SAMO JEDNA SEDMICA MOG ŽIVOTA!

U ovom tekstu prepričaću jednu tešku sedmicu mog života, koja nije najgora, ali je po mnogočemu karakteristična. Govoriću o sedmici početka golgote kakvu moja porodica i ja trpimo punih sedam i po godina.

Oprostiće mi čitaoci što moja „sedmica“ traje devet dana, što započinje utorkom, kao i druge arhaizme, no, „luda vremena“ traže i bitno drugačiji pristup od onog uobičajenog. Uglavnom, moja „luda sedmica“ započinje 6. novembrom 2007. godine. Normalno, tim datumom ne započinje moj život, pa moram pomenuti i neke događaje kakvi su prethodili ovom danu i uticali na ono šta se događalo.

Te 2007. godinu, kao operativac prijedorske kriminalističke policije, dosegao sam vrhunac profesionalnih sposobnosti i moći. Razbio sam, ono u bukvalnom smislu, nekoliko kriminalnih grupa razbojnika, kradljivaca skupocjenih automobila, narko dilera i „bombaša“, pa sve do sprečavanja atentata na tadašnjeg premijera Milorada Dodika. Nekoliko dana prije započinjanja moje golgote tadašnji ministar Stanislav Čađo dodijelio mi je pismenu pohvalu za ostvarene rezultate i ispoljenu stručnost u radu. Međutim, uslijedila je i reakcija kriminalnih krugova u vidu višestrukih pokušaja moje likvidacije.

Ljeta te godine prihvatio sam jedan specifičan tajni zadatak, naložen sa „samog vrha“ policije. Naime, na zahtjev tadašnje Jedinice za posebne istrage MUP-a RS-e načelnik Uprave kriminalističke policije Gojko Vasić i Direktor policije Uroš Pena odobrili su započinjanje službenih aktivnosti na suzbijanju teških oblika zelenašenja i iznuda, kakav je u Prijedoru prethodno kulminirao. Službene aktivnosti morale su biti tajne i za moje pretpostavljene iz prostog razloga što je dio mojih „šefova“ bavio se zelenašenjem i iznudama, a ostatak su bili njihovi poslušnici (upravo zbog toga i postavljeni na rukovodeća radna mjesta).

Iako je to javnosti poznato, ipak podsjetiću da se u Prijedoru dogodilo desetak samoubistava kao posljedica traumatizovanja žrtava od strane zelenaša, da je na desetine lokalnih privrednika uništeno, da je razorena kompletna prijedorska privreda, da je na stotine porodica godinama držano u bukvalno ropskom odnosu, da su protivpravne štete i koristi mjerljive u milionima maraka... Najveći dio počinjenih zločina javnosti je ostao nepoznat iz prostog razloga što se malo ko pretrpljeno usuđivao prijaviti policiji. Kako se obratiti policiji kada je bilo opštepoznato da ista prednjači u zločinaštvu. Oni naivni su doživljavali da ih na saslušanje kod tužioca lokalni zelenaši dovoze u prtljažnicima automobila, da nakon podnesene prijave dođu preplavljeni modricama i traže „povlačenje prijave“, da im pripadnici policije prijete ubistvima i ino.

No, i pored krajnje suludih okolnosti službene aktivnosti započinju bolje nego se to moglo očekivati. Pronašao sam 10-ak žrtava koje su o svojim stradanjanjima dale izjave inspektorima Jedinice za posebne istrage. Valjda je razumljivo zbog čega ne pominjem imena žtrava i pojedinosti predmeta i to naprosto što su te osobe proživjele traume mnogo teže od mojih. I onda dolazi početak novembra i moji pretpostavljeni DOZNAJU ŠTA SE DOGAĐA (da su predmet službenog istraživanja).

Njihova prva reakcija, tog famoznog 06. novembra, bila je u vidu izdavanja nezakonitog naređenja kojim me udaljavaju sa radnog mjesta. Ta nezakonitost je bila prilično smislena obzirom da je za cilj imala moje dalje onemogućavanje u radu na predmetu istraživanja njihovih ranijih kriminalno-koruptivnih radnji. Zatim, u malom Prijedoru time je vrlo jednostavno izvršeno zastrašivanje žrtava zelenašenja, kako onih koji su svoja stradanja prijavili, tako i onih koji su bili spremni slijediti njihov primjer. Na kraju se pokazalo da je ova nova nezakonitost ostvarila svoj cilj – ISTRAGA O ZAISTA MONSTRUOZNIM ZLOČINIMA NIKADA NIJE NI POKRENUTA!

Istog dana razjašnjavam i kako je došlo do otkrivanja akcije Jedinice za posebne istrage. Jedan svjedok je događanja prepričao istražitelju Specijalnog tužilaštva, a prije toga mom pretpostavljenom. Ovaj se uplašio da bi istraga mogla doseći i do njega lično, pa je svojim saučesnicima prenio šta se dešava. Zamislite društvo u kom istražitelj Specijalnog tužilaštva govori svjedoku Uprave kriminalističke policije da odbije dati izjavu – jer bi mu se to moglo „obiti o glavu“!

Moj odgovor kriminalizovanim šefovima bio je vrlo jednostavan – uputio sam zahtjev za zaštitu zakonitosti i lične bezbjednosti tadašnjem načelniku CJB Banja Luka, inače časnom i hvale vrijednom profesionalcu. Tada usljeđuju trodnevne ucjene, pritisci, laži, obmane, nova nezakonita naređenja i ino. U biti nastoji se postići moje odustajanje od zahtjeva načelniku Centra, ali i primoravanje da prenesem kakve službene aktivnosti preduzima Jedinica za posebne istrage. Pri tom, moj zahtjev danima se skriva od načelnika Centra.

U takvim okolnostima dolazi „crni petak“, kada mi saopštavaju da sutradan moram raditi u Kozarcu od 23 do 05 časova. Profesionalno gledano u pitanju je suluda naredba, ali moram istaći i kako je moja sklonost ka dokazivanju jednako sumanuta. Zatražio sam od pretpostavljenih da mi uruče plan, službeno vozilo, sredstvo veze, da odrede saizvršioce u realizaciji zadatka (nikada se jedan policijski službenik ne upućuje sam na izvršenje takvih zadataka) i ino. Kada mi je sve to odbijeno, obratio sam se pojedinim rukovodiocima iznad nivoa mojih pretpostavljenih, no, odmah sam utvrdio da tu „nema sreće“. Sugerisano mi je da izdržim do ponedeljka, ali bez objašnjenja kako da izbjegnem moguću zasjedu ili napad.


CRNA SUBOTA!

Osvanula je i „crna subota“! Moja hrabrost se polagano topila što sam više razmišljao o tome koliko je suludo sam tumarati noću, bez da iko pošten zna šta se događa. Mojim pretpostavljenima uputio sam na desetine poziva i SMS-ova, ali ovi uporno nisu odgovarali. Tokom dana, kao i svakog prethodnog, otišao sam u prijedorsku bolnicu da posjetim suprugu, koja je bila hospitalizovana zbog komplikacija sa trudnoćom, a potom sam žurio kući kako bih se starao o naših dvoje djece. Pokušavao sam od supruge sakriti šta se događa, ali je to bio uzaludan posao obzirom da je cio grad brujao o tome.

Te noći sam po ini put dokazao koliko sam blesav u nastojanju da „dokazujem“, odnosno da dokažem kako tu nema nikakvog službenog zadatka! Repetirani pištolj sam stavio na suvozačevo sjedište, te se odvezao do dežurne službe Stanice Prijedor, gdje sam zatražio da moj odlazak u Kozarac evidentiraju u dnevnik događaja (da sam upućen na nepostojeći zadatak). To mi je odbijeno! Zatim odlazim u Kozarac gdje zatičem samo vođu smjene, koji me je začuđeno gledao kada sam upitao šta treba da radim. Sa službenog telefona pozvao sam operativno dežurstvo Centra Banja Luka i obavijestio ih na kakav sam „nepostojeći zadatak“ upućen. Zatražio sam da bar na tom nivou bude evidentirano da u Kozarac nisam došao svojevoljno, nego u krajnje sumnjivim okolnostima.

Vjerojatno po intervenciji iz Banjoluke, moj neposredni pretpostavljeni se javlja telefonom i ukida obevezu daljeg boravka u Kozarcu. Međutim, sutradan isti taj šef me SMS porukom obavještava da ponovo moram u Kozarac od 23 do 05 časova. I ponovo moji pretpostavljeni odbijaju da se jave ne moje uporne pozive. Međutim, nije mi bilo teško pronaći mog šefa i zatražiti obavještenje o tome šta se događa. Rekao mi je kako je „Šerif iz Prijedora“, kako su mediji prozvali našeg načelnika, naredio da me te noći moraju „nacrtati“ u Kozarcu kako znaju i umiju. Upitao sam ga kao kolegu i prijatelja da li je njemu takav zadatak sumnjiv, na šta mi je odgovorio kako on ne bi isti izvršio. Nisam ni ja!

Sutradan odlazim do načelnika Centra, koji ukida sva usmena i pismena naređenja koja su mi izdali moji pretpostavljeni, te obećava kako će preispitati šta se to stvarno događalo tih dana. Nisam mu morao objašnjavati pojedinosti kriminalizacije mojih pretpostavljenih obzirom da je riječ o opštepoznatoj kategoriji. No, zalud mi kratkotrajno radovanje kad već sutradan dobijam nova nezakonita naređenja, nova udaljavanja sa radnog mjesta, nove ucjene, prijetnje i slično. Već tada shvatam kako moji kriminalizovani pretpostavljeni imaju podršku Gojka Vasića i Uroša Pene, tako da je načelnik Centra Banja Luka ostao „u manjini“.

I tako, dan po dan, stižemo do 15. novembra, rođendana moje kćeri. U jutarnjim časovima moja majka doživljava težak slom i prinuđen sam odvesti je do prijedorske hitne pomoći. Sredstvima za umirenje ljekari uspijevaju stabilizovati stanje, a ona (majka k'o majka) odbija hospitalizaciju kako bi pomogla sinu. Taman što dođosmo iz „hitne“ uslijedio je poziv da se javim u bolnicu. Komplikacije sa trudnoćom kod moje supruge su prvotno bile stabilizovane, a onda je iz neobjašnjivih razloga došlo do pobačaja. Koga danas pitati koliko je stres kom je bila izložena doprinio takvom ishodu?

Potpuno slomljen takvim životnim ishodom dolazim kući i direktno se upućujem do svoje spavaće sobe. Otvaram ormar da odložim pištolj, od kog se tih dana i narednih mjeseci nisam odvajao. Za trenutak držim oružje u ruci i razmišljam kako je jednostavno pobjeći od svih zala ovoga svijeta. No, to je trajalo samo jedan trenutak! Pomislio sam – zar da činim „uslugu“ svojim neprijateljima!? Tada sam se zakleo da me ništa neće zaustaviti u mojoj borbi za pravdu (koja traje već punih sedam i po godina). Otišao sam do jednog tržnog centra, kupio djetetu tortu, okupio slavljenike i proslavio taj datum, neizbrisiv iz mojih sjećanja.

Eto, dragi moji, ispričao sam kako je protekla jedna od mojih nezaboravnih sedmica. Ponavljam, nije najteža kakva me je zadesila, ali je po mnogočemu upečatljiva. Ukoliko se pitate zbog čega sam Vam ovo ispričao (?) – pa recimo prosto da olakšam dušu!