Svjedočenje na majčinski način

Poštovani čitaoci,

uz sitne preinake prenosim komentar gospođe Vesne Biondić, majke “prijedorskog piromana” Edisa Biondića, napisan na mom blogu.

Ističem kako ovaj vrlo interesantan i šokantan tekst vrijedi pročitati iz razloga što je u pitanju ŽIVO SVJEDOČENJE o krivičnom djelu “izazivanje opšte opasnosti” nad automobilom prijedorskog policijskog inspektora.

No, gospođa Biondić istovremeno svjedoči o policijskim postupcima i okolnostima kakve su prethodile hapšenju njenog sina. Edis je hapšen i za ovo djelo iako je opštepoznato da sa istim nema nikakve veze, baš kao i u brojnim sličnim slučajevima.

U daljem prenosim komentar gospođe Vesne Biondić:

“Interesantan članak gospodine Radovanoviću. Naravno da Edis nije palio imovinu političara, samozvanih busnessmes i korumpiranih policajaca.

Ja sam Edisova majka, i svaki put kad bih došla u Prijedor da posjetim svoga sina i sama sam bila žrtva policijske okrutnosti, prijetnji, ponižavanja i prozivanja .Trebalo bih mi mnogo vremena da opišem sva maltretiranja kojima sam bila i sama izložna u Prijedoru .

Poćeću i završiti svoj komentar sa mojim zadnjom posjetom svome sinu koji je ostavio na mene doživotne trauma, koje čak nisam doživjela tokom zadnjeg rata na našim prostorima.

Dva dana prije mog odlaska iz Prijedora moj sin Edis, njegova supruga i ja smo sjedili u našem dnevnom boravku na Pećanima u zgradi G3 st 23 (neposredna blizina mjesta paljevine inspektorovog automobila, op.a.). Negdje oko ponoći začula se jaka eksplozija, zatim i druga .

Sve troje nas je bilo u šoku. Ja sam se toliko prepala da sam čak počela i da plačem. Gledali smo kroz prozor šta se dešava, kao što su i komšije iznad nas i pored nas .Mi smo mogli da čujemo njih i oni su mogli da čuju nas  (razumijete vi zašto to napominjem).

Poslije prvog šoka Edis je počeo da paniči da će se policija ubrzo pojaviti i odvesti njega na ispitivanje. Ja sam mu pokušala reći da nema zašto da se brine, i ako dodju ja sam tu i njegova žena da im potvrdimio da je bio u kući sa nama.

Edis sa užasnutim strahom u očima mi je rekao: ,, Mama nije ovo Amerika… molim te ne otvaraj vrata ODVEŠĆE ME!" .

Za divno čudo niko nije došao na vrata tu noć, iako smo mi svi bili budni i u strahu kada će se policija pojaviti i odvesti moga sina .

Sljedeće jutro ja i njegova žena smo pošle u grad na kafu, dok je Edis ostao u kući jer se bojao policije, da izadje vani. Odmah po izlasku iz stana ispred vrata, na stepenicama, u ulazu i ispred ulaza su stajali neki ljudi i gledali u nas dvije sa prijetnjom.

NIJEDNA OD NAS DVIJE NIJE POMISLILA DA JE RIJEČ O POLICAJCIMA I INSPEKTORIMA jer više su ličili na neke drumske razbojnike i ubice nego na predstavnike zakona.

Jako preplašene i nervozne nas dve smo odlučile da se vrlo brzo vratimo kući i budemo sa Edisom.Taj cijeli dan smo čekali da dodju na vrata, ali nisu. Gomila razjarenih i naoržanih ,,policajaca'' i njihovih ortaka su okupirali našu zgradu, susjedni ulaz, bili su ispred naših prozora. Mi smo mogli da vidimo njih i oni nas iz svakog ugla.

Tu noć nažalost ja sam morala da krenem nazad za Ameriku. Kakav strašan osjećaj ostaviti svog sina u takvoj situaciji . Ja sam morala nazad jer imam i ovdje dvije curice kojima sam se morala vratiti , a i posao.

U 3 sata ujutro taksista je došao ispred zgrade da me vozi u Zagreb na aerodrom. Kada sam izašla iz stana ispred zgrade bilo je 4-5 naoružanih lica. Kada su me vidjeli dvojicu sam vidjela da povlače pistolje.

Taksista koji je došao po mene me je upitao sta se dešava (i on se po prilično preplašio ). Ne znam da li trebam da napomenem da i on kao starosjedilac Prijedora nije prepoznao ni jednog od dotičnih inpektora ispred zgrade.Tek sam tad od njega saznala da zapaljena auta su vlasništvo Inspektora narkotika.

Moram da završim sa ovim člankom ovdje jer bol u srcu i napadi panike mi nedozvoljavaju da nastavim. Definitivno ću se vratiti i nastaviti pisati o toj nevjerovatnoj situaciji.

Vesna Biondic”

ČITAJTE "ZABRANJENOG ANALITIČARA"!!!