REPUBLIKA SRPSKA GUBI BITKU PROTIV ISLAMISTA (II dio)

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA

U ovom dijelu teksta objasniću kako Srpska duže od decenije tavori sa islamističkim terorom, zbog čega društvo gubi bitku sa ovom izuzetno opasnom društvenom pojavom, te poimenično prozvati one najodgovornije. U predugom spisku imena i događaja teško je odrediti polazište, no, započeću sa bivšim ministrom policije Radislavom Jovičićem. Početkom prošle godine, pola godine prije pomenutog terorističkog akta i više ubistava u okviru kriminalnih obračuna, zatražio sam prijem kod ministra „od struke i zanata“ Radislava Jovičića. U okviru pripremnih razgovora objasnio sam njegovom šefu kabineta da je u odnosu na novoformirani CJB Prijedor načinio strašne kadrovske propuste, te da će se to teško odraziti na stanje bezbjednosti. Ministar je izbjegao traženi prijem čak i kad se stanje dramatično pogoršalo, baš onako kako sam mu najavio.

Zalud sam pokušavao objasniti kako je zapadnokrajiško područje, odnosno prijedorska regija, ponajviše ugroženo radikalnim islamizmom. U takvoj situaciji za načelnika Centra postaviti teško kompromitovanog Vojislava Pelkića i dozvoliti mu „kadroviranje“ kakvo odgovara njegovim ličnim interesima bilo je pogrešno, no, kome to ukazati? Prije nekoliko mjeseci postavio sam MUP-u Srpske pitanje koliko registrovanih pripadnika vehabijskog pokreta je od CJB Prijedor dobilo odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja? Odgovoreno mi je kako je u pitanju bezbjednosno zaštićen podatak! Strašno! Za Vojislava Pelkića bilo je profesionalno prihvatljivo da vehabije registruje kao posebno opasna lica, a onda im izdaje odobrenja da legalno nabavljaju naoružanje. Suštinski, omogućavano je vehabitima da svoje radikalne ciljeve ostvaruju legalnim oružjem.

Primjera radi, tako je deklarisani vehabija i islamista Zikrija Krkić imao odobrenje za držanje pištolja. Identično, i Nerdin Ibrić imao je odobrenje za obe lovačke puške sa kojima je počinio teroristički napad na zvorničku policiju. Mnogi su od MUP-a Srpske tražili podatak o tome koliko je muslimana/Bošnjaka dobilo odobrenja za nabavljanje vatrenog oružja, no, u pitanju je „tajna“ kilometrima duboko zakopana. Pojedine kalkulacije idu do broja od 40 000 lovačkih pušaka, od čega 15 000 sa optičkim nišanom. Ovdje više ne govorimo o ekstremnim elementima društva, nego o naoružanom narodu! Treba jasno naglasiti kako su se za takvu izuzetno opasnu društvenu pojavu pobrinuli „kadrovi“ policije poput Radislava Jovičića, Gojka Vasića, Nijaza Smajilovića, Vojislava Pelkića i niza sličnih.

Zalud sam pokušavao (i danas pokušavam) čelnicima naše policije objasniti da se prvi teroristički napad u Republici Srpskoj dogodio davne 2002. godine u istom tom Kozarcu, te da je zbog korumpiranosti policijskih i pravosudnih moćnika do danas ostao nekažnjen. To se dogodilo u prvom mandatu na mjestu načelnika prijedorske policije istog tog Pelkića. Ovom prilikom želim javno posvjedočiti o tome šta se tada dogodilo.

Konretno, grupa srpskih navijača organizovala je divljanje nad povratničkom populacijom u Kozarcu. Lokalni ekstremisti namjeravali su iskoristiti taj incident za napad na patrolu policije, a sa ciljem da odgovornost svale na srpske navijače. Jedan od lokalnih „gazda“ prijavio je razbijanje izloga na njegovoj prodavnici i tražio da patrola to obezbjeđuje do vršenja uviđaja. Patrola je i upućena na lice mjesta obzirom da im je zaprijećeno otkazima ukoliko to ne izvrše. Po dolasku na lice mjesta policajci su ocijenili kako su upućeni na rizičan zadatak obzirom da se radilo o zabačenom i neosvjetljenom prostoru. Besmisleno im je bilo objezbjeđivati jedan objekat u situaciji kada su porazbijani izlozi na desetinama sličnih. Patrola je jednostavno napustila lice mjesta. Ponovo lokalni „gazda“ dolazi da interveniše, ali ovoga puta u pratnji jednog mladića.

Pretpostavljeni nesrećnu patrolu ponovo upućuju na lice mjesta, ali ih ovoga puta napadač čeka u zasjedi. Odmah po dolasku na njih ispaljuje najmanje 22 metka iz automatske puške i jednog policajca ranjava sa četiri projektila. Kasnije se utvrdilo da je mladić u društvu pomenutog „gazde“ dao napadaču pušku kojom je napad izvršen. Uhapšen je i pritvoren zajedno sa napadačem i još dvojicom pomagača. Tada dolazim do saznanja da je napadač pomenutom „gazdi“, koji je u dva navrata tražio izlazak policije na mjesto napada, predao pušku kako bi je ovaj sakrio. I „gazda“ je upravo posjedovao bijeli kombi za kakav je već postojala informacija da je iskorišten u odvoženju inkrimisane puške. No, u trenutku predaje oružja „gazda“ je bio u društvu sa još 6-7 lica za kakva se od ranije sumnjalo da su umiješana u ovaj gnusni zločin.

Tražio sam tada od svojih pretpostavljenih da privedem još samo jedno lice i potvrdim ovu informaciju, ali su mi „vrli šefovi“ (na čelu sa Pelkićem) to zabranili. Zalud sam ukazivao kako je ovde u pitanju perfidno osmišljen i izveden teroristički napad i da je to moguće dokazati. Ipak, šefovi su ostali na stanovištu da mi zabranjuju dalji rad na ovom predmetu i uopšte ulazak u Kozarac. To je rezultiralo oslobađanjem već pritvorenih četvorice osumnjičenih, odnosno time da je ovaj zločin i danas nekažnjen. Kasnije sam rukovodstvu MUP-a Srpske dostavio podatak da je „oslobađajuća odluka“ zasnovana na mitu od preko 130 000 konvertibilnih maraka, ali ni to ih nije ponukalo da istraže ovaj slučaj. Ostaje utisak da na srpsku policiju može pucati svako ko ima dovoljno novca za podmićivanje njihovih pretpostavljenih!

Vojislav Pelkić je naredne godine (2003.) izbačen iz policije nakon što je u otkriveno da je svom prijatelju iz kriminalnih struktura nezakonito omogućio dobijanje pasoša i odobrenja za nabavljanje vatrenog oružja (on inače „naoružava“ samo ekstremiste i kriminalce). Elem, kakvo je naše pravosuđe – u drugostepenom postupku je oslobođen i vraćen na posao. U današnjoj negativnoj selekciji kadrova sve prednje navedeno okarakterisano je kao „reference“ prema kojima je Vojislav Pelkić ponovo postavljen na čelo prijedorske policije.

Ipak, istine radi treba istaći kako Pelkić nije jedini policijski rukovodilac u sprezi sa kozaračkim „gazdama“. Godinama sam radio na krađama i krivotvorenjima automobila i tako znam da je u tom mjestu izvedena serija lažnih krađa. Nekoliko lokalnih moćnika, na čelu sa istim onim ekstremistom što je svojevremeno pucao na našu policiju, u sprezi sa rukovodiocima i operativcima prijedorske policije počinilo je seriju osiguraničkih prevara lažnim prijavljivanjem krađa vozila. Kriminal težak nekoliko stotina hiljada maraka ostao je neprocesuiran i pored velikog broja prikupljenih dokaza i saznanja, ali to je naprosto Republika Srpska!

Na kraju, parodije radi, moram naglasiti kako je MUP Srpske jedan „slučaj“ ipak okončalo kaznom za počinioca. Svi prednje navedeni zločini ostali su nekažnjeni, no, jedan prestup u vezi sa istima je ipak sankcionisan. Konkretno, ja sam disciplinski kažnjen sa nekih 1 300 maraka zbog toga što sam javnosti ukazivao na kriminalizaciju i korumpiranost vrha naše policije, odnosno što sam ukazivao na prednje pomenute i brojne druge nekažnjene zločine. Žalosno je to!

Republika Srpska godinama gubi bitku sa ekstremizmom i organizovanim kriminalom zbog kriminalizacije i korumpiranosti policijskih moćnika. No, mnogo težu odgovornost nose politička tijela nadležna za kontrolu rada policije (predsjednik Milorad Dodik, parlamentarni Odbor za bezbjednost i premijerka Željka Cvijanović) kakva naprosto neće da izvršavaju svoju zakonsku obavezu. Za ova „nadležna tijela“ je prihvatljivo da institucije kažnjavaju one koji ukazuju na teške društvene probleme, umjesto onih koji proizvode probleme. No, to je Republika Srpska!