4. april – Dan policije

Nekih dvije trećine policajaca rade vrlo težak i odgovoran posao i njima čestitam praznik, sa kojim se, istini za volju, ovi sve teže identifikuju. Iz čestitki izuzimam onu trećinu parazita koji se ovih dana upravo nadmeću u „proslavljanju“.

Šta znači biti policajac Republike Srpske? Da bi dobili odgovor na ovo pitanje na prvom mjestu moramo apsolvirati činjenicu da još uvijek gotovo polovinu policijskog sastava čine tzv. ratni policajci. Znači, ljudi koji su rame uz rame sa pripadnicima VRS stvarali i branili Srpsku kad je bilo najteže i najpotrebnije. Mnogi to danas zaboravljaju, ali nesporno je da su naši policajci stvarali i državu i ministarstvo u kom su zaposleni.

Da to nije bio lak zadatak najbolje dokazuje više hiljada poginulih i ranjenih ratnih policajaca. No, našim vlastima trebalo je preko dvije decenije od rata da se dosjete podići centralni spomenik izginulim policajcima. To već samo po sebi govori dovoljno.

Elem, vratimo se na pitanje: zbog čega trećini zaposlenih u ministarstvu neću da uputim čestitke? Odgovor je vrlo jednostavan – oni to ne zavređuju!

Vidite, prije nekoliko mjeseci zatražio sam od ministarstva da mi dostave posljednju sistematizaciju radnih mjesta. Normalno, moj zahtjev je odbijen. No, tad sam potegao pitanje zakonitosti svih rješenja (preko osam hiljada) donesenih po pravilniku koji nije objavljen u Službenom glasniku, niti na bilo koji način učinjen dostupnim radnicima. U pravnom smislu to što godinama zaposlenima onemogućavaju uvid u sistematizaciju radnih mjesta predstavlja grubo kršenje prava radnika od strane poslodavca (MUP).

I onda su „stručnjaci“ osmislili kako da izvrdaju problem koji sam potencirao. Postavili su na sajt (interni) MUP-a sistematizaciju, ali su je zaštitili šifrom. To uprošteno znači da pristup sistematizaciji i dalje ima samo povlašteni krug zaposlenih (koji je to imao i ranije), dok ostali samo mogu sanjati da doznaju bilo šta o organizaciji ministarstva.

No, meni nije potrebna famozna sistematizacija da utvrdim nespornu činjenicu: TREĆINU ZAPOSLENIH u MUP-u čini rukovodeći kadar i njemu bliski zaposleni iz kategorije birokratskih parazita. Ovde moram staviti ogradu samo oko pitanja da li ova kategorija čak prelazi trećinu i ništa više.

Dakle, u prvoj kategoriji imamo nekoliko stotina velikih i malih načelnika, njihovih zamjenika i pomoćnika, uz još najmanje dva puta toliko „priljepaka“ (vozača, pratilaca, sekretarica, administrativaca i ino). Nakon toga slijedi još nekoliko stotina komandira, zamjenika i hrpa pomoćnika, sa opet dva puta toliko njihovih parazita. Onda slijede kojekakvi šefovi odsjeka, grupa i šta znam više čega.

Znači, kad govorimo o rukovodećem sastavu i njihovim „priljepcima“ dolazimo do broja zaposlenih koji se mjeri u hiljadama. Elem, na sve to dolazi „jalovi kadar“ iz sjedišta MUP-a i osnovnih organizacionih jedinica (mislim da ih već imamo 19 šta je previše i za policiju ranga jedne Njemačke).

U famoznoj „Bijeloj zgradi“ (sjedište) plate prima na stotine parazita koji teško da mogu u jednoj proširenoj rečenici objasniti svoj opis poslova. Primjera radi nedavno sam doznao da u ministarstvu postoji Služba za zaštitu integriteta i zakonitosti u radu, od koje možete doznati za šta (sve!) nije nadležna, ali nikako za šta jeste nadležna. Nekadašnja policijska legenda Mile Došenović je sve te kadrove nazovao „kaputlije“ i danas samo možemo konstatovati kako se tih „kaputlija“ namnožilo preko svakog rezona i potrebe.

Znači, ovih dana mediji su prepuni vijesti o obilježavanju Dana policije, no, ostaje činjenica da taj praznik obilježavaju rukovodioci i njihovi priljepci, „kaputlije“ i drugi paraziti. Sa druge strane pravi policajci su na našim ulicama i rade ono za šta primaju platu. E tim policajcima, zaboravljenima od svih, čestitam praznik. Ako ništa drugo, čisto da znaju kako neki pojedinci i dalje vjeruju u njih kao jedan od ključnih stubova na kojima počiva Republika Srpska.