KAKO JE NEUPITNA REPUBLIKA SRPSKA POSTALA „UPITNOM“???

Ovaj tekst predstavlja svojevrsnu analizu političkih projekata kakvi su posljednjih godina Republiku Srpsku doveli u stanje ozbiljne destabilizacije, unutrašnjeg slabljenja i mogućeg potpunog razbijanja.

Sa određenom dozom ironije možemo reći da je Republika Srpska postala „upitnom“ upravo u vremenu kada najvažniji politički akteri BiH-e gotovi svakodnevno ponavljaju mantru o njenoj neupitnosti. Izjave pojedinih aktera treba uzimati sa posebnom dozom podozrenja, a ovaj tekst treba da pokaže i zbog čega.

Na nivou oficijelnih političkih predstavnika iz bošnjačkog etničkog korpusa imamo jasan konsenzus po pitanju budućeg uređenja zemlje kao unitarne države. Međutim, posljednjih nekoliko godina možemo uočiti jedno prilično indikativno odstupanje od unitarističkih nastojanja. Doduše, samo na deklarativnom i manipulativnom nivou! Nakon 15-ak godina javnog negiranja Republike Srpske (RS) i traženja njenog ukidanja, gotovo preko noći dolazi do dijametralno suprotnog političkog stava u kom se RS „priznaje“ i kvalifikuje kao nesporna kategorija. Prilično je jednostavno zaključiti da je ranije negiranje RS-e i traženje njenog ukidanja u biti samo proizvodilo dalju homogenizaciju srpskog etničkog korpusa oko pitanja očuvanja Srpske (kao instutucionalnog oblika štićenja etničkih prava), tako da je željeno razjedinjavanje podrazumijevalo bitno drugačiji politički pristup.

Treba istaći kako su upravo Stranka demokratske akcije (SDA) i Bakir Izetbebović javili se kao nosioci promjene u domenu političkog diskursa. Daleko bilo da ovdje imamo kvalitenu promjenu emocija prema Srpskoj, nego upravo možemo govoriti o planskoj i manipulativnoj matrici kakva je proizvela željene promjene – SLABLJENJE REPUBLIKE SRPSKE!

Na nivou oficijelnih političkih subjekata bošnjačke provenijencije imamo politiku „priznanja“ Srpske, no, na novou nekonvencionalnog sektora izvršen je strahovit napad na same temelje ovog entiteta. Brojne bošnjačke nevladine organizacije, udruženja, grupe i pojedinci bjesomučno napadaju RS-u i srpski narod preko medija, društvenih mreža i sredstava javnog diskursa uopšte. U tom napadu zdušno učestvuju i brojni akteri međunarodne zajednice, ali i unutar same Srpske. Ukupno proizvodi se teška konfrontacija unutar ovog entiteta i srpske etničke zajednice po pitanjima kriminalizacije društva, socijalnih nejednakosti i nepravdi, političkih stavova i aktivnosti, pa sve do manipulativnog stvaranja „prigovora savjesti“ povodom rata i ratnih zločina.


ODLUKA USTAVNOG SUDA BIH O KONSTITUTIVNOSTI NARODA

U daljem tekstu proanaliziraćemo određene etiološke aspekte poslijeratnog političkog razaranja Republike Srpske kao državotvornog entiteta (lat. entitet – nešto što samostalno postoji). Mirovnim sporazumom za BiH (dejtonsko-pariškim) uspostavljena je jasna paralela između konstitutivnosti naroda i teritorijalne podjele države. Međutim, odlukom Ustavnog suda BiH o „konstitutivnosti naroda“ proizvedeno je potpuno obesmišljavanje konstitutivnosti naroda upravo po matrici kakvu smo prethodno imali u SFRJ. Dakle, to što su u bivšoj SFRJ narodi bili osnovni državotvorni konstituensi i nosioci prava na samoopredjeljenje, pri čemu taj „princip“ nije razrađen u teritorijalnom pogledu, proizvelo je potpuno obesmišljavanje kostitutivnosti naroda kao principa i omogućilo razbijanje države onako kako se i dogodilo. Danas u BiH imamo identičnu situaciju, a različitim manipulativnim uticajima proizvedena je čak i promjena paradigme (svijesti) o tome da je mirovnim sporazumom prvobitno bilo utvrđeno kako je srpski narod bio jedini konstitutivni narod u RS-oj.

Ovakvim promijenjenim „tumačenjem“ pitanja konstitutivnosti naroda u posljednjih nekoliko godina proizvedene su bitne pravne i političke promjene na području RS-e, kao i na državnom novou podjele vlasti, dok na području FBiH nisu zapažene nikakve pozitivne promjene. Međutim, bitno je uočiti da su na proizvođenju pomenutih promjena bili angažovani različiti akteri, od institicija i oficijelnih političkih predstavnika, preko različitih udruženja građana i „nevladinih“ specijalizovanih organizacija, sve do neformalnih grupa građana i pojedinaca, uz jasno ispoljeno zajedničko djelovanje (najčešće izraženo kroz različite vidove „podrške“ akteru koji je tražio ili pokrenuo postupak kakve pravne ili političke promjene).

Osim toga, treba istaći kako je svaku promjenu pratila snažna kampanja preko medija, društvenih mreža i različitih oblika komunikacije, kakvoj je cilj bio mijenjanje svijesti građana o željenim ili uspostavljenim promjenama. Moderni oblici bezbjednosnog djelovanja (uključujući i FID operacije) upravo su bazično orjentisani na promjene u svijesti građana, tako da je ovaj oblik djelovanja potrebno shvatati mnogo ozbiljnije, nego što se to inače čini.

Nakon pomenute odluke Ustavnog suda BiH, dolazi do širenja paradigme o konstitutivnosti naroda u smislu uvođenja jedne nove ravni „javne rasprave“ – pitanja građanskih prava. Tu se kao jedan od važnijih instrumenata daljeg obesmišljavanja konstitutivnosti naroda pojavljuje „presuda Sejdić i Finci“, kakvom se nastoji proizvesti ustavno-politička promjena u pogledu pitanja osnovnog konstituensa ove države i društva. Dakle, mirovnim sporazumom i Ustavom BiH kao osnovni konstituensi ove države, pa time i kao primarni nosioci prava na samopredjeljenje, pozicionirana su tri konstitutivna naroda, a to se nastoji promijeniti u smislu da se građani pozicioniraju kao primarni konstituens. Nastojanje da se uspostavi princip „jedan čovjek – jedan glas“ može se posmatrati kroz više ravni djelovanja u cilju uspostavljanja etničke dominacije od strane najmnogobrojnijeg naroda ili, čak, vršenja majorizacije nebošnjačke populacije.


POPIS STANOVNIŠTVA

Ovdje je na prvom mjestu nužno uobziriti sada već nespornu manipilaciju o „uspostavljanju bosansko-hercegovačke nacije“. Gotovo dvije godine prije popisa stanovništva započeta je snažna kampanja (preko medija, društvenih mreža i dr. oblika komunikacije) o „nužnosti“ stvaranja bosansko-hercegovačke nacije, odnosno stvaranja percepcije o tome da se građani ne izjašnjavaju prema etničkom opredjeljenju, nego prema nacionalnom (u smislu „nacionalne države“).

Masovno je širena manipulacija o poistovjećivanju „bošnjačkog“ i „bosanskog“, odnosno o tome kako će se Bošnjaci na predstojećem popisu stanovništva mahom izjasniti kao Bosanci. Čak su snažno medijski popularisana lažna istraživanja percepcije javnosti o tome kako će se „mlade generacije“ (ciljno izabrana kategorija) izjašnjavati u vidu nacionalnog opredjeljenja, međutim, popisom stanovništva je de facto i nesporno utvrđeno da je sve ranije prezentovano u stvari činjeno zarad političke manipulacije. Kategorija tih „nacionalno opredjeljenih Bosanaca i Hercegovaca“ je svedena na gotovo marginalnu pojavu, dok je broj etničkih Bošnjaka čak prešao nadpolovičnu većinu. Upravo realizaciju popisa stanovništva treba posmatrati kao sljedeću ravan strategijskog i operativnog djelovanja. Masovnost odaziva popisu stanovništva od strane bošnjačke dijaspore; izlaganje troškovima, napornim putovanjima i podređivanju egzistencijalnih obaveza ovoj „posebnoj obavezi“, kao i niz drugih indikatora jasno ukazuju da je ovdje realizovana jedna široka, ciljna i planska kampanja.


PROTESTI GRAĐANA

Na sljedećem nivou analize neophodno je uobziriti manipulacije sa „protestima građana“ kakve se manifestuju u posljednjih godinu i po. Potpuno irelevantno je da li do protesta dolazi usljed situacionih okolnosti ili su u pitanju unaprijed planirane političke destabilizacije. Da bi shvatili ovaj oblik političkog djelovanja nužno usmjeriti se na „kanalisanje“ protesta od strane različitih aktera i u pogledu određenih ciljeva.

Već pretprošlogodišnji „JMBG protesti“ ukazivali su da u konkretnom slučaju nije došlo do humanitarnog i socijalnog bunta (situacionog), nego da je „krajnji zahtjev“ ustavno-politička prekompozicija države. Jeste da je ovakva asimetrično uređena država dugoročno neodrživa, međutim, socijalni bunt u pravilu trebalo bi da je usmjeren na primarno okruženje građana koji izražavaju ovakav oblik nezadovoljstva. Time elementarna logika nalaže da bi „socijalni bunt“ građana Federacije BiH primarno trebao biti usmjeren na krajnje neodrživ, konfuzan i presložen politički i pravni poredak tog entiteta. Istovremeno, logično bi bilo da je nezadovoljstvo građana primarno usmjereno na nosioce političke moći i funkcionere institucija kakvi su građane doveli u stanje protiv kog izražavaju nezadovoljstvo. Međutim, dešavaju se sasvim neočekivane „reakcije“ (bar u kontekstu vjere da je ovdje zaista ispoljavan socijalni bunt), pa su zahtjevi građana primarno usmjereni na redefinisanje ukupnog državnog uređenja, a kao „najveći krivac“ je pozicioniran predsjednik drugog entiteta (logički neprihvatljivo).

Protesti kakvi su početkom prošle godine manifestovani na području FBiH u još većoj mjeri ukazuju na nedosljednost u ponašanju kakva je prednje opisana. Kao „veliki rezultat“ socijalnog bunta predstavljene se ostavke pojedinih kantonalnih vlada i funkcionera, iako je jasno prezentovano da takve ostavke ne proizvode bitne promjene obzirom da ista lica „u tehničkom mandatu“ nastavljaju sa vršenjem funkcija do predsojećih izbora. Međutim, krajnje indikativno je da „demonstranti“ još uvijek nisu zatražili ostavke tri nesumnjiva politička lidera tog etničkog korpusa: Lagumdžije, Izetbegovića i Radončića, iako su u pitanju nesporni nosioci političke moći i time najodgovorniji za ekonomsko-socijalno stanje u tom entitetu.

Nadalje, treba uobziriti činjenicu da u posljednjih 20 i više godina gotovo da nije poznat događaj ili pojava u kakvima je došlo do bošnjačko-srpskog slaganja, pa se time i „silni“ pozivi na zajedništvo, jedinstvo i slogu mogu posmatrati sa podozrenjem. U odnosu na aktuelna dešavanja nikako se ne smije prenebregnuti činjenica da su posljednje nasilne demosntracije organizovane i započete od neformalne organizacije po nazivu „Udar“ (indikativno u odnosu na istoimenu organizaciju iz Ukrajine), čije djelovanje nema nikakve veze sa cocilanim pitanjima, nego se direktno manifestuje u vidu zahtjeva za ukidanjem RS-e. Uočiva je i povezanost ove organizacije sa sličnim pojavama poznatim po nazivu „Otpor“ i ino.

Na sljedećoj razini analize nužno je uobziriti u ponašanje pojedinih subjekata sistema bezbjednosti u odnosu na izvore destabilizacije i ugrožavanja. Na direktan napad na objekat Predsjedništva BiH policijske agencije otvaraju pitanje nadležnosti. Bezbjednosne doktrine jasno utvrđuju da se u kriznim situacijama hitno i neposredno djeluje na otklanjanju opasnosti ili posljedica kakve su već nastupile, a pitanje nadležnosti se odgađa kao sekundarno, ali takav princip je ovdašnjim policijskim agencijama izgleda nepoznat. Sad zapitajmo se koliko još esencijalnih principa je „nepoznato“ B-H organima sigurnosti, a posebno kad uobzirimo sljedeću opasnost kakva se nadvila nad ovom zemljom – terorizam!

Upravo protivteroristička akcija MUP-a RS-e kodnog naziva „Ruben“ ogolila je opasnosti kakve vrebaju ovo društvo. Značajan dio nosioca političke i institucionalnalne moći, nevladinog sektora, pa sve do samprozvanih vjerskih i etničkih „zaštitnika“ osudio je navodnu brutalnost srpske policije prema građanima. To što su pohapšeni „građani“ raspolagali arsenalom oružja i opreme nivoa menje specijalne jedinice – to je zanemariva „sitnica“. Važno je da takvi imaju prava, a pravo građana Srpske da žive u sigurnom okruženju ionako mnogi doživljavaju kao neuspjeh sopstvene politike.

Moderni oblici bezbjednosnog djelovanja, a to je lekcija kakvu u Srpskoj nikako da nauče, primarno su usmjereni na svijest populacije o objektu napada. Tako ne treba začuditi činjenica da se nekoliko posljednjih godina preko medija, društvenih mreža i javnog diskursa stvara percepcija o teškoj kriminalizaciji na prostoru Republike Srpske, o nepravdama i neravnopravnostima, o genocidnom nasljeđu, o besperspektivnosti i ino. Sve to ima za cilj da dehomogenizuje građane Srpske oko očivanja teško stečenih prava i tekovina, odnosno da razbije društvo. Doduše i srpske partokratske kvazielite dobrano su odgovorne za ovakve negativne i društvenoopasne pojave. No, i pored toga građani moraju očuvati raniji stepen jedinstva u odbrani onoga šta stvaraju gotovo dvije i po decenije. Republiku Srpsku nisu stvorile njene nakaradne elite, nego njeni građani i srpski narod uopšte u jednoj neravnopravnoj borbi Davida i Golijata.

I preskupo je plaćena cijena stvaranja i očuvanja Republike Srpske da bi se toga danas olako odricali. Istovremeno, iz prednjeg teksta vidljivo je kako funkcionišu pojedini instumenti razbijanja Srpske, nad čim bi se svakako trebali zamisliti. Doduše, možemo se i dalje „zabavljati“ dnevnim politikanstvom i povoditi za sitnim interesima, ali možemo se jednog dana i zapitati: „Gdje nestade Republika Srpska?“.