среда, 28. јун 2017.

Gdje je spomenik ili trg Vuka Brankovića?


Svake godine na Vidovdan sa tugom se prisjetim legendarnog srpskog junaka Vuka Brankovića i uvijek iznova pitam: kad će biti ispravljena šest vijekova stara nepravda? Kad će Vuk Branković dobiti spomenik ili svoj trg, kako je to objektivno zaslužio?!


Piše: Borislav Radovanović

Srbi su globalno poznati mitomani, pa nas ne treba čuditi činjenica da u skoro svakoj „nedođiji“ postoji ulica Miloša Obilića, iako u referentnim istoriografskim krugovima još uvijek nisu nađeni dokazi njegovog postojanja. Tek se pominje nekakav Kobilić, no, ni u tom slučaju nema dokaza da je ubio sultana Murata.

Sa druge strane, bolno odjekuje činjenica da nigde nema spomenika, trga ili bar ulice nedvojbeno postojećeg junaka Vuka Brankovića! Bar da negdje stoji spomen ploča!

Znam da će zagovornici „kafanske istorije“ zapitati se zbog čega tom „izdajniku“ dodijeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema našem velikašu i junaku. Samo, možemo li naš sud zasnivati na nekakvim nakaradno skalabudženom filmu? Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice na kakvima zasnivam stav o teškoj nepravdi prema ovom srpskom junaku.


Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva.

No, ključna činjenica u svemu ovome jeste da je upravo prostor pod upravom Vuka Brankovića odabran za suočavanje sa neprijateljom. Branković je, dakle, branio svoju zemlju, svoj posjed. Zato i jeste onoliko uložio u ovaj Boj.

Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića donio je (pr)ocjenu kako je bitka okončana srpskom pobjedom.

Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković.

Upravo Vukov podvig doprinio je ocjeni kako je bitka okončana pobjedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene prije okončanja Boja. Vlatko Vuković je i donio vijest o veličanstvenoj srpskoj pobjedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.

Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobjedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“? Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbjegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!

No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nikada nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio.

Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde riječ o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umjesto toga „novokonpovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.

I gdje smo danas? Veličanstvenu pobjedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumačemo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemjeri, glupani i žrtve vlastitih zabluda!

Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se ponijeli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gdje su naši generali poput Mladića, gdje su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?

Vidite, kako god smo prihvatili da jednu globalno važnu bitku, Kosovsku, percipiramo kao poraz, tako nam je i LAŽ da smo izgubili ratove 90-ih postala polazišna premisa. No, ključno pitanje je: gdje su to Srbi 90-ih potpisali kapitulaciju?

Poražene snage potpisuju kapitulaciju, a neporažene mirovne sporazume. Tako smo i 1995. i 1999. godine potpisali MIROVNE SPORAZUME u kojima smo zaštitili interese za kakve smo se borili.

I tu nešto moram apostrofirati: to što potonji „okupacioni namjesnici“, poput Dodika u Srpskoj ili „DOS-manlija“ u Srbiji, nisu realizovali odredbe mirovnih sporazuma, što su „izgubili“ ono šta je ratom sačuvano, nije pitanje za naše junake koji su izvojevali pobjede, nego za izdajnike, profitere i lopuže kakvi su zastupali interese neprijatelja.

Dakle, analogija je jasna: kako smo se ogriješili o Vuka Brankovića, tako nas je i njegova kletva sustigla – i danas imamo to šta imamo. Po mom iskrenom ubjeđenju kad Vuku Brankoviću dodijelimo zaslužena priznanja onda ćemo se moći nadati i budućnosti sa zadovoljavajuće zaštićenim vitalnim etničkim interesima.

Prvo moramo revidirati istoriju oko uloge Vuka Brankovića, a onda postepeno možemo razmišljati i o zdravorazumskoj percepciji onoga šta je zadesilo naše generacije.