REPUBLIKA SRPSKA SIMBOL ANTIGLOBALIZMA

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA uz
najviše pohvale urednika Dragana Milašinovića!

Nakon dvije decenije teških patnji i satanizacije polako dolazimo u poziciju da ostatku čovječanstva predstavimo istinu o Republici Srpskoj – primjeru slobodarstva.

Dvije i po decenije čovječanstvo živi u mraku, besmislu i modernom obliku ropstva, kakvo nam je donijela globalizacija. No, istini za volju, rijetki i gotovo stidljivi otpori globalizaciji daju nam nadu kako i ova mračna epoha ljudske istorije hodi ka svom okončanju. Da li će ideja globalne hegemonije biti okončana prevazilaženjem, kako je to nazivao Karl Marks, ili novim svjetskim ratom, u biti je irelevantno obzirom da u svakom slučaju nestaje ili prestaje bitisati.

Prije nego razjasnim kakav je globalni značaj Republike Srpske moram se dotaći globalizacije kao svojevrsnog društvenog fenomena (ukoliko se ova pojava uopšte može nazvati fenomenom). Brojni geopolitičari ukazuju kako globalizacija počiva na principu deteritorijalizacije. Da bi shvatili o čemu je riječ prethodno moramo objasniti princip teritorijalizacije. Dakle, proces teritorijalizacije započinje Vestfalskim sporazumom iz 1648. godine, a okončava se nakon Drugog svjetskog rata kada nacionalne države i NACIJE postaju dominantni oblili kolektiviteta (čak zaštićeni međunarodnim pravom). U prvoj fazi ovog procesa stvorene su nacionalne države, a potom je između istih došlo do teritorijalnih podjela. Poveljom UN nacionalne države pozicionirane su kao najviši objekti zaštite međunarodnog prava. Time i nacije postaju objekat pravne zaštite, odnosno dominantan oblik kolektiviteta.

No, zapitajmo se šta su to nacionalne države i nacije? Nepobitno je da prve nacionalne države nastaju unutar kategorije kolonijalnih sila. Pojedini narodi diljem svijeta činili su bjesomučnu pljačku, trgovinu i eksploataciju roblja, pa sve do stravičnih genocida (nepobitno!). Bogatstvo stvoreno pljačkom i eksploatacijom roblja gomilali su na prostoru svog porijekla. Time je na pojedinim prostorima stvaran kvalitet življenja kakav je uveliko doprinosio homogenizaciji populacije oko društva u kakvom bitiše. U takvim okolnostima nastupa period imperijalnog kapitalizma. Po mom ubjeđenju nacionalne države upravo ciljno i planski  stvorene su za potrebe razvoja imperijalnog kapitalizma. Jednostavno, prvo su stvorene nacionalne države, a iz te društvene pojave proizašle su nacije.

Nacije u suštini ne predstavljaju ništa drugo do poistovjećivanje populacije sa državom u kakvoj živi. Svi drugi oblici kolektiviteta (etnički, vjerski i ino) postaju sekundarni, a primarni kolektivni identitet počiva na samoidentifikovanju sa državom. Unutrašnji kvalitet življenja kakav su nacionalne države obezbjeđivale populaciji bio je dovoljan da građani „zaborave“ sve druge oblike kolektiviteta i poistovijete se izvorištem sopstvenog boljitka. No, to je potrajalo taman koliko su trajale koristi od kolonijalne i neokolonijalne (imperijalno-kapitalističke) pljačke. Čim su ovi izvori kvaliteta življenja presahli dolazi do prvih kriza kolektivnih identiteta. Nacije su manipulativno i ciljno interesno stvoreni oblici kolektiviteta i kao takvi održivi su samo do trenutka u kom je država mogućna obezbjeđivati opšti prosperitet. Svjedoci smo kako u Velikoj Britaniji, Španiji, Portugalu, pojedinim skandinavskim zemljama i uopšte diljem svijeta postoje ozbiljne krize identiteta, te raskoli i težnje ka podjelama. Sredinom prošlog vijeka izgubljene su kolonije i benefiti ostvarivani iz istih, i već nakon par decenija kao mjehurić od sapunice raspada se koncept nacionalnih država i nacija.

Elem, nosioci moći unutar imperijalnog kapitalizma nisu naivni i odlično su prepoznali opasnost kakva proizilazi iz prevazilaženja koncepta nacija. Zbog toga jednu manipulaciju zamjenjuju drugom! Pred kraj prošlog vijeka započinju mantre tipa Novog svjetskog poretka, globalizacije, „građanina svijeta“ (ma šta im to značilo!). Kolonijalizam i neokolonijalizam zamjenjuju novim konceptom vladanja – globalnog samoporobljavanjem! Upravo kod fenomena samoporobljavanja dolazimo do značaja Republike Srpske.

SLOBODARSKA REPUBLIKA SRPSKA

Na prvom koraku moramo razjasniti pitanje: po čemu se Srbi razlikuju od modernih oblika kolektiviteta? Jednostavno: Srbi nisu nacija, nego NAROD ili etnička zajednica. Tridesetih godina prošlog vijeka Hegel je govorio kako Slaveni nisu razvili oblik samospoznaje potreban za stvaranje nacija. Cinično moram primijetiti kako Slaveni nisu bili kolonijalna sila, niti su pljačkali diljem svijeta, a ponajmanje su eksploatisali roblje. Time nisu mogli stvoriti unutrašnje blagostanje potrebno za identifikovanje sa državom i nastanak nacije. Mnoge slavenske etničke zajednice kasnije su stvorile nacionalne države i nacije, ali tu jedino možemo govoriti o „kopiranju“ zapadnoevropskih država (sa unutrašnjeg stanovišta) ili o vještački stvorenim državama kao proizvodima raznih međunarodnih sporazuma.

Upravo Jugoslavija je kao država stvorena pod uticajem velikih sila i zarad njihovih hegemonističkih interesa. Postojali su brojni pokreti južnoslavenske provenijencije, ali bi to ostalo pusto nadanje da nije bilo uticaja velikih sila. Pa prisjetimo se da su Sjedinjene Države priznale Kraljevinu SHS dvije godine prije njegog ustavotvornog proglašenja. No, Jugoslavija nikada nije uspjela stvoriti jugoslavensku naciju, nego su kao glavni konstituensi države ostali njeni narodi. Sljedeća ravan problema ogledala se u tome što jugoslavenska država nikada nije uspostavila paralelu između etničkog (narodnog) i teritorijalnog. Jednostavno, svi su bili konstitutivni svuda.

U takvim haotičnim uslovima Jugoslavija dočekuje proces globalizacije, kakav počiva na principima nadnacionalnog i naddržavog. SFRJ se upravo pokazala kao idealan „primjer“ preko kog će idejni kreatori globalizacije ostatku čovječanstva pokazati šta ih čeka u slučaju otpora. Svjestan sam brojnih problema kakve je Jugoslavija imala na unutrašnjem planu, no, istovremeno uobzirujem činjenicu da države povremeno zapadaju u probleme, ali ih prevazilaze ili rješavaju. U slučaju SFRJ ključno je bilo inostrano uplitanje u unutrašnju krizu. I to kakvo uplitanje? Naoružavanjem, finansiranjem i političkom podrškom secesionističkim elementima države ino faktori su stvorili pretpostavke za rat, bez kojih bi se sve završilo kratkoročnim neredima i/ili dogovorom.

U datim okolnostima srpski narod na prostoru današnih Hrvatske i BiH-e pozvao se na pravo na samoopredjeljenje prema tada važećim principima nacionalnog zakonodavstva i međunarodnog prava. Srbi su konkretno zauzeli stav da republike nisu nacionalne države i da njihova populacije ne predstavlja nacije (suprotno stavu globalista). Srbi su kao jedinstvena etnička zajednica nastupili prema domaćim i ino subjektima tražeći da ostanu u dotadašnjoj i zajedničkoj državi. No, to nije odgovaralo globalistima i odlučeno je da se ide na nasilno razbijanje države. Narod (srpski) koji je najviše uložio u tu državu (dva miliona žrtava) teško je oštećen, a ponajviše u domenu prava na samopredjeljenje. Kada pravo na samoopredjeljenje posmatramo kroz njegovu esenciju onda možemo reći kako govorimo o PRAVU NA SLOBODU. Srpski narod zagovarao je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, a u daljem na slobodu odlučivanja u kakvoj će državi živjeti. No, to pravo je pogaženo brutalnom silom i krvoprolićem (i otimačinom).

Srpski narod je vodio devetogodišnji rat protiv udruženih „domaćih“ i ino neprijatelja, da bi u konačnici ostvario Republiku Srpsku i sačuvao „osakaćenu“ Srbiju. Mnogi danas šire mantre prema kojima su Srbi izgubili sve ratove 90-ih, kako je Slobodan Milošević najveći gubitnik ovih prostora i ino. Pogrešno! Srbi su potpisali DVA MIROVNA SPORAZUMA (Dejton i Kumanovo). Strane gubitnice u ratu potpisuju kapitulacije, a nepobijeđene strane potpisuju mirovne sporazume. To je naprosto jedan od osnovnih postulata bezbjednosnih i pravnih doktrina.

Dakle, ni intervencija najvećih sila svijeta nije uspjela promijeniti odluku srpskog naroda da brani svoje pravo na samoopredjeljenje. Nismo ostvarili svoju prvobitnu namjeru u vidu ostanka u „krnjoj Jugoslaviji“, no odbranili smo državotvorni entitet u BiH. Podsjetiću da je u dejtonskom mirovnom ugovoru decidno stajalo kako je u Republici Srpskoj jedino konstitutivan srpski narod, dok su Hrvati i Bošnjaci bili konstitutivni u Federaciji BiH. I ovdje se ponovio naš usud prema kom pobjeđujemo u ratu, a gubimo u miru, pa su naše političke kvazielite pristale da implementiraju odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju države. Ovde se mnogo „maše“ referendumom, a propušteno je da se referendumom (kao volja konstitutivnog naroda i entiteta) poništi takva odluka. Danas nam ta pogreška razgrađuje Republiku Srpsku, no, za ovaj tekst je važno reći da je srpski narod suprostavio se globalizaciji i iz tog sukoba izašao kao neporažen.

Time Republika Srpska postaje PRVI DOKAZ (i simbol!) da je bilo moguće suprostaviti se globalizaciji i globalistima, te sačuvati pravo na samoopredjeljenje. Pravo na SLOBODU! Danas je to važno znati u odnosu na rusko-ukrajinski sukob. Čak i kod nas prihvaćena je nametnuta manipulacija kako u Ukrajini ratuju nekakve „proruske snage“. Ništa od toga! U Ukrajini ratuju ETNIČKI RUSI i etnički Ukrajinci (ili bar onaj radikalni dio Ukrajinaca). Rusi kao narod materijalizuju svoje pravo na samoopredjeljenje i u odnosu na Krim su to pravo već ostvarili. I u odnosu na druge dijelove Ukrajine već su stvoreni ruski državotvorni entiteti, kakve je nemoguće zaobići u odluci o budućnosti Ukrajine. Republika Srpska je upravo primjer kako treba štititi pravo na slobodu i kakvim političko-pravnim sredstvima se to može činiti.

Dakle, da rezimiram. Republika Srpska Krajina bila je taj izvorišni i fenomenološki simbol kako treba materijalizovati pravo NARODA na samoopredjeljenje. No, kako nije „preživjela“ ostaje nam Republika Srpska kao i danas živući simbol. Milion stanovnika suprostavio se najvećim silama svijeta i odbranio svoje pravo. To što su mnogo veće države i „nacije“ odlučile se na samopokoravanje i samoporobljavanje u biti je njihov problem. Danas grcaju u problemima baš kao što i mi grcamo, ali njihov problem leži i u samoponiženju. Dobrovoljno su se odrekli prava na slobodu i načinili svojevrsno SAMOPOROBLJAVANJE, odnosno postali tek puko roblje. Žalosno je to u odnosu na nekada slavne i silne Poljake, Mađare ili Bugare. Elem, ukoliko jednog dana odluče da prekinu samonipodaštavanje eto im Republike Srpske kao primjera slobodarstva! Na prvom koraku treba da se odreknu mantri tipa nacija ili „građana svijeta“, odnosno da se prepoznaju kao NARODI (kakve ih i istorija pamti). Zatim, treba da kažu: „Mi imamo pravo na slobodu i to pravo smo spremni braniti!“. Suveren je samo onaj ko je slobodan,a sloboda se nikada ne poklanja (ima svoju cijenu).

 Vezani tekst "Globalizacija u našim njvama" na: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/08/blog-post_1.html

SUOČAVANJA SA ISTINOM

Ovih dana suočavam se sa bolnom istinom da više nisam policajac. Nakon 20 godina službe nije lako prihvatiti činjenicu da završavam profesionalnu karijeru i to na krajnje ponižavajući i nehuman način. No, sa istinom će se morati suočiti i svi oni koji su doprinijeli mom slomu.

Prije nekoliko dana otvaram kovertu Drugostepene komisije medicine rada i sporta, te sa nevjericom čitam: „nesposoban za poslove C kategorije“ (inspektorske). Osam godina trpljenja nezapamćene torture rezultiralo je zdravstvenom nesposobnošću u smislu neispunjavanja visokih kriterija propisanih pravilnikom. Doduše, prije godinu i po, kada je započet postupak preispitivanja moje radne sposobnosti, rekao sam – ukoliko medicinari utvrde da sam sposoban za dalji rad, onda ću tražiti da utvrde kako sam medicinski fenomen. Pretrpiti sve ono šta je mene zadesilo i ostati potpuno zdrav može samo nekakav fenomen, a ja sam ipak samo čovjek!

Danas se pitam koliko sam lično doprinio ovakvoj posljedici? U ratu se nisam štedio! Preko stotinu direktnih okršaja sa neprijateljem, nebrojeno upadanja u zasjede, opkoljavanja, sukoba „prsa u prsa“ i ino. No, koga danas zanima kako je bilo teško braniti Republiku Srpsku. Svake godine borci prve kategorije dobiju stotinjak maraka, odnosno tri pfeninga po danu provedenom u zoni borbenih dejstava. Hej, tri pfeninga po danu direktnog ugrožavanja života. Na jednog psa lutalicu Republika Srpska dnevno troši 10-ak maraka i to je dovoljno za kompariranje koliko „vrijede“ naši najbolji borci.

Međutim, tada sam bio mlad i rat na mene nije ostavio ozbiljnije posljedice. To su nedvosmisleno pokazali sistematski pregledi u specijalnoj policiji, povodom prijema u Višu školu unutrašnjih poslova ili redovne kontrole zdravlja zaposlenih. Nema nikakve dileme da je moje zdravlje narušio osmogodišnji rad u krajnje nehumanim i bukvalno suludim uslovima kakve mi je poslodavac (MUP) nametao. Doduše, priznajem da sam i lično doprinio pojedinim zbivanjima! Znao sam da ne mogu „ispraviti krivu Drinu“, a uporno sam odbijao prihvatiti ono šta je traženo od mene. Ali, kako da prihvatim da gazim po leševima nevinih žrtava?

U obilju događaja i invilviranih pojedinaca teško je naći esenciju mog sukoba sa aktuelnim rukovodstvom policije Srpske. No, pokušaću suštinu predstaviti jednim „prelomnim trenutkom“. Konkretno, poslao sam u zatvor na stotine kriminalaca zbog kršenja zakona kakva su počinili. U jednom trenutku postavio sam sebi pitanje: zar zakon važi samo za kriminalce iz građanskih struktura? Doznavao sam za sve više i više konkretnih kršenja zakona od strane mojih kolega i pretpostavljenih. Znao sam šta rade, pa sve do otvorene sprege sa organizovanim kriminalom, a ponašao sam se kao „nijemi svjedok“. Priznajem, neko vrijeme sam se zavaravao mantrom kako neko drugi treba da se bavi kriminalizacijom u strukturama policije.

No, došlo je vrijeme u kom su nevini građani Republike Srpske počeli smrtno stradavati. Kriminalizovani pripadnici policije takve slučajeve redom su prikazivali lažno, manipulativno, a samo kako bi prikrili svoju spregu sa kriminalcima koji su ubijali ili traumatizovali žrtve do nivoa suicida. To je postalo „granica“ preko koje nisam mogao preći. Jednostavno sam počeo istraživati sporne zločine i prijavljivati njihove počinioce (računajući i svoje kolege). Ono šta ni u snu nisam mogao pretpostaviti jeste da je teško kriminalizovan i sam vrh policije. To sam spoznao na krajnje bolan način – kada je protiv mene montirano na desetine nezakonitih postupaka, a samo sa jednim ciljem, da me spriječe u daljem otkrivanju sprege organizovanog kriminala i policije. Elem, problem je što nisam tip koji odustaje olako! Godinama je trajao otvoreni rat između mene (pojedinca) i organizovanog kriminala, gdje uračaunavam i svoje pretpostavljene.

I tako godina za godinom, okršaj za okršajem, sve dok pojedinci nisu postigli svoj cilj. Lično, ono kao inspektor i operativac, više nikada neću biti u poziciji da procesuiram svoje kriminalizovane „kolege“! Mnogi danas likuju iz prostog razloga što se osjećaju sigurnima. Računaju da „mraka iz Prijedora“ neće zakucati na njihova vrata i staviti im lisice na ruke. Pri tom moći će sačuvati bogatstvo kakvo su kriminalom nagomilali. Ma, divota!

Samo, problem je što se previdjeli jednu važnu činjenicu – od istine se ne može pobjeći! Nije važno šta ću ja raditi u budućnosti (na kakvim poslovima), nego ono šta znam! A znam mnogo!

Dakle, na žalost mojih kriminalizovanih kolega moram saopštiti kako sam izgubio jednu bitku, ali da pravi rat tek predstoji. Za njihove „sudbine“ je irelevantno to što ja nemam policijska ovlaštenja. Važno je znati da sam i dalje SVJEDOK kriminalizacije u policiji i sprege sa organizovanim kriminalom.

Ono šta u narednom periodu čeka moje „prijatelje“ jeste pokretanje javne kampanje sa ciljem sprečavanja kriminalizacije policajaca i procesuiranje nekoliko desetina monstruoznih zločina. Konkretno, kampanje kakva ima za cilj da brojne visokopozicionirane pripadnike MUP-a RS-e uputi tamo gdje im je i mjesto – u KPZ Tunjice!

Pomenuta kampanja podrazumijeva dvije dimenzije djelovanja. Prvo namjeravam obratiti se na 15-20 adresa različitih institucije međunarodne zajednice, ove države i entiteta kako bih iste animirao za moj sljedeći korak. Nakon toga slijedi JAVNO SVJEDOČENJE o tome kako funkcioniše sprega organizovanog kriminala i policije. Nebitno je koliko desetina krivičnih predmeta ću ponovo otvoriti (zatražiti kontrolu rada na istima) iz prostog razloga što „materijala“ imam na pretek. Pojednostavljeno rečeno u narednom periodu na ovom Blogu namjeravam kroz 10-ak tekstova (nastavaka) IZNIJETI PUNU ISTINU o onome šta se događalo. Nemam niti jednog razloga da se stidim ili da skrivam ono šta sam i kako radio. Kako sam se borio protiv organizovanog kriminala. Kako će drugi doživjeti moje prozivke – to ostaje na njima. Ukrstićemo dokaze i činjenice, pa ćemo vidjeti čiji imaju jaču težinu.

Građani imaju pravo da znaju istinu i jednostavno ću se potruditi da im je ponudim! Najjednostavnije mi je da to učinim u formi javnog svjedočenja. Nadam se da ću ovim svjedočenjem javnost afirmisati do nivoa masovnog traženja preispitivanja rada policije, a posebno pojedinaca na ključnim pozicijama. Čak i da ne uspijem proizvesti željene pozitivne promjene u društvu, moje svjedočenje ostaće kao dokaz kako se jedan pojedinac suprostavio Golijatu, čudovištu i monstrumu! Došao sam u policiju kao častan i pošten čovjek i kao takav namjeravam i otići!

ANGELA MERKEL NA BRANIKU SRPSTVA

Posmatram ovih dana gotovo plačljive javne istupe premijera Aleksandra Vučića i želim da ga upitam: „Čovječe, da li si ti Srbin?“. 

Kao evroskeptik ne želim likovati nad propašću pogrešne srpske politike kakva nas uništava deceniju i po. Želim prosto racionalizovati ovu situaciju i sugerisati političke reakcije primjerene datom trenutku i okolnostima. Razumijem da se Aleksandar Vučić pred sopstvenim narodom i pred vaskolikim čovječanstvom godinama teško ponižavao pristajući da pregovara sa šiptarskim teroristima i narkodilerima (npr. Hašim Tači). Takvo samoponižavajuće ponašanje njegovi „evropski prijatelji“ prepoznali su kao znak slabosti i od njega zahtjevaju političko samoubistvo u vidu priznavanja nezavisnosti Kosova.

I šta čini naš premijer? Javno cmizdri! Srbin u teškim trenucima reži i ujeda, često posegne za rakijom i prkosno zapjeva, a potom izvadi zaštekanu pušku i očisti je (za svaki slučaj!). Štošta Srbi rade u Turobnim vremenima, no, uvijek nastoje prikriti slabost ili strah. Elem, problem je što gospodin Vučić nema potrebe za našim „tradicionalnim hirovima“. Dovoljno je da na njemački amandman hladnokrvno odgovori kako do daljeg odlaže predpristupne pregovore sa Evropskom Unijom!

Hajde da situaciju u kakvoj smo se trenutno našli pokušamo krajnje plastično racionalizovati. Posljednjih deceniju i po srpski narod se opredijelio po pitanju budućih integracija. Konkretno, „ulazak“ u Evropsku uniju pozicionirali smo kao svoj politički prioritet. No, pogrešna percepcija ogleda se u tome da „ulaženje“ nikada nismo posmatrali u dvosmjernom obličju (da i EU time „ulazi“ u Srbiju). Nikada svojim partnerima u pregovorima nismo jasno istakli da Srbija i Republika Srpska predstavljaju prostor kakav smo krvavo očuvali u jednom devetogodišnjem ratu (od 1990. do 1999.). Niti jednim jedinim gestom nismo istakli kako je naša država Jugoslavija, u kakvu smo ugradili dva miliona žrtava (genocidnih zločina), uništena jednim zločinačkim poduhvatom i protivpravnim nasiljem. Svoje supregovarače nikada nismo nazvali zlikovcima koji su nas bombardovali osiromašenim uranijumom, kasetnim i grafitnim bombama, i drugim međunarodnopravno zabranjenim sredstvima.

Znači, bar po mom skromnom sudu, pogrešno je to što svojim „evropskim partnerima“ nikada nismo jasno dali na znanje da smo podnijeli teške ratne žrtve i izgubili mnogo toga, tako da ovo što trenutno imamo cijenimo iznad svega. Hrvatska i Slovenija su suverenitet obezbijedile zločinaštvom, protivpravno i kao poklon saveznika, tako da su Evropskoj uniji mogle predati ono šta su u stvari nezasluženo dobile od pojedinih članica iste. Srbi su svoj suverenitet teško odbranili i logično bi bilo da ga ne predaju olako i bezrezervno, a šta je nedvosmisleno činjeno u procesu evroatlanskih integracija.

Utisak je da smo brojne „političke šamare“ dobili upravo zbog toga što nismo cijenili ni sebe, ni ono šta imamo. Pitanje je: do kad ćemo nijemo okretati obraze za nove i nove šamare? U svemu šta preživljavamo najgore je što uopšte nema potrebe za bilokakvom panikom, radikalnim potezima ili daljim samoponižavanjem. Konkretno, čovječanstvo se trenutno nalazi u takvoj konstalaciji odnosa da ama baš niko nema predstavu o tome kako će se kriza okončati. No, kako god se aktuelna kriza okončala jedno je nesporno – svijet više neće biti isti! Jedno od sasvim logičnih pitanja kakva sebi nužno moramo postaviti jeste da li će Evropska unija za 5-10 godina uopšte postojati? Već na prvim naznakama krize svjedočimo kako se ova naddržavna zajednica međusobno ograđuje bodljikavom žicom i vojskom, a protiv žena, djece i druge nejači kakva samo nastoji sačuvati živu glavu. Zapitajmo se kako će države članice EU odreagovati na prve naznake realne opasnosti?

Dakle, ovaj dio teksta rezimirao bih kroz dvije suštinske dimenzije. Prvo, predpristipni pregovori započeti su i vođeni na krajnje nakaradan način i na našu štetu. Drugo, čovječanstvo se nalazi pred ozbiljnom geopolitičkom prekretnicom i treba sačekati uspostavljanje novih globalnih odnosa i snaga prije nego konkretno odlučimo u kakve integrativne odnose ćemo ulaziti u budućnosti. Oba ključna razloga iniciraju jasnu odluku: do daljeg stopirati pregovore sa Evropskom unijom.

ANGELA MERKEL NIJE ZLA VJEŠTICA!

U daljem tekstu pokušaćemo dokučiti razloge zbog kojih Angela Merkel PONOVO Srbiji postavlja neprihvatljive uslove. Možemo to tumačiti „srbomrzačkom politikom“, prisjetiti se svjetskih ratova i zločina, priznanja Slovenije i Hrvatske, te nizom drugih indikatora kakvi decenijama dominiraju našom sviješću. No, dato možemo protumačiti i kao njemačko USPORAVANJE procesa srpskog pristupanja EU iz čisto taktičkih i vrlo pragmatičnih razloga.

Na prvom koraku analize podsjetiću na nedavnu Vučićevu posjetu Sjedinjenim Državama. Nema dileme oko toga da aktuelna američka politika Srbiju doživljava kao važnog partnera. U odnosu na evroatlanske integracije to konkretno znači da su Sjedinjene Države spremne bitno ubrzati ulazak Srbije u EU, baš kako je to prije par godina učinjeno u odnosu na Hrvatsku. Pitanje je kad bi Hrvatska bila primljena kao punopravni član da nije bilo američko-natovskog „vjetra u leđa“. No, to otvara pitanje: želi li Srbija postati još jedna marioneta (poput Hrvatske) u kandžama angloameričke hegemonije? Pri tom, zapitajmo se i to koliko takva pozicija Srbije odgovara njemačkim interesima?

Uz to treba istaći kako Njemačka nije u poziciji vođenja samostalne politike. I danas se američke vojne snage stacionirane u Njemačkoj nazivaju okupacionim trupama! Odlično je Angela Merkel svjesna u kako teškim prilikama i sa kakvim ograničenjima vodi spoljnu politiku svoje zemlje. Istovremeno, svjesna je kako se iz američkih kandži može osloboditi jedino uz pomoć Rusije. Nije Merkeleva zaboravila kako je svojevremeno Gorbačov bukvalno naredio Honekeru da odstupi sa vlasti i tako omogući ubrzano ujedinjenje Njemačke. U daljem to je produkovalo jaku Njemačku kao generatora stvaranja današnje EU i poziciju Njemačke u toj zajednici. Rusija je time stvorila svojevrsnu „tampon zonu“ u odnosu na Sjedinjene Države, usporila i otupila američki pohod, te dobila na vremenu.

Početkom 90-ih godina prošlog vijeka vrijeme je bilo najvažniji faktor očuvanja ruske države i naroda. Trebalo je riješiti teške unutrašnje probleme, ojačati institucije i državu, osmisliti i uspostaviti društveno uređenje i mnogo toga pride. I sve to Rusija je činila u okolnostima teških spoljnih prijetnji, blokada, satanizacije i ino. No, „ruski medvjed“ danas stoji u svoj svojoj veličini i snazi! Današnja Rusija voljna je i sposobna do kraja osloboditi Njemačku iz kandži američke okupacije! Utiska sam da Angela Merkel odlično balansira u datim okolnostima i čvrsto ide ka cilju konačnog oslobođenja.

Prije nekoliko godina radio sam istraživanje fenomena Novog svjetskog poretka kroz prizmu oružanih sukoba kakvima se takav poredak nastoji nametnuti. Zaključio sam da osovina Francuske-Njemačke-Rusije-Kine -Turske, kao regionalnih sila, ima snagu da uspostavi potpunu kontrolu nad prostorom Evroazije. Zna se – onaj ko vlada Evroazijom u biti vlada i svijetom, a pomenuti savez država sposoban je osloboditi ovaj prostor od angloameričke dominacije. To bi istovremeno značilo kraj američke globalne dominacije. No, potonji događaji predstavljaju svojevrsno iznenađenje i za mene lično. Konkretno, pristupanje pomenutoj osovini regionalnih sila poput Irana i Egipta  uveliko širi osnovnu zamisao. Uspostavljanje savezništva na liniji Francuske, Njemačke, Rusije, Kine, Irana, Turske i Egipta znači ovladavanje cjelokupnim evroazijskim prostorom plus kompletnim Mediteranom. To konkretno znači sasvim nove i kvalitativno drugačije globalne odnose, višedecenijski mir i stabilnost, pa i prosperitet.

U odnosu na pomenuto savezništvo trenutno imamo samo dvije „slabe tačke“ – Francusku i Tursku. Nakon obaranja (od strane Amerikanaca) generala de Gola današnja Francuska decenijama luta u besmislu vlastitog nesnalaženja. Dovela je sebe u poziciju američkog potrčka. No, nadati se da će Francuzi prepoznati aktuelna dešavanja i povratiti stari ponos, te se povoditi za vlastitim interesima. Na drugoj strani Turska je odlično ušla u proces novih integracija (sporazum Putina i Erdogana) s tim da posljednjih nekoliko mjeseci čini grešku za greškom. Ipak, nadati se da će prebroditi krizu i vratiti se „jatu“ kom i prirodno pripada. Sve u svemu, prilično sam ubijeđen da će opisana alijansa biti uspostavljena i to primarno zbog interesa i benefita kakve nudi.

Do sad je vjerojatno uslijedilo logično pitanje: kakve veze opisane geopolitičke i geostrateške konstrukcije imaju sa njemačkim zahtjevom za priznanjem Kosova? Odgovor je vrlo jednostavan: osim pomenutih regionalnih sila projekat uspostavljanja novih globalnih odnosa podrazumijeva i nekoliko desetina manjih država. Dakle, govorim o strateškom povezivanju brojnih država evroazijskog i mediteransko-afričkog prostora u cilju oslobađanja od američke hegemonije. Tu Srbija igra vrlo važnu ulogu!

Mnogo puta sam pisao kako megaprojekti poput Puta svile, Kina + 16 i Turskog gasovoda imaju snagu proizvođenja globalnih promjena. Pri tom sam posebno isticao da Balkan i Srbija imaju presudan značaj za potpunu realizaciju ovih projekata. Objašnjavao sam i kako su Amerikanci trenutni haos i krvoprolića ciljno projektovali da bi spriječili ostvarenje projekata. Konačno, rekao sam i kako svi projekti idu preko Srbije, te da je to jedini razlog iznenadnog američkog „prijateljstva“ prema nama. Rekao sam gotovo sve šta treba znati da bi se ova situacija racionalizovala.

Znači, jedino šta u aktuelnom trenutku trebamo uobziriti jeste već opštepoznata i poslovična srpska lakomislenost u kritičnim trenucima. Nebrojeno puta Srbi su dokazali kako u ključnim trenucima donose pogrešne i po sebe štetne odluke. Kad k tome dodamo činjenicu da su aktuelne vlasti Srbije i Republike Srpske direktni proizvodi američke i britanske diplomatije, onda svakako moramo posumnjati u mogućnost donošenja pogrešnih odluka. Tu na prvom koraku mislim na prihvatanje američke pomoći u pristupanju EU. Nije nikakva tajna da je srpska politička elita spremna uvesti narod u NATO, odreći se strateškog partnerstva sa Rusijom i Kinom (i započetih projekata Koridora 10 i 11, budućih „žila kucavica“ međunarodne trgovine), te pretvariti Srbiju u još jednu američku marionetu.

Suštinski, ukoliko govorimo o ulasku Srbije u EU pod američkim patronatom, onda moramo shvatiti kako to podrazumijeva i jednu predradnju – učlanjivanje u NATO. Njemačka i sama nastoji osloboditi se „natovskih okova“, pa je time logično da joj nije u interesu dalje širenje te alijanse, a ponajmanje u odnosu na tako važnu državu poput Srbije. Mišljenja sam da Njemačka posljednjih godina Srbiji postavlja neprihvatljive uslove iz jednog krajnje taktičkog razloga. Konkretno, Njemačka sličnim zahtjevima ne usporava „evropski put“ Srbije, nego nastoji da ODLOŽI srpsko izjašnjavanje o pristupanju NATO savezu. Mislim da ovakvo promišljanje objašnjava posljednji njemački potez i nekoliko sličnih iz ranijeg perioda. Suštinski, imam utisak da Angela Merkel prevenira opasnost od srpske lakomislenosti (posebno u odnsu na političke elite) tako da sam joj čak i zahvalan na pojedinim potezima. Kao evroskeptik smatram da je Merkeleva u jednom složenom trenutku povukla odličan potez, na kom joj želim javno čestitati!

SIMULTANKA VLADIMIRA „VELIKOG“ PUTINA

Svojevremeno sam ruskog predsjednika nazvao Vladimir Veliki. Njegove maestralne geopolitičke poteze nazvao sam simultankom protiv još uvijek neidentifikovanog broja protivnika. Aktuelnim potezima Putin samo potvrđuje činjenicu da je u pitanju pojedinac sa vizijom pozitivnog mijenjanja čovječanstva.

Poznati ruski geostrateg general Leonid Ivašov na početku sirijske krize oštro je kritikovao ruski establišment zbog izbjegavanja direktnog uplitanja. No, potonjim potezima Vladimir Putin je „održao lekciju“ čak i velikom Ivašovu, te predstavio se kao najveći geostrateg današnjice.

U ovom tekstu nemam namjeru ponavljati brojne razloge zbog kojih je Putin baš u ovom trenutku odlučio vojno intervenisati na Bliskom Istoku, a kakve su javnosti već prezentovali brojni analitičari. Zadržaću se na dimenzijama događanja kakve sam predstavljao u svojim ranijim tekstovima i to iz prostog razloga što su vremenom potvrđene kao autentične. Pri tom, moram podsjetiti kako su Putinovi potezi bili povlačeni u iznuđenoj situaciji i kao reakcije na monstruozne planove njegovih protivnika.

Na samim začecima ciljno i planski projektovane ukrajinske krize rekao sam kako je funkcija iste da Rusiju isključi iz buduće eskalacije bliskoistočnih sukoba (jednako ciljno proizvedenih). Veličina Vladimira Putina, dakle, ogleda se u sposobnosti da ukrajinsku krizu blagovremeno stavi pod kontrolu (uz značajne benefite), te da se pravovremeno uključi u suzbijanje bliskoistočnog haosa. Iako u teškim uslovima ostvaren je zaista izvanredan tajming. Reda radi recimo da je Ukrajina doživjela sudbinu iskorištene i odbačene marionete, baš kako sam to i predvidio (1).

MISIJA SPREČAVANJA TREĆEG SVJETSKOG RATA

Nepobitna je činjenica da je ruska intervencija u funkciji očuvanja predsjednika Asada od sve izvjesnijeg uništenja. Pri tom ruske snage se pozicioniraju na strateški najvažnijoj tački predupređivanja protivničkih vojnih projekcija, ali i onih energetskih i uopšte interesnih zbog kakvih je ova monstruozna operacija uopšte i započeta. No, bar po mom skromnom sudu, aktuelni postupci Vladimira Velikog imaju mnogo širi značaj. Konkretno mislim da je Putinov cilj sprečavanje novog svjetskog rata.

U brojnim tekstovima isticao sam kako su razne „obojene revolucije“, kojekakva „proljeća“ i instrumentalizovani haos diljem ove naše planete u stvari segmenti jednog velikog plana – proizvođenja globalnog rata. Jasno sam isticao da je čovječanstvo svojevremeno pobijedilo italijanski fašizam i njemački nacizam, no, onaj idejni i izvorišni/fenomenološki britansko-angloamerički fašizam nikada nije ni prepoznalo kao najveću globalnu prijetnju. Zbog toga se po treći put nepripremljeno susreće sa opasnošću globalnog sukoba. Srećom (!), rođen je jedan Vladimir Veliki, koji je na sebe preuzeo teško breme – sprečavanja svjetskog rata.

Jasno sam ukazivao kako Islamska Država nije nikakav fenomen, nego tek puko sredstvo u rukama svojih fašizoidnih tvoraca, Sjedinjenih Država, i u funkciji proizvođenja nekoliko ciljnih i planiranih monstruoznih krvoprolića. Po meni pogrešna su tumačenja kako je Islamska Država stvorena sa ciljem slamanja režima Bašara el Asada. Prva funkcija Islamske Države jeste stvaranje jednog velikog (teritorijalno i populaciono) međumuslimanskog krvoprolića. U pitanju je jednostavna premisa – muhamedanstvo kroz unutrašnje sukobe treba oslabiti, obogaljiti u domenu odbrambenih potencijala, te pripremiti za buduću pljačku i uništenje. Na sljedećoj razini Islamska Država ima za cilj homogenizaciju ostatka čovječanstva oko ideje uništavanja „globalne opasnosti“, ishodovanja velike/globalne intervencije protiv islama sa čak genocidnim namjerama. Na kraju, kako to obično biva, slijedi pljačka kakva treba da zadovolji interese kreatora haosa.

Muslimanska populacija posjeduje energent budućnosti – prirodni gas, kakav treba Zapadu, i time je „osuđena“ na identične patnje kakve je decenijama trpila zbog naftnog bogatstva. Prvobitne namjere Zapada išle su ka uništenju Rusije i pljački njenih energetskih potencijala (prisjetimo se Zbignjeva Bžežinskog), no, to se vremenom pokazalo kao „nemoguća misija“. Zbog toga se Zapad okreće („Velika igra“) ka novom protivniku za kog postoji mogućnost realizacije cilja (2). Kada sam svojevremeno tvrdio da će se Rusija (na izvjestan način) pridružiti alijansi protiv Islamske Države vjerojatno sam dočekan sa skepsom. Pri tom nisam mislio na pridruživanje u realizaciji monstruoznog i genocidnog plana Zapada, nego na upravo suprotno činjenje.

Podsjetiću da sam još prošle godine pisao (3) o tome kako je sprečavanje međumuslimanskog krvoprolića najvažnija pretpostavka preveniranja jednog širokog oružanog sukoba koji bi zahvatio pojas Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (sve do Irana kao primarne mete Zapada). Jasno sam isticao kako su Putinovi strateški sporazumi sa Turskom, Iranom i Egiptom u funkciji predupređivanja širenja sukoba. Konkretno, Putin je nastojao da iz projektovanog haosa iskljući najveće regionalne „igrače“ (direktan sukob Turske i Irana bio bi poguban za islam). Uz to, izvanrednim energetskim projektom Turskog gasovoda Vladimir Putin mijenja sliku niza lokalnih sukoba višedecenijskog trajanja. Konkretno, interesnim povezivanjem nastoji anulirati sukobe.

Dakle, možemo slobodno ocijeniti kako Vladimir Veliki posljednjih nekoliko godina nizom kvalitetnih sporazuma i interesnog povezivanja nastoji stvoriti rusko-muslimansko savezništvo. Cilj savezništa je odbrana prirodnih resursa od hegemonističkog pohoda Zapada kakvim se nastoji oteti njihovo bogatstvo. Očigledno je Putin shvatio da pojedinačno posmatrano svaki od današnjih i budućih energentskih globalnih igrača postaje meta i „protivnik po mjeri“ Zapada, no, da jedno veliko savezništvo donosi višedecenijski mir i zaštitu interesa. Pri tom, na prvom koraku mora spriječiti već jasno vidljiv hegemonistički i fašizoidni plan izazivanja Trećeg svjetskog rata.

OPASNO BALANSIRANJE PO TANKOM UŽETU

U daljem moramo ponešto reći o tome koliko je opasna misija koju je započeo Vladimir Veliki Putin. Vojna intervencija u tako haotičnim uslovima kakvi trenutno vladaju Bliskim Istokom podrazumijeva krajnji obzir. Dovoljan je samo jedan vazdušni sukob između angažovanih aktera, pa da ova humanistička misija doživi svoj krajnje neočekivani preokret. Zbog toga su aktuelni kontakti između ruskih i saudijskih aktera na terenu od iznimne važnosti (zna Putin kako izbjeći zamke!). Zatim, kada američka avijacija pogodi bolnicu Ljekara bez granica to se jednostavno predstavi kao omaška. Zamislimo samo kakva bi medijska satanizacija uslijedila u slučaju slične ruske pogreške! Pored toga Putin mora izbjegavati FID operacije (crne operacije) poput one sa obaranjem malezijskog aviona na istoku Ukrajine, te sa nizom sličnih zamki.

No, treba jasno naglasiti kako Putin mora računati sa mnogo ozbiljnijim problemima strategijskog karaktera. Na prvom koraku mora kalkulisati sa mogućnošću ponovne eskalacije ukrajinskog sukoba. Mnogo kompleksnija rabota je proizvesti sukob, od proizvođenja trenutne eskalacije već započetog sukoba, a Putinovi protivnici su već pokazali kako su na tom planu sposobni. Vladimir Putin nikako sebi ne smije dozvoliti razvlačenje na dva fronta – ukrajinskom i bliskoistočnom istovremeno. Ukoliko Zapad odluči istovremeno aktivirati ukrajinske marionete i brojne Putinove neprijatelje unutar same Rusije, a tokom trenutnog angažovanja u Siriji, možemo pretpostaviti vrlo tešku poziciju našeg Mesije.

Sljedeća strategijska opasnost po Putinovu misiju proizilazi iz svojevrsne homogenizacije muhamedanstva na pitanju kolektivne samoodbrane. Svjedoci smo da se i Kina priprema za vojno angažovanje na ovom prostoru, da je Japan izmijenio zakonodavstvo kako bi se priključio pohodu, te niza sličnih primjera iz kakvih možemo naslutiti širenje sukoba. Zato i ukazujem na mogućnost globalnog sukobljavanja! Sad, u slučaju daljeg širenja broja aktera aktuelnih sukoba sasvim izvjesno možemo unutar muslimanske populacije očekivati homogenizaciju oko ideje kolektivnog suprotstavljanja agresorima. Bez obzira što danas svjedočimo međumuslimanskom nejedinstvu i čak krvoproliću moramo shvatiti da će ova dešavanja potrajati narednih nekoliko godina, te da će se polazišne ideje i pozicije bitno mijenjati. Znači, Putin mora računati i sa dimenzijama informacionog ratovanja, odnosno od početka do kraja operacije mora održavati jasnu sliku o tome da je njegova intervencija u funkciji mira i stabilnosti. Nikako sebi ne smije dozvoliti situaciju u kakvoj će ga muslimanski živalj globalno doživjeti kao prijetnju.

Na kraju, izdvojio bih još jednu opasnost strategijskog nivoa, a tiče se samog karaktera sukoba. Po meni pogrešno je prihvatiti već nametnutu manipulaciju kako je ovdje u pitanju „borba protiv terorizma“. Terorizam je fenomen kakav se suzbija i sprečava unutar zakonom utvrđenih okvira i od strane jasno određenih konvencionalnih subjekata nacionalne i međunarodne bezbjednosti. Sjedinjene Države su davne 2001. godine pobile preko tri hiljade nevinih žrtava i razorile jedan simbol svjetske saradnje. Da, govorim o 11. septembru! To je ciljno učinjeno kako bi sebi obezbijedili poziciju da diljem svijeta proizvode haos i krvoprolića, a samo sa jednim ciljem – širenja vlastite hegemonije!

Decenijama svjedočimo da Sjedinjene Države koriste terorizam i brojne terorističke organizacije za svoje ekspanzionističke ciljeve. Pri tom su finansiranjem, naoružavanjem i obučavanjem brojne terorističke organizacije pretvorile u vojne formacije respektabilne snage. To što ove formacije koriste terorističke metode i činjenja ne znači da ih treba percipirati (pravno i bezbjednosno) identično kao i prije nekoliko decenija. U pitanju su oružane formacije protiv kakvih se RATUJE, i ozbiljnu pogrešku čini svako ko istima pristupa kroz prizmu suzbijanja terorizma. Uostalom, to je najbolje vidljivo na primjeru Turske. Nakon napada u Suruču ova zemlja je olako i nepromišljeno započela sa oružanom intervencijom protiv „nevidljivog protivnika“. Danas trpi još teže terorističke napade, a nema apsolutno nikakve predstave protiv koga i protiv čega je angažovala svoje oružane snage. Turska mora jasno da razluči da li se bori protiv terorizma ili na terenu ratuje protiv jasno identifikovanog protivnika.

No, predsjednik Erdogan je „zaboravio“ svoj strateški sporazum sa Vladimirom Putinom i trenutno očigledno luta po bespućima projektovanog haosa. Zarad straha od izbora, brojnih unutrašnjih problema i „pokajničkog koketiranja“ sa Amerikancima, predsjednik Erdogan se sve više gubi u aktuelnoj situaciji. Znači, od tri najvažnija aktera sa kojima je Putin računao u svojim projekcijama jedan/turski se potpuno pogubio. Srećom, Iran i Egipat se principijelno drže dogovorenog.

Dakle, u završnom rezimiranju ovog teksta ističem nužnost Putinovog narednog poteza. Vladimir Putin mora (kondicional!) jasno izreći kakav je karakter sukoba u koji je ušao. Mora, bez obzira na američku reakciju, izreći kako je njegova misija zasnovana na sprečavanju jednog krajnje monstruoznog zločinaštva, jednog hegemonističkog napada čak genocidnog karaktera, te sprečavanja projektovanog svjetskog rata. Vladimir Putin mora izreći ime svog primarnog neprijatelja – Sjedinjene Države! Potom, mora ostatku čovječanstva razjasniti kako je njegova misija u funkciji obaranja unipolarne dominacije fašista i monstruma. Ukoliko ostane na poziciji nametnute manipulativne matrice „borbe protiv terorizma“ bojim se da upravo postaje samo još jedna marioneta u „Velikoj igri“ Zapada. Nema čovječanstvo problem sa terorizmom (islamskim ili inim), nego sa fašizmom!

  

(1)  „Ukrajinska zamka za Putina“: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/03/blog-post.html

(2)  „ Zalud ruka pomirenja...": http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2015/07/zalud-ruka-pomrenja-i-muzika-eskalacija.html

(3)  „ Putin dolazi Južnim-Nabuko tokom": http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/12/blog-post_10.html

RAZOBLIČAVANJE MIGRANTSKE KRIZE – POTVRDA MOJIH PREDVIĐANJA

U tekstu naslova “Razobličavanje migrantske krize” iznio sam niz proaktivnih predviđanja oko mogućih daljih dimenzija razvoja migrantske krize. Naveo sam kako je period od pola godine dovoljan da se moji navodi u potpunosti potvrde. No, potonja dešavanja pokazala su kako je i dva dana bilo dovoljno za potvrđivanje navoda oko reakcije Hrvatske.

Slovenačka vojska kreće prema hrvatsko-srpskoj granici

Hrvatska je zatvorila sve granične prelaze prema Srbiji, saopštilo je hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, dodajući da će će granični prelazi ostati zatvoreni do daljeg.Ipak, uprkos odluci o zatvaranju sedam graničnih prelaza prema Srbiji izbjeglice u Hrvatsku i dalje stižu preko poljoprivrednih površina koje se nalaze između dvije države. Izbjeglice se u manjim ili većim skupinama može vidjeti kako hodaju poljima i idu prema Hrvatskoj.

U Srbiju iz Makedonije dnevno uđe oko 4000 izbjeglica koje se odmah potom autobusima ili taksijima upućuju prema Hrvatskoj. U Hrvatsku je od srijede ušlo 11.003 izbjeglica, a broj će narednih dana svakako rasti. I to je situacija kakva je “zabrinula” najviše rukovodstvo Hrvatske. 

Prema navodima hrvatskih medija, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je hrvatsku vojsku da bude u pripravnosti u slučaju da bude potrebno braniti granice od ilegalnih ulazaka migranata. Prema istom izvoru, presjednica Hrvatske sastala se sa Dragom Lovrićem, načelnikom Glavnog stožera hrvatske vojske i zatražila da pomno prate razvoj situacije.

No, kako sam to i predvidio – hrvatska dobija pomoć EU za odbranu svojih granica. Fotografije snimljene u Vinkovacima prikazuju slovenačku jedinicu “Alpska bojna” kako se kreće prema državnoj granici između Hrvatske i Srbije. Sudeći po sastavu konvoja, u kome se nalazi značajan broj cisterni - plan je ostati na krajnjem odredištu duže vremensko razdoblje, iz čega se nameće zaključak da je ključni cilj ove operacije spriječiti mogućnost dolaska migranata do slovenske granice (izvor: http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/39351-slovenska-vojska-krenula-prema-hrvatsko-srpskoj-granici ).

Znači, već naredne sedmice možemo očekivati prve izbjeglice u Bosni i Hercegovini. Čini mi se das am tako nešto i predvidio!

RAZOBLIČAVANJE MIGRANTSKE KRIZE

Tekst je objavljen na sajtovima NOVI STANDARD,
 CEOPOM -ISTINA 

Aktuelna dešavanja oko tzv. migrantske krize obezbjeđuju određene proaktivne analize i identifikovanje potencijalnih opasnosti po Srbiju i Bosnu i Herecegovinu. Istovremeno, omogućavaju razobličavanje surovosti i pokvarenosti vodećih zapadnoevropskih društava.

Kvalitetna analiza u mnogome zavisi od polazišne premise. Tako ćemo se ovde prvobitno pozabaviti strukturom izbjeglica koje u ovom trenutku hrle ka unaprijed planiranim odredištima Njemačke, Francuske, Švedske, Norveške i drugih razvijenih zemalja. Moramo uobziriti činjenicu da su zemlje (Libija, Sirija i ino) iz kojih ove osobe bježe donedavno predstavljale društva sa razvijenim obrazovnim sistemima, sa prilično razvijenim pojedinim industrijskim granama sposobnim da iznjedre visokokvalifikovanu radnu snagu. Dakle, govorimo o vrlo urbanizovanim kategorijama društva kakve u pravilu izbjegavaju učešća u ratnim sukobima.

Iz medijskih izjava migranata možemo shvatiti  kako se ovde radi o ljekarima, inženjerima, kvalifikovanim industrijskim majstorima, te o osobama sa znanjem engleskog jezika i informatički pismenim. Govorimo o osobama koje „znaju šta hoće“! Znači, treba uobziriti činjenicu da prve talase migranata čine osobe kakve posjeduju obrazovanje, znanja i vještine potrebne razvijenim zapadnoevropskim društvima, kakve će biti prihvaćene i integrisane u ista. Možda je u pravu Viktor Orban kada migrante naziva „ekonomskim izbjeglicama“, koje nisu životno ugrožene obzirom da se nalaze u izbjegličkim kampovima izvan ratnih dejstava, a iz kakvih bježe u nastojanju obezbjeđivanja egzistencijalnih ciljeva.

Na drugoj strani moramo uobziriti činjenicu da najrazvijenija društva Evropske Unije tavore sa manjkom ljekara, inženjera, kvalifikovanih radnika i ino. Prednje prezentovane „ekonomske izbjeglice“ ova društva će rado primiti i integrisati. Dugoročno posmatrano ova kategorija migranata neće biti na teretu društva, nego će naprotiv doprinositi, stvarati, graditi. Uobzirivši problem „bijele kuge“, inače vrlo izražen u razvijenim društvima, ne smijemo zanemariti činjenicu da gro migranata čine mlade i polno reproduktivne osobe ili porodice sa malenom djecom. Ta djeca će pohađati njemačke škole i za par godina u potpunosti se integrisati u društvo. Već danas možemo pretpostaviti kako će ovi migranti iznjedriti buduće njemačke sportske reprezentativce.

No, daleko bilo da sve izbjeglice imaju obrazovne i intelektualne kapacitete potrebne npr. jednoj Njemačkoj. Sasvim očekivano ima tu i budućih „socijalnih slučajeva“. I za takve je Angela Merkel osmislila način eliminacije ili onemogućavanja ulaska u njenu zemlju. Jednostavno je stopirala šengenski sporazum i uvela kontrolu ulaska u zemlju. Tu možemo vrlo jednostavno pretpostaviti kriterije prema kakvima će Njemačka selektovati migrante. Sve što je potrebno Njemačkoj i može doprinositi njenim interesima biće dobrodošlo, a ostatak se može nadati uskraćivanju gostoprimstva i vraćanju nazad. Ubrzo možemo i od drugih zemalja EU očekivati slične oblike samozaštite. Uostalom, EU nije postigla sporazum o kvotama migranata, tako da objektivno možemo očekivati da će svaka zemlja članica prema migrantima primjenjivati sopstvene „aršine“.

Elem, upravo taj (prinudni!) povratak Evropi neprihvatljivih migranata je ono šta bi trebalo da zabrine Srbiju, a potom i Bosnu i Hercegovinu. Postoji sasvim opravdana bojazan da će se na ovom prostoru „sudariti“ migranti kakve Evropska Unija odbije primiti sa novopridošlima koji u sve većem broju hrle Zapadnobalkanskom rutom. Nikako ne smijemo prenebregnuti upozorenja velikog broja stručnjaka da će do kraja godine oko milion migranata krenuti ka Evropi (dominantno Zapadnobalkanskom rutom). Razmišljaju li srpske vlasti o opasnosti da se u nekom trenutku na teritoriji Srbije nađe nekoliko stotina hiljada migranata, kakvima EU sprečava dalje kretanje, a Makedonija i Grčka odbijaju njihov povratak?

Da je takav ishod objektivno moguć vrlo jednostavno demonstriraju Mađarska i Hrvatska. Mađarska završava žičanu ogradu, a u pomoć policiji uputila je vojsku. Za koji dan ovaj pravac postaće „neprobojan bedem“! Istovremeno, Hrvatska na granicu sa Srbijom upućuje sve veće policijske snage, a samo je pitanje dana kada će angažovati i vojsku. Svjedoci smo da Hrvatska u svojoj „odbrani“ kalkuliše i sa minskim poljima zaostalim iz rata. Sve u svemu Hrvati nemaju namjeru ponavljati srpske pogreške u odnosu na bliskoistočne migrante. Nemaju namjeru ugrožavati se mogućnošću da ih migranti okupiraju u broju kakav nisu sposobni prehraniti i kontrolisati.

NOVA MIROĐIJA „BOSANSKOM LONCU“

Bosansko-hercegovačke institucije ovih dana intenzivno razmatraju informaciju njemačkog Špigla prema kojoj ova zemlja uskoro može očekivati dolazak 10 000 bliskoistočnih migranata. Interesantno, prije objavljivanja ovog teksta niko u zemlji nije ni pomišljao na moguće prelivanje izbjeglica. Uostalom, ovdašnji „stručnjaci“ i danas odbijaju prihvatiti takvu mogućnost.

Sad, kako da očekujem prihvatanje moje procjene da bi se Bosna i Hercegovina mogla suočiti sa nekoliko desetina hiljada migranata!? U daljem tekstu objasniću na čemu zasnivam mogućnost da će BiH ubrzo biti preplavljena izbjeglicama i „izbjeglicama“.

Prvo, moramo uobziriti činjencu da Mađarska gotovo hermetički zatvara granicu sa Srbijom. Taj migracioni koridor ubrzo će biti potpuno deaktiviran. No, činjenica je da i Hrvatska sve više zaprečava granicu sa Srbijom, tako da će i ovaj pravac biti zatvoren. Znači, preostaje nam samo jedan pravac kretanja migranata iz Srbije prema zemljama EU-e, onaj preko BiH-e! Tu će posebno doći do izražaja već poslovično poznata poroznost granice između Srbije i BiH-e. Krijumčarski kanali „od igle do lokomotive“ samo čekaju sve izgledniju situaciju mogućeg preusmjeravanja migrantskih kanala. Uostalom, preko decenije profesionalno pratim lance međunarodnog krijumčarenja migranata preko BiH-e i odgovorno tvrdim da veliki priliv bliskoistočnih izbjeglica za krijumčare neće predstavljati problem, nego srećnu okolnost. Niko u BiH-i ne pominje "Zelenu transverzalu" kao krijumčarsko-migracionu rutu kakva funkcioniše preko četiri decenije, a doista je naivno i pomišljati kako ista neće biti iskorištena za aktuelna događanja.

Na drugom mjestu indikatora moramo pretpostaviti da će novouspostavljeni migrantski kanal jedno vrijeme ići na pravcu BiH-Hrvatska-Slovenija. No, sasvim očekivano je da će Hrvatska nastojati presjeći i taj pravac kretanja. I prilično sam ubijeđen da će za presijedanje ovog migracionog koridora Hrvatska dobiti značajnu pomoć EU-e. Kako prednje rekoh, bogate zapadnoevropske zemlje primiće određeni broj migranata za kakve ocijeni da zadovoljavaju njihove interese, a ostatak će vratiti ili spriječiti u stupanju na prostor EU. I to će sasvim očekivano činiti na hrvatskoj granici.

Elem, prolazak izbjeglica kroz BiH-u je najmanji problem kakvim treba da se bave nadležne institucije. Problem je u mogućnosti kratkoročnih i dugoročnih zadržavanja migranata na teritoriji ove zemlje, a posebno u kontekstu trajnog nastanjivanja. Kako rekoh, prvi talas migranata možemo nazvati „elitističkim“ i prihvatljivim zapadnoevropskim društvima. No, kako vrijeme odmiče tako pristižu i oni manje zahtjevni migranti, kakvima će BiH biti sasvim prihvatljiva za privremeno ili čak trajno nastanjivanje.

Dakle, govorimo o situaciju kada će EU zatvoriti svoje granice za prijem novih imigranata, pa čak i započeti vraćanje „viška“, a desetine hiljada novih će krenuti iz Turske i drugih zemalja u nadi da će se nekako probiti. Svi oni će „zaglaviti“ u Srbiji kakvu hvale i blagosiljaju, ali im je ipak Bosna i Hercegovina prihvatljivija za nešto duže zadržavanje. Prihvatljivija zbog vjerske braće muslimana. Na to sve nailaze i hladniji dana kada migranti neće moći danima boraviti na otvorenom, nego ćemo se suočiti sa problemom smještajnih kapaciteta.

Tu nikako ne smijemo prenebregnuti činjenicu da na tlu BiH-e duže od dvije decenije djeluje na desetine snažnih organizacija i udruženja za pomoć muslimanima finansiranih iz Saudijske Arabije, Emirata, Katara i sličnih islamskih zemalja. Očekivati je da upravo te zemlje na tlu BiH-e započnu sa gradnjom prihvatnih centara, sa obezbjeđivanjem hrane i drugih potreba migranata. No, mnogo teži problem leži u tome što pomenute zemlje decenijama demonstriraju sposobnost izgradnje čitavih naselja za muslimane kakvi odgovaraju njihovim „aršinima“. Tako su izgrađena vehabijska (čak mudžahedinska!) naselja u Bočinji, Maoči, Vitovlju i ino. Odavno ovom zemljom, pa čak i na teritoriji Republike Srpske, kolaju pogovaranja da „neki arapi“ pregovaraju o kupovini čitavih sela. O tom najcrnjem scenariju trajnog naseljavanja bliskoistočnih imigranata na prostoru BiH-e naše institucije nikako da počnu razmišljati. Nadležni se zadržavaju na matrici da migranti žele u Njemačku, no, želje su jedno, a mogućnosti drugo. Kad nemaju mogućnost dosegnuti Njemačku mnogi će se zadovoljiti Bosnom.

Postepeno dolazimo do one najveće opasnosti po bosansko-hercegovačko društvo, a ista proizilazi iz mogućnosti povratka njenih džhadista. Kako sam to prije mjesec-dva najavljivao i Rusija se uključuje u borbu protiv Islamske Države. Dakle, napadi na džihadiste biće sve teži i postepeno će proizvoditi bježaniju svih tih „internacionalnih boraca“. Pri tom, Amerikanci odlično znaju kako se uništavaju određene organizacije, tako da će već na prvom koraku presjeći izvore finandisanja Islamske Države. Ne treba se zavaravati oko toga da se džihadlije na Bliskom Istoku bore samo zbog ideoloških razloga. Ima tu i materijalne koristi!

Znači, kako ugroženost bude pojačavana, a prihodi umanjivani, to će sve veći broj ovdašnjih mudžahedina napuštati Islamsku Državu i vraćati se kućama. Pri tom nas ne treba iznenaditi ni pojava da naši „borci“ kućama povedu i svoje ratne drugove iz drugih zemalja. U BiH-i već pune dvije decenije odlično funkcionišu kanali naturalizovanja mudžahedina. Takvi se ovde vrlo brzo požene, steknu djecu i imovinu, te ostvare trajni boravak ili čak državljanstvo. Nedvosmisleno se pokazalo da bošnjački politički vrh podržava ovakve oblike naturalizacije!

ISLAMSKA DRŽAVA ZAPADNI BALKAN

U daljem dolazimo do krajnje bezobzirnosti i pokvarenosti zapadnoevropske političke elite. Danas je gotovo „zaboravljena“ činjenica da su evropski NATO jastrebovi, zajedno sa Sjedinjenim Državama, rušili stabilne režime Iraka, Libije, Sirije i ino. Time su ciljno proizvodili haos i konflikte, pa u konačnici i fenomen Islamske Države. Zapad je upravo proizveo tri miliona izbjeglica na prostoru zahvaćenim pomno izrežiranim konfliktom. Danas se zapadnoevropska društa predstavljaju dobročiniteljima spram izbjeglica koje su sami stvorili i to samo kako bi opljačkali njihove prirodne resurse. No, tu moramo razdvojiti „medijsku sliku“ (manipulaciju!) od stvarne spremnosti vodećih zemalja EU-e da podnesu teret zbrinjavanja izbjeglica.

 

Odgovorno tvrdim da će Zapad zbrinuti samo one izbjeglice kakve odgovaraju njihovim interesima i ništa preko toga. U stvari zbrinuće oni i te „manje prihvatljive“ izbjeglice, ali ne u svom neposrednom okruženju. Brojni indikatori ukazuju da je upravo Zapadni Balkan izabran kao prostor „zbrinjavanja“ izbjeglica iz ratom zahvaćenih prostora. Mađarska je svoje dvorište već ogradila. U bliskoj budućnosti možemo nešto slično očekivati i na hrvatskoj granici. Desetine hiljada izbjeglica ostaće zaglavljene kod postavljenih zapreka, dakle, na teritoriji Srbije i BiH-e. Tada će uslijediti spin kako je za „evropski put“ ovih zemalja dobro da privremeno prime i smjeste izbjeglice. Uslijediće finansijska i svaka druga pomoć i EU i bogatih arapskih zemalja, a mi ćemo dobiti nekoliko desetina (pa moguće i stotina) hiljada novih sugrađana.

Da je to tako kako predviđam najbolje ukazuje način na koji EU zaprečava dalje priticanje migranata. Ne postoje ni naznake zaprečavanja na najjužnijoj tački EU, odnosno na grčko-turskoj granici. Ukoliko se EU namjerava braniti od migranata onda bi logično bilo da to čini sa grčke teritorije. No, svjedoci smo da se ništa slično ne čini! Migratni se ciljno upuštaju na prostor Zapadnog Balkana, a zaprečavanje se izvodi na granicama Mađarske i Hrvatske (uskoro!). Treba biti krajnje naivan i vjerovati da se sve ovo događa slučajno, ili usljed nesnalaženja institucija Evropske Unije. Ništa tu nije „slučajno“! Evropa će svoju „humanost“ ispoljiti na teret Zapadnog Balkana, upravo onako kako to čini dvije i po decenije unazad!

Na kraju, kao vrhunac cinizma, moram otvoriti pitanje: šta će se dogoditi sa borcima Islamske Države? U narednom periodu možemo učekivati da džihadisti u značajnom broju počnu napuštati konfliktna područja. To se primarno odnosi na „naše“ balkanske borce. I na tom planu će Evropa pokazati svoje pravo lice. Konkretno, institucije EU-e potegnuće pitanja zagarantovanih „ljudskih prava“ dihadista i od nas tražiti da ih primimo nazad. Vrlo pragmatičan razlog postoji za takvo ponašanje. Za Zapad je mnogo jednostavnije rješenje vraćanje džihadista kućama, nego sa sa njima i dalje ratuju na prostoru za koji su zainteresovani. Interes Sjedinjenih Država i EU jeste da što brže i jeftinije zaposjednu bliskoistočna izvorišta prirodnog gasa, a to podrazumijeva eliminaciju mudžahedina sa tog prostora. Mnogo jednostavnije, brže i isplativije je takvima omogućiti povratak kućama, nego se sa njima „naganjivati“ oko postrojenja za eksploataciju. Koliko su moje ovakve procjene utemeljene, možda je najbolje da sud o tome donesemo za nekih pola godine!