петак, 18. септембар 2015.

RAZOBLIČAVANJE MIGRANTSKE KRIZE – POTVRDA MOJIH PREDVIĐANJA



U tekstu naslova “Razobličavanje migrantske krize” iznio sam niz proaktivnih predviđanja oko mogućih daljih dimenzija razvoja migrantske krize. Naveo sam kako je period od pola godine dovoljan da se moji navodi u potpunosti potvrde. No, potonja dešavanja pokazala su kako je i dva dana bilo dovoljno za potvrđivanje navoda oko reakcije Hrvatske.

Slovenačka vojska kreće prema hrvatsko-srpskoj granici

Hrvatska je zatvorila sve granične prelaze prema Srbiji, saopštilo je hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, dodajući da će će granični prelazi ostati zatvoreni do daljeg.Ipak, uprkos odluci o zatvaranju sedam graničnih prelaza prema Srbiji izbjeglice u Hrvatsku i dalje stižu preko poljoprivrednih površina koje se nalaze između dvije države. Izbjeglice se u manjim ili većim skupinama može vidjeti kako hodaju poljima i idu prema Hrvatskoj.

U Srbiju iz Makedonije dnevno uđe oko 4000 izbjeglica koje se odmah potom autobusima ili taksijima upućuju prema Hrvatskoj. U Hrvatsku je od srijede ušlo 11.003 izbjeglica, a broj će narednih dana svakako rasti. I to je situacija kakva je “zabrinula” najviše rukovodstvo Hrvatske. 


Prema navodima hrvatskih medija, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je hrvatsku vojsku da bude u pripravnosti u slučaju da bude potrebno braniti granice od ilegalnih ulazaka migranata. Prema istom izvoru, presjednica Hrvatske sastala se sa Dragom Lovrićem, načelnikom Glavnog stožera hrvatske vojske i zatražila da pomno prate razvoj situacije.

No, kako sam to i predvidio – hrvatska dobija pomoć EU za odbranu svojih granica. Fotografije snimljene u Vinkovacima prikazuju slovenačku jedinicu “Alpska bojna” kako se kreće prema državnoj granici između Hrvatske i Srbije. Sudeći po sastavu konvoja, u kome se nalazi značajan broj cisterni - plan je ostati na krajnjem odredištu duže vremensko razdoblje, iz čega se nameće zaključak da je ključni cilj ove operacije spriječiti mogućnost dolaska migranata do slovenske granice (izvor: http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/39351-slovenska-vojska-krenula-prema-hrvatsko-srpskoj-granici ).





Znači, već naredne sedmice možemo očekivati prve izbjeglice u Bosni i Hercegovini. Čini mi se das am tako nešto i predvidio!

среда, 16. септембар 2015.

RAZOBLIČAVANJE MIGRANTSKE KRIZE


Tekst je objavljen na sajtovima NOVI STANDARD,
 CEOPOM -ISTINA 

Aktuelna dešavanja oko tzv. migrantske krize obezbjeđuju određene proaktivne analize i identifikovanje potencijalnih opasnosti po Srbiju i Bosnu i Herecegovinu. Istovremeno, omogućavaju razobličavanje surovosti i pokvarenosti vodećih zapadnoevropskih društava.


Kvalitetna analiza u mnogome zavisi od polazišne premise. Tako ćemo se ovde prvobitno pozabaviti strukturom izbjeglica koje u ovom trenutku hrle ka unaprijed planiranim odredištima Njemačke, Francuske, Švedske, Norveške i drugih razvijenih zemalja. Moramo uobziriti činjenicu da su zemlje (Libija, Sirija i ino) iz kojih ove osobe bježe donedavno predstavljale društva sa razvijenim obrazovnim sistemima, sa prilično razvijenim pojedinim industrijskim granama sposobnim da iznjedre visokokvalifikovanu radnu snagu. Dakle, govorimo o vrlo urbanizovanim kategorijama društva kakve u pravilu izbjegavaju učešća u ratnim sukobima.

Iz medijskih izjava migranata možemo shvatiti  kako se ovde radi o ljekarima, inženjerima, kvalifikovanim industrijskim majstorima, te o osobama sa znanjem engleskog jezika i informatički pismenim. Govorimo o osobama koje „znaju šta hoće“! Znači, treba uobziriti činjenicu da prve talase migranata čine osobe kakve posjeduju obrazovanje, znanja i vještine potrebne razvijenim zapadnoevropskim društvima, kakve će biti prihvaćene i integrisane u ista. Možda je u pravu Viktor Orban kada migrante naziva „ekonomskim izbjeglicama“, koje nisu životno ugrožene obzirom da se nalaze u izbjegličkim kampovima izvan ratnih dejstava, a iz kakvih bježe u nastojanju obezbjeđivanja egzistencijalnih ciljeva.

Na drugoj strani moramo uobziriti činjenicu da najrazvijenija društva Evropske Unije tavore sa manjkom ljekara, inženjera, kvalifikovanih radnika i ino. Prednje prezentovane „ekonomske izbjeglice“ ova društva će rado primiti i integrisati. Dugoročno posmatrano ova kategorija migranata neće biti na teretu društva, nego će naprotiv doprinositi, stvarati, graditi. Uobzirivši problem „bijele kuge“, inače vrlo izražen u razvijenim društvima, ne smijemo zanemariti činjenicu da gro migranata čine mlade i polno reproduktivne osobe ili porodice sa malenom djecom. Ta djeca će pohađati njemačke škole i za par godina u potpunosti se integrisati u društvo. Već danas možemo pretpostaviti kako će ovi migranti iznjedriti buduće njemačke sportske reprezentativce.


No, daleko bilo da sve izbjeglice imaju obrazovne i intelektualne kapacitete potrebne npr. jednoj Njemačkoj. Sasvim očekivano ima tu i budućih „socijalnih slučajeva“. I za takve je Angela Merkel osmislila način eliminacije ili onemogućavanja ulaska u njenu zemlju. Jednostavno je stopirala šengenski sporazum i uvela kontrolu ulaska u zemlju. Tu možemo vrlo jednostavno pretpostaviti kriterije prema kakvima će Njemačka selektovati migrante. Sve što je potrebno Njemačkoj i može doprinositi njenim interesima biće dobrodošlo, a ostatak se može nadati uskraćivanju gostoprimstva i vraćanju nazad. Ubrzo možemo i od drugih zemalja EU očekivati slične oblike samozaštite. Uostalom, EU nije postigla sporazum o kvotama migranata, tako da objektivno možemo očekivati da će svaka zemlja članica prema migrantima primjenjivati sopstvene „aršine“.

Elem, upravo taj (prinudni!) povratak Evropi neprihvatljivih migranata je ono šta bi trebalo da zabrine Srbiju, a potom i Bosnu i Hercegovinu. Postoji sasvim opravdana bojazan da će se na ovom prostoru „sudariti“ migranti kakve Evropska Unija odbije primiti sa novopridošlima koji u sve većem broju hrle Zapadnobalkanskom rutom. Nikako ne smijemo prenebregnuti upozorenja velikog broja stručnjaka da će do kraja godine oko milion migranata krenuti ka Evropi (dominantno Zapadnobalkanskom rutom). Razmišljaju li srpske vlasti o opasnosti da se u nekom trenutku na teritoriji Srbije nađe nekoliko stotina hiljada migranata, kakvima EU sprečava dalje kretanje, a Makedonija i Grčka odbijaju njihov povratak?

Da je takav ishod objektivno moguć vrlo jednostavno demonstriraju Mađarska i Hrvatska. Mađarska završava žičanu ogradu, a u pomoć policiji uputila je vojsku. Za koji dan ovaj pravac postaće „neprobojan bedem“! Istovremeno, Hrvatska na granicu sa Srbijom upućuje sve veće policijske snage, a samo je pitanje dana kada će angažovati i vojsku. Svjedoci smo da Hrvatska u svojoj „odbrani“ kalkuliše i sa minskim poljima zaostalim iz rata. Sve u svemu Hrvati nemaju namjeru ponavljati srpske pogreške u odnosu na bliskoistočne migrante. Nemaju namjeru ugrožavati se mogućnošću da ih migranti okupiraju u broju kakav nisu sposobni prehraniti i kontrolisati.


NOVA MIROĐIJA „BOSANSKOM LONCU“


Bosansko-hercegovačke institucije ovih dana intenzivno razmatraju informaciju njemačkog Špigla prema kojoj ova zemlja uskoro može očekivati dolazak 10 000 bliskoistočnih migranata. Interesantno, prije objavljivanja ovog teksta niko u zemlji nije ni pomišljao na moguće prelivanje izbjeglica. Uostalom, ovdašnji „stručnjaci“ i danas odbijaju prihvatiti takvu mogućnost.

Sad, kako da očekujem prihvatanje moje procjene da bi se Bosna i Hercegovina mogla suočiti sa nekoliko desetina hiljada migranata!? U daljem tekstu objasniću na čemu zasnivam mogućnost da će BiH ubrzo biti preplavljena izbjeglicama i „izbjeglicama“.

Prvo, moramo uobziriti činjencu da Mađarska gotovo hermetički zatvara granicu sa Srbijom. Taj migracioni koridor ubrzo će biti potpuno deaktiviran. No, činjenica je da i Hrvatska sve više zaprečava granicu sa Srbijom, tako da će i ovaj pravac biti zatvoren. Znači, preostaje nam samo jedan pravac kretanja migranata iz Srbije prema zemljama EU-e, onaj preko BiH-e! Tu će posebno doći do izražaja već poslovično poznata poroznost granice između Srbije i BiH-e. Krijumčarski kanali „od igle do lokomotive“ samo čekaju sve izgledniju situaciju mogućeg preusmjeravanja migrantskih kanala. Uostalom, preko decenije profesionalno pratim lance međunarodnog krijumčarenja migranata preko BiH-e i odgovorno tvrdim da veliki priliv bliskoistočnih izbjeglica za krijumčare neće predstavljati problem, nego srećnu okolnost. Niko u BiH-i ne pominje "Zelenu transverzalu" kao krijumčarsko-migracionu rutu kakva funkcioniše preko četiri decenije, a doista je naivno i pomišljati kako ista neće biti iskorištena za aktuelna događanja.

Na drugom mjestu indikatora moramo pretpostaviti da će novouspostavljeni migrantski kanal jedno vrijeme ići na pravcu BiH-Hrvatska-Slovenija. No, sasvim očekivano je da će Hrvatska nastojati presjeći i taj pravac kretanja. I prilično sam ubijeđen da će za presijedanje ovog migracionog koridora Hrvatska dobiti značajnu pomoć EU-e. Kako prednje rekoh, bogate zapadnoevropske zemlje primiće određeni broj migranata za kakve ocijeni da zadovoljavaju njihove interese, a ostatak će vratiti ili spriječiti u stupanju na prostor EU. I to će sasvim očekivano činiti na hrvatskoj granici.

Elem, prolazak izbjeglica kroz BiH-u je najmanji problem kakvim treba da se bave nadležne institucije. Problem je u mogućnosti kratkoročnih i dugoročnih zadržavanja migranata na teritoriji ove zemlje, a posebno u kontekstu trajnog nastanjivanja. Kako rekoh, prvi talas migranata možemo nazvati „elitističkim“ i prihvatljivim zapadnoevropskim društvima. No, kako vrijeme odmiče tako pristižu i oni manje zahtjevni migranti, kakvima će BiH biti sasvim prihvatljiva za privremeno ili čak trajno nastanjivanje.

Dakle, govorimo o situaciju kada će EU zatvoriti svoje granice za prijem novih imigranata, pa čak i započeti vraćanje „viška“, a desetine hiljada novih će krenuti iz Turske i drugih zemalja u nadi da će se nekako probiti. Svi oni će „zaglaviti“ u Srbiji kakvu hvale i blagosiljaju, ali im je ipak Bosna i Hercegovina prihvatljivija za nešto duže zadržavanje. Prihvatljivija zbog vjerske braće muslimana. Na to sve nailaze i hladniji dana kada migranti neće moći danima boraviti na otvorenom, nego ćemo se suočiti sa problemom smještajnih kapaciteta.


Tu nikako ne smijemo prenebregnuti činjenicu da na tlu BiH-e duže od dvije decenije djeluje na desetine snažnih organizacija i udruženja za pomoć muslimanima finansiranih iz Saudijske Arabije, Emirata, Katara i sličnih islamskih zemalja. Očekivati je da upravo te zemlje na tlu BiH-e započnu sa gradnjom prihvatnih centara, sa obezbjeđivanjem hrane i drugih potreba migranata. No, mnogo teži problem leži u tome što pomenute zemlje decenijama demonstriraju sposobnost izgradnje čitavih naselja za muslimane kakvi odgovaraju njihovim „aršinima“. Tako su izgrađena vehabijska (čak mudžahedinska!) naselja u Bočinji, Maoči, Vitovlju i ino. Odavno ovom zemljom, pa čak i na teritoriji Republike Srpske, kolaju pogovaranja da „neki arapi“ pregovaraju o kupovini čitavih sela. O tom najcrnjem scenariju trajnog naseljavanja bliskoistočnih imigranata na prostoru BiH-e naše institucije nikako da počnu razmišljati. Nadležni se zadržavaju na matrici da migranti žele u Njemačku, no, želje su jedno, a mogućnosti drugo. Kad nemaju mogućnost dosegnuti Njemačku mnogi će se zadovoljiti Bosnom.

Postepeno dolazimo do one najveće opasnosti po bosansko-hercegovačko društvo, a ista proizilazi iz mogućnosti povratka njenih džhadista. Kako sam to prije mjesec-dva najavljivao i Rusija se uključuje u borbu protiv Islamske Države. Dakle, napadi na džihadiste biće sve teži i postepeno će proizvoditi bježaniju svih tih „internacionalnih boraca“. Pri tom, Amerikanci odlično znaju kako se uništavaju određene organizacije, tako da će već na prvom koraku presjeći izvore finandisanja Islamske Države. Ne treba se zavaravati oko toga da se džihadlije na Bliskom Istoku bore samo zbog ideoloških razloga. Ima tu i materijalne koristi!

Znači, kako ugroženost bude pojačavana, a prihodi umanjivani, to će sve veći broj ovdašnjih mudžahedina napuštati Islamsku Državu i vraćati se kućama. Pri tom nas ne treba iznenaditi ni pojava da naši „borci“ kućama povedu i svoje ratne drugove iz drugih zemalja. U BiH-i već pune dvije decenije odlično funkcionišu kanali naturalizovanja mudžahedina. Takvi se ovde vrlo brzo požene, steknu djecu i imovinu, te ostvare trajni boravak ili čak državljanstvo. Nedvosmisleno se pokazalo da bošnjački politički vrh podržava ovakve oblike naturalizacije!


ISLAMSKA DRŽAVA ZAPADNI BALKAN


U daljem dolazimo do krajnje bezobzirnosti i pokvarenosti zapadnoevropske političke elite. Danas je gotovo „zaboravljena“ činjenica da su evropski NATO jastrebovi, zajedno sa Sjedinjenim Državama, rušili stabilne režime Iraka, Libije, Sirije i ino. Time su ciljno proizvodili haos i konflikte, pa u konačnici i fenomen Islamske Države. Zapad je upravo proizveo tri miliona izbjeglica na prostoru zahvaćenim pomno izrežiranim konfliktom. Danas se zapadnoevropska društa predstavljaju dobročiniteljima spram izbjeglica koje su sami stvorili i to samo kako bi opljačkali njihove prirodne resurse. No, tu moramo razdvojiti „medijsku sliku“ (manipulaciju!) od stvarne spremnosti vodećih zemalja EU-e da podnesu teret zbrinjavanja izbjeglica.

Odgovorno tvrdim da će Zapad zbrinuti samo one izbjeglice kakve odgovaraju njihovim interesima i ništa preko toga. U stvari zbrinuće oni i te „manje prihvatljive“ izbjeglice, ali ne u svom neposrednom okruženju. Brojni indikatori ukazuju da je upravo Zapadni Balkan izabran kao prostor „zbrinjavanja“ izbjeglica iz ratom zahvaćenih prostora. Mađarska je svoje dvorište već ogradila. U bliskoj budućnosti možemo nešto slično očekivati i na hrvatskoj granici. Desetine hiljada izbjeglica ostaće zaglavljene kod postavljenih zapreka, dakle, na teritoriji Srbije i BiH-e. Tada će uslijediti spin kako je za „evropski put“ ovih zemalja dobro da privremeno prime i smjeste izbjeglice. Uslijediće finansijska i svaka druga pomoć i EU i bogatih arapskih zemalja, a mi ćemo dobiti nekoliko desetina (pa moguće i stotina) hiljada novih sugrađana.

Da je to tako kako predviđam najbolje ukazuje način na koji EU zaprečava dalje priticanje migranata. Ne postoje ni naznake zaprečavanja na najjužnijoj tački EU, odnosno na grčko-turskoj granici. Ukoliko se EU namjerava braniti od migranata onda bi logično bilo da to čini sa grčke teritorije. No, svjedoci smo da se ništa slično ne čini! Migratni se ciljno upuštaju na prostor Zapadnog Balkana, a zaprečavanje se izvodi na granicama Mađarske i Hrvatske (uskoro!). Treba biti krajnje naivan i vjerovati da se sve ovo događa slučajno, ili usljed nesnalaženja institucija Evropske Unije. Ništa tu nije „slučajno“! Evropa će svoju „humanost“ ispoljiti na teret Zapadnog Balkana, upravo onako kako to čini dvije i po decenije unazad!

Na kraju, kao vrhunac cinizma, moram otvoriti pitanje: šta će se dogoditi sa borcima Islamske Države? U narednom periodu možemo učekivati da džihadisti u značajnom broju počnu napuštati konfliktna područja. To se primarno odnosi na „naše“ balkanske borce. I na tom planu će Evropa pokazati svoje pravo lice. Konkretno, institucije EU-e potegnuće pitanja zagarantovanih „ljudskih prava“ dihadista i od nas tražiti da ih primimo nazad. Vrlo pragmatičan razlog postoji za takvo ponašanje. Za Zapad je mnogo jednostavnije rješenje vraćanje džihadista kućama, nego sa sa njima i dalje ratuju na prostoru za koji su zainteresovani. Interes Sjedinjenih Država i EU jeste da što brže i jeftinije zaposjednu bliskoistočna izvorišta prirodnog gasa, a to podrazumijeva eliminaciju mudžahedina sa tog prostora. Mnogo jednostavnije, brže i isplativije je takvima omogućiti povratak kućama, nego se sa njima „naganjivati“ oko postrojenja za eksploataciju. Koliko su moje ovakve procjene utemeljene, možda je najbolje da sud o tome donesemo za nekih pola godine!

понедељак, 14. септембар 2015.

TRILATERALNI SASTANAK KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ I MILORADA DODIKA

Trećeg dana zvanične posjete Bosni i Hercegovini hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posjetila je Banjaluku. Svom domaćinu Miloradu Dodiku predsjednica Kolinda jasno je demonstrirala kako igra „stara trilateralka“ naspram „trilateralca u pokušaju“ – šta će Dodik ostati doživotno!



Interesantno za ovaj sastanak jeste da je termin probijen za nekih 40 minuta, šta upućuje da je ovo dvoje članova Trilateralne komisije imalo dosta tema za razgovore. Obzirom da je sastanak bio zatvoren za javnost, te da su izostale izjave predsjednika, možemo samo nagađati o čemu se razgovaralo/dogovaralo.

Nakon prijema Milorad Dodik je izjavio kako je sa hrvatskom predsjednicom dogovarao infrastrukturne i energetske projekte. Sa druge strane, gospođa Grabar Kitarović je izjavila: “Sastala sam se s predsjednikom Republike Srpske i predsjednicom njihove vlade. Doći ću ponovno i to uskoro jer želja mi je da Bosna i Hercegovina izađe na put evropski i evroatlantski put i da je vidim kao članicu Evropske unije i NATO-a…”. Ostaje nejasno da li je pitanje ulaska BiH-e u NATO dogovarala sa Dodikom, ili je to tek njena pusta želja.

No, da ovu “prijateljsku posjetu” uvede u ključna pitanja srpsko-hrvatskih odnosa pobrinuo se banjolučki biskup Franjo Komarica. On je u izjavi za HRT stradanje Hrvata u Republici Srpskoj nazvao genocidom. Ustvrdio je kako je u Srpskoj nekada živjelo 200 000 Hrvata, a danas ih je ostalo samo 12 000. Moramo se zapitati: da li se osoba koja tako bezobzirno laže uopšte može nazvati vjernikom?


No, pravi “politički šamar” gospođa Kolinda nije udarila Miloradu Dodiku prilikom posjete Banjoluci, nego tek sutradan. Protokolom je najavljeno da gospođa Kolinda dolazi u trodnevnu posjetu Sarajevu, Mostaru i Banjoluci. I zadnjeg dana doznajemo frapantan podatak prema kom hrvatska predsjednica u BiH-i namjerava ostati još jedan dan, a kako bi prisustvovala proslavi jednog jubileja – 20 godina od “oslobađanja” Jajca i provođenja vojne Operacije Maestral.

Za one neupućene treba istaći kako Operacija Maestral predstavlja produžetak zlikovačke Operacije Oluja, te segment međunarodne Operacije Namjerna sila, kakve Srbi ukupno doživljavaju kao udruženi zločinački poduhvat protiv Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Podsjetiću da su ove vojne akcije rezultirale ukupnim progonom oko 350 000 Srba sa svojih vjekovnih ognjišta, hiljadama ubijenih i ranjenih, nezapamćenom pljačkom i razaranjem. Možemo pretpostaviti kako je proslavljanje ovog zločina i bio prvobitni motiv posjete predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, dok je ostatak trodnevnog „paradiranja“ Bosnom i Hercegovinom poslužilo samo da se prikriju stvarni razlozi posjete.

Znači, svega dan nakon „prijateljske posjete Republici Srpskoj gospođa Kolinda izjavljuje: „A činjenice govore kako se u Hrvatskoj i BiH vodio krvavi rat koji je uzrokovala Miloševićeva velikosrpska politika. Činjenice govore kako je u Srebrenici počinjen najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. I činjenice govore kako su vojne operacije u Hrvatskoj i BiH u ljeto 1995. godine spriječile još veće zločine na ovim prostorima te stvorile preduvjete za završetak rata i postizanje toliko željenog mira. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.”. Proizilazi hrvatsko-muslimanske udružene snage počinile zločin kako bi preduprijedile nekakav imaginarni/nepostojeći srpski zločin.


Potom slijedi pokušaj naknadnog “legalizovanja” zločina. Grabar-Kitarović reče kako je “jasno da je Operacija Maestral bila potpuno legitimna jer je temeljena na međudržavnom sporazumu Tuđman-Izetbegović, potpisanom u Splitu (Splitska deklaracija o sprovođenju Vašingtonskog sporazuma). Treba znati da je ova vojna operacija zahvatila opštine Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Kluč, Donji Vakuf/Srbobran, Sanski Most, Mrkonjić Grad, te Vozuću, dijelove bihaćke opštine i brojna druga srpska naselja. Preko 100 000 Srba protjerano je sa svojih imanja, hiljade su pobijene, ranjene ili zatočene, a njihova imovina je opljačkana i uništena.  

No, jednu činjenicu nikako ne smijemo zaboraviti, a to je da su ovi vojnu akciju izvele regularne snage hrvatske vojske, HVO i ABiH-e. Hrvatska predsjednica i vrhovni komandant oružanih snaga došla je u BiH-u da proslavi agresiju kakvu je ta država nesporno počinila na štetu Srpske i BiH-e time što je svoje trupe uputila da vojno intervenišu na prostoru druge suverene države. I, pri tom, još govori o nekakvoj “velikosrpskoj agresiji”!

Kao pripadnik specijalne policije Republike Srpske svjedok sam(!) zločinačke Operacije Maestral. U sve i jednu gore navedenu opštinu ušli smo prvi i zatvarali najteže pravce napada, a izlazili posljednji i to kad bi nas već odsjekli, opkolili. Naš zadatak bio je da zaštitimo gole živote srpske nejači i isti je realizovan – preko 100 000 Srba je preživjelo! Moj odred je platio stravičnu cijenu obzirom da je preko 60 odsto specijalaca izginulo ili izranjavano (nezapamćeno u odnosu na specijalne jedinice), ali je to prihvatljivo obzirom na broj spasenih sunarodnjaka.

Elem, ne treba zaboraviti da bi obim srpskog stradanja bio mnogo veći da su zločinci uspjeli do kraja realizovati svoj naum. Jednostavno ću podsjetiti kako su Banja Luka i Prijedor bili glavni ciljevi neprijateljskog napada. Samo nadljudskim naporima naših boraca to je spriječeno. Doduše, neki kažu kako je Bil Klinton spasio banjolučku i prijedorsku regiju, no, lično sam učestvovao u borbama odsudne odbrane i znam da su rezultilare porazom neprijatelja.


NEIZREČENA PODRŠKA HRVATSKOM ENTITETU

U daljem moram se referirati i na ono neizrečeno na sastanku Dodik – Grabar Kitarović. Indikativno je da se dvoje najgorljivijih zagovornika trećeg entiteta u BiH-i (onog hrvatskog) nisu ni dotakli svoje omiljene teme. Bar prema medijskim saopštenjima, a ko bi ga znao o čemu su pričali nasamo.

Nebrojeno puta sam pisao o tome, ali ću još jednom ponoviti. Nije mi teško. Hrvati su tokom rata u BiH-i uspostavili svoj državotvorni entitet – Herceg Bosnu. No, Vašingtonskim sporazumom su se dobrovoljno odrekli dijela državotvornosti pristajući da uđu u muslimansko-hrvatsku federaciju, današnju Federaciju BiH-e. Postavlja se jednostavno pitanje: zbog čega su to učinili?

Treba znati da je te 1994. godine započeto pripremanje “konačnog rješenja” srpskog pitanja na prostoru Hrvatske i BiH-e. Sve te operacije Oluja, Namjerna sila, Maestral i ino planirane su još ’94. godine, tako da je hrvatsko-bošnjačko “pomirenje” bilo u funkciji pripremanja zločina nad 350 000 Srba, zločina nezapamćenog u novijoj istoriji! Dakle, bosanski Hrvati odrekli su se svog državotvornog entiteta zarad realizacije budućih zločina nad našim narodom. Prema franačkim zapisima iz 822. godine “Srbi su silan narod nastanjen na prostoru rimske provincije Dalmacije. Nakon 1 200 godina bitisanja tamo danas Srba nema! To je rezultat zbog kojeg su se bosanski Hrvati odrekli državotvornog entiteta.


Istovremeno treba istaći kako su Srbi vijekovima opstajali na prostoru Krajine, te podnijeli sve surovosti života između dvije najveće imperije tog doba (osmanske i habzburške). Danas ih na tim prostorima bukvalno nema! I zbog takvog ishoda su se hrvati odrekli državotvornosti. To su činjenice!

Međutim, danas se javljaju vrli srpski “zaštitnici” poput Milorada Dodika tražeći za Hrvate vraćanje onoga čega su se dobrovoljno odrekli. I to odrekli u funkciji budućeg zločinaštva nad srpskim narodom. Žalosno! No, mnogo žalosnije je da najviši srpski zvaničnici poput Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića uporno ćute na ovakvo Dodikovo ponašanje. Srbija je naša matica, Nikolić i Vučić su najviši funkcioneri naše matične države i moramo ih zapitati: zbog čega ćute? Da li se time više politikantski dodvoravaju Dodiku ili “braći” Hrvatima? Da li su njih dvojica srpske političke vođe ili tek puke dodvorice?

Na kraju, želim inicirati jednu medijsku akciju u kakvoj će novinari “natjerati” Nikolića i Vučića da se izjasne po pitanju trećeg entiteta u BiH-i. kako najviši zvaničnici države garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma imaju pravo i obavezu da se izjasne o tako važnom političkom pitanju. Obzirom da to izbjegavaju, moraćemo ih natjerati! No, to pitanje treba koncipirati malčice drugačije nego što to čini Milorad Dodik.

Treba biti koncizan: Hrvati u BiH-i su se svojevremeno odrekli svog državotvornog entiteta zarad stravičnog zločina protiv našeg naroda, pa je upitno da li su baš Srbi kategorija koja im treba vraćati to čega su se odrekli!? Uostalom, hajde da po tom pitanju organizujemo referendum. Po meni, od Nikolića i Vučića dovoljno bi bilo da Dodiku sugerišu da po pitanju srpske podrške uvođenja hrvatskog entiteta u BiH-i organizuje referendum. Da kod građana plastično provjeri ima li podršku za svoje “ideje”! Rezultat tog referenduma Dodik unaprijed zna i upravo zbog toga podršku Hrvatima nikada ne pominje u tom kontekstu.


среда, 9. септембар 2015.

REPUBLIKA SRPSKA GUBI BITKU PROTIV ISLAMISTA (II dio)


Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA


U ovom dijelu teksta objasniću kako Srpska duže od decenije tavori sa islamističkim terorom, zbog čega društvo gubi bitku sa ovom izuzetno opasnom društvenom pojavom, te poimenično prozvati one najodgovornije. U predugom spisku imena i događaja teško je odrediti polazište, no, započeću sa bivšim ministrom policije Radislavom Jovičićem. Početkom prošle godine, pola godine prije pomenutog terorističkog akta i više ubistava u okviru kriminalnih obračuna, zatražio sam prijem kod ministra „od struke i zanata“ Radislava Jovičića. U okviru pripremnih razgovora objasnio sam njegovom šefu kabineta da je u odnosu na novoformirani CJB Prijedor načinio strašne kadrovske propuste, te da će se to teško odraziti na stanje bezbjednosti. Ministar je izbjegao traženi prijem čak i kad se stanje dramatično pogoršalo, baš onako kako sam mu najavio.


Zalud sam pokušavao objasniti kako je zapadnokrajiško područje, odnosno prijedorska regija, ponajviše ugroženo radikalnim islamizmom. U takvoj situaciji za načelnika Centra postaviti teško kompromitovanog Vojislava Pelkića i dozvoliti mu „kadroviranje“ kakvo odgovara njegovim ličnim interesima bilo je pogrešno, no, kome to ukazati? Prije nekoliko mjeseci postavio sam MUP-u Srpske pitanje koliko registrovanih pripadnika vehabijskog pokreta je od CJB Prijedor dobilo odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja? Odgovoreno mi je kako je u pitanju bezbjednosno zaštićen podatak! Strašno! Za Vojislava Pelkića bilo je profesionalno prihvatljivo da vehabije registruje kao posebno opasna lica, a onda im izdaje odobrenja da legalno nabavljaju naoružanje. Suštinski, omogućavano je vehabitima da svoje radikalne ciljeve ostvaruju legalnim oružjem.

Primjera radi, tako je deklarisani vehabija i islamista Zikrija Krkić imao odobrenje za držanje pištolja. Identično, i Nerdin Ibrić imao je odobrenje za obe lovačke puške sa kojima je počinio teroristički napad na zvorničku policiju. Mnogi su od MUP-a Srpske tražili podatak o tome koliko je muslimana/Bošnjaka dobilo odobrenja za nabavljanje vatrenog oružja, no, u pitanju je „tajna“ kilometrima duboko zakopana. Pojedine kalkulacije idu do broja od 40 000 lovačkih pušaka, od čega 15 000 sa optičkim nišanom. Ovdje više ne govorimo o ekstremnim elementima društva, nego o naoružanom narodu! Treba jasno naglasiti kako su se za takvu izuzetno opasnu društvenu pojavu pobrinuli „kadrovi“ policije poput Radislava Jovičića, Gojka Vasića, Nijaza Smajilovića, Vojislava Pelkića i niza sličnih.

Zalud sam pokušavao (i danas pokušavam) čelnicima naše policije objasniti da se prvi teroristički napad u Republici Srpskoj dogodio davne 2002. godine u istom tom Kozarcu, te da je zbog korumpiranosti policijskih i pravosudnih moćnika do danas ostao nekažnjen. To se dogodilo u prvom mandatu na mjestu načelnika prijedorske policije istog tog Pelkića. Ovom prilikom želim javno posvjedočiti o tome šta se tada dogodilo.

Konretno, grupa srpskih navijača organizovala je divljanje nad povratničkom populacijom u Kozarcu. Lokalni ekstremisti namjeravali su iskoristiti taj incident za napad na patrolu policije, a sa ciljem da odgovornost svale na srpske navijače. Jedan od lokalnih „gazda“ prijavio je razbijanje izloga na njegovoj prodavnici i tražio da patrola to obezbjeđuje do vršenja uviđaja. Patrola je i upućena na lice mjesta obzirom da im je zaprijećeno otkazima ukoliko to ne izvrše. Po dolasku na lice mjesta policajci su ocijenili kako su upućeni na rizičan zadatak obzirom da se radilo o zabačenom i neosvjetljenom prostoru. Besmisleno im je bilo objezbjeđivati jedan objekat u situaciji kada su porazbijani izlozi na desetinama sličnih. Patrola je jednostavno napustila lice mjesta. Ponovo lokalni „gazda“ dolazi da interveniše, ali ovoga puta u pratnji jednog mladića.


Pretpostavljeni nesrećnu patrolu ponovo upućuju na lice mjesta, ali ih ovoga puta napadač čeka u zasjedi. Odmah po dolasku na njih ispaljuje najmanje 22 metka iz automatske puške i jednog policajca ranjava sa četiri projektila. Kasnije se utvrdilo da je mladić u društvu pomenutog „gazde“ dao napadaču pušku kojom je napad izvršen. Uhapšen je i pritvoren zajedno sa napadačem i još dvojicom pomagača. Tada dolazim do saznanja da je napadač pomenutom „gazdi“, koji je u dva navrata tražio izlazak policije na mjesto napada, predao pušku kako bi je ovaj sakrio. I „gazda“ je upravo posjedovao bijeli kombi za kakav je već postojala informacija da je iskorišten u odvoženju inkrimisane puške. No, u trenutku predaje oružja „gazda“ je bio u društvu sa još 6-7 lica za kakva se od ranije sumnjalo da su umiješana u ovaj gnusni zločin.

Tražio sam tada od svojih pretpostavljenih da privedem još samo jedno lice i potvrdim ovu informaciju, ali su mi „vrli šefovi“ (na čelu sa Pelkićem) to zabranili. Zalud sam ukazivao kako je ovde u pitanju perfidno osmišljen i izveden teroristički napad i da je to moguće dokazati. Ipak, šefovi su ostali na stanovištu da mi zabranjuju dalji rad na ovom predmetu i uopšte ulazak u Kozarac. To je rezultiralo oslobađanjem već pritvorenih četvorice osumnjičenih, odnosno time da je ovaj zločin i danas nekažnjen. Kasnije sam rukovodstvu MUP-a Srpske dostavio podatak da je „oslobađajuća odluka“ zasnovana na mitu od preko 130 000 konvertibilnih maraka, ali ni to ih nije ponukalo da istraže ovaj slučaj. Ostaje utisak da na srpsku policiju može pucati svako ko ima dovoljno novca za podmićivanje njihovih pretpostavljenih!


Vojislav Pelkić je naredne godine (2003.) izbačen iz policije nakon što je u otkriveno da je svom prijatelju iz kriminalnih struktura nezakonito omogućio dobijanje pasoša i odobrenja za nabavljanje vatrenog oružja (on inače „naoružava“ samo ekstremiste i kriminalce). Elem, kakvo je naše pravosuđe – u drugostepenom postupku je oslobođen i vraćen na posao. U današnjoj negativnoj selekciji kadrova sve prednje navedeno okarakterisano je kao „reference“ prema kojima je Vojislav Pelkić ponovo postavljen na čelo prijedorske policije.

Ipak, istine radi treba istaći kako Pelkić nije jedini policijski rukovodilac u sprezi sa kozaračkim „gazdama“. Godinama sam radio na krađama i krivotvorenjima automobila i tako znam da je u tom mjestu izvedena serija lažnih krađa. Nekoliko lokalnih moćnika, na čelu sa istim onim ekstremistom što je svojevremeno pucao na našu policiju, u sprezi sa rukovodiocima i operativcima prijedorske policije počinilo je seriju osiguraničkih prevara lažnim prijavljivanjem krađa vozila. Kriminal težak nekoliko stotina hiljada maraka ostao je neprocesuiran i pored velikog broja prikupljenih dokaza i saznanja, ali to je naprosto Republika Srpska!


Na kraju, parodije radi, moram naglasiti kako je MUP Srpske jedan „slučaj“ ipak okončalo kaznom za počinioca. Svi prednje navedeni zločini ostali su nekažnjeni, no, jedan prestup u vezi sa istima je ipak sankcionisan. Konkretno, ja sam disciplinski kažnjen sa nekih 1 300 maraka zbog toga što sam javnosti ukazivao na kriminalizaciju i korumpiranost vrha naše policije, odnosno što sam ukazivao na prednje pomenute i brojne druge nekažnjene zločine. Žalosno je to!

Republika Srpska godinama gubi bitku sa ekstremizmom i organizovanim kriminalom zbog kriminalizacije i korumpiranosti policijskih moćnika. No, mnogo težu odgovornost nose politička tijela nadležna za kontrolu rada policije (predsjednik Milorad Dodik, parlamentarni Odbor za bezbjednost i premijerka Željka Cvijanović) kakva naprosto neće da izvršavaju svoju zakonsku obavezu. Za ova „nadležna tijela“ je prihvatljivo da institucije kažnjavaju one koji ukazuju na teške društvene probleme, umjesto onih koji proizvode probleme. No, to je Republika Srpska!   


уторак, 8. септембар 2015.

REPUBLIKA SRPSKA GUBI BITKU PROTIV ISLAMISTA


  
Banjolučki Okružni sud oslobodio je Norvežanina Zikriju Krkića optužbe za ubistvo Almira Redžića i Muharema Balića. Dogodilo se ono šta sam mjesecima najavljivao: još jedan teroristički napad u Kozarcu ostao je nekažnjen!


U brojnim tekstovima i intervjuima ukazivao sam kako će optužnica protiv Krkića doživjeti sudski fijasko iz prostog razloga što je krivičnoprocesni pristup ovom zločinu od početka bio pogrešan. Ukazivao sam kako je sa postojećim posrednim dokazima i skupovima indicija nemoguće van razumne sumnje dokazati krivično djelo teškog ubistva. Radio sam na mnogo složenijim i kriminalistički zahtjevnijim ubistvima i odlično poznajem specifičnosti tog krimena, tako da mogu davati adekvatne procjene i prije izricanja presuda. Uostalom, to se i pokazalo kao tačno.

Zatim, ukazivao sam kako su u ovom zločinu postojali čvrsti indikatori da se radi o jednom terorističko-ekstremističkom napadu, zbog čega je događaj trebalo od samog početka tako percipirati. Ukazao sam kako je u samom startu načinjena kardinalna pogreška time što službena lica policije specijalizovana za suzbijanje terorizma i ekstremizma nisu ni prišla osumnjičenom Krkiću, a kamoli da su prema njemu preduzimala kakve službene radnje. U ovom slučaju trebalo je da specijalizovane službe policije prvo isključe sumnju na mogući teroristički akt, pa tek potom da Krkića predaju kolegama sa krvnih delikata. Zašto to nije učinjeno treba upitati rukovodstvo MUP-a Srpske.

Pisao sam o tome, ali nije na odmet da ponovo podsjetim na indikatore zbog kakvih je ovaj zločin trebalo percipirati kao teroristički napad. Dakle, osumnjičeni Krkić bio je deklarisani vehabija sa utvrđenim vezama sa Islamskom Državom. Pred sami zločin kod njega su boravila dva Azijata. Ova lica su u Norveškoj nabavila dva terenska džipa i kod nas ih preuređivala u vojna vozila, sa kakvima su kasnije otišla u Siriju. Postojale su informacije da se i Zikrijin sin priprema za odlazak u Siriju.


Potom, kod Krkića i lica lišenih slobode zajedno sa njim pronađen je ozbiljan arsenal oružja, municije i minsko-eksplozivnih naprava (vidi fotografije). I ovaj indikator ukazuje kako se osumnjičeni pripremao za ekstremističko/nasilno djelovanje, ili na spremnost da svoje ideje ostatku društva nameće radikalnim nasiljem. Ipak, kao najvažniji dokaz i činjenicu treba istaći kako je vještačenjem čaura pronađenih u Krkićevom dvorištu utvrđeno da su ispaljene iz istog oružja kakvim su usmrćeni Redžić i Balić. Dokazna povezanost Krkića sa počinjenim zločinom je gotovo nesporna!

Na drugoj strani, ubijeni Redžić i Balić bili su skloni različitim oblicima asocijalnog ponašanja, daleko od šerijatskih pravila kakve Krkić i druge vehabije nastoje nametnuti. Pokojni Redžić se mnogo puta otvoreno suprotstavljao i izrugivao vehabizmu, a prije ubistva je došlo do fizičkog sukobljavanja sa Krkićem i pomenutim Azijatima-džihadistima. Mnogo puta sam ukazivao kako je ovaj teroristički čin počinjen u svrhu homogenizovanja lokalnog muslimanskog stanovništva i nametanja šerijata.

Indikativno je i samo mjesto zločina obzirom da se radi o ugostiteljskom objektu u kom su se okupljala lica ponajmanje sklona šerijatskim pravilima življenja. No, vrijeme zločina je mnogo indikativnije: u pitanju je Bajram. Poznata je sklonost džihadista ka tome da zločine realizuju baš na velike muslimanske praznike.

Međutim, naša policija je zanemarila sve prednje navedeno i nije preduzela niti jednu jedinu službenu radnju provjeravanja mogućnosti da se ovdje radi o terorističkom napadu. Događaj je okružnom tužilaštvu prijavljen kao teško ubistvo, tužilaštvo je prihvatilo takvu kvalifikaciju i inercijom u tom pravcu nastavilo sa istragom i optuženjem. Kako je to rezultiralo – doznajemo iz odluke suda.

U daljem, kao kriminalista sa respektabilnim iskustvom tvrdim da je MUP Republike Srpske raspolagao sa dovoljno dokaza, obavještenja i indicia prema kojima je ovaj događaj mogao okvalifikovati kao terorizam i tako prijaviti Tužilaštvu BiH-e – nadležnom za ovaj krimen. Prikupljeni dokazi i obavještenja predstavljali su OSNOV SUMNJE da se radi o terorizmu i pitanje je: zbog čega su policija i tužilaštvo to zanemarili?

Ovde možemo postaviti racionalno pitanje: da li bi se ovaj zločin drugačije okončao da je prijavljen Tužilaštvu BiH-e kao terorizam? U tom slučaju prednje pomenuti dokazi i indicije dobili bi sasvim drugačiji kontekst, drugačiji krivičnoprocesni značaj i tumačenje. Tada bi pronađene i izvještačene čaure, pronađeno oružje i minsko-eksplozivne naprave, pripadanje osumnjičenog ekstremističkim organizacijama (vehabitima i Islamskoj Državi), sukobljavanje sa žrtvama i ino, dobilo sasvim drugačiji krivičnoprocesni kontekst. I sama istraga bi bila dijametralno različito postavljena. Tada bi Tužilaštvo BiH-e u istragu uključilo i Agenciju za istrage i zaštitu (SIPA), Obavještajno-bezbjednosnu agenciju (OBA), Nacionalni biro Interpol-a i druge specijalizovane agencije državnog nivoa. U daljem to bi omogućilo traženje međunarodne tužilačke i policijske saradnje, odnosno uključivanje u predmet potrebnih ino-centara za vještačenja, za telekomunikacijski nadzor ili uopšte specijalizovanih za sprečavanje i suzbijanje terorizma. Pojednostavljeno rečeno, da je događaj prijavljen kao terorizam otvorio bi se niz mogućnosti dokazivanja i razjašnjavanja zločina, a kakav je u odnosu na krivično djelo ubistva nemoguće primijeniti.

Na kraju prvog dijela ovog teksta podsjetiću da sam sa sličnog stanovišta kritikovao način na koji je prijavljen očigledno teroristički napad na premijera Aleksandra Vučića. I ovaj krimen je prijavljen kao ubistvo u pokušaju, a procesno će proći kao i prijava protiv Krkića. Doduše, MUP Srpske još niti jedno lice nije sprovelo tužilaštvu (o sudu da ne govorimo), a i kad se to dogodi pokazaće se kakva budalaština je načinjena prijavljivanjem terorističkog napada kao pokušaja ubistva.



(Nastaviće se)

понедељак, 7. септембар 2015.

ZAŠTO BRANKO KRALJ PROTESTUJE SAM?



Branko Brane Kralj danas oko podneva u centru Prijedora započeo je javni protest. Zapitajmo se – ZBOG ČEGA PROTESTUJE SAM???




Doznavši za ovaj protest došao sam do našeg Brane i upitao ga zašto je sam. Odgovorio mi je vrlo jednostavno:

-       Izgleda da je svima drugima dobro, pa nemaju zbog čega protestovati!“

Moram istaći kako ovaj odgovor prosto vrišti na uzbunu, ukazuje kako smo dosegli samo civilizacijsko dno, kako zaista nemamo budućnosti. Izgleda da je svima drugima dobro!?

Pitao sam Branu da li postoji neki poseban razlog njegovog protesta, nešto lično ili direktno. Odgovorio mi je kako naprosto više ne može nijemo posmatrati sveopštu degradaciju, uništavanje i besperspektivnost. Jednostavno, nakupilo se mnogo toga šta traži izražavanje protivljenja. Dosegli smo „tačku pucanja“ od čega ne možemo okretati glavu.

Pita Brane, sasvim racionalno, šta rade institicije da poboljšaju život građana, da jačaju ekonomiju i privredu, da mladima daju kakvu-takvu perspektivu? Šta čine da zaustave trend napuštanja ovih prostora od strane mladih i radno sposobnih građana? Pitanja sasvim na mjestu i ista bi trebalo da postavi preko milion građana Srpske.

Podsjetio bih čitaoce na moj tekst „Gdje je privreda moga grada“ (vidi vezani tekst) u kom sam postavljao slična pitanja, kakva i Brane danas postavlja. Prijedor je nekada bio industrijski grad, koji je svoje proizvodne kapacitete očuvao u ratu i 10 godina poslije rata. Onda je u posljednjih manje od 10 godina, za vakta sadašnje vlasti, došlo do bukvalnog razaranja (brisanja sa lica zemlje) pogona u kakvima je desetine hiljada radnika obezbjeđivalo egzistenciju. I današnji nezaposleni građani Prijedora ne smatraju da trebaju bar upitati gdje je naša zajednička imovina, gdje je naša budućnost. Žalosno je to!

Na kraju, moram našem Brani iskazati jasnu i nedvosmislenu podršku. Štrajkovao sam glađu ispred objekta CJB Prijedor punih 10 dana i odlično znam kako se osjeća ovaj mladić. U prilog ovome dodaću da je Prijedor formalno dobio status grada, a pitanje je da li ga to čini gradom? Da bi neku urbanu sredinu nazivali gradom nužno je da u istoj postoji GRAĐANSKA KULTURA, kultura življenja. Takva kultura sublimira i izražavanje javnog protesta. Onog trenutka kada se našem Brani pridruže stotine i hiljade mladih, ili svih unesrećenih generacija, Prijedor će se moći predstavljati i samodoživljavati gradom. Ovako dovijeka će ostati selendra!



недеља, 6. септембар 2015.

ANTIRATNI KRIK RATNOG VETERANA


Tekst objavljen na prestižnom portalu CEOPOM-ISTINA,


U narednih godinu-dvije neminovno će doći do teške eskalacije Trećeg svjetskog rata. Možda ću nekoga začuditi, ali iskreno smatram da su ratni veterani napozvaniji za upućivanje antiratnih poruka.


Milorad Mišo Pelemiš, komandant 10. diverzantskog odreda, nedavno je objelodanio podatke kako je po naređenju Ratka Mladića skrivao francuske pilote zarobljene 1995. godine nakon obaranja njihovog Miraža 2000 iznad Pala. No, mnogo važnije je njegove svjedočenje o tome kako su se srpke političke kvazielite sa obe strane Drine naprosto utrkivale oko oslobađanja zarobljenih pilota. Pelemiš je ovim otvorio priču o događanjima kakvima i sam mogu svedočiti.

Danas su gotovo zaboravljeni detalji oko zarobljavanja francuskih pilota, a žalosti me da je tako pošto je u pitanju zločinaštvo nad našim napaćenim narodom. I to zločinaštvo one najmonstruoznije prirode. Podsjetiću da su tada zarobljeni kapetan Frederik Šifo i navigator-poručnik Žoze Suvinje. U vezi poručnika Suvinjea nikada ne treba zaboraviti podatak da je u pitanju navigator osposobljen za upravljanje avio-projektilima punjenim osiromašenim uranijumom. Ukoliko čovjek-pojedinac može predstavljati dokaz počinjenog zločina, onda su oružane snage Republike Srpske obezbijedile takav dokaz. To što u trenutku obaranja njihov avion nije bio naoružan projektilima zabranjenim međunarodnim pravom u biti ne znači ništa obzirom da to nije bio prvi i jedini napad kakav je ovaj dvojac izveo.


Ovom prilikom želim posvjedočiti o jednom drugom napadu na naš narod, a koji je vremenski i personalno vrlo blizak prednje pomenutom. Dogodilo se da sam, kao mladi specijalac MUP-a Republike Srpske, decembra 1995. godine obreo se u Hadžićima. Po dolasku u to mjesto zatekli smo pripadnike francuske Legije stranaca i bilo je poprilično nejasno zbog čega je ta formacija bila tu raspoređena. Nagovještaj odgovora dobio sam sasvim slučajno prilikom razgovora sa dvoje staraca, izbjeglica privremeno nastanjenih u Hadžićima. U nekom trenutku neobaveznog razgovora starina poče hvaliti francuske vojnike. Pri tom je objašnjavao kako je tokom bombardovanja jedan avio-projektil pogodio uz sami temelj kuće, te se zabio u zemlju, a nije se aktivirao. Reče čiča da su francuski vojnici došli sa prvim danima primirja i kopali 18 metara duboko u zemlju, dok nisu pronašli i izvadili avio-raketu. Normalno, projektil su odnijeli, a starina im je na tome bio zahvalan jer živjeti na neaktiviranoj razornoj raketi i nije pretjerano ugodno.


Ovde možemo postaviti niz pitanja, ali osnovno je: čemu takva agilnost Francuza na uklanjanju neaktiviranog projektila? Možemo govoriti o uklanjanju napredne vojne tehnologije kako protivnici ne bi došli u njen posjed. Ipak, sa jednakom uvjerenošću možemo govoriti o uklanjanju dokaza bombardovanja civilnih ciljeva obzirom da je projektil za nekoliko stotina metara promašio vojni cilj i pogodio civilno naselje. Možemo pomisliti da je ovim slučajem uklanjan dokaz ratnog zločina. No, u to vrijeme imali smo na stotine sličnih „pogodaka“ i civilnih žrtava, i to je uvijek podvođeno pod kolateralnu štetu. Zato budimo krajnje konstruktivni i recimo da se francuska agilnost primarno manifestovala u vidu uklanjanja dokaza o korištenju navođenog projektila sa osiromašenim uranijumom. Opštepoznato je da su Hadžići ponajviše gađani međunarodno zabranjenim sredstvima i tu ne treba imati dvojbe – Francuzi su uklonili nedvosmislen dolaz ratnog zločina!

Znači, postoji ozbiljan skup indicija da smo u jednom trenutku na raspolaganju imali i nesporan dokaz ratnog zločina i neposredne počinioce istog (francuske pilote). Pitanje je zbog čega naše političko i vojno rukovodstvo aktivno saučestvuju na uklanjanju dokaza monstruoznih zločina na našu štetu?


LJUBAV RADOVANA KARADŽIĆA I FRANCUSKIH PRIPADNIKA IFOR-a


U odgovoru na prednje pitanje o izdajničkom ponašanju naših „elita“ ponovo ću se poslužiti vlastitim svjedočenjem. Prvi dio 1996. godine proveo sam na Palama, obezbjeđujući Radovana Karadžića. Zbog toga mogu posvjedičiti da je na stotinjak metara od Karadžićeve kuće bio postavljen kontrolni punkt francuskih pripadnika tadašnjeg IFOR-a. Svakodnevno sam gledao kako Karadžić, samo sa vozačem i u onoj toliko opjevanoj „mečki“, prolazi kroz taj punkt. Na Karadžićevo pozdravljenje podizanjem ruke francuski vojnici odgovarali su srdačnim mahanjem. Na prvi pogled djelovalo je da Francuzi funkcionišu u sklopu obezbjeđenja bivšeg predsjednika. To bi bilo „normalno“ da već tada nije podignuta optužnica haškog Trubunala.

Dakle, Radovan Karadžić je uživao u benefitima oslobađanja francuskih pilota. Sad, pitanje je: u čemu je „uživao“ njegov narod? I ovde ću se zadržati na Hadžićima. Kako ističe novinar i publicista Nedeljko Zelenović, ratni stanovnik Hadžića, smrtnost populacije u toj kategoriji je četiri puta veća nego u npr. Bratuncu u koji je izbjegao najveći dio Hadžićana. Takav odnos smrtnosti potvrđuje i Slavica Jovanović, direktorka Doma zdravlja u Bratuncu. Zelenović godinama proziva institucije u BiH-e zbog nedovoljnog angažovanja na problemu osiromašenog uranijuma i njegovog štetnog dejstva po stanovništvo. No, podsjeća i da su odmah nakon bombardovanja 1995. godine u Hadžiće stigli stručnjaci iz Vinče, obavili mjerenja, ali da nikad nisu objavili podatke. Tadašnja vlast u Srbiji to nije dozvolila! I sve potonje vlasti Srbije i Srpske jednako saučestvuju u prikrivanju zločina nad sopstvenim narodom.


Važno je podsjetiti i na izjave Jeline Đurković koja je 2005. godine predsjedavala Komisijom za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranijuma. U izvještaju koji je tada sačinjen navedene su posljedice i date upute šta se treba uraditi po ovom pitanju. No, kako kaže gospođa Đurković - taj izvještaj negdje se “zagubio” i do njega danas nije moguće doći. Žalosno je to!

Elem, sramno ponašanje srpskih kvazielita u odnosu na bombardovanje Republike Srpske kao bumerang obilo se o glavu srpskom narodu četiri godine kasnije. Operacija “Saveznička sila” (poznata kao “Milosrdni anđeo”) obimom usmrćivanja, ranjavanja i razaranja daleko je nadmašila Operaciju “Namjerna sila”. Kada naše “elite” nisu ispoštovale stradanja vlastitog naroda u Srpskoj sasvim očekivano bilo je ponavljanje zločina u još težem i pogubnijem obličju. Nakon 10 tona radioaktivnih supstanci bačenih na tlo Srpske dobili smo još 15 tona na teritoriji Srbije. Žalosno je da smo to “zaboravili”!


ŠTA SMO NAUČILI IZ STRAVIČNE PROŠLOSTI?


Kažu da iskustvo nije ono šta vam se događalo u prošlosti, nego je to sposobnost prepoznavanja budućih sličnih situacija. U tom kontekstu Srbe možemo okarakterisati kao “kolektivitet bez iskustva”. Uostalom, kako tumačiti ponašanje srpskog etničkog korpusa u odnosu na nadolazeću eskalaciju oružanih sukoba sa nedvosmislenim obilježjima svjetskog rata. Ukoliko je u ratna dešavanja involvirano više desetina država sa različitih kontinenata, ukoliko zaraćeni prostor zahvata dva kontinenta (Sjever Afrike i Bliski Istok) i sa tendencijom širenja, onda to moramo nazvati svjetskim ratom.


No, ukoliko želimo racionalizovati aktuelnu situaciju moramo govoriti o dvije dimenzije: o prisustvu rata i o karakteru rata. Oduvijek čovječanstvo ratuje i to je društveno stanje na kakvo smo već svikli. Međutim, zapitajmo se koliko možemo prihvatiti karakter rata u kakav čovječanstvo srlja. U pitanju je hegemonistički, kolonijalni i usko interesni rat kakav generiše jedan gotovo promilni udio ukupne populacije i zarad sopstvenih interesa. Ipak, i u toj dimenziji ovaj rat se bitno ne razlikuje od ranijih. Postoji jedna dimenzija ovog rata o kakvoj se još uvijek ćuti, a šta je očekivano obzirom na informacionu dominaciju kakvu ostvaruju kreatori rata. Dakle, progovorimo o karakteru „vojnih udara“ kakve su Sjedinjene Države i „sateliti“ već započeli na prostoru Bliskog Istoka.

Za one neupućene moram istaći kako su Sjedinjene Države prije više od 40 godina započele široku unutrašnju raspravu o modalitetu odlaganja radioaktivnog otpada. Prvo je razmatrana opcija odlaganja otpada na vlastitoj teritoriji, no, bilo je nemoguće privoliti bar jednu federalnu članicu da pristane na tako nešto. Zatim se raspravljalo o opciji odlaganja nuklearnog otpada na teritoriji „prijateljskih država“, međutim, ni pritisci ni krediti nisu bili dovoljni za biločiji pristanak. I onda Angloamerikanci pronalaze jeftin, efikasan i jednostavan način rješavanja opasnih materija. Decenijama Sjedinjene Države u svaki projektil, od metka do balističkih raketa, odlažu radioaktivni otpad. Amerikancima je civilizacijski „prihvatljivo“ da svoje neprijatelje uništavaju bez ikakve selekcije, dugoročno, teško i sa obilježjima genocidnosti.

Neupućene želim obavijestiti i o tome da u Sjedinjenim Državama već dvije i po decenije (od Zalivskog rata) traje snažna unutrašnja rasprava po pitanju smrtnosti i oboljevanja njihovih vojnika angažovanih na ratnim poprištima diljem planete. Brojna udruženja ratnih veterana i građana decenijama uporno dokazuju da su smrtnost i  bolesti karakteristične za izlaganje radioaktivnim materijama mnogo izraženije kod vojnika angažovanih u ratovima, nego kod ostatka populacije. Državna administracija ne priznaje brojna istraživanja urađena po ovoj pojavi i surovo manipuliše istinom, odnosno činjenicom da bezobzirno truju i neprijatelje i sopstvene vojnike. No, jedno je nesporno – u Sjedinjenim Državama bar postoji javna rasprava o tom problemu, građani protestvuju, bore se za svoja prava i ino. Šta se dešava u Srbiji i Srpskoj?


Moram priznati da mi je ponašanje našeg naroda neshvatljivo! Pitam: postoji li na tlu Evrope narod „pozvaniji“ da prvi javno progovori o karakteru već materijalizovanih i onih budućih, a sasvim izvjesnih, zločina? Neshvatljivo je da ćuti narod na koji je bačeno 25 tona radioaktivnih tvari, narod koji decenijama trpi teške posljedice monstruoznih zločina. Razumno je očekivati antiratne proteste diljem Srbije, BiH-e i Hrvatske, a krajnje neshvatljivo je da niti jedan takav protest do danas nije upriličen. Desetine hiljada izbjeglica nas svakodnevno podsjećaju na ratne strahote na nama ne tako dalekom prostoru, no, vrhunac našeg „altruizma“ ogleda se u licemjernim medijskim predstavama o „dobrodošlici“. Pitanje kakvim bi se trebali pozabaviti jeste: zašto je nemoguće okupiti bar 50 građana za javno izražavanje antiratnog protesta? U dvomilionskom Beogradu nema 50 osoba spremnih da izbjeglice podrže u traženju mira. To je bukvalno neshvatljivo!

Na sve to svakodnevno nas mediji „izvještavaju“ o vazdušnim udarima protiv Islamske Države. Bar Srbi odlično znaju kakva sredstva se koriste za ove „humanitarne akcije“. Odlično Srbi znaju, a nažalost iz vlastitog iskustva, da NATO jastrebovi čine genocid nad građanima Bliskog Istoka, da uništavaju redom, sistematski i monstruozno. I Srbi ćute, ćute i uporno ćute! Stanovništvo napadnutih oblasti možda još uvijek nije svjesno šta im čine „humanitarci“, kakve opasnosti im prijete i ino, ali je krajnje nerazumljivo zbog čega ih na to ne žele upozoriti oni koji su slične zločine već pretrpili.

Ukoliko je neko pomislio da sam u dosadašnjem dijelu teksta iznio najtežu dimenziju našeg „ćutanja“, taj se grdno prevario. Danas nedvosmisleno uviđamo da NATO jastrebovi nastoje Srbiju i zemlje okruženja pridobiti kao saveznike u ovom monstruoznom ratu. I odlično Srbi znaju koliko su naše političke elite „kvarna roba“ i kako se uvijek povode za vlastitim interesima, sa ekstremno izraženom nebrigom za narod i žrtve. Time je neshvatljivo da nijemo posmatramo kako hegemoni i monstrumi Zapada glorifikuju Vučića, kako ga imenuju „faktorom mira“ i stabilnosti, baš kako su svojevremeno činili sa Miloševićem i Karadžićem. Imamo stravična znanja o našoj ne tako davnoj prošlosti, a žalosno je da nemamo iskustva. Pitam javno: zar ćemo gluvonijemo dozvoliti da nas uvuku u još jedan težak zločin, zar ćemo dozvoliti da nas ponovo ugroze i uvedu u još jedan suludi rat? Zar nemamo ni zrno mudrosti, pa da raniju nesreću pretvorimo u iskustvo?

Dakle, iz predstavljenog je vidljiv prigovor na našu indolentnost u odnosu na eklatantne opasnosti i zločine. U tom smislu pitam: zar od „trilateralaca u pokušaju“ Aleksandra Vučića i Milodara Dodika očekujemo organizovanje antiratnih protesta? Ili to očekujemo od hedonističke i samožive inteligencije? Možda od običnog puka zaluđenog rijaliti programima? Po meni najpozvanija kategorija za organizovanje javnih protesta jeste u redovima onih koji ponajbolje znaju kakve strahote i opsanosti rat donosi. Govorim o ratnim veteranima! Ako se u biločemu trebamo ugledati na Amerikance, pa neka to bude aktivizam ratnih veterana radi upozoravanja javnosti na monstruozne zločine kakvima NATO jastrebovi prijete opstanku čovječanstva. Iz vlastitih stradanja znamo kakve to vazdušne udare izvode „zabrinuti humanitarci“ nad bliskoistočnom populacijom. Već danas nesporno znamo da će se ovaj rat širiti i najvjerojatnije poprimiti obilježja Trećeg svjetskog rata. Znamo i da će na dasetine (i stotine) miliona nesrećnika biti izložene desetinama tona radioaktivnih materija, a pitanje je: zašto ćutimo?

Posljednjih godinu i po tekstovima i javnim istupima objašnjavam kakve opasnosti prijete čovječanstvu, kakve monstruozne planove kuju hegemoni. No, shvatam da to nije dovoljno! Ovim putem želim pozvati borce, žtrve rata i dobronamjerne ljude da se okupljamo, da izrazimo jasan i masovan protest prema onome šta se dešava. Iskreno vjerujem da jednom širokom akcijom antiratnih protesta možemo uticati na druge narode i građane, da možemo BAR POKUŠATI proizvesti pozitivne promjene na globalnom planu. Vjerujem da Srbi sa obe strane Drine imaju i pravo i obavezu da među prvima pošalju antiratne poruke, da se suprostave globalnoj opasnosti. No, na prvom koraku – moramo se suprostaviti bilokakvoj mogućnosti našeg saučestvovanja u monstruoznim zločinima nad populacijom čija je jedina „krivica“ u tome što su rođeni na prostoru bogatom energentom budućnosti – prirodnim gasom. Iskustvo je suprostavljati se ratu na Bliskom Istoku prije nego dođe u naša dvorišta!