Deklaracija o zajedničkom SRPSKOM jeziku

Posljednjih dana teška koplja lome se oko Deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Na stotine lingvista, pisaca, novinara i javnih ličnosti potpisalo je ovu Deklaraciju, zbog čega je i meni postala zanimljiva.

Piše: Duško Radovanović

Razmišljajući o ovoj temi prihvatio sam polazište da se Srbi, Hrvati, Bošnjaci/Bosanci i Crnogorci međusobno odlično razumiju. Već to upućuje da govore istim jezikom. Rekao bih da ključni problem i nije u samom jeziku, nego u njegovom nazivu. U ovom trenutku bukvalno nema ni teorijske šanse da se države bivše Jugoslavije dogovore oko jedinstvenog naziva jezika.

Vezano za ovu temu postavio bih jedno pomalo čudno pitanje. Kojim jezikom je govorio sultan Sulejman I Zakonodavac, na zapadu poznatiji po nadimku Veličanstveni? Pretražujući podatke o ovoj temi primjećujem tvrdnje da je Sulejman govorio hrvatski i čak bosanski jezik. Zapisi kažu da je prije Mohačke bitke, prilikom izgradnje mosta na Dravi, sa hrvatskim stanovništvom Sulejman komunicirao bez prevodilaca. Pominje se i kako se jedan hrvatski ban našao kao prevodilac između Sulejmana i papskih izaslanika. Takve stvari koriste se kao „dokazi“ da je Veličanstveni govorio hrvatski jezik.

Međutim, to je naprosto nemoguće iz razloga što je Sulejman I govorio srpskim jezikom i to je nepobitna činjenica. Pritom, važno je istaći da Sulejman nije jedini turski vladar koji je govorio srpskim jezikom, nego su to činili i njegovi preci Mehmed II Osvajač ili srpski zet sultan Bajazit. Pored vladara, srpski jezik učili su i pripadnici vlastele i visoke državne službe. Kako je to moguće?

Postoje nedvosmisleni istorijski dokazi da je između XIV i XVI vijeka tursko plemstvo i administracija školovana na jednom udžbeniku na četiri jezika: arapskom, persijskom, grčkom i srpskom. Udžbenik je obrađivao osnovne fraze na ova četiri jezika i učene su paralelno.

Poznato je da je arapski jezik izučavan kao administrativni, persijski kao književni, a srpski kao jezik diplomatije. Nisam našao objašnjenje zbog čega je baš srpski jezik izučavan kao diplomatski, pa sam po navici upitao svog oca. On kaže da je između Maričke i Beogradske bitke prošlo punih 150 godina, koliko je Turcima trebalo da slome srpski otpor.

Moj stari kaže da se tih vijekova nije konstantno ratovalo, nego se mnogo više pregovaralo i razgovaralo. Pritom je komunikacija između turske imperije i kompletne Evrope išla preko tada razvijenih i moćnih srpskih zemalja. Zato je shvatljivo da je srpski jezik odabran kao jezik diplomatije i komunikacije uopšte.

Ukoliko ovo pitanje posmatramo sa turske strane, onda ne možemo govoriti o hrvatskom ili bosanskom jeziku, pošto je u pomenutom udžbeniku decidno stajalo – srpski jezik.

Ovo me navodi na pitanje: zbog čega neki narodi insistiraju da ne govore srpskim jezikom, a nekada najmoćnija imperija svijeta je taj jezik tretirala kao službeni ili diplomatski jezik. Izgleda da su turski sultani prije 600 ili 400 godina probleme jezika ovih prostora razumijevali mnogo bolje nego mi danas. Možemo slobodno reći da „Deklaraciju o zajedničkom SRPSKOM jeziku“ davno su potpisali Mehmed II Osvajač ili Sulejman I Veličanstveni.