Podrška doktorici Nikolini Balaban!!!

Danas je javnosti saopšteno kako je u Bihaću uhapšena doktorica Nikolina Balaban i to zbog nesavjesnog liječenja pacijenata. Nisam siguran kako prihvatiti ove navode nakon decenijske intenzivne saradnje kroz kakvu sam dr Nikolinu držao kao vrhunskog stručnjaka. I suguran sam da će ovakav stav podržati desetine policijskih inspektora koji su na sličan način percipirali našu Nikolinu.

Piše: Borislav Radovanović

Moram priznati da me vijest o hapšenju nije iznenadila obzirom da sam posljednjih mjeseci više puta čitao o brojnim medijskim optužbama protiv dr Nikoline. No, ni tada mi nije bilo jasno kako je za tako kratak period moguć takav profesionalni obrat. Nemam razloga da ne vjerujem navodima pojedinih žrtava i čak vjerujem da se u ponekom slučaju potkrala greška. Živ sam čovjek, radio sam mnogo, pa sam tako i sasvim prirodno griješio. Svako ko radi griješi! Zato je i po zakonima vjerojatnoće moguće da je Nikolina griješila.

No, po onome šta sam čitao riječ je o desetinama slučajeva u kavima je dr Nikolina teško oštetila pacijente. To je ono šta me zbunjuje: zar je moguće da stručnjak njenog ranga načini tolike greške i to za vrlo kratko vrijeme? Koliko se sjećam Nikolina je prošle godine napustila Prijedor i zaposlila se u bihaćkom Kliničkom centru. Kratak je to period za toliki broj „slučajeva“.

Elem, moram podsjetiti da su desetine prijedorskih inspektora i krim. tehničara preko decenije intenzivno radili sa Nikolinom. Svi smo je dobro poznavali i vjerovali u njenu stručnost, ali ono bez i najmanjeg zazora sumnje. I ovde moram apostrofirati činjenicu da nije ljekar-patolog, pa čak ni obducent, taj koji zaključuje istragu, nego to čine tužioci i inspektori na bazi mnogo šireg opsega dokaza, činjenica i indicija od nekog nalaza ljekara. Medicinska dokumentacija čini tek sastavni dio krivičnog predmeta.

Sad, zapeće neko oko mojih tekstova o namjernim i nenamjernim greškama policije, no ovde govorim o mnogo širem broju predmeta okončanih „van svake sumnje“. Govorim o stotinama i stotinama uviđaja, o sutuacijama kakve samo život može osmisliti i zamrsiti. I upravo na takvim predmetima dolazila je do izražaja njena stručnost, istrajnost, upornost, požrtvovnost i ino. Uvijek je činila više od onoga šta se od nje očekivalo i za šta je bila plaćena. To je bila njena opštepoznata vrlina.

I sad odjedared takav i toliki preobrat. Iskren da budem ne mogu da vjerujem u gro navoda kakvi su u medijima objavljeni. Uostalom, biće tu i ljekarskih konzorcija, nalaza vještaka i štočega sličnog šta će dati mnogo jasniju sliku od medijskih natpisa kakve sačinjavaju laici. Dakle, ne isključujem da je u nekom slučaju Nikolina pogriješila i da je to izazvalo nepovratne i teške posljedice, ali već danas tvrdim da će gro slučajeva pokazati se kao laičko rasuđivanje pojedinaca i ništa više.

U daljem moram se referisati na kontraverznost Nikolinine ličnosti. Godinama je učestvovala u javnom diskursu i iznosila svoje mišljenje o mnogim društvenim problemima. Neki su podržavali njene navode, neki su je zbog toga čak mrzili, no, moram podsjetiti da živimo u slobodnom društvu u kom svako ima pravo na mišljenje i izražavanje mišljenja. Bar tako piše u ustavu!

Ja neću da „sudim“ Nikolini zbog političkih stavova, baš kao što ni ona nije to činila kad sam ja bio u teškim problemima. Jednostavno me je podržala kao profesionalca kom je preko decenije vjerovala i poštovala moju stručnost. Tim primjerom vođen ovom prilikom želim javno uputiti riječi podrške dragoj prijateljici Nikolini.

Znači, da rezimiramo ovaj tekst: više puta sam prošao ono šta Nikolina prolazi danas i znam da „opšte pljuvanje“ garantuje naslovne strane. Sa druge strane, kad se nakon mjeseci i godina utvrdi istina – svi nekako „zaborave“ objelodaniti to, a posebno suočiti se sa vlastitim pogreškama (namjernim i nenamjernim).

Ja sam već danas siguran da će nekoliko desetina medijski promovisanih slučajeva Nikolininih „grešaka“ pokazati se kao neutemeljeno i laički proizvoljno tumačenje osoba željnih medijske pažnje. Ukoliko se i pokaže da je Nikolina negdje pogriješila, eto ubrzo će njeno radno mjesto biti upražnjeno, pa sačekajmo da dođe taj toliko željeni „nepogrešivi“. Problem je samo što takvih nema!

Trudim se biti iskren i kad ogromna većina misli drugačije. U tom smislu ja svojoj prijateljici Nikolini upućujem riječi podrške, te želje da ovaj problem razriješi što prije. Imala je vrlo težak i složen život, mnogo je propatila, i zbog toga je mi je posebno teško prihvatiti da prolazi još jednu golgotu. I da se zna: Nikolina je bila i ostala moja draga prijateljica!

Deklaracija o zajedničkom SRPSKOM jeziku

Posljednjih dana teška koplja lome se oko Deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Na stotine lingvista, pisaca, novinara i javnih ličnosti potpisalo je ovu Deklaraciju, zbog čega je i meni postala zanimljiva.

Piše: Duško Radovanović

Razmišljajući o ovoj temi prihvatio sam polazište da se Srbi, Hrvati, Bošnjaci/Bosanci i Crnogorci međusobno odlično razumiju. Već to upućuje da govore istim jezikom. Rekao bih da ključni problem i nije u samom jeziku, nego u njegovom nazivu. U ovom trenutku bukvalno nema ni teorijske šanse da se države bivše Jugoslavije dogovore oko jedinstvenog naziva jezika.

Vezano za ovu temu postavio bih jedno pomalo čudno pitanje. Kojim jezikom je govorio sultan Sulejman I Zakonodavac, na zapadu poznatiji po nadimku Veličanstveni? Pretražujući podatke o ovoj temi primjećujem tvrdnje da je Sulejman govorio hrvatski i čak bosanski jezik. Zapisi kažu da je prije Mohačke bitke, prilikom izgradnje mosta na Dravi, sa hrvatskim stanovništvom Sulejman komunicirao bez prevodilaca. Pominje se i kako se jedan hrvatski ban našao kao prevodilac između Sulejmana i papskih izaslanika. Takve stvari koriste se kao „dokazi“ da je Veličanstveni govorio hrvatski jezik.

Međutim, to je naprosto nemoguće iz razloga što je Sulejman I govorio srpskim jezikom i to je nepobitna činjenica. Pritom, važno je istaći da Sulejman nije jedini turski vladar koji je govorio srpskim jezikom, nego su to činili i njegovi preci Mehmed II Osvajač ili srpski zet sultan Bajazit. Pored vladara, srpski jezik učili su i pripadnici vlastele i visoke državne službe. Kako je to moguće?

Postoje nedvosmisleni istorijski dokazi da je između XIV i XVI vijeka tursko plemstvo i administracija školovana na jednom udžbeniku na četiri jezika: arapskom, persijskom, grčkom i srpskom. Udžbenik je obrađivao osnovne fraze na ova četiri jezika i učene su paralelno.

Poznato je da je arapski jezik izučavan kao administrativni, persijski kao književni, a srpski kao jezik diplomatije. Nisam našao objašnjenje zbog čega je baš srpski jezik izučavan kao diplomatski, pa sam po navici upitao svog oca. On kaže da je između Maričke i Beogradske bitke prošlo punih 150 godina, koliko je Turcima trebalo da slome srpski otpor.

Moj stari kaže da se tih vijekova nije konstantno ratovalo, nego se mnogo više pregovaralo i razgovaralo. Pritom je komunikacija između turske imperije i kompletne Evrope išla preko tada razvijenih i moćnih srpskih zemalja. Zato je shvatljivo da je srpski jezik odabran kao jezik diplomatije i komunikacije uopšte.

Ukoliko ovo pitanje posmatramo sa turske strane, onda ne možemo govoriti o hrvatskom ili bosanskom jeziku, pošto je u pomenutom udžbeniku decidno stajalo – srpski jezik.

Ovo me navodi na pitanje: zbog čega neki narodi insistiraju da ne govore srpskim jezikom, a nekada najmoćnija imperija svijeta je taj jezik tretirala kao službeni ili diplomatski jezik. Izgleda da su turski sultani prije 600 ili 400 godina probleme jezika ovih prostora razumijevali mnogo bolje nego mi danas. Možemo slobodno reći da „Deklaraciju o zajedničkom SRPSKOM jeziku“ davno su potpisali Mehmed II Osvajač ili Sulejman I Veličanstveni.

Svjedočenje na majčinski način

Poštovani čitaoci,

uz sitne preinake prenosim komentar gospođe Vesne Biondić, majke “prijedorskog piromana” Edisa Biondića, napisan na mom blogu.

Ističem kako ovaj vrlo interesantan i šokantan tekst vrijedi pročitati iz razloga što je u pitanju ŽIVO SVJEDOČENJE o krivičnom djelu “izazivanje opšte opasnosti” nad automobilom prijedorskog policijskog inspektora.

No, gospođa Biondić istovremeno svjedoči o policijskim postupcima i okolnostima kakve su prethodile hapšenju njenog sina. Edis je hapšen i za ovo djelo iako je opštepoznato da sa istim nema nikakve veze, baš kao i u brojnim sličnim slučajevima.

U daljem prenosim komentar gospođe Vesne Biondić:

“Interesantan članak gospodine Radovanoviću. Naravno da Edis nije palio imovinu političara, samozvanih busnessmes i korumpiranih policajaca.

Ja sam Edisova majka, i svaki put kad bih došla u Prijedor da posjetim svoga sina i sama sam bila žrtva policijske okrutnosti, prijetnji, ponižavanja i prozivanja .Trebalo bih mi mnogo vremena da opišem sva maltretiranja kojima sam bila i sama izložna u Prijedoru .

Poćeću i završiti svoj komentar sa mojim zadnjom posjetom svome sinu koji je ostavio na mene doživotne trauma, koje čak nisam doživjela tokom zadnjeg rata na našim prostorima.

Dva dana prije mog odlaska iz Prijedora moj sin Edis, njegova supruga i ja smo sjedili u našem dnevnom boravku na Pećanima u zgradi G3 st 23 (neposredna blizina mjesta paljevine inspektorovog automobila, op.a.). Negdje oko ponoći začula se jaka eksplozija, zatim i druga .

Sve troje nas je bilo u šoku. Ja sam se toliko prepala da sam čak počela i da plačem. Gledali smo kroz prozor šta se dešava, kao što su i komšije iznad nas i pored nas .Mi smo mogli da čujemo njih i oni su mogli da čuju nas  (razumijete vi zašto to napominjem).

Poslije prvog šoka Edis je počeo da paniči da će se policija ubrzo pojaviti i odvesti njega na ispitivanje. Ja sam mu pokušala reći da nema zašto da se brine, i ako dodju ja sam tu i njegova žena da im potvrdimio da je bio u kući sa nama.

Edis sa užasnutim strahom u očima mi je rekao: ,, Mama nije ovo Amerika… molim te ne otvaraj vrata ODVEŠĆE ME!" .

Za divno čudo niko nije došao na vrata tu noć, iako smo mi svi bili budni i u strahu kada će se policija pojaviti i odvesti moga sina .

Sljedeće jutro ja i njegova žena smo pošle u grad na kafu, dok je Edis ostao u kući jer se bojao policije, da izadje vani. Odmah po izlasku iz stana ispred vrata, na stepenicama, u ulazu i ispred ulaza su stajali neki ljudi i gledali u nas dvije sa prijetnjom.

NIJEDNA OD NAS DVIJE NIJE POMISLILA DA JE RIJEČ O POLICAJCIMA I INSPEKTORIMA jer više su ličili na neke drumske razbojnike i ubice nego na predstavnike zakona.

Jako preplašene i nervozne nas dve smo odlučile da se vrlo brzo vratimo kući i budemo sa Edisom.Taj cijeli dan smo čekali da dodju na vrata, ali nisu. Gomila razjarenih i naoržanih ,,policajaca'' i njihovih ortaka su okupirali našu zgradu, susjedni ulaz, bili su ispred naših prozora. Mi smo mogli da vidimo njih i oni nas iz svakog ugla.

Tu noć nažalost ja sam morala da krenem nazad za Ameriku. Kakav strašan osjećaj ostaviti svog sina u takvoj situaciji . Ja sam morala nazad jer imam i ovdje dvije curice kojima sam se morala vratiti , a i posao.

U 3 sata ujutro taksista je došao ispred zgrade da me vozi u Zagreb na aerodrom. Kada sam izašla iz stana ispred zgrade bilo je 4-5 naoružanih lica. Kada su me vidjeli dvojicu sam vidjela da povlače pistolje.

Taksista koji je došao po mene me je upitao sta se dešava (i on se po prilično preplašio ). Ne znam da li trebam da napomenem da i on kao starosjedilac Prijedora nije prepoznao ni jednog od dotičnih inpektora ispred zgrade.Tek sam tad od njega saznala da zapaljena auta su vlasništvo Inspektora narkotika.

Moram da završim sa ovim člankom ovdje jer bol u srcu i napadi panike mi nedozvoljavaju da nastavim. Definitivno ću se vratiti i nastaviti pisati o toj nevjerovatnoj situaciji.

Vesna Biondic”

ČITAJTE "ZABRANJENOG ANALITIČARA"!!!

Ja intervjuišem, policija prebija

Svega tri dana nakon što sam ga intervjuisao na temu prijedorskih paljevina Edisa Biondića pripadnici CJB Prijedor hapse i prebijaju. Pri tom, ispitivanje se vrši na okolnosti davanja intervjua. Šokantno!

Piše: Borislav Radovanović

Sinoć, nakon puštanja iz policijskih prostorija javlja mi se Edis Biondić i objašnjava kako je nekoliko sati zadržan u službenim prostorijama CJB Prijedor, pri čemu je maltretiran do toga da je završio u opštoj bolnici u Prijedoru. No, u ovom slučaju ključno je, po Biondićevim navodima, da ga je policija ispitivala o okolnostima intervjua koji mi je dao prije tri dana (vidi vezani tekst). 

Halo! Zar ovde govorimo o Republici Srpskoj, gdje je sloboda mišljenja i izražavanja zagarantovana ustavom i zakonima? Zar građani nemaju pravo javno izreći mišljenje o radu institucija?

Samo, u Biondićevom slučaju postoji jedna važna odlika, koju sam u prvom tekstu više puta apostrofirao. Jasno sam naznačio da informacije o pojednim paljevinama nisu Biondićeve, nego moje! U pitanju su moja saznanja, o kakvima Biondić blago rečeno pojma nema.

Hoće li prijedorska policija sad mene privesti, hoće li me ispitivati, ili (pokušati!) prebiti? Aferim!!!

U daljem moram se osvrnuti na dokaze kakve mi je Biondić poslao u vidu fotografija. Riječ je o potvrdi o otpustu lica lišenog slobode. Već letimičan pogled na ovu potvrdu ukazuje na „stručnost“ policajaca koji su uhapsili Biondića. Prvo uočavam da su u potvrdi naveli dva JMB (jedan je ostao od ko zna kojeg uhapšenog lica).

No, to je tek sitnica u odnosu na ono šta slijedi. Na potvrdi stoji kako je Biondić lišen slobode 01.01.2016. godine, a otpušten 04.04.2017. Policija ima pravo zadržavanja lica lišenog slobode do 24 sata, a u Biondićevom slučaju defakto stoji da je u policiji proveo preko godinu i tri mjeseca.

Zatim, u potvrdi stoji da je lice otpušteno „nakon izvršene krim. obrade“. Prema Zakonu o krivičnom postupku građani se lišavaju slobode kad postoji „osnov sumnje“ da je lice počinilo konkretno krivično djelo. Policija je dužna saopštiti licu za koje djelo je uhapšeno, upoznati ga sa njegovim pravima, te vršiti samo one radnje kakve su u funkciji dokazivanja konkretnog krivičnog djela (pretresanje, saslušanje, prepoznavanje i ino). Zbog toga se o lišavanju slobode obavještava dežurni tužilac, a po potrebi i sudija za prethodni postupak. ZKP je tu decidan – policija preduzima radnje uz nadzor i odobrenje tužilaštva. Da li je u ovom slučaju iko obaviješten – biće provjereno!

Zato u Biondićevoj potvrdi nije moglo stajati “nakon izvršene krim. obrade“. U principu kriminalističke obrade se vrše kao predprocesne radnje i po ovlaštenjima iz Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima. Samo, tad policija lice poziva ili eventualno privodi (nikako lišava slobode!), a najmanje šta smije jeste da ga tuče ili ispituje o stvarima za koje policija nije zakonski ovlaštena. Da, apostrofiram: policija nema pravo ispitivati građane u vezi njihovih javnih istupa, a posebice u slučaju kako se to dogodilo sa Biondićem i mojom malenkošću.

Na kraju, Biondićeve navode o nasilju potvrđuje i navod iz potvrde – da mu je u OB Prijedor ukazana medicinska pomoć. No, pored toga Biondić mi je dostavio i fotografiju dijela glave na kakvoj se jasno vide tragovi naslinih povreda.

Uglavnom, događaj možemo sumirati kroz činjenice da Biondiću nije saopšteno zbog čega je uhapšen, nije izdata potvrda o lišenju, da nije saslušavan, te da je nakon povratka iz bolnice "šutnut" iz službenih prostorija - kako to piše u spornoj potvrdi sa fotografije. Proizilazi da je policiju jedino interesovao intervju koji sam prethodno objavio!

Ovim putem javno poručujem da ću ovaj slučaj detaljnije ispitati i pozabaviti se odgovornima. Znam ja odlično da Biondić nije „cvjećka“, ali znam i da je građanin kom ovo društvo garantuje prava (kakva policija mora poštovati). Ukoliko utvrdim da je ovo lice maltretirano zbog datog intervjua, pojedincima poručujem da ćemo se pogledati „oči u oči“!

VEZANI TEKST: 

"Edis Biondić: Istina o prijedorskim paljevinama" na: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2017/04/edis-biondic-istina-o-prijedorskim.html

4. april – Dan policije

Nekih dvije trećine policajaca rade vrlo težak i odgovoran posao i njima čestitam praznik, sa kojim se, istini za volju, ovi sve teže identifikuju. Iz čestitki izuzimam onu trećinu parazita koji se ovih dana upravo nadmeću u „proslavljanju“.

Šta znači biti policajac Republike Srpske? Da bi dobili odgovor na ovo pitanje na prvom mjestu moramo apsolvirati činjenicu da još uvijek gotovo polovinu policijskog sastava čine tzv. ratni policajci. Znači, ljudi koji su rame uz rame sa pripadnicima VRS stvarali i branili Srpsku kad je bilo najteže i najpotrebnije. Mnogi to danas zaboravljaju, ali nesporno je da su naši policajci stvarali i državu i ministarstvo u kom su zaposleni.

Da to nije bio lak zadatak najbolje dokazuje više hiljada poginulih i ranjenih ratnih policajaca. No, našim vlastima trebalo je preko dvije decenije od rata da se dosjete podići centralni spomenik izginulim policajcima. To već samo po sebi govori dovoljno.

Elem, vratimo se na pitanje: zbog čega trećini zaposlenih u ministarstvu neću da uputim čestitke? Odgovor je vrlo jednostavan – oni to ne zavređuju!

Vidite, prije nekoliko mjeseci zatražio sam od ministarstva da mi dostave posljednju sistematizaciju radnih mjesta. Normalno, moj zahtjev je odbijen. No, tad sam potegao pitanje zakonitosti svih rješenja (preko osam hiljada) donesenih po pravilniku koji nije objavljen u Službenom glasniku, niti na bilo koji način učinjen dostupnim radnicima. U pravnom smislu to što godinama zaposlenima onemogućavaju uvid u sistematizaciju radnih mjesta predstavlja grubo kršenje prava radnika od strane poslodavca (MUP).

I onda su „stručnjaci“ osmislili kako da izvrdaju problem koji sam potencirao. Postavili su na sajt (interni) MUP-a sistematizaciju, ali su je zaštitili šifrom. To uprošteno znači da pristup sistematizaciji i dalje ima samo povlašteni krug zaposlenih (koji je to imao i ranije), dok ostali samo mogu sanjati da doznaju bilo šta o organizaciji ministarstva.

No, meni nije potrebna famozna sistematizacija da utvrdim nespornu činjenicu: TREĆINU ZAPOSLENIH u MUP-u čini rukovodeći kadar i njemu bliski zaposleni iz kategorije birokratskih parazita. Ovde moram staviti ogradu samo oko pitanja da li ova kategorija čak prelazi trećinu i ništa više.

Dakle, u prvoj kategoriji imamo nekoliko stotina velikih i malih načelnika, njihovih zamjenika i pomoćnika, uz još najmanje dva puta toliko „priljepaka“ (vozača, pratilaca, sekretarica, administrativaca i ino). Nakon toga slijedi još nekoliko stotina komandira, zamjenika i hrpa pomoćnika, sa opet dva puta toliko njihovih parazita. Onda slijede kojekakvi šefovi odsjeka, grupa i šta znam više čega.

Znači, kad govorimo o rukovodećem sastavu i njihovim „priljepcima“ dolazimo do broja zaposlenih koji se mjeri u hiljadama. Elem, na sve to dolazi „jalovi kadar“ iz sjedišta MUP-a i osnovnih organizacionih jedinica (mislim da ih već imamo 19 šta je previše i za policiju ranga jedne Njemačke).

U famoznoj „Bijeloj zgradi“ (sjedište) plate prima na stotine parazita koji teško da mogu u jednoj proširenoj rečenici objasniti svoj opis poslova. Primjera radi nedavno sam doznao da u ministarstvu postoji Služba za zaštitu integriteta i zakonitosti u radu, od koje možete doznati za šta (sve!) nije nadležna, ali nikako za šta jeste nadležna. Nekadašnja policijska legenda Mile Došenović je sve te kadrove nazovao „kaputlije“ i danas samo možemo konstatovati kako se tih „kaputlija“ namnožilo preko svakog rezona i potrebe.

Znači, ovih dana mediji su prepuni vijesti o obilježavanju Dana policije, no, ostaje činjenica da taj praznik obilježavaju rukovodioci i njihovi priljepci, „kaputlije“ i drugi paraziti. Sa druge strane pravi policajci su na našim ulicama i rade ono za šta primaju platu. E tim policajcima, zaboravljenima od svih, čestitam praznik. Ako ništa drugo, čisto da znaju kako neki pojedinci i dalje vjeruju u njih kao jedan od ključnih stubova na kojima počiva Republika Srpska.

Vučiću pobjedu čestitao Bil Klinton – LIČNO!

Na proslavi pobjede za predsjednika Srbije iznenada se lično pojavio Bil Klinton, te Vučiću bratskim zagrljajem čestitao.

Kako doznajem iz nepotvrđenih izvora konverzacija između Klintona i Vučića išla je ovako:

„Bravo Aleksandre, nisam ni sumnjao da ćeš svoje protivnike zbrisati već u prvom krugu.“ Bile su prve Klintonove riječi.

„Hvala dragi prijatelju. Ovakva pobjeda bila je nešto sasvim prirodno. Narod je odlično prepoznao moju politiku.“ odgovorio je Vučić.

„Pa sad, nisu Srbi oduvijek ovako lijepo razmišljali. Znaš koliko sam truda uložio u njihovo prevaspitavanje!.“ konstatovao je Klinton opštepoznatu činjenicu.

„Dobro, dobro, sjećate se da smo dogovorili 'zaboravljanje' nekih teških (ne)prilika i patnji.“

„ U pravu si. Znači, čestitam ti i predlažem da nastaviš ovim putem, koji sam ja davno trasirao.“ nastavlja Klinton: „Vidim da ti je i Dodik u podršci, samo se ti drži njega. Oduvijek je bio moj miljenik i najbolji učenik. Zato i vlada Srpskom već 20 godina!“.

„Uglavnom, vidiš da sam ja čovjek od riječi. Rekao sam ti da Kosovu omogućiš pozivni broj, da bih mogao, napokon (!), otkupiti taj njihov vražiji Telekom, i da onda moja podrška neće izostati.“ Izreče Klinton ključni detalj, te nastavi: „Samo ti slušaj Dodika i mene, i nećeš se pokajati. Ima da vladaš do smrti. K'o pokojni Tito!“

Edis Biondić: Istina o prijedorskim paljevinama

Biondića je prijedorska policija procesuirala za šest paljevina, a operativno ga sumnjiče za bar još toliko. Problem je što su paljevine tek periferne posljedice višemilionskog kriminala i korupcije lokalnih moćnika, kakve policija „zaobilazi u širikom luku“.

Piše: Borislav Radovanović

Primjetno je da u posljednje vrijeme sve češće radim intervjue sa osobama kakve mi se čine medijski zanimljivima. Tako se dogodilo da sam intervjuisao i Edisa Biondića, sitnog kriminalca i bivšeg narkomana, koji je prije nekoliko godina našao se u epicentru regionalne javnosti i to nakon što ga je policija procesuirala za veći broj slučajeva paljevina skupocjenih automobila i jednog objekta.

Obzirom da su policija i mediji već objelodanili podatke o izvršiocu, žrtvama i okolnostima paljevina mogu sasvim konkretno govoriti i o onim javnosti manje poznatim detaljima. Ili, bar postaviti neka škakljiva pitanja.

No, prije toga moram naglasiti da Biondić eksplicitno tvrdi kako nije počinio krivična djela za koja ga terete. Kao iskusan kriminalista ne bih se upuštao u pitanja njegove odgovornosti, nego poštujem presumpciju nevinosti  i činjenicu da ovaj „piroman“ za ključne slučajeve (one javnosti najinteresantnije) od nadležnog tužilaštva nije čak ni optužen. Na djelu imamo onu već dobrano otrcanu frazu – „istraga traje“.

Problem je što istraga traje godinama i bez ikakvih pomaka, pa kao dobronamjeran građanin kontam da je „ubrzam“ određenim informacijama, pitanjima, sumnjama i ino. Primjera radi zapitao bih zbog čega bi Biondić zapalio službeni Pasat vlasništvo Zavoda za izgradnju grada Prijedora, koji je koristio direktor Zoran Stanisavljević? Ovaj sitni kriminalac i narkoman pojma nema ni da Prijedor ima takav zavod, a ponajmanje zna nešto o njegovom direktoru.

Zato, sa druge strane, prijedorska policija odlično zna da je direktor Stanisavljević, podržan od strane lokalnih vlasti, određene „bizMismenime“ uslovljavao da njegov zavod izrađuje projektnu dokumentaciju za njihove poslove, umjesto banjolučkog zavoda koji je ovima bio mnogo povoljini. Dakle, priča se vrti oko milionskih poslova i uslovljavanja teških više stotina hiljada konvertibilnih maraka. Vozilo zavoda je zapaljeno tek kao upozorenje, ili vjerojatnije kao odmazda, direktoru zbog mutnih poslova i zloupotreba službenog položaja. Sam Biondić pojma nema o ovim dešavanjima.

Dalje, zapaljeno je vozilo Sitroen C-5 vlasništvo „UniKredi banke“, koje je opet koristi jedan direktor – Ranko Mijić. I u tom slučaju policija zna više od Biondića! Konkretno, poznato je da je zbog prednje pomenutih muljaža Zavoda za izgradnju grada došlo do blokada račauna „bizMismena“ povezanih sa tim poslovima. Zanimljivo, baš u oštećenoj banci. Što se tiče BMW-a Nikole Tomića iz Laktaša policiji je poznato da je ovaj automobil zapaljen samo zbog toga što je sličan vozilu još jednog lica povezanog sa prednje opisanim muljažama.

I onda dolazimo do Mercedes-džipa kontraverznog Predraga Starčevića. Na jednoj strani moram podsjetiti da je ovaj gradski odbornik sklon kriminalno-koruptivnim poslovima oko izgradnje grada i odlično se uklapa u već uspostavljeni šablon međusobno povezanih paljevina.

Elem, sa druge strane u pitanju je osvjedočeni prevarant koji je preko svoje apoteke „Medikus“ Fond zdravsrvenog osiguranja RS krivotvorenim receptima i prometovanjem nepostojećih lijekova izvarao za više stotina hiljada maraka. Pisao sam o tome više puta, pa da se ne ponavljam u ovoj ionako složenoj konstrukciji. Znači, kad je Starčević u pitanju ozbiljno moramo razmotriti verziju o osiguraničkoj prevari, a već je poznato i kako je policija od samozapaljenja vozila naknadno došla do „paljevine“.

PRIJEDORSKU POSLOVNO-POLITIČKU ELITU

ČINI ŠLJAM, SA KOCA I KONOPCA

Znači, esencija prijerorskih paljevina ne leži na paljenju vozila, nego na teškom organizovaom kriminalu i korupciji kakav se u pravilu dešava prije paljevina. Paljenja su tek periferne posljedice krupnog (višemilionskog)  kriminala i „igara“ moćnika. Suštinski, policija je zakonski dužna istraživati kriminal i korupciju, a sporni predmeti su po Srpsku i narod mnogo važniji od nekoliko zapaljenih vozila. Zbog čega policija izbjegava izvršavati zakonske obaveze, odnosno raditi posao za koji je plaćena, pitanje je za njeno rukovodstvo.

Elem, ukoliko ste pomislili da se priča završava sa nekoliko slučajeva za koje je Biondić procesuiran (ako se procesuiranjem može nazvati prijavljivanje „izvršilaca“ bez ikakvih dokaza?), onda ste se grdno prevarili. Biondićev problem počiva na tome da ga policija „eksploatiše“ za sve slučejeve paljevina počinjenih u ovom gradu.

Primjera radi bio sam frapiran kad sam čuo da je privođen za paljevinu vikendica bivšeg gradonačelnika Marka Pavića i njegovog bliskog prijatelja Gorana Marjanovića. Ovde zasigurno znam kako je policiji poznat i počinilac i posrednik i naručilac krimena, kao i okolnosti događaja. Konkretno, jedan „bizMismen“ pokačio se sa gradonačelnikom oko dogovorenih dilova, te se obratio za pomoć jednom poznatom lokalnom kriminalcu, koji je svog „vojnika“ poslao da zapali obe vikendice. Ponovo se paljevine javljaju kao periferne posljedice kriminalno-koruptivnih muljaža milionske težine. I onda policija, pošto ne smije dirati „moćnike“, istresa se na Biondiću i stvara „maglu“ tamo gdje je ne bi smjelo biti.

U daljem razgovoru sa Biondićem čuo sam kako se i mediji počesto ponašaju kao policija. Primjera radi, objave tekst o paljevini automobila jednog prijedorskog inspektora, a onda ispod toga napišu kako u Prijedoru godinama djeluje poznati „piroman“ – sve sa njegovim imenom i slikom. Sveukupno, kad u Prijedoru neko potpali roštilj policija hapsi Biondića, sopstvenu nesposobnost pojedinci peru preko njega, a o zloupotrebama da i ne govorimo. Moram podsjetiti kako u Prijedoru radi i određen broj „policijskih smutljivaca“ koji se upliću u gotovo svaki ozbiljniji predmet, a nakon toga trče kod osumnjičenih „gazda“ po mito ili iznude. Kad oni zakomplikuju predmete onda nas uopšte ne treba čuditi izostanak rezultata, a posebice u domenu teškog kriminala i korupcije.

Znači, za one sa slabijom moći zaključivanja, u Prijedoru nemamo problem sa sitnim kriminalcima i narkomanima, nego sa „gradskom elitom“ koja je iskvarena do nemjerljivog obima. Svaka pomenuta paljevina naručena je od strane nekog „bizMismena“ kakvog obična svjetina smatra elitom, gazdom, gospodinom... Da nema naručilaca, ne bi bilo ni paljevina, odnosno da nema krupnog kriminala i teške korupcije povezanih sa institucijama ne bi bilo ni potrebe za odmazdama, upozorenjima, iznudama tipa paljevina.

Na kraju, da ovaj tekst ne bi percipirali kao puku kritiku drugih, moram napomenuti da sam deceniju i po kao policijski operativac radio bukvalno sve najteže prijedorske slučajeve. Primjera radi, krajem 2002. godine preuzeo sam referat eksplozija, nakon što su se u gradu dogodile 22 mafijaške eksplozije za svega dva mjeseca. No, ja nisam (kao ovi današnji) eksplozije posmatrao kao samostalne krimene, nego sam ih povezao sa međunarodnim krijumčarenjem oružja, narkotika i bijelog roblja, sa reketom i iznudama, sa organizovanim kriminalom. Za svega par mjeseci policijski sam rasvijetlio gro slučajeva, te prikupljene dokaze predao nadležnim organima i službama, a u konačnici i potom formiranom Specijalnom tužilaštvu. No, ono šta je ključno: teško eskaliranu kriminalnu pojavu pretvorio sam u bukvalno marginalnu. Upravo kako to rade pravi profesionalci. Identično sam preuzimao referate eskaliranih razbojništava, krađa i krivotvorenja vozila, zelenašenja i ino, te sve to stavljao pod kontrolu i adekvatno procesuirao. Na samom kraju, nadam se da ne trebam podsjećati na uspješno riješene slučajeve teških ubistava, koje je policija prethodno prcesuirala kao zadesne smrti i slične gluposti.

Znači, mnogima se neće dopasti ovaj tekst, a posebice u domenu policijskih moćnika i gradske (kvazi)elite, no, sve njih moram podsjetiti da me uvijek mogu demantovati i sa mnom „ukrstiti“ argumente. Ipak, jedno je nepobitno, Edis Biondić je periferna ličnost, kakva se bavi jednako tako perifernim (sitnim) kriminalom, a usljed raznih okolnosti našao se u vrtlogu događanja daleko iznad njegovog domašaja. Umjesto što svakog božjeg dana privode i saslušavaju Biondića za stvari koje im on ne može razjasniti, preporučio bih policiji da ponekad privede i nekog „moćnika“. Iz sopstvenog iskustva znam da se takvi brzo rasplaču i sve priznaju!