestvuju i brojni akteri međunarodne zajednice, ali i unutar same Srpske. Ukupno proizvodi se teška konfrontacija unutar ovog entiteta i srpske etničke zajednice po pitanjima kriminalizacije društva, socijalnih nejednakosti i nepravdi, političkih stavova i aktivnosti, pa sve do manipulativnog stvaranja „prigovora savjesti“ povodom rata i ratnih zločina.


ODLUKA USTAVNOG SUDA BIH O KONSTITUTIVNOSTI NARODA

U daljem tekstu proanaliziraćemo određene etiološke aspekte poslijeratnog političkog razaranja Republike Srpske kao državotvornog entiteta (lat. entitet – nešto što samostalno postoji). Mirovnim sporazumom za BiH (dejtonsko-pariškim) uspostavljena je jasna paralela između konstitutivnosti naroda i teritorijalne podjele države. Međutim, odlukom Ustavnog suda BiH o „konstitutivnosti naroda“ proizvedeno je potpuno obesmišljavanje konstitutivnosti naroda upravo po matrici kakvu smo prethodno imali u SFRJ. Dakle, to što su u bivšoj SFRJ narodi bili osnovni državotvorni konstituensi i nosioci prava na samoopredjeljenje, pri čemu taj „princip“ nije razrađen u teritorijalnom pogledu, proizvelo je potpuno obesmišljavanje kostitutivnosti naroda kao principa i omogućilo razbijanje države onako kako se i dogodilo. Danas u BiH imamo identičnu situaciju, a različitim manipulativnim uticajima proizvedena je čak i promjena paradigme (svijesti) o tome da je mirovnim sporazumom prvobitno bilo utvrđeno kako je srpski narod bio jedini konstitutivni narod u RS-oj.

Ovakvim promijenjenim „tumačenjem“ pitanja konstitutivnosti naroda u posljednjih nekoliko godina proizvedene su bitne pravne i političke promjene na području RS-e, kao i na državnom novou podjele vlasti, dok na području FBiH nisu zapažene nikakve pozitivne promjene. Međutim, bitno je uočiti da su na proizvođenju pomenutih promjena bili angažovani različiti akteri, od institicija i oficijelnih političkih predstavnika, preko različitih udruženja građana i „nevladinih“ specijalizovanih organizacija, sve do neformalnih grupa građana i pojedinaca, uz jasno ispoljeno zajedničko djelovanje (najčešće izraženo kroz različite vidove „podrške“ akteru koji je tražio ili pokrenuo postupak kakve pravne ili političke promjene).

Osim toga, treba istaći kako je svaku promjenu pratila snažna kampanja preko medija, društvenih mreža i različitih oblika komunikacije, kakvoj je cilj bio mijenjanje svijesti građana o željenim ili uspostavljenim promjenama. Moderni oblici bezbjednosnog djelovanja (uključujući i FID operacije) upravo su bazično orjentisani na promjene u svijesti građana, tako da je ovaj oblik djelovanja potrebno shvatati mnogo ozbiljnije, nego što se to inače čini.

Nakon pomenute odluke Ustavnog suda BiH, dolazi do širenja paradigme o konstitutivnosti naroda u smislu uvođenja jedne nove ravni „javne rasprave“ – pitanja građanskih prava. Tu se kao jedan od važnijih instrumenata daljeg obesmišljavanja konstitutivnosti naroda pojavljuje „presuda Sejdić i Finci“, kakvom se nastoji proizvesti ustavno-politička promjena u pogledu pitanja osnovnog konstituensa ove države i društva. Dakle, mirovnim sporazumom i Ustavom BiH kao osnovni konstituensi ove države, pa time i kao primarni nosioci prava na samopredjeljenje, pozicionirana su tri konstitutivna naroda, a to se nastoji promijeniti u smislu da se građani pozicioniraju kao primarni konstituens. Nastojanje da se uspostavi princip „jedan čovjek – jedan glas“ može se posmatrati kroz više ravni djelovanja u cilju uspostavljanja etničke dominacije od strane najmnogobrojnijeg naroda ili, čak, vršenja majorizacije nebošnjačke populacije.


POPIS STANOVNIŠTVA

Ovdje je na prvom mjestu nužno uobziriti sada već nespornu manipilaciju o „uspostavljanju bosansko-hercegovačke nacije“. Gotovo dvije godine prije popisa stanovništva započeta je snažna kampanja (preko medija, društvenih mreža i dr. oblika komunikacije) o „nužnosti“ stvaranja bosansko-hercegovačke nacije, odnosno stvaranja percepcije o tome da se građani ne izjašnjavaju prema etničkom opredjeljenju, nego prema nacionalnom (u smislu „nacionalne države“).

Masovno je širena manipulacija o poistovjećivanju „bošnjačkog“ i „bosanskog“, odnosno o tome kako će se Bošnjaci na predstojećem popisu stanovništva mahom izjasniti kao Bosanci. Čak su snažno medijski popularisana lažna istraživanja percepcije javnosti o tome kako će se „mlade generacije“ (ciljno izabrana kategorija) izjašnjavati u vidu nacionalnog opredjeljenja, međutim, popisom stanovništva je de facto i nesporno utvrđeno da je sve ranije prezentovano u stvari činjeno zarad političke manipulacije. Kategorija tih „nacionalno opredjeljenih Bosanaca i Hercegovaca“ je svedena na gotovo marginalnu pojavu, dok je broj etničkih Bošnjaka čak prešao nadpolovičnu većinu. Upravo realizaciju popisa stanovništva treba posmatrati kao sljedeću ravan strategijskog i operativnog djelovanja. Masovnost odaziva popisu stanovništva od strane bošnjačke dijaspore; izlaganje troškovima, napornim putovanjima i podređivanju egzistencijalnih obaveza ovoj „posebnoj obavezi“, kao i niz drugih indikatora jasno ukazuju da je ovdje realizovana jedna široka, ciljna i planska kampanja.


PROTESTI GRAĐANA

Na sljedećem nivou analize neophodno je uobziriti manipulacije sa „protestima građana“ kakve se manifestuju u posljednjih godinu i po. Potpuno irelevantno je da li do protesta dolazi usljed situacionih okolnosti ili su u pitanju unaprijed planirane političke destabilizacije. Da bi shvatili ovaj oblik političkog djelovanja nužno usmjeriti se na „kanalisanje“ protesta od strane različitih aktera i u pogledu određenih ciljeva.

Već pretprošlogodišnji „JMBG protesti“ ukazivali su da u konkretnom slučaju nije došlo do humanitarnog i socijalnog bunta (situacionog), nego da je „krajnji zahtjev“ ustavno-politička prekompozicija države. Jeste da je ovakva asimetrično uređena država dugoročno neodrživa, međutim, socijalni bunt u pravilu trebalo bi da je usmjeren na primarno okruženje građana koji izražavaju ovakav oblik nezadovoljstva. Time elementarna logika nalaže da bi „socijalni bunt“ građana Federacije BiH primarno trebao biti usmjeren na krajnje neodrživ, konfuzan i presložen politički i pravni poredak tog entiteta. Istovremeno, logično bi bilo da je nezadovoljstvo građana primarno usmjereno na nosioce političke moći i funkcionere institucija kakvi su građane doveli u stanje protiv kog izražavaju nezadovoljstvo. Međutim, dešavaju se sasvim neočekivane „reakcije“ (bar u kontekstu vjere da je ovdje zaista ispoljavan socijalni bunt), pa su zahtjevi građana primarno usmjereni na redefinisanje ukupnog državnog uređenja, a kao „najveći krivac“ je pozicioniran predsjednik drugog entiteta (logički neprihvatljivo).

Protesti kakvi su početkom prošle godine manifestovani na području FBiH u još većoj mjeri ukazuju na nedosljednost u ponašanju kakva je prednje opisana. Kao „veliki rezultat“ socijalnog bunta predstavljene se ostavke pojedinih kantonalnih vlada i funkcionera, iako je jasno prezentovano da takve ostavke ne proizvode bitne promjene obzirom da ista lica „u tehničkom mandatu“ nastavljaju sa vršenjem funkcija do predsojećih izbora. Međutim, krajnje indikativno je da „demonstranti“ još uvijek nisu zatražili ostavke tri nesumnjiva politička lidera tog etničkog korpusa: Lagumdžije, Izetbegovića i Radončića, iako su u pitanju nesporni nosioci političke moći i time najodgovorniji za ekonomsko-socijalno stanje u tom entitetu.

Nadalje, treba uobziriti činjenicu da u posljednjih 20 i više godina gotovo da nije poznat događaj ili pojava u kakvima je došlo do bošnjačko-srpskog slaganja, pa se time i „silni“ pozivi na zajedništvo, jedinstvo i slogu mogu posmatrati sa podozrenjem. U odnosu na aktuelna dešavanja nikako se ne smije prenebregnuti činjenica da su posljednje nasilne demosntracije organizovane i započete od neformalne organizacije po nazivu „Udar“ (indikativno u odnosu na istoimenu organizaciju iz Ukrajine), čije djelovanje nema nikakve veze sa cocilanim pitanjima, nego se direktno manifestuje u vidu zahtjeva za ukidanjem RS-e. Uočiva je i povezanost ove organizacije sa sličnim pojavama poznatim po nazivu „Otpor“ i ino.

Na sljedećoj razini analize nužno je uobziriti u ponašanje pojedinih subjekata sistema bezbjednosti u odnosu na izvore destabilizacije i ugrožavanja. Na direktan napad na objekat Predsjedništva BiH policijske agencije otvaraju pitanje nadležnosti. Bezbjednosne doktrine jasno utvrđuju da se u kriznim situacijama hitno i neposredno djeluje na otklanjanju opasnosti ili posljedica kakve su već nastupile, a pitanje nadležnosti se odgađa kao sekundarno, ali takav princip je ovdašnjim policijskim agencijama izgleda nepoznat. Sad zapitajmo se koliko još esencijalnih principa je „nepoznato“ B-H organima sigurnosti, a posebno kad uobzirimo sljedeću opasnost kakva se nadvila nad ovom zemljom – terorizam!

Upravo protivteroristička akcija MUP-a RS-e kodnog naziva „Ruben“ ogolila je opasnosti kakve vrebaju ovo društvo. Značajan dio nosioca političke i institucionalnalne moći, nevladinog sektora, pa sve do samprozvanih vjerskih i etničkih „zaštitnika“ osudio je navodnu brutalnost srpske policije prema građanima. To što su pohapšeni „građani“ raspolagali arsenalom oružja i opreme nivoa menje specijalne jedinice – to je zanemariva „sitnica“. Važno je da takvi imaju prava, a pravo građana Srpske da žive u sigurnom okruženju ionako mnogi doživljavaju kao neuspjeh sopstvene politike.

Moderni oblici bezbjednosnog djelovanja, a to je lekcija kakvu u Srpskoj nikako da nauče, primarno su usmjereni na svijest populacije o objektu napada. Tako ne treba začuditi činjenica da se nekoliko posljednjih godina preko medija, društvenih mreža i javnog diskursa stvara percepcija o teškoj kriminalizaciji na prostoru Republike Srpske, o nepravdama i neravnopravnostima, o genocidnom nasljeđu, o besperspektivnosti i ino. Sve to ima za cilj da dehomogenizuje građane Srpske oko očivanja teško stečenih prava i tekovina, odnosno da razbije društvo. Doduše i srpske partokratske kvazielite dobrano su odgovorne za ovakve negativne i društvenoopasne pojave. No, i pored toga građani moraju očuvati raniji stepen jedinstva u odbrani onoga šta stvaraju gotovo dvije i po decenije. Republiku Srpsku nisu stvorile njene nakaradne elite, nego njeni građani i srpski narod uopšte u jednoj neravnopravnoj borbi Davida i Golijata.

I preskupo je plaćena cijena stvaranja i očuvanja Republike Srpske da bi se toga danas olako odricali. Istovremeno, iz prednjeg teksta vidljivo je kako funkcionišu pojedini instumenti razbijanja Srpske, nad čim bi se svakako trebali zamisliti. Doduše, možemo se i dalje „zabavljati“ dnevnim politikanstvom i povoditi za sitnim interesima, ali možemo se jednog dana i zapitati: „Gdje nestade Republika Srpska?“.

KO SU NAJVEĆI MONSTRUMI REPUBLIKE SRPSKE I KAKO ŽIVJETI SA NJIMA!???

Alternativna televizija do danas nije objavila moj odgovor zbog emitovanja neistinitog sadržaja vezanog za emisije „Dosije“ o smrtnim stradanjima Irene Predojević, Predraga Vrbana, Seada Kanurića, Gordane Milosavljević, Doris Bajilo, Dušanke Stanković, Irene Bilbije, Rade Radinovića i drugih. Može im se tako kad institucije Republike Srpske smatraju da jedino mene treba izložiti progonu i ispitivanju odgovornosti. Moje pitanje je: KAKO ŽIVJETI SA MONSTRUMIMA KOJI VODE NAŠE INSTITUCIJE???


Piše: Borislav Radovanović

Zatražio sam od javnosti malo strpljenja kako bi institucije odreagovale na situaciju mog suprotstavljanja LAŽIMA i OBMANAMA Alternativne televizije (ATV) i MUP-a Republike Srpske. Reakcije kakve su uslijedile direktno otvaraju pitanje monstruoznosti urednika i novinara te medijske kuće, kao i kriminalizovanih pripadnika MUP-a i njihovih „posilnih“ kojima je pojam ČOVJEČNOST jednako nepoznat!

U ovom tekstu iznosim samo događanja i ponašanja kakva ranije nisam pominjao, a ostalo građani mogu pročitati na mom Blogu ili na hvale vrijednom portalu Frontal.RS, koji je jedini imao hrabrosti objaviti sva tri teksta posvećena ovoj temi.

Kako prednje rekoh: ATV nikada nije emitovala odgovor u kom sam detaljno i argumentovano razjasnio sve neistine izrečene u spornim emisijama „Dosije“. Na objavljivanje takvog odgovora obvezuju ih i ustav i zakoni Republike Srpske, ali to su u ovom društvu očigledno marginalne kategorije kakvih se „saučesnici u zločinu“ ne moraju pridržavati. No, zapitajmo se zašto je ova medijska kuća nakon prve dvije emisije, čak, odstupila od najavljene šeme?

Odgovor na to pitanje možemo potražiti u još jednom smrtnom stradanju do kakvog je došlo nakon emisije „Dosije“ od 31.marta, u najvećoj mjeri posvećenoj simbolu mučeništva Ireni Predojević iz Koz. Dubice. U Dubici je opštepoznato da je otac pok. Irene odgledao spornu emisiju, nakon par dana doživio infarkt i ubrzo smrtno podlegao. Ne želim špekulisati po pitanju koliko je sporna emisija dodatno ranila ionako razorenog roditelja nesrećne djevojke, nego samo iznosim golu činjenicu o tome šta se dogodilo. Pri tom, želim uputiti JAVNO IZVINJENJE svim porodicama pomenutih stradalnika zbog toga što uopšte pominjem njihove nesreće, uz nadanje da će mi oprostiti. Ako ništa drugo, zarad obezbjeđivanja pravde za nevine žrtve i njihove porodice kao profesionalac doveo sam u životnu opasnost i sopstvenu porodicu. Zato sve te porodice mogu pogledati u oči i reći da sam učinio koliko sam mogao, odnosno više od onoga šta su mi monstrumi omogućili.

Nadam se da je razumljivo kako je i moje ovakvo obraćanje javnosti u funkciji reaktiviranja istraga o monstruoznim stradanjima naših sugrađana i njihovih porodica. Zbog čega je ATV, prvo, učestvovala u širenju laži i obmanjivanju javnosti, a potom odbila istražiti i objelodaniti istinu, to pitanje ostavimo toj medijskoj kući. Što se mene lično tiče, za uredništvo i involvirane novinare ATV-e koji su u javnosti potegli pitanje identifikovanja najvećih monstruma među nama, reći ću: „POGLEDAJTE SE U OGLEDALO!“.


KO SU POLICIJSKI MONSTRUMI???

Nadalje, da bih identifikovao monstrume iz policijskih struktura moram pomenuti još jednog roditelja tragično nastradale djevojke – oca Gordane Milosavljević. Kompletnoj prijedorskoj kriminalističkoj policiji, izuzev (čini se!?) njenog načelnika i ujedno sagovornika ATV-e, poznato je kakav odnos je praktikovan prema tom čovjeku. Nesrećni čovjek mjesecima je uporno dolazio u prostorije prijedorske krim. policije pokušavajući da iznese svoje (opravdane!) sumnje da se njegova kći nije utopila, nego da je ubijena. No, za iznošenje svojih sumnji odabrao je pogrešnu osobu – tadašnjeg šefa Odsjeka za opšti kriminalitet (prepoznaće ga svi!). Još uvijek nam u glavama odzvanjaju riječi „vrlog šefa“, koji za nastojanja nesrećnog roditelja kaže: „Ako onaj LUĐAK IZ DUBICE (otac preminule Gordane, op. a.) dođe, recite da sam na terenu!“. Bilo je ogavno posmatrati kad „poslušni inspektori“ lažu nesrećnog čovjeka, a znaju da im šef sjedi u kancelariji u svom uobičajenom „izdanju“ - sa nogama podignutim na sto!

Pogled na tog nesrećnog čovjeka mnogo puta me je prisilio da nastavim sa istraživanjem stradanja njegove kćeri, pa i uz sve prijetnje, eksplozivne naprave, progone, laži i druge „profesionalne okolnosti“ kakve sam trpio tih dana. Da ne bi bilo zabune, i druge kolege su trpile slična maltretiranja. Sjećam se da je jedan kolega pomenutog oca primio na razgovor i nakon toga za njega u tadašnjoj SJB Prijedor više nije bilo raspoloživog radnog mjesta (srećom po njega jer je danas ugledni operativac Uprave kriminalističke policije).

Da se od tada do danas ništa nije promijenilo u prijedorskoj policiji pokazuje i događaj tokom snimanja emisija „Dosije“. Građani vjerovatno nisu primijetili da su izjave davali samo načelnik i KRIMINALISTIČKI TEHNIČARI (koji su u odnosu na sporna ubistva preduzimali samo radnje iz domena njihove specijalnosti, ali daleko od onih esencijalnih i operativnih aktivnosti kakve su dovele do procesuiranja). Zašto niti jedan inspektor nije govorio o onome šta je rađeno tokom istraga?

Ono što zasigurno znam jeste da je načelnik pozvao jednog od inspektora koji je radio na spornim ubistvima i zatražio da isti učestvuje u snimanju Dosije-a. Odgovor inspektora bio je: „Može, ali ja jedino mogu ISPRIČATI ISTINU i ništa drugo!“. Zbog takvog stava inspektora rukovodioci su morali „angažovati“ tehničare!


RAZOTKRIVANJE MONSTRUMA!

Dođosmo polako i do reakcija institucija Republike Srpske na moje javne istupe. Konvencionalne institucije nadležne za kontrolu rada policije, inače definisane Zakonom o unutrašnjim poslovima, su predsjednik i vlada Srpske, Odbor za bezbjednost NS RS i sudovi. Od ovih institucija reakciju nisam ni očekivao obzirom da su zakonsku radnju DUŽNOG NADZORA propustili još davne 2011. godine povodom predstavke koju sam im uputio i zatražio kontrolu rada policije upravo vezano za ubistva o kakvima govorimo.

Pri tom sam zatražio kontrolu rada vezano za teške oblike zelenašenja i iznuda kakva su u Prijedoru rezultirala sa 10-ak samoubistava, sa desetinama uništenih industrijskih preduzeća, desetinama opljačkanih i uništenih lokalnih privatnih preduzetnika, te stotinama porodica godinama držanih u bukvalno ropskom odnosu. U tom obliku organizovanog kriminala posebno su se isticali pojedini policijski rukovodioci i službenici. Da bi spriječili istragu oko vlastite kriminalizacije moji tadašnji pretpostavljeni bili su spremni čak na moju likvidaciju i to nije nimalo nepoznat detalj iz tih haotičnih vremena. No, godinama je ostalo nejasno zbog čega su tadašnji najviši rukovodioci policije, gospoda Uroš Pena i Gojko Vasić, izbjegli istragu o ugrožavanju operativca koji je izvršavao zadatak sa kojim su bili direktno upoznati. Danas kažem, zbog čega da istražuju likvidaciju koju su sami odobrili?

Uglavnom, predsjednik i vlada „kontinuiteta“ nisu bili zainteresovani za smrtna stradanja 20-ak naših sugrađana, za štetu tešku desetine miliona maraka, za uništenu privredu jednog grada (Prijedor je nekada bio industrijski grad), za teške oblike neorobovlasništva i slične „sitnice“. Šta reći? Naši najviši zvaničnici bili su zauzeti „odbranom“ Republike Srpske. No, u silnoj „borbi protiv kriminala i korupcije“ posebno se isticao bivši saziv Odbora za bezbjednost NS RS i njegov tadašnji predsjednik dr Nenad Stevandić. Interesantno je kako su vlast i opozicija Republike Srpske „složni“ u jednome – stradanja običnih ljudi ih naprosto ne interesuju.

Zbog takvog iskustva odlučio sam da ovoga puta animiram još jedno kontrolno tijelo nadležno za rad policije, a u pitanju su GRAĐANI (tako je zakonodavac propisao). Jednostavno sam građanima SAOPŠTIO ISTINU o spornim dešavanjima i monstruoznim zločinima kakvi su pominjani u emisiji Dosije. No, uslijedila je reakcija neočekivana i za suludo društvo kakvo je Republika Srpska!

Prema prilično egzaktnim pokazateljima tvrdim da su desetine hiljada naših građana upoznate sa sadržajem mog odgovora ATV-i ili sa mojim tekstovima o ovoj problematici. Međutim, najviše institucije ne smatraju da građane trebaju obavijestiti o ISTINI. Ukoliko su moji navodi neistiniti, to je jednostavno trebalo utvrditi i javnost obavijestiti o tome, a mene sankcionisati. No, ukoliko su istiniti (a svi odlično znaju da jesu), onda su najviše instance vlasti trebale započeti sa „smjenama“ odgovornih. Jeste malo „nezgodno“ smijeniti Direktora policije Gojka Vasića, kog su prethodno postavili u krajnje nezakonitoj proceduri, ali o tome su trebali misliti kad su takve „eksperte“ postavljali na odgovorne funkcije.

Zbog toga se vlasti Republike Srpske odlučuju na „recept“ kakav me prati posljednjih sedam i po godina – pritisci, ucjene, prijetnje, manipulacije i (ono nezaobilazno) MONTIRANI POSTUPCI. Nisam siguran koliko disciplinskih postupaka se trenutno vodi protiv mene, ali sam siguran u jedno – pravno su neutemeljeni kao i desetine sličnih kakvima sam ranije podvrgavan! No, tu imamo jednu gotovo tragi-komičnu situaciju. Inače revnosni, ali ne pretjerano stručni, akteri disciplinskog gonjenja pravni osnov našli su u tome što sam se obratio javnosti „bez odobrenja direktora Gojka Vasića“. Tu se zasigurno nisu nadali odgovoru kakav sam dao u svojoj izjavi! Izjavio sam da odobrenje od Gojka Vasića nisam tražio zbog toga što smatram da je njemu mjesto u KPZ Tunjice, a nikako na funkciji koju obavlja! I jest iracionalno da tražim odobrenje od osobe kako bih istu optužio za kriminalizaciju.

Ovdje moram istaći jednu krajnje suludu situaciju. Od angažovanih službenika disciplinskog gonjenja, pa i od strane institucija nadležnih za kontrolu rada policije, niko (APSOLUTNO NIKO!) nije ni pokušao baviti se sadržajem optužbi kakve sam iznio u javnost. Konkretno sam tvrdio da je vrh policije KRIMINALIZOVAN i INVOLVIRAN U ORGANIZOVANI KRIMINAL. No, to niti jednog trenutka nije zanimalo „eksperte“, nego ih jedino interesuje da li sam tražio odobrenje od direktora (tercijalno pitanje!). Izgleda da su saglasni sa mojim mišljenjem kako je vrh naše policije teško kriminalizovan, pa nemaju potrebe to istraživati!

U svim svojim javnim istupima rekao sam kako pod krivičnom, disciplinskom i materijalnom odgovornošću tvrdim da je stepen kriminalizacije u strukturama policije poprimio krajnje zabrinjavajući obim, čak do nivoa ozbiljnog ugrožavanja Republike Srpske. Međutim, svi „bježe“ od tog problema i pokušavaju priču svesti na nekakve formalizme. Ja iza svojih navoda stojim i dalje, a reakcije institucija upravo pokazuju koliko sam u pravu!

U stvari i nema potrebe za velikom umnošću da bi se shvatilo šta se ovdje dešava. Nosioci političko-institucionalne moći Republike Srpske pokušavaju pritiscima i montiranim postupcima da me ućutkaju. Na moje napore da reaktiviram istrage oko pomenutih ubistava, institucije Srpske nastoje da me ućutkaju (suludo, zar ne?). Koliko u tome uspijevaju (?) – nedvosmisleno pokazuje ovaj tekst!

Za kraj jedna poruka nosiocima političko-institucionalne moći Republike Srpske: Gojko Vasić je štitio (i danas to čini!) kriminalizovane i korumpirane bitange u policijskim uniformama i zbog toga sam mu javno obećao da će završiti u KPZ Tunjice. Nadležni danas mogu štititi Gojka Vasića koliko im drago, ali rizikuju da i njih obuhvatim sličnim „obećanjima“ (a ja datu riječ držim)!


Možete postati prijatelj autora na:

- Fejsbuku - www.facebook.com/borislav.radovanovic

- Tviteru  -   twitter.com/BorislavRadovan

- Gugl+   -   plus.google.com/u/0/108705719432777288015/about