Cenić, Gligorić i Radovanović: Tri uzbunjivača malo jača

U razvijenom svijetu o poznatim uzbunjivačima snimaju filmove, pišu knjige, mediji ih maksimalno promovišu, a društvo ih cijeni. U Republici Srpskoj tek nekolicina odvažnih uzbunjivača trpe neviđene torture i nepravde, a niko da zapita – ZAŠTO?

Piše: Borislav Radovanović

Da se razumijemo nije uzbunjivač svako ko uzbunjuje javnost povodom određenih događanja ili ponašanja. Mogli bi u nekom širem smislu pod ovim pojmom podvesti političare, novinare, intelektualce i ine kritičare režima, ali bi tako brzo zapali u probleme preširokog tumačenja fenomena.

Dakle, u užem smislu uzbunjivači su osobe zaposlene u javnim institucijama ili drugim pravnim subjektima, koje internim i eksternim radnjama uzbunjivanja nastoje ukazati na štetne (najčešće nezakonite) pojave.

Posebna odlika onih najboljih uzbunjivača jeste njihova stručnost na bazi kakve prepoznaju sporna dešavanja, pronalaze dokaze, identifikuju činjenice i ino. U principu primarno usljeđuje interno uzbunjivanje unutar subjekta u kom je uzbunjivač zaposlen, a kad to ne urodi plodom slijedi eksterno uzbunjivanje u vidu obraćanja javnosti.

Elem, kakav je odnost režima spram uzbunjivača najbolje govori podatak da je Republika Srpska na evropskom kontinentu jedino društvo  koje nema nikakav propis o zaštiti lica koja uzbunjuju javnost. Na državnom nivou i u Federaciji BiH takvi zakoni su doneseni prije nekoliko godina, osnovane su nadležne agencije i građani dobijaju adekvatan oblik zaštite. U Srpskoj samo godinama lažu da će donijeti zakon, međutim, ova kriminalna oligarhija ga zasigurno donijeti neće. Sramota!

Unutar takvog terminološkog poimanja u Republici Srpskoj iole ozbiljnije uzbunjivače možemo prebrojati na prste jedne ruke. Za potrebe ovog teksta izdvajam tri najpoznatija, najangažovanija i po specijalnostima specifična uzbunjivača, i to: Svetlanu Cenić, Tihomira Gligorića i moju malenkost.

Šta novoga reći o gospođi Cenić? U pitanju je bivša ministrica finansija, bivša univerzitetska profesorica (prof dr), bivša... Dakle, poenta je na „bivša“, a zbog čega? Vidite, Svetlana Cenić je među prvima na bazi svojih kompetencija i iskustva prepoznala u kom (pogrešnom!) smijeru ide režim Milorada Dodika. I o tome javno progovorila!

Time je gospođa Cenić svakako postala jedan od prvih i po ovaj kriminalizovani režim najopasnijih uzbunjivača Srpske. Svojim javnim istupima isprovocirala je reakciju vladajuće klike. Kako sama tvrdi otjerali su je sa dva fakulteta gdje je radila kao profesor, „sasjekli“ joj izvore prihoda gdje su god mogli, izvrgli je lažnim optužbama, omalovažavali i maltretirali kako su znali i umjeli. Režim je pokazao svoje pravo lice, ali i ostatku društva odaslao „poruku“ kako će proći svi koji se drznu uzbunjivati javnost.

Sve te silne nedaće i nepravde nisu pokolebale našu Svetlanu, nego je upravo očvrsla, tako da preko decenije javno kritikuje svoje „protivnike“. Prosto, postala je heroina našeg doba i društva.

Sljedeći uzbunjivač kog sam odabrao je gospodin Tihomir Gligorić. Ponovo imamo uzbunjivača najviših mogućih kompetencija i sa ogromnim iskustvom u struci. Gligorićevi problemi nastaju, uprošteno gledano, onog trenutka kad polupismeni mesari i kontraverzni tajkuni traže da krši zakone i profesionalne standarde.

Kao vrstan profesionalac i odgovorno lice Geodetske uprave sasvim razumljivo Gligorić odbija zahtjeve nepismenih baraba. Ukoliko me sjećanje služi i gospodin Gligorić se prvo odlučio na interno uzbunjivanje i probleme je izložio najvišim zavaničnicima Srpske. Vjerovatno mu je već bilo poznata sprega vlasti i spornih tajkuna, ali se (kao i autor) pouzdao u snagu zakona, dokaza, činjenica i argumenara.

Elem, kako se pokazao kao kriminalno nepodoban za realizaciju teških pljački na štetu ovog društva Gligorić je prosto „šutnut“ sa pozicije. U stvari, po već oprobanom receptu oduzeli su mu zaposlenje i izvor egzistencije. Nakon toga izložili su ga medijskom linču, pa krivičnom progonu, degradiranju, nipodaštavanju...

Samo, izgleda da režim preduzima pogrešne metode. Baš kao i u slučaju gospođe Cenić, Tihomir Gligorić započinje sa eksternim/javnim uzbunjivanjem. Ma kako to posmatrali Gligorić je sve odvažniji, sve uporniji i po režim sve opasniji uzbunjivač, kog već nekoliko godina moraju trpiti.

Za kraj izdvojio sam i sopstvenu personu kao karakterističnog uzbunjivača u rangu Cenićeve i Gligorića. Na bazi čega? Prosto, moj „okršaj“ sa ovim režimom traje punu deceniju, a da ne govorim o tome da se prema meni režim nije libio ni pokušaja likvidacije. Da ne govorim o tome da su policajci u principu  „režimskesluge“, a nikako uzbunjivači ili zviždači.

Kao operativac, kad mi je povodom kriminalizacije i korupcije u strukturama policije „pukao film“, nekoliko godina pronalazio sam i procesuirao krivične predmete za koje sam znao da su u istima saučestvovali moji pretpostavljeni. Takvim postupcima jesam navukao na sebe bijes mnogih, ali sam istovremeno i identifikovao „uniformisane kriminalce“ i dokaze njihove kriminalizacije.

Zatim je uslijedilo interno uzbunjivanje prema institucijama nadležnim za kontrolu rada policije. Iskren da budem nisam ni očekivao adekvatne reakcije, ali sam pribavio dokaze (moja obraćanja) da sam odgovorne upoznao sa problemima.

Kad to nije dalo rezultata – obratio sam se javnosti. Objavio sam stotine tekstova, kolumni i feljtona, davao intervjue, prosljeđivao informacije i dokumente i ino. Sa druge strane režim je odreagovao kako sam prethodno pojasnio: uništavanjem karijere, ugrožavanjem egzistencije, lažima, manipulacijama, degradacijama, lažnim krivičnim prijavama i desetinama disciplinskih postupaka. Izložen sam progonu nezapamćenom čak i za ovdašnje prostore, inače poznate po tome.

No, režim izgleda da svojim metodama redovno proizvodi kontraproduktivne posljedice. Baš kao i kod gospođe Cenić ili gospodina Gligorića i kod mene ubjeđenja su sve čvršća. Sa ovom i ovakvom vlašću treba se beskompromisno obračunavati, ovakav sistem treba rušiti, a da bi tako nešto ostvarili  nužno je da građani spoznaju istinu.

Znači, naš cilj jeste širenje kolektivne spoznaje! Ne ide to jednostavno, niti lako, a ponekad mi se čini da je uzbunjivački kapacitet sve slabiji. Preko primjera nas troje režim ozbiljno „disciplinuje“ vaskoliko društvo, tako da ovde sve više dominira Omerta ili „zakon ćutanja“ – posebice unutar institucija. No, sa druge strane, hiljade poruka podrške naših građana, znanih i neznanih, kakve redovito dobijam, ukazuju da sam na pravom putu i da ne smijem odustati. U konačnici ovo društvo ne čine poslušnici i režimske sluge unutar institucija, nego njegovi građani!