Nisam mogao gaziti po leševima

U ovom tekstu pokušaću objasniti zbog čega je vrh MUP-a RS-e odabrao upravo mene kao primjer preko kog „disciplinuju“ ostale zaposlene. Razlog tome je što sam, umjesto visoke i dobro plaćene funkcije, odabrao neselektivnu borbu protiv kriminala – pa i kad to podrazumijeva zločine vlasti i moćnika.

Piše: Borislav Radovanović

Godine prolaze i, sasvim prirodno, ljudi zaboravljaju stavri kakve ih lično ne dotiču. Takva pojava u mom slučaju ima specifičan i poseban značaj, pa moram javnost podsjetiti na neke važne činjenice.

Da ne bi bilo kakve zabune apostrofiram: upravo u ovom režimu mogao sam obavljati jednu od vrlo visokih funkcija, zarađivati preko 2 500 maraka i imati popriličan kapital. Umjesto toga suspendovan sam, pred otkazom, fizički ozbiljno ugrožen i prepušten „sudbini“. Zašto?

Vidite, u nekom trenutku doveden sam do „izbora“ da bukvalno gazim po leševima nevinih građana, ili alternative u vidu napredovanja, pozicioniranja na položajima koji čine stub režima. Elem, kao kriminalista po obrazovanju i ubjeđenju (kriminalistika je humanistička nauka) odbio sam „okrenuti glavu“ od teških stradanja i stravičnog kriminala. Čak, upravo suprotno – iskoristi sam svoja stručna znanja i ovlaštenja da pokušam krivce dovesti pred lice pravde.

Šta se tačno dogodilo?

Moja najveća životna greška bila je što nisam odmah shvatio da smjena vlasti iz 2006. godine suštinski mijenja kompletan sistem bezbjednosti Srpske. Bio sam na vrhuncu profesionalne moći i znanja, radio najzahtjevnije slučajeve i VJEROVAO (pogrešno!) da je zakon iznad svega. Ni u primisli nisam mogao vjerovati da može uslijediti ono šta smo kasnije svi zajedno iskusili.

Iole upoznati sa prijedorskim dešavanjima znaju da je u tom gradu svojevremeno 10-ak građana počinilo samoubistva nakon teških zlostavljanja lokalnih zelenaša. Što je najgore i nekoliko pripadnika policije (obično na funkciji) ušlo je u ovu profitabilnu „djelatnost“. Čak nisu ni mnogo krili utjerivanje dugova, reketiranje i teške zloupotrebe položaja.

Kao profesionalac odlučio sam pozabaviti se ovim problemom – kao i nebrojeno puta ranije. Nakon nekoliko sastanaka i konsultacija odlučeno je da se provede ozbiljna istraga i to sa najvišeg nivoa, tadašnje Jedinice za posebne istrage. Tadašnji direktor policije Uroš Pena i načelnik Uprave kriminalističke policije Gojko Vasić lično su naredili započinjanje službenih aktivnosti.

I doista zaduženi akteri započeli su sa radom, pa tako i ja kao svojevrsni „vezni igrač“. Trebalo je da na terenu komuniciram sa onim najtežim žrtvama zelenašenja, da provjerim ko je voljan prijaviti i svjedočiti o zločinima koje su pretrpili, te da takve „prosljeđujem“ u Banjaluku radi davanja izjava i pribavljanja drugih dokaza. I istraga je krenula više nego zadovoljavajuće obzirom da su stotine pojedinaca teško postradale od lokalnih zelenaša, pa uključujući i one „uniformisane“.

Međutim, u jednom trenutku dolazi do otkrivanja ovih ipak tajnih operacija. Konkretno: jedan istražilac Specijalnog tužilaštva (Mile Dobrijević, današnji pomoćnik načelnika PU Prijedor) pobojao se svoje odgovornosti za raniji mito i korupciju, pa je „metama“ istrage prenio šta se događa.

Samo po sebi to ne bi bilo problematično (dešavalo se i ranije), ali je ovoga puta „politika umiješala prste“. Inkriminisane pripadnike policije i njihove zelenaške kompanjone lično je zaštitio Miloš Čubrilović – Čubri. Na taj čin Uroš Pena i Gojko Vasić „profesionalno“ su se načinili „slijepima i gluvima“, a mene prepustili „sudbini“.

Da bi se istraga spriječila bilo je nužno eliminisati „veznog igrača“, odnosno mene, obzirom da je Jedinica za posebne istrage bez mene vrlo teško funkcionisala na njima nepoznatom prijedorskom terenu. Istine radi, Jedinica (na čelu sa Vladom Jovanićem) pokušavala je mjesecima poslije toga da u nemogućim uslovima okonča započeto. No, znamo da je i kako vrh MUP-a eliminisao i načelnika Jovanića i ovu Jedinicu.

Tadašnji glavni tužilac Okružnog tužilaštva banjalučkog Vitomir Soldat mjesecima je povodom ove istrage tražio sastanak sa Penom i Vasićem, ali su to ovi uporno izbjegavali. Na kraju je Gojko Vasić od tužilaštva sakrio ključne dokaze policijskih zloupotreba u funkciji organizovanog kriminala i zato ga ja godinama prozivam. Nebrojeno puta sam napisao da mu je mjesto u KPZ Tunjice.

Dvadeset (20) smrtno stradalih građana Prijedora, malo li je?

Na vrhuncu sukoba između mene i kriminalizovanih struktura MUP-a dolazi do smrtnih stradanja mladih djevojaka Gordane Milosavljević i Doris Bajilo. Bitange, moram ih tako nazvati, ove slučajeve procesuirale su kao utapanja i nestale osobe, a sa druge strane kolegama i meni branili su da dokazujemo kako su u pitanju teška ubistva. Onda se sve to povezuje sa ubistvima Irene Predojević, Predraga Vrbana i Senada Kanurića, pa prijedorske starice Dušanke Stanković i tako redom do izbuđenog samoubistva osumnjičenog Rade Radinovića.

Uglavnom, i ovde povezujem 10-ak smrtnih stradanja građana, šta sa suicidima zbog zelenašenja udvostručava broj stradalnika u čiju zaštitu sam kao profesionalac stao. Kad sam iscrpio sve policijske i pravosudne mehanizme obratio sam se organima nadležnim za kontrolu rada policije. Predsjednika Dodika i njegovu vladu niti najmanje nije zanimalo zbog čega je smrtno stradalo preko dvadeset naših (su)građana, tako da su moju predstavku jednostavno ignorisali.

Elem, tadašnji predsjednik parlamentarnog Odbora za bezbjednost Nenad Stevandić mi je obećao kako će se taj problem naći na sjednici odbora. Obećao i slagao! Danas pratim medijske natpise o njegovoj ličnoj umiješanosti u ubistva, pa se sam čudim od koga sam očekivao „pravdu“ za nevine žrtve.

Nakon što sam iscrpio i ovaj mehanizam društvene kontrole odlučio sam uključiti građane kao zakonsko tijelo nadležno za kontrolu rada policije. Odlučio sam javno progovoriti o opisanim problemima. Odlučio sam postati uzbunjivač!

I evo četvrtu godinu uzbunjujem javnost oko teških oblika organizovanog kriminala i korupcije, šta tekstovima, a šta javnim istupima i protestima. Samo po sebi to ne bi bilo problem da, kako rekoh, svojevremeno nisam pripadao „kolu“ koje danas vodi ministarstvo policije. Sve ih poznajem još dok su bili inspektori ili kojekakvi šefići, dok sa druge strane njima su odlično poznate moje sposobnosti i stručno znanje. Zato me se i plaše, zato i ovako reaguju prema meni.

Za proteklih 10 godina, od kad sam se sukobio sa ovim režimom, nemam predstavu kakve traume smo preživjeli porodica i ja. Najteže mi je što mojih troje djece ispaštaju „grijehe“ svog oca. Međutim, upravo kao roditelj, humanista i rodoljub – kako da gazim po leševima nevinih žrtava? Kakav bih time primjer dao svojoj djeci?

Današnji MUP funkcioniše po principima južnoameričkih gangova: pojedinac prvo mora ubiti policajca kako bi dokazao lojalnost. Analogno, pogledajte rukovodne strukture npr. PU Prijedor. Gotovo da nema rukovodioca o čijim kriminalnim radnjama MUP nema dokaze, čime ih drže pod kontrolom. Ostatak čine oni sa nedovoljnim ili sumnjivim obrazovanjem i profesionalnim znanjem. Dakle, nije važno šta i kako rade policijski rukovodioci, nego je fokus na tome da budu pod kontrolom vrha.

Mnogi mi kažu da se „moram uklopiti u sistem“ i uvijek odgovaram protivpitanjem: „Kako?!“. Jednostavno, ja nisam kriminalac, niti to želim biti. I kako onda da se „uklopim“ u ovako kriminalizovan sistem? Kako da gazim po leševima? Na takve stvari nisam spreman i radije ću i dalje nositi „svoj krst“ – kako sam i navikao...