POTURICE I JA, DVA SMO SVIJETA RAZLIČITA!

Samujem u kancelariji na 40-ak stepeni i tražim čime bih zaokupio misli. Srećom "Bog stvori Internet!"....

Pokušavam racionalizovati pitanje kako sam dospio u ovu situaciju. Znam ova akcija je proizvela onu reakciju, pa reakcija kontrareakciju i tako redom. Posmatrali to etiološki, fenomenološki, etimološki, dijalektički, analitičko-sintetički ili kako god uvijek dolazimo do jedinstvene esencije - DVA SMO RAZLIČITA SVIJETA!

Sad, nameće se jednostavno pitanje: o kome govorim, o kakvim to "svjetovima"? Govorim, normalno, o osobama poput mene, običnim ljudima koji nastoje da prežive u okolnostima kakve ih okružuju, koji nemaju ni vlasti ni moći, a bogatstva ponajmanje. Najčešće nismo u stanju odlučivati ni po pitanjima vlastite sudbine, a kamo li da upravljamo drugima.

Na drugoj strani govorim o "upravljačima", o onima koji raspolažu moći i uticajem, počesto bogatstvom i raskoši, a jedino šta im objektivno nedostaje jeste znanje (ono iskonsko) i čovjekoljublje. Biću konkretan do kraja i reći kako govorim o svojim pretpostavljenima, o onima koji odlučuju o mom profesionalnom statusu, kakav dalje određuje moju ekonomsku i egzistencijalnu situaciju i tako dalje.

Šta da kažem o sebi, a da ne djelujem patetično (o sebi je najteže govoriti). Moje djetinstvo je bilo teško, no samohrana majka je uspjela odgojiti troje pristojne djece, dobrih učenika i potencijalnih uzornih građana. I taman kad je trebalo da osjetimo blagodeti odrastanja - pljus: rat u Hrvatskoj, pa rat ovdje.

Moje generacije su morale svoje obrazovanje odložiti jer je trebalo četiri godine braniti svoju porodicu, narod i opredjeljenja u onim suludim vremenima. Poslije rata i sam pojam obrazovanja poprimio je neke dimenzije bitno različite od onih "standardnih". Uglavnom, po okončanju rata već sam bio zaposlen u MUP-u i obrazovanje u tom profilu činilo mi se sasvim logičnim.

Nikada obrazovanje nisam posmatrao kroz ocjene, prosjeke, nagrade ili šta već, nego naprosto kao proces sticanja znanja. U životu sam pročitao nekih 1 000 knjiga "viška" (preko prosjeka). No, i tako sam na dodiplomskim studijama imao prosjek preko 8,2, a na postiplomskim preko 9,4. Ne bih to ni izračunavao, ali postoje standardi kakve morate ispoštovati prilikom upisivanja drugog  i trećeg ciklusa akademskih studija.

I tako dolazimo do kategorije "upravljača". Od njih nikada nećete doznati kakve su prosjeke ostvarivali na studijama, neće čuti mnogo anegdota sa njihovih ispita, a počesto nećete doznati ni u kom su gradu studirali (o nazivu univerziteta još manje). Neću nikog imenovati (prepoznaće se sami), ali ću pomenuti anegdote iz školovanja mog sadašnjeg "prvog i najvećeg" i nekoliko ranijih šefova (inače školskih drugara). Iako oni ne pričaju o svom školovanju u ovako malim zajednicama svi mi znamo SVE O SVIMA!

Po okončanju rata jedna grupa prijedorskih policijskih "nada" odškolovala se na beogradskom Fakultetu bezbjednosti (profesori civilne odbrane i zaštite). U pitanju je inače vrlo respektabilna školska ustanova, no, u to vrijeme je školovala studente i "studente". Uostalom, kao i sve druge što su činile. Nekoliko mojih kolega studiralo je na tom fakultetu i vrlo se ponose time. Samo, problem je što su godinu studija i razliku predmeta (u odnosu na višu školu) morali polagati bukvalno godinama. Sa druge strane, moj "prvi" i njegove kolege su sve to ispolagale u rekordnom roku (ostaće upamćeni po kratkoći školovanja).

Karakteristično za mog "prvog" i njegove kolege jeste da je njihovo školovanje u Beogradu "stipendirao" poznati dubički mafijaš, sada pokojni, Dušan Dujo Kotaran, koji je iste povezao sa poznatim beogradskim kriminalcima kao što su Milan Narandžić zvani Lumun, Predrag Ranković zvani Peconi i drugi. Zvuči nevjerojatno, ali naše policijske "kadrove" školovali su svojevremeno najveća imena svijeta kriminala, i to ne samo finansijski, nego i "sređivanjem" ispita. Pisao sam ranije o vezama između ovdašnje policije i beogradskog podzemlja i o tome kako je svaki beogradski kriminalac imao našu ličnu kartu i pasoš, registrovan automobil i slično. Pisao sam kako je svojevremeno u prijedorskom centru bila otvorena "noćna smjena" za izdavanje krivorvorenih dokumenata. E to su organizovali upravo kadrovi koje su odškolovali Dujo, Limun, Peconi, pa i pok. Željko Ražnjatović Arkan.


POTURICE MEĐU NAMA!


Ovako postepeno dolazimo do današnjih vremena, pa i do moje trenutne situacije. Tu se već na prvom koraku nameće pitanje: koliko je obrazovanih kadrova u upravljačkim strukturama naše policije, a koliki je udio ovih što je podzemlje "stipendiralo" njihovo obrazovanje? Odgovor svi znaju - pozicije i moć su u rukama onih sa sumnjivim obrazovanjem. I postoji vrlo jednostavno objašnjenje zašto je to tako.

Bosna i Hercegovina je nedovršena država, propali projekat hegemona zapada i krajnje nakaradno društvo (ako se tako može nazvati). Jeste da je kolonijalista (Sjedinjene Države) jedno vrijeme zaboravio ovu svoju koloniju (šta će se ubrzo promijeniti), ali BiH nikada nije prestala biti kolonijom. I to već objašnjava suštu istinu o tome zašto najgori šljam vlada ovim društvom. Prosto, časni i čestiti ljudi nikada ne streme da budu OKUPACIONI NAMJESNICI. Pogledajte kroz istoriju i shvatićete da je u odnosu na svakog okupatora ovdje najgori mogući šljam pozicionirao se kao vlast (okupaciona). Nema u ovome danas ničega šta naši preci nisu zapamtili.

Sad, pitate se od kud mi to "poturice"? Od antičkih vremena ovi prostori znaju šta su to kolonijalni ili okupacioni hegemoni, baš kao što znaju i za kategoriju okupacionih namjesnika. No, iz vremena otomanske imperije ostao nam je naziv za tu kategoriju osoba, za taj nesoj. Pogrešno je razmišljati kako se sam prelazak na islam ili vjersko konvertovanje može podvesti pod "turčenje" (poturčenje). Prelazak na islam pravilno se naziva poislamizacija i nema ama baš nikakve veze sa fenomenom poturica. Različite muke i nedaće, ili različita snalaženja u datim situacijama, su naše sunarodnike tjerale da mijenjaju vjeru. Nekada je to bilo da bi čovjek sačuvao ženu od naprasitog age, nekada je jedan brat prelazio na islam da bi zaštitio ostalu braću, a bilo je i slučajeva kada su pojedinci morali mijenjati identitet da bi sačivali goli život. Sve su to racionalni i shvatljivi razlozi za vjersko konvertovanje i to nema mnogo veze sa poturicama.

Feneomen poturica proizilazi iz žudnje za nečim šta vam objektivno ne pripada, a ponajčešće se odnosi na moć i vlast (često povezano sa imetkom). Samo vjersko konvertovanje nije bilo dovoljno onima što su svojevremeno željeli moć i imetak, nego su morali pokušati učiniti još jedan korek u sopstvenom preobličavanju. Morali su (bar pokušati) POSTATI TURCI. Sam pojam poturica vuče korijen od izvedenice POSTATI TURČIN.

Dakle, ovdje načelno moramo razdvojiti to što je neko vjerskim konvertovanjem postao musliman od nastojanja da se postane nešto šta je objektivno neizvodivo. Postati Turčin je nešto nemoguće obzirom da etnički identitet nasljeđujemo (nama to veze sa nacijama). Srbin koji je postao musliman u etničkom smislu je i dalje ostao Srbin i nikako nije mogao postati Turčin. No, problem je u tome što su takvi to uporno pokušavali!

Sad, interesantan je taj proces NASTOJANJA pojedinaca da se odreknu svog ranijeg i pripadajućeg identiteta, te da postanu nešto šta objektivno postati ne mogu. Poturice, da bi turskim vladarima "dokazali" kako više nisu Srbi, kako su "postali Turci", vršile su stravičan teror nad svojom etničkom sabraćom i nad svojim okruženjem. U početku je sve to moglo zadovoljiti njihovu žeđ da moći i imetkom, no, ubrzo bi se to završavalo nesrećom. Problem je bio u tome što turski vladari nikada nisu priznavali našim poturicama da su istog etničkog statusa, nego su ih uvijek podvodili pod kategoriju identiteta kog su se ovi nesrećnici tako zdušno odricali. Uvijek su ih vraćali u "rupetinu" iz koje su ovi pokušavali isplivati. To je sasvim razumljivo proizvodilo otuđivanje, nesreću, nasilje i jad.

Možda će se neko zapitati kakve sve ovi ima veze sa mojim štrajkom glađu. Sumnjam da je velik broj takvih obzirom da su moji vijerni čitaoci inteligentne osobe. Moji tekstovi su pomalo konfuzni baš iz razloga da bi inteligentne osobe naveli na razmišljanje (za budale nikada nisam ni pisao). Vjerujem da je bar 99 odsto mojih čitalaca već shvatilo peontu.

Dakle, Turci su definitivno otišli, ali su došli neki novi kolonizatori ili okupatori i proces POSTAJANJA POTURICAMA se nastavio. Možda se pitate zbog čega svaki današnji poturica slijedi jedinstvenu matricu: velelebne vile, silni stanovi, skupocjeni automobili, odijela i nakit, atraktivne ljubavnice i ino. Oduvijek se izdaja "nadomiještala" imetkom, no danas ovim prostorom dominira POTROŠAČKI ZAPAD (matrica potrošačkog društva). Zato se moderne poturice jednoobrazno kinđure i nastoje svima oko sebe pokazati kako su "postali Turci". To što koriste svaku priliku za eksponiranje u vrejrskim objektima pravoslavne crkve i za "pridarivanje" Crkvi dijela onoga što su opljačkali od vlastitog naroda jeste tek puka farsa kakvom nastoje zavarati one nad kojima vrše okupaciono-namjesničku vlast, ono čisto da ih drže mirnima. Inače, tu nema vijernika niti u primisli.

Samo je problem što moderne poturice imaju isti problem koji su imali njihovo davni "preci". Nikada ih vladari neće prihvatiti kao sebi ravne u etničkom i staleškom smislu, nego će zauvijek ostali u ovom našem čabru. Nezadovoljstvo proizvedeno takvim statusom normalno je da proizvodi teške frustracije, a u daljem i destrukciju i autodestrukciju. Zato ovakvi poput mene i ogromne većine ovdašnjeg stanovništva mora svakodnevno da trpi hirove nesrećnih poturica.

Poturice u mom okruženju odlično znaju kako su smjenjiva i potrošna "roba", kako stvarni vladari jednim potezom malog prsta ruše sav univerzum kakav su godinama gradili i to kod njih svakodnevno proizvodi nerazumne reakcije. Sa druge strane, moj najveći problem jeste što se prema poturicama odnosim sa jasno izraženim nipodaštavanjem, što poturici kažem da je tek bijedna poturica i ništa više, a time ciljno proizvodim njihove frustracije. Znam da se to negativno reflektuje na mene i porodicu, ali postoje i nekakvi postulati koji su vredniji od naših tričavih života. BITI ČOVJEK, imati samopoštovanje i jasne životne principe danas nije ni malo lako, ali šta nam je drugo preostalo? Ja da budem poturica i izrod ne mogu. To mi nasljeđe ne dozvoljava! Mnogi mi govore: "Boro, veži konja gdje ti aga kaže", a ja im odgovaram: "Moji preci su vezivali age!". Jednostavno takav sam kakvim me načiniše geni i nasljeđe, i niti mogu niti želim da se mijenjam. Odlično razumijem koliko su poturice nesrećne i frustrirane, ali to je bio njihov izbor, nihovo opredjeljenje. Uostalom, prihvatili su učenje svojih "profesora" Lumuna i Peconija!