JAVNI POZIV: Ispolji građansku hrabrost!

Ovim javnim pozivom apelujem na sve građane koji imaju određene probleme, ili mišljenje ili stavove o pojedinim dešavanjima u društvu da mi dostavljaju svoje tekstove ili sirove  materijale, kakve bih objavljivao na ovom blogu i medijima sa kojima imam uspostavljenu saradnju.

Mišljenja sam da naši građani znaju mnogo, a šta najbolje pokazuju kroz svoje komentare na određene tekstove i teme. Govorim o hiljadama i hiljadama onih koji imaju hrabrosti iznijeti svoj stav, svoje mišljenje, i to na način koji ih očigledno čini kredibilnim u pojedinim društvenim oblastima.

Takve hrabre i društveno odgovorne osobe želim da promovišem, odnosno da njihova mišljenja objelodanjujem u što većoj mjeri. Zato takve i pozivam da mi dostavljaju gotove tekstove ili "sirove materijale" kakve bih dalje promovisao.

Meni je sve jedno kad je forma u pitanju, pa čak i tehnička uređenost materijala obzirom da za maksimum pola sata mogu obraditi i opširan materijal (najbolje idu tekstovi veličine stranice i po Word-a).

Znači, to što nikada niste  objavljivali ili što ste po pitanju elementarne pismenosti malo "zarđali" nije prepreka da svoj stav ili mišljenje, odnosno neki problem, objelodanite. Da li ćete to činiti pod svojim imenom, pseudonimom ili anonimno i to je stav vašeg opredjeljenja.

Istovremeno, moram naglasiti kako preko bloga mogu objelodanjivati i vaše audio-video uratke, pa vas  pozivam da mi odgovaraju i takvi oblici komunikacije.

Moj cilj jeste da od građana "izvučem" mišljenja o našim zajedničkim problemima, ideje povodom istih, a posebice one ŽIVOTNE PRIČE o tome šta ih boli ili kako su oštećeni.Sve drugo je sekundarno.

Uostalom, već sam radio slične stvari tako što sam komentare ili dostavljene materijale objavljivao. Sad jedino želim proširiti bazu ovakvog oblika javnog djelovanja.

Dakle, svi koji mi žele dostaviti tekstove, materijale ili životne priče mogu to učiniti na adresu:

r.borislav1970@gmail.com ( r.borislav1970@gmail.com )

ZAJEDNO SMO JAČI I NAŠ GLAS DALJE DOPIRE! 

Cenić, Gligorić i Radovanović: Tri uzbunjivača malo jača

U razvijenom svijetu o poznatim uzbunjivačima snimaju filmove, pišu knjige, mediji ih maksimalno promovišu, a društvo ih cijeni. U Republici Srpskoj tek nekolicina odvažnih uzbunjivača trpe neviđene torture i nepravde, a niko da zapita – ZAŠTO?

Piše: Borislav Radovanović

Da se razumijemo nije uzbunjivač svako ko uzbunjuje javnost povodom određenih događanja ili ponašanja. Mogli bi u nekom širem smislu pod ovim pojmom podvesti političare, novinare, intelektualce i ine kritičare režima, ali bi tako brzo zapali u probleme preširokog tumačenja fenomena.

Dakle, u užem smislu uzbunjivači su osobe zaposlene u javnim institucijama ili drugim pravnim subjektima, koje internim i eksternim radnjama uzbunjivanja nastoje ukazati na štetne (najčešće nezakonite) pojave.

Posebna odlika onih najboljih uzbunjivača jeste njihova stručnost na bazi kakve prepoznaju sporna dešavanja, pronalaze dokaze, identifikuju činjenice i ino. U principu primarno usljeđuje interno uzbunjivanje unutar subjekta u kom je uzbunjivač zaposlen, a kad to ne urodi plodom slijedi eksterno uzbunjivanje u vidu obraćanja javnosti.

Elem, kakav je odnost režima spram uzbunjivača najbolje govori podatak da je Republika Srpska na evropskom kontinentu jedino društvo  koje nema nikakav propis o zaštiti lica koja uzbunjuju javnost. Na državnom nivou i u Federaciji BiH takvi zakoni su doneseni prije nekoliko godina, osnovane su nadležne agencije i građani dobijaju adekvatan oblik zaštite. U Srpskoj samo godinama lažu da će donijeti zakon, međutim, ova kriminalna oligarhija ga zasigurno donijeti neće. Sramota!

Unutar takvog terminološkog poimanja u Republici Srpskoj iole ozbiljnije uzbunjivače možemo prebrojati na prste jedne ruke. Za potrebe ovog teksta izdvajam tri najpoznatija, najangažovanija i po specijalnostima specifična uzbunjivača, i to: Svetlanu Cenić, Tihomira Gligorića i moju malenkost.

Šta novoga reći o gospođi Cenić? U pitanju je bivša ministrica finansija, bivša univerzitetska profesorica (prof dr), bivša... Dakle, poenta je na „bivša“, a zbog čega? Vidite, Svetlana Cenić je među prvima na bazi svojih kompetencija i iskustva prepoznala u kom (pogrešnom!) smijeru ide režim Milorada Dodika. I o tome javno progovorila!

Time je gospođa Cenić svakako postala jedan od prvih i po ovaj kriminalizovani režim najopasnijih uzbunjivača Srpske. Svojim javnim istupima isprovocirala je reakciju vladajuće klike. Kako sama tvrdi otjerali su je sa dva fakulteta gdje je radila kao profesor, „sasjekli“ joj izvore prihoda gdje su god mogli, izvrgli je lažnim optužbama, omalovažavali i maltretirali kako su znali i umjeli. Režim je pokazao svoje pravo lice, ali i ostatku društva odaslao „poruku“ kako će proći svi koji se drznu uzbunjivati javnost.

Sve te silne nedaće i nepravde nisu pokolebale našu Svetlanu, nego je upravo očvrsla, tako da preko decenije javno kritikuje svoje „protivnike“. Prosto, postala je heroina našeg doba i društva.

Sljedeći uzbunjivač kog sam odabrao je gospodin Tihomir Gligorić. Ponovo imamo uzbunjivača najviših mogućih kompetencija i sa ogromnim iskustvom u struci. Gligorićevi problemi nastaju, uprošteno gledano, onog trenutka kad polupismeni mesari i kontraverzni tajkuni traže da krši zakone i profesionalne standarde.

Kao vrstan profesionalac i odgovorno lice Geodetske uprave sasvim razumljivo Gligorić odbija zahtjeve nepismenih baraba. Ukoliko me sjećanje služi i gospodin Gligorić se prvo odlučio na interno uzbunjivanje i probleme je izložio najvišim zavaničnicima Srpske. Vjerovatno mu je već bilo poznata sprega vlasti i spornih tajkuna, ali se (kao i autor) pouzdao u snagu zakona, dokaza, činjenica i argumenara.

Elem, kako se pokazao kao kriminalno nepodoban za realizaciju teških pljački na štetu ovog društva Gligorić je prosto „šutnut“ sa pozicije. U stvari, po već oprobanom receptu oduzeli su mu zaposlenje i izvor egzistencije. Nakon toga izložili su ga medijskom linču, pa krivičnom progonu, degradiranju, nipodaštavanju...

Samo, izgleda da režim preduzima pogrešne metode. Baš kao i u slučaju gospođe Cenić, Tihomir Gligorić započinje sa eksternim/javnim uzbunjivanjem. Ma kako to posmatrali Gligorić je sve odvažniji, sve uporniji i po režim sve opasniji uzbunjivač, kog već nekoliko godina moraju trpiti.

Za kraj izdvojio sam i sopstvenu personu kao karakterističnog uzbunjivača u rangu Cenićeve i Gligorića. Na bazi čega? Prosto, moj „okršaj“ sa ovim režimom traje punu deceniju, a da ne govorim o tome da se prema meni režim nije libio ni pokušaja likvidacije. Da ne govorim o tome da su policajci u principu  „režimskesluge“, a nikako uzbunjivači ili zviždači.

Kao operativac, kad mi je povodom kriminalizacije i korupcije u strukturama policije „pukao film“, nekoliko godina pronalazio sam i procesuirao krivične predmete za koje sam znao da su u istima saučestvovali moji pretpostavljeni. Takvim postupcima jesam navukao na sebe bijes mnogih, ali sam istovremeno i identifikovao „uniformisane kriminalce“ i dokaze njihove kriminalizacije.

Zatim je uslijedilo interno uzbunjivanje prema institucijama nadležnim za kontrolu rada policije. Iskren da budem nisam ni očekivao adekvatne reakcije, ali sam pribavio dokaze (moja obraćanja) da sam odgovorne upoznao sa problemima.

Kad to nije dalo rezultata – obratio sam se javnosti. Objavio sam stotine tekstova, kolumni i feljtona, davao intervjue, prosljeđivao informacije i dokumente i ino. Sa druge strane režim je odreagovao kako sam prethodno pojasnio: uništavanjem karijere, ugrožavanjem egzistencije, lažima, manipulacijama, degradacijama, lažnim krivičnim prijavama i desetinama disciplinskih postupaka. Izložen sam progonu nezapamćenom čak i za ovdašnje prostore, inače poznate po tome.

No, režim izgleda da svojim metodama redovno proizvodi kontraproduktivne posljedice. Baš kao i kod gospođe Cenić ili gospodina Gligorića i kod mene ubjeđenja su sve čvršća. Sa ovom i ovakvom vlašću treba se beskompromisno obračunavati, ovakav sistem treba rušiti, a da bi tako nešto ostvarili  nužno je da građani spoznaju istinu.

Znači, naš cilj jeste širenje kolektivne spoznaje! Ne ide to jednostavno, niti lako, a ponekad mi se čini da je uzbunjivački kapacitet sve slabiji. Preko primjera nas troje režim ozbiljno „disciplinuje“ vaskoliko društvo, tako da ovde sve više dominira Omerta ili „zakon ćutanja“ – posebice unutar institucija. No, sa druge strane, hiljade poruka podrške naših građana, znanih i neznanih, kakve redovito dobijam, ukazuju da sam na pravom putu i da ne smijem odustati. U konačnici ovo društvo ne čine poslušnici i režimske sluge unutar institucija, nego njegovi građani!

DODIKOVE LAŽI

Po difoltu građani bi trebalo da vjeruju predsjedniku i upravo zato predsjednik ne bi trebao/smio bezobzirno lagati. Pojedine Dodikove laži, nebrojeno puta izgovorene da su gotovo pretvorene u „istinu“, ovaj tekst razobličava u potpunosti.

Piše: Borislav Radovanović

Koliko puta ste od Milorada Dodika čuli već otrcanu priču da su ga „SDS-ove vlasti“ optužile samo zato što je svojim ministrima kupio odijela? Čisto da se ministri ne bi „brukali pred svijetom“.

Sjećam se kad ga je Milomir Marić u emisiji „Ćirilica“ upitao da li je i on na taj način kupovao odijela. Dodik je to zanijekao tvrdeći da je on oduvijek imao para. Elem, i optužnica i presuda su saglasne: Dodik je po ovom osnovu, te preko „ministarskih dodataka“, sebi pribavio imovinsku korist u iznosu od 66 000 konvertibilnih maraka (KM).

Elem, laž je i da ga je procesuirala SDS-ova vlast. Činjenice su sljedeće: Glavna služba revizije Republike Srpske izvršila je reviziju rada vlade Milorada Dodika od 1998. do 2000. godine. Sve otkrivene nezakonitosti i nepravilnosti Služba revizije adekvatnim izvještajem dostavila je nadležnom/banjalučkom tužilaštvu.

Znači, to da je Milorad Dodik teško kršio zakone i propise utvrdio je NAJBOLJI i NAJPOŠTENIJI službenik institucija Republike Srpske – gospodin Boško Čeko! Nakon toga Čeko je izvršio svoju zakonsku obavezu i tužilaštvu predao dokaze Dodikovih marifetluka. Nema to, dakle, nikakve veze sa „političkim odmazdama“ kako to Dodik godinama lažno tvrdi.

Banjalučko tužilaštvo je po Čekinom izvještaju sprovelo istragu, te optužilo Dodika i ministra Novaka Kondića zbog višemilionskih nezakonitosti. Sud je potvrdio optužnicu i počelo je suđenje, no o tome na kraju teksta.

U čemu su se sastojale Dodikove zloupotrebe službenog položaja?

Optužnicom je terećen po 32 stavke pribavljanja protivpravne koristi sebi i drugima, ali sam zbog kapacitiranosti teksta izdvojio samo neke. Tačno je da je Dodik u dva navrata sebi i ministrima dodijelio po 1 500, te 3 000 KM za kupovinu odijela.

Međutim, ono šta je u bilo mnogo spornije jeste tzv. ministarski dodatak. Sopstvenom odlukom Dodikova vlada uvela je ovaj „pride dodatak“ na platu prvo u iznosu od 2 000, a potom i na 3 000 KM. Koliko me sjećanje služi tadašnja ministarska plata iznosila je nekih 700-800 KM, koliko su mjesečno primali i primarijusi medicine ili univerzitetski profesori. Proizilazi da su ministri svoja primanja nezakonito uvećavali 4-5 puta.

Elem, navedene nezakonitosti jesu oštetile budžet, a li je sve to sitnica u odnosu na troškove „kupovine lojalnosti“. Po samo njemu znanom nahođenju i izboru Dodik je za tadašnje (i današnje) prilike pojedincima dodjeljivao ogromne novčane iznose za „stambeno zbrinjavanje“.

U cilju uspostavljanja kontrole nad policijskim sistemom tako je tadašnjem ministru Sredoji Noviću dodijelio stan veličine 99 m2, Brani Pećancu iznos od 197 465 KM, „specijalcu“ Draganu Lukaču (današnjem ministru) 171 786 KM, Stojanu Župljaninu 184 512 KM i/ili „obavještajcu“ Sreti Aničiću 130 000 KM.

Sa druge strane, Dodik nije štedio ni kad je pravosuđe u pitanju, pa je prema sudijama najviših sudova dodijelio: Snežana Savić 200 845 KM ili Marko Arsović 60 000 maraka. Sredstav su dodjeljivana i drugim licima institucija: Suzić Nenad (178 200), Đaković Milenko (159 600), Dubravko Prstojević (50 000), Jagodi Nedić (145 428), Željku Rodiću (208 192), Miloradu Karaliću (179 000)...

Uglavnom, umjesto budžetom predviđenih 2 miliona Dodik je svojim kamaradima podijelio preko 3,5 miliona maraka, a sve kako bi ih „zbrinuo“. Sad, vidjeli ste iznose pa ih uporedite sa današnjim cijenama stambenih objekata. U najvećem broju slučajeva dobijeni iznosi dovoljni su za iznimno luksuznu kupovinu i uređenje stambenih objekata. No, vratimo se na cijene iz 1999.-2000. godine. Tada su ovi iznosi predstavljali pravo bogatstvo. Mnogi su tada mogli uz stan kupiti i poslovni prostor pride!

No, suđenje zbog opisanih krimena tek je lakrdija nezapamćena u savremenom svijetu. Primjera radi, Dodik se branio da su svi krimeni u stvari predstavljali odluke vlade. No, Glavna služba revizije utvrdila je da u dobrom dijelu slučajeva uopšte nije bilo zasjedanja vlade na dan kad se tvrdilo da je neka odluka donesena.

I nije trebala Dodiku nikakva sjednica obzirom da je na ceduljicama pisao ministru finansija Novaku Kondiću koliko da isplati navedenom licu, a ovaj je to samo prosljeđivao na blagajnu (prema presudi).

Skandalozno je kad se jedna vlada „brani“ tvrdnjama da je službenu dokumentaciju držala po podrumima u najlonskim kesama, zbog čega je „razumljivo“ da nema zapisnika sa sjednica. Zato su svjedoci, najbliži Dodikovi saradnici i oni koji su tokom njegove vladavine ponajviše „omastili brkove“, tvrdili kako se „sjećaju“ baš tih spornih sjednica čiji zapisnici nedostaju.

Možemo i dalje nabrajati ružne aspekte ove presude, ali je mnogo važnije izreći esenciju. Vidite, presuda je donesena pred kraj 2005. godine, znači kad je već svima bilo jasno da Dodik ponovo preuzima vlast. Pitanje je bilo samo: da li će vlast preuzeti mirnim putem ili ponavljanjem državnog udara (kao 1997.)?

Što se tiče navoda o ponovljanju državnog udara uskoro slijedi tekst o tim događanjima (vezano za pomenuto „kupovanje lojalnosti“ u policijskim strukturama). No, ovde moram otvoriti pitanje: odakle Dodiku novac da ga tako dijeli „i šakom i kapom“? Odgovor je vrlo jasan. Odmah po preuzimanju vlasti 1998. godine sa Madlen Olbrajt dogovorio je prvu tranšu američkih kredita i donacija u iznosu od 100 miliona dolara.

Kako sam to već opisivao u feljtonu „Bitka za Radovana“ (potražite feljton na Net-u) i drugim tekstovima Amerikanci su, normalno sa poznatim domaćim izdajnicima, tek 1997. godine okupirali do kraja Republiku Srpsku, a potom i formirali marionetsku vladu. Morali su „svoju vladu“ i novčano pomoći! No, suština takvog američkog ponašanja ogleda se u tada već uveliko započetim pripremama bombardovanja Srbije.

Znači, nije Dodik kupovao lojalnost pojedinaca samo zarad sopstvenih političkih interesa, nego kao NATO agent i u svrhu zločinačkog plana konačnog slamanja srpskog naroda sa obe strane Drine. Zato mi je važno objelodaniti ko je i koliko dobio „prljavih američkih dolara“ doniranih u svrhu uništavanja sopstvenog naroda.

Toliko za sada, uz podsjećanje kako je ovo tek „uvod“ u mnogo bolnije i teže teme...

ŠOKANTNO: Čekam da me zakolju!

Šokiran sam činjenicom da je počinilac napada na mene u policiji proveo manje vremena od mene/oštećenog ili svjedoka. Pušten je „ekspresno“ da dovrši ono šta mi je tokom napada zaprijetio – DA ĆE ME ZAKLATI!

Piše: Borislav Radovanović

Nakon 22 godine rada u policiji teško je da me neko može lagati. Tako se dogodilo da sam svoje kolege uhvatio u lažima povodom napada na mene.

Konkretno, tri dana lagali su mi kako „intenzivno traže“ Miloša Rakića, kako bi ga uhapsili zbog napada na mene. Odnosno krivičnih djela koje je počinio na moju štetu. I tačno je da je policija više puta dolazila pred Rakićev zaključani stan. Za to vrijeme Rakić se slobodno šetao ljubijskim ulicama, provodio po lokalnim kafićima i slično. Čak je tokom „bjekstva“ činio nova krivična djela šumske krađe!

E kad se „opario“ (naplatio pokradena drva) došao je u PU Prijedor, dao kratku izjavu i otišao – jer i u bavljenju kriminalom važi krilatica „vrijeme je novac“. Provjerio sam i neposredno utvrdio da Rakića niko nije ni pokušao uhapsiti, nego je radi saslušanja pozvan „k'o gospodin“, da dođe „kad uhvati vremena“.

Nakon uzimanja izjave inspektori su kontaktirali dežurnog tužioca koji je odlučio da „predmet ide u redovnu proceduru“. Znači, težak kriminalac i nasilnik u zadnjih tri mjeseca vrši čak dva bezobzirna napada na pripadnike PU Prijedor i postupajući tužilac tu ne nalazi osnova za predlaganje pritvora. Građani Ljubije pitaju se: šta tek oni mogu očekivati od ovog siledžije???

Godinama građani trpe kriminal pomenutog Rakića, baš kao i njegovog brata i strica, čiji zajednički kriminalni „opus“ prelazi nekoliko stotina krivičnih djela i kakvu poruku im šalju institucije? Da i dalje moraju trpiti!

Elem, ovde je problem što je Rakić, nakon  što me je dva puta udario, zaprijetio mi smrću. Konkretno, rekao je da će me zaklati! I kako da se nakon svega ponašam prilikom našeg nekog sljedećeg susreta?

Ovde moram apostrofirati da sam njegove udarce primao bez i najmanjeg pokušaja da se zaštitim. Naoko djeluje nenormalno, ali je doista bilo tako. Zašto se nisam branio ili (čak!) uzvratio udarce?

Vidite, nisam  se branio iz prostog razloga što bi pojedinci u PU Prijedor, a posebice načelnik Dalibor Ivanić, jedva dočekali takav „osnov“ da i mene prijave zbog tuče. Kao bivši specijalac i sportista naučen sam da primam udarce, ali sam i osposobljen da bez većeg napora prosječnog čovjeka savladam, pa čak i teško ozlijedim. No, ministar Lukač i načelnik Ivanić upravo tako nešto i očekuju. Njima bi to bio „dar sa neba“.

Ministar Dragan Lukač i načelnik PU Prijedor Dalibor Ivanić ne biraju sredstva da me uklone iz javnosti, a posebice nakon septembra prošle godine kad su me lažno optužili da sam prijetio Ivaniću. Sve teže od javnosti skrivaju informacije kakve ja uporno objelodanjujem i u tom pogledu odgovara im svaki vid moje eliminacije (pritvaranjem, fizičkom likvidacijom) ili bar zastrašivanja.

Moram priznati da im to u velikoj mjeri i uspijeva obzirom da je u Republici Srpskoj samo jedan novinar imao hrabrosti objaviti tekst o napadu na mene. Eto, novinara BLICa Nikolu Moraču nisu uspjeli zastrašiti, tako da u današnjem štampanom izdanju BLICa možete naći tekst o predmetnim dešavanjima.

I NAREDNIH DANA PRATITE ŠTAMPANA IZDANJA BLICa – jer ovaj medij neće prestati baviti se ovom temom. Da li će se i drugi mediji Srpske povesti za ovim profesionalnim primjerom ostaje da se vidi. Ili će, zastrašeni od ministra Lukača, i dalje pretvarati se „slijepima“!?

No, kako rekoh, moj problem sa Rakićem ostaje nerazjašnjen. To što su mu organi gonjenja omogućili da realizuje svoju prijetnju klanjem kod mene proizvodi dodatno podozrenje. Znači, sad „dižem gard“ i nemam namjeru trpiti napad kao prošlog puta. Prosto, moram braniti sopstveni život i bezbjednost moje porodice, bez obzira kako će to biti procesuirano i kvalifikovano.

Znači, već sam (u prvom tekstu) napisao da je ministar Dragan Lukač direktno odgovoran za moje eventualno stradanje. Sad to moram proširiti i na druga lica i okolnosti. Obzirom da mu se policija ponaša kako sam prednje opisao ministar Lukač me primorava na posebne mjere samozaštite. To znači da ću ministra prozvati i za slučajeve nekih novih sukoba ili ugrožavanja, kad eventualno ja nekoga ozlijedim.

No, za kraj ono najvažnije: opisana dešavanja samo učvršćuju moju volju da se sa ministrom Draganom Lukačem „obračunam“ upravo onako kako je i zaslužio. Materijala imam na pretek i svakim danom ću objelodanjivati sve više informacija i dokaza prema kojima njemu nikako nije mjesto na poziciji ministra policije. Kad procijenim „pravi trenutak“ uslijediće i organizovanje protesta sa zahtjevom za njegovom smjenom.

Dakle, pratite „zabranjenog analitičara“ i dalje...

Zašto MUP RS prikriva napad na svog službenika???

Pregledao sam zvanični sajt MUP-a RS-e i zaprepastio se: čak ni u dnevnom biltenu događaja ne pominje se da je napadnuto službeno lice PU Prijedor, odnosno ja. Zato ne iznenađuje što se kriminalac koji me je napao provodi po ljubijskim kafićima, a „zvanično“ je u bjekstvu.

Piše: Borislav Radovanović

Dovoljno je otvoriti zvanični sajt MUP-a RS-e i nedvosmisleno utvrditi da u dnevnom biltenu, saopštenjima i novostima nema ni slova o tome da je prije tri dana dogodio se brutalan napad na službeno lice ministarstva. Konkretno počinjeno su krivična djela „ugrožavanja sigurnosti“ iz stava 2. (prema službenom licu) i „tjelesna povreda“, međutim, „zvanično“ nije se dogodilo ništa. Kako je to moguće?

Moguće je kad kriminalci napadaju UZBUNJIVAČA koji godinama ukazuje na težak kriminal i korupciju u strukturama policije. Bez obzira što je Republika Srpska jedino društvo u Evropi bez propisa o zaštiti uzbunjivača ja imam pravo na takav status po osnovu međunarodnih konvencija implementiranih u Ustav BiH.

Kad ukazujete na spregu organizovanog kriminala i policije, kako ja to godinama činim, onda sasvim očekivano padate u „nemilost“ ministra Dragana Lukača i njegovih podanika poput Dalibora Ivanića (načelnika PU Prijedor). Onda morate računati sa tim da vas kao „glinenog goluba“ može napadati kako ko hoće i to upravo pod okriljem vrha policije.

Znači, evo treći dan protiče od famoznog napada na mene, a od MUP-a RS-e ni „slova“, ni muka o tome. Pritom, na svom blogu objavio sam dva teksta o tome (15-20 hiljada pregleda), te nekoliko medija obavijestio o tome.

I „Slobodna Bosna“ je odreagovala prenošenjem prvog teksta, baš kako sam i očekivao jer je ovaj medij i ranije pisao o mojoj borbi protiv kriminala u policiji. Još nekoliko medija u Federaciji BiH je prenijelo taj tekst i to je sve. U Republici Srpskoj ni riječi, ni slova!

U redu, računao sam možda „naši“ mediji čekaju zvanično saopštenje MUP-a, pa će onda reagovati, a onda me je zaprepastila činjenica da saopštenja nema. Elem, moram pomenuti kako u medijskom svijetu Srpske postoje i drugačiji primjeri. Novinar Blic-a Nikola Morača je pročitao moje tekstove i kontaktirao me telefonom. U sutrašnjem broju Blic-a možete naći njegov tekst.

Ovde moram podsjetiti da je upravo novinar Nikola Morača prvi objavio tekst o mom svojevremenom štrajku glađu. Prvi se usudio napisati da policijski inspektor štrajkuje glađu zbog kriminala i korupcije u policiji. Samo, zar se medijska zajednica Srpske svela samo na jednog hrabrog novinara? To je doista poražavajuće!

Dakle, MUP od javnosti skriva napad na svog službenika, ali to nije ono najgore šta moju porodicu i mene zabrinjava.

Moj napadač, Miloš Rakić iz Ljubije, registrovani kriminalac i nasilnik prema tvrdnjama odgovornih u PU Prijedor nalazi se u bjekstvu. Sa druge strane građani mi javljaju da ga viđaju na ulici, u lokalnim kafićima i slično. Ovde se moram zapitati da li policija uopšte traži tog huligana?

Vidite, nedavno je isti taj kriminalac (dobro poznat policiji) vozilom nasrnuo na jednog kolegu iz PU Prijedor, jurio ga od Ljubije do Prijedora, više puta svojim vozilom udarao u njegovo, te ukupno počinio čak tri krivična djela. Prijavljen je tužilaštvu, ali je nadležni tužilac odlučio da ne stavlja prijedlog za određivanje pritvora. Da budem iskren ne bi me iznenadilo da ni u mom slučaju ne dođe do njegovog pritvaranja jer su policajci u Republici Srpskoj „niža bića“. Čak su i psi lutalice bolje zaštićeni!

Doduše, ovde se moram ograditi: pitanje je da li će policija ovaj slučaj i prijaviti tužilaštvo pošto se prema zvaničnim informacijama nije ni dogodio, odnosno da li će ikada uhvatiti počinioca pošto očigledno borave u različitim kafićima?

Elem, moram po ko zna koji put podsjetiti na 29. septembar prošle godine kad sam ja navodno „ugrozio sigurnost“ načelnika Dalibora Ivanića. Tad su uslijedila i hitna hapšenja, i procesuiranja, i disciplinsko gonjenje, i.... Vezano za taj izmišljeni/nepostojeći/montirani slučaj izdato je saopštenje „na dvije strane“. Okvalifikovan sam kao politički disident, luđak, anarhista i šta znam kako već ne. MUP je u svom saopštenju iznijelo toliko neistina da bi se neko trebao bar postiditi (npr. ministar). No, pošto u ovoj instituciji stida nema odavno, potrudiću se da bar neko odgovara za ono šta smo porodica i ja tada pretrpili.

Poslije takvog „poziva na progon“ uopšte me ne čudi da me kriminalci napadaju kao prije tri dana. Pritom, tadašnje saopštenje policije prenijelo je nekoliko desetina medija čime su podspiješili „lov na vještice“, a sad kad je napadnut uzbunjivač, osvjedočeni profesionalac i pošten čovjek – nigdje ni slova. No, to je stvarnost na koju smo osuđeni...

Nisam mogao gaziti po leševima

U ovom tekstu pokušaću objasniti zbog čega je vrh MUP-a RS-e odabrao upravo mene kao primjer preko kog „disciplinuju“ ostale zaposlene. Razlog tome je što sam, umjesto visoke i dobro plaćene funkcije, odabrao neselektivnu borbu protiv kriminala – pa i kad to podrazumijeva zločine vlasti i moćnika.

Piše: Borislav Radovanović

Godine prolaze i, sasvim prirodno, ljudi zaboravljaju stavri kakve ih lično ne dotiču. Takva pojava u mom slučaju ima specifičan i poseban značaj, pa moram javnost podsjetiti na neke važne činjenice.

Da ne bi bilo kakve zabune apostrofiram: upravo u ovom režimu mogao sam obavljati jednu od vrlo visokih funkcija, zarađivati preko 2 500 maraka i imati popriličan kapital. Umjesto toga suspendovan sam, pred otkazom, fizički ozbiljno ugrožen i prepušten „sudbini“. Zašto?

Vidite, u nekom trenutku doveden sam do „izbora“ da bukvalno gazim po leševima nevinih građana, ili alternative u vidu napredovanja, pozicioniranja na položajima koji čine stub režima. Elem, kao kriminalista po obrazovanju i ubjeđenju (kriminalistika je humanistička nauka) odbio sam „okrenuti glavu“ od teških stradanja i stravičnog kriminala. Čak, upravo suprotno – iskoristi sam svoja stručna znanja i ovlaštenja da pokušam krivce dovesti pred lice pravde.

Šta se tačno dogodilo?

Moja najveća životna greška bila je što nisam odmah shvatio da smjena vlasti iz 2006. godine suštinski mijenja kompletan sistem bezbjednosti Srpske. Bio sam na vrhuncu profesionalne moći i znanja, radio najzahtjevnije slučajeve i VJEROVAO (pogrešno!) da je zakon iznad svega. Ni u primisli nisam mogao vjerovati da može uslijediti ono šta smo kasnije svi zajedno iskusili.

Iole upoznati sa prijedorskim dešavanjima znaju da je u tom gradu svojevremeno 10-ak građana počinilo samoubistva nakon teških zlostavljanja lokalnih zelenaša. Što je najgore i nekoliko pripadnika policije (obično na funkciji) ušlo je u ovu profitabilnu „djelatnost“. Čak nisu ni mnogo krili utjerivanje dugova, reketiranje i teške zloupotrebe položaja.

Kao profesionalac odlučio sam pozabaviti se ovim problemom – kao i nebrojeno puta ranije. Nakon nekoliko sastanaka i konsultacija odlučeno je da se provede ozbiljna istraga i to sa najvišeg nivoa, tadašnje Jedinice za posebne istrage. Tadašnji direktor policije Uroš Pena i načelnik Uprave kriminalističke policije Gojko Vasić lično su naredili započinjanje službenih aktivnosti.

I doista zaduženi akteri započeli su sa radom, pa tako i ja kao svojevrsni „vezni igrač“. Trebalo je da na terenu komuniciram sa onim najtežim žrtvama zelenašenja, da provjerim ko je voljan prijaviti i svjedočiti o zločinima koje su pretrpili, te da takve „prosljeđujem“ u Banjaluku radi davanja izjava i pribavljanja drugih dokaza. I istraga je krenula više nego zadovoljavajuće obzirom da su stotine pojedinaca teško postradale od lokalnih zelenaša, pa uključujući i one „uniformisane“.

Međutim, u jednom trenutku dolazi do otkrivanja ovih ipak tajnih operacija. Konkretno: jedan istražilac Specijalnog tužilaštva (Mile Dobrijević, današnji pomoćnik načelnika PU Prijedor) pobojao se svoje odgovornosti za raniji mito i korupciju, pa je „metama“ istrage prenio šta se događa.

Samo po sebi to ne bi bilo problematično (dešavalo se i ranije), ali je ovoga puta „politika umiješala prste“. Inkriminisane pripadnike policije i njihove zelenaške kompanjone lično je zaštitio Miloš Čubrilović – Čubri. Na taj čin Uroš Pena i Gojko Vasić „profesionalno“ su se načinili „slijepima i gluvima“, a mene prepustili „sudbini“.

Da bi se istraga spriječila bilo je nužno eliminisati „veznog igrača“, odnosno mene, obzirom da je Jedinica za posebne istrage bez mene vrlo teško funkcionisala na njima nepoznatom prijedorskom terenu. Istine radi, Jedinica (na čelu sa Vladom Jovanićem) pokušavala je mjesecima poslije toga da u nemogućim uslovima okonča započeto. No, znamo da je i kako vrh MUP-a eliminisao i načelnika Jovanića i ovu Jedinicu.

Tadašnji glavni tužilac Okružnog tužilaštva banjalučkog Vitomir Soldat mjesecima je povodom ove istrage tražio sastanak sa Penom i Vasićem, ali su to ovi uporno izbjegavali. Na kraju je Gojko Vasić od tužilaštva sakrio ključne dokaze policijskih zloupotreba u funkciji organizovanog kriminala i zato ga ja godinama prozivam. Nebrojeno puta sam napisao da mu je mjesto u KPZ Tunjice.

Dvadeset (20) smrtno stradalih građana Prijedora, malo li je?

Na vrhuncu sukoba između mene i kriminalizovanih struktura MUP-a dolazi do smrtnih stradanja mladih djevojaka Gordane Milosavljević i Doris Bajilo. Bitange, moram ih tako nazvati, ove slučajeve procesuirale su kao utapanja i nestale osobe, a sa druge strane kolegama i meni branili su da dokazujemo kako su u pitanju teška ubistva. Onda se sve to povezuje sa ubistvima Irene Predojević, Predraga Vrbana i Senada Kanurića, pa prijedorske starice Dušanke Stanković i tako redom do izbuđenog samoubistva osumnjičenog Rade Radinovića.

Uglavnom, i ovde povezujem 10-ak smrtnih stradanja građana, šta sa suicidima zbog zelenašenja udvostručava broj stradalnika u čiju zaštitu sam kao profesionalac stao. Kad sam iscrpio sve policijske i pravosudne mehanizme obratio sam se organima nadležnim za kontrolu rada policije. Predsjednika Dodika i njegovu vladu niti najmanje nije zanimalo zbog čega je smrtno stradalo preko dvadeset naših (su)građana, tako da su moju predstavku jednostavno ignorisali.

Elem, tadašnji predsjednik parlamentarnog Odbora za bezbjednost Nenad Stevandić mi je obećao kako će se taj problem naći na sjednici odbora. Obećao i slagao! Danas pratim medijske natpise o njegovoj ličnoj umiješanosti u ubistva, pa se sam čudim od koga sam očekivao „pravdu“ za nevine žrtve.

Nakon što sam iscrpio i ovaj mehanizam društvene kontrole odlučio sam uključiti građane kao zakonsko tijelo nadležno za kontrolu rada policije. Odlučio sam javno progovoriti o opisanim problemima. Odlučio sam postati uzbunjivač!

I evo četvrtu godinu uzbunjujem javnost oko teških oblika organizovanog kriminala i korupcije, šta tekstovima, a šta javnim istupima i protestima. Samo po sebi to ne bi bilo problem da, kako rekoh, svojevremeno nisam pripadao „kolu“ koje danas vodi ministarstvo policije. Sve ih poznajem još dok su bili inspektori ili kojekakvi šefići, dok sa druge strane njima su odlično poznate moje sposobnosti i stručno znanje. Zato me se i plaše, zato i ovako reaguju prema meni.

Za proteklih 10 godina, od kad sam se sukobio sa ovim režimom, nemam predstavu kakve traume smo preživjeli porodica i ja. Najteže mi je što mojih troje djece ispaštaju „grijehe“ svog oca. Međutim, upravo kao roditelj, humanista i rodoljub – kako da gazim po leševima nevinih žrtava? Kakav bih time primjer dao svojoj djeci?

Današnji MUP funkcioniše po principima južnoameričkih gangova: pojedinac prvo mora ubiti policajca kako bi dokazao lojalnost. Analogno, pogledajte rukovodne strukture npr. PU Prijedor. Gotovo da nema rukovodioca o čijim kriminalnim radnjama MUP nema dokaze, čime ih drže pod kontrolom. Ostatak čine oni sa nedovoljnim ili sumnjivim obrazovanjem i profesionalnim znanjem. Dakle, nije važno šta i kako rade policijski rukovodioci, nego je fokus na tome da budu pod kontrolom vrha.

Mnogi mi kažu da se „moram uklopiti u sistem“ i uvijek odgovaram protivpitanjem: „Kako?!“. Jednostavno, ja nisam kriminalac, niti to želim biti. I kako onda da se „uklopim“ u ovako kriminalizovan sistem? Kako da gazim po leševima? Na takve stvari nisam spreman i radije ću i dalje nositi „svoj krst“ – kako sam i navikao...

Suspendovan sam, pretučen i prepušten „sudbini“

Ukoliko mene ili porodicu na narednom periodu zadesi kakvo „stradanje“, da se jasno zna, direktnu odgovornost snosi ministar policije Dragan Lukač!

Piše: Borislav Radovanović

Jutros posmatram svoju porodicu i promišljam kako ih zaštititi. Najnužnije smo spakovali i spremni smo za hitan bijeg, baš kao i avgusta 1991. u Hrvatskoj. Samo, ovoga puta moram bježati iz Republike Srpske u čije stvaranje sam uložio više od polovine svog života. Zašto?

Jučerašnji dan je razriješio dilemu koju sam otvorio u nedavnom tekstu. Ministar Dragan Lukač se jasno pozicionirao na stranu organizovanog kriminala i korupcije i tu više nema dilema. Međutim, to je valjda procijenjeno kao nedovoljno „upozorenje“ pa sam uveče i pretučen od strane jednog lokalnog kriminalca.

Negdje oko 14 časova juče uručeno mi je rješenje o suspenziji koje je ministar lično potpisao. Procedura kratka i jasna: potpiši, predaj službenu legitimaciju i „marš“ (!) iz zgrade PU Prijedor.

U obrazložeju ministar navodi da sam 29.09.2016. izvršio „ugrožavanje sigurnosti“ načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića, da sam zbog toga krivično i disciplinski procesuiran – šta je „osnov“ ovakve odluke. I „ptice na grani“ znaju da nisam ugrozio nikog, odnosno da nisam počinio apsolutno nikakav delikt, nego samo branio porodicu od policijskog maltretiranja i svoja prava.

Ponavljam, tokom protesta tog dana načelnik Ivanić i komandir PS Prijedor 1 Goran Lazić neredili su policiji da protivpravno uđu  moj posjed i maltretiraju mi prorodicu. Sve šta sam ja učinio jeste da sam pokucao na vrata načelnika u namjeri da ga upitam zašto to čini. Međutim, fizički sam nezakonito napadnut od strane njegovog pratioca Danka Karanovića. Kada sam pozvao dežurnog tužioca i događaj prijavio, nije im bilo druge nego da izmisle kako je nenaoružani „nindža“ (ja) ugrozio sigurnost desetak „do zuba“ naoružanih policajaca. Da nije tragično, bilo bi upravo smiješno!

Elem, Lukačov problem je u tome što MUP RS već nekih pola godine skriva moju izjavu u kakvoj sam iznio svoja saznanja o sprezi sa organizovanim kriminalom i teškom korupcijom prijedorskih načelnika Vojislava Pelkića i Dalibora Ivanića, a sve pod patronatom ministra Lukača. Narednih dana od ministra ću zatražiti pismeni odgovor da li je ta izjava proslijeđena tužilaštvu (kako to zakon nalaže), te koje su službene radnje preduzete po istoj.

Znam ja da izjava „sakuplja prašinu“, ali hoću da mi ministar objasni da li je to tako samo zbog činjenice što i njega lično dovodim u vezu sa međunarodnim organizovanim kriminalom. Znači, priča neće ići po zamislima Lukača i Ivanića o nekakvom izmišljenom napadu na „jadnog“ načelnika, nego ćemo se ozbiljno pozabaviti problemima organizovanog kriminala i teške korupcije. Ali, o tom potom!

Zašto sam mučki pretučen?

Znate onaj osjećaj „kad dan krene naopako“. Tako se i meni juče oko 22 časa dogodilo da sam na ulici (dok sam čekao suprugu) napadnut od strane meni nepoznatog muškarca. Tek kasnije sam doznao da je u pitanju lokalni kriminalac! Napadnut sam mučki, iznenada i s leđa, zadobio sam dva udarca u glavu, prijetnje ubistvom/klanjem, te psovanje „srpske majke“ (???). Nemam predstavu zbog čega sam napadnut, a jedino šta sam uspio shvatiti da je napad vezan za moj rad u policiji.

Do momenta pisanja ovog teksta počinilac napada još uvijek je u bjekstvu, tako da sam ozbiljno zabrinut za bezbjednost svoje porodice i sebe. Elem, ovde je zanimljivo da policija ovaj napad kvalifikuje identično kao i moj izmišljeni/montirani napad na načelnika Ivanića. Samo je razlika u postupcima policije bitno različita.

Kad sam ja navodno napao Ivanića strkalo se 10-ak rukovodilaca i policajaca, odmah sam uhapšen i da nisam zatražio medicinsku pomoć pitanje je kako bih se to završilo. No, kad sam ja zaista napadnut na licu mjesta nije izvršen uviđaj (nikog nisu zanimali tragovi krvarenja, fotografisanje povreda), upućen sam da medicinslku pomoć tražim sam (šta sam i učinio), a istražne radnje su odgođene do poslije vikenda (zar da se nadležni vikendom „zamaraju“ mojom ugroženošću?).

Elem, jutros u medijima nema ni slova o ovom događaju. Kada sam ja navodno napao Ivanića MUP je izdao opširno saopštenje bazirano na teškim lažima i manipulacijama. Slagali su da sam na sebi nosio natpis „OVO JE LOGOR“ kako bi događaju dali politički kontekst.

Pa su sramno naveli da sam dva puta liječen „na prijedorskoj neuropsihijatriji“ (u životu nisam ni pregledan od strane neuropsihijatra!). Istina je da su načelnici Pelkić i Ivanić u dva navrata tražili vanrednu kontrolu radne sposobnosti, čiji je vrhunac odnosio se na kliničko ispitivanje. Po zahtjevu poslodavca sam prvi put u Odjeljenju prijedorske psihijatrije proveo 16 dana NA ISPITIVANJU, a u konačnici je zaključeno da sam sposoban za inspektorske poslove. Jedino šta je medicinski utvrđeno jeste da sam osoba „izuzetno visoke inteligencije“ i ništa više.

Međutim, i pored takvog prvog nalaza Dalibor Ivanić nakon samo par mjeseci  traži  novu provjeru. To je podrazumijevalo ponovni 16-odnevni boravak u banjalučkoj psihijatrijskoj bolnici. Elem, problem je što sam u oba slučaja prinudno upućivan na bolovanje i što mi je plata umanjivana za 30%. Kroz te dvije godine finansijski sam iscrpljen do nivoa da mi je porodica bukvalno gladovala.

Kad sam shvatio da više nema smisla boriti se zatražio sam od ministra Lukača promjenu radnog mjesta, šta je ovaj jedva dočekao i udaljio me iz kriminalističke policije. Znači, stvarna istina jeste da sam po prvi put bolnički liječen na prijedorskoj psihijatriji nakon trauma kakve su mojoj porodici i meni nanijeli Lukač i Ivanić septembra prošle godine, a navodi MUP-a su teške laži.

U istom saopštenju navedeno je i kako ja konstantno širim laži (koje???) o nosiocima izvrše i zakonodavne vlasti Srpske. Dakle okarakterisan sam kao „neprijatelj“ Srpske, kao antisocijalna osoba i politički disident. Ukupno, ovim saopštenjem MUP je „žigosao“ me kao neprijatelja, luđaka, anarhistu i šta već.

Time je jasno svakoj budali stavljeno do znanja kako je upravo „poželjno ponašanje“ napadati me, jer tako se „štiti“ Srpska, a istovremeno čini „usluga“ ministru i čelnicima policije. I sad bih se ja trebao zapitati zašto me lokalni kriminalci napadaju bez razloga (kao sinoć)!?

O mom navodom napadu na Ivanića pisano je na preko stotinu medija u zemlji i okruženju, a sad ni riječ! U maloj sredini (prijedorskoj) ova vijest će već danas biti opštepoznata, a MUP ćuti. Valjda je i to neki signal da su napadi na mene „dozvoljeni“ i čak poželjni, dobrodošli.

Lukač je opasan čovjek!!!

No, ključni problem moje bezbjednosti čine tek buduća dešavanja. Najavio sam da ću procesuirati i ministra i sve odgovorne za sporna dešavanja iz septembra prošle godine. Samo, da bih to kvalitetno dokazno potkrijepio moram potegnuti i određene skrivene dokaze, pomenuti neke mnogo opasne kriminalce i ekstremno težak kriminal.

To se svakako neće dopasti ni Lukaču, a bogami ni ovom režimu. To na šta je Lukač spreman dobro znam još iz vremena rata. Koliko mu malo znači ljudski život znam iz njegovih „presuda po kratkom postupku“. Potom, objavio sam to, znam i kako je spreman na radnje novoa državnog udara kao u slučaju 10. septembra 1997. godine. Samo nisam objelodanio koliko novca je dobio za taj izdajnički čin, od koga i pod kojim okolnostima. Uskoro ću i to objaviti! Znam podosta i o njegovim vezama unutar kriminalnih struktura.

Uglavnom, Lukač je vrlo opasan čovjek i od njega se moram ozbiljno čuvati. Zato se i premišljam da svojih troje djece dignem iz škole, te da porodicu sklonim na sigurno. Suština je u tome da nemam namjeru prekinuti ovu borbu i povući se, bez obzira na svijest koliko me to životno ugrožava. Upravo zato u slučaju kakvog stradanja unaprijed „upirem prstom“ u ministra Lukača kao direktnog krivca, a u međuvremenu sam se pobrinuo i da pribavim konkretne dokaze njegove odgovornosti.

Na kraju, podsjećam na riječi koje sam na početku svoje agonije davne 2007. godine izrekao čelnicima MUP-a (pismeno, imam i dokaz toga): „Meni kriminalci neće komandovati!“. Od tog stava nisam odstupio ni nakon pokušaja likvidacije, ni nakon nezapamćenog progona, ni nakon desetina smrtnih stradanja nevinih građana Srpske na čiju stranu sam kao profesionalac stao. Ne odustajem ni danas!