среда, 12. октобар 2016.

Borislav Radovanović: Ja nisam terorista!



Javno pitam ministra Dragana Lukača: zašto je prema meni određen poseban tretman prilikom ulaska u službene prostrije MUP-a? Zar me smatra kakavim teroristom-(samo)ubojicom, zločincem ili mentalno retardiranom osobom?


Javnost je već upoznata da sam 29. septembra ispred zgrade CJB Prijedor izveo performans javnog ukazivanja na profesionalni status kakav mi je nametnuo moj poslodavac/MUP. Preko očiju sam vezao crnu maramu, usta prelijepio samoljepivom trakom, uši začepio vatom, ruke vezao bodljikavom žicom, te na prsa postavio metu. Jeste da je javnosti predočena scena ružno djelovala, ali je poenta na tome da ukažem okolnosti u kakvima djeluje na hiljade mojih radnih kolega, sve do mene posljednjega.

Reakcija načelnika Dalibora Ivanića na moj ovakav vid protesta bila je upućivanje policije mojoj kući i maltretiranje/traumatizovanje moje porodice. Kad sam pokušao doznati zašto mi je porodica šikanirana, izmislili su da sam „ugrozio sigurnost“. Zamislite, ja državni službenik, nenaoružan i bez ikakvih naznaka nasilja ili otpora „ugrozio“ sam 7-8 „do zuba“ naoružanih policajaca. Nezamislivo, zar ne?


Pri tom moram ukazati na sramnu činjenicu da načelnika Ivanića do 15 časova obezbjeđuje „policajac“ Danko Karanović, koji ostatak dana čuva kriminalnu organizaciju porodice Milaković, inače „ekspoziture“ nekadašnje Arkanove međunarodne kriminalne hobotnice. Kompletan Prijedor zna za koga radi ovaj „čuvar“, a posebice kad obuče crni kombinezon, opaše službeni opasač i pištolj, te ispred Milakovića hotela i diskoteke odreda pretresa građane, a ponekad ih i prebije (zbog čega je i prijavljivan). Taj „profesionalni čuvar“ svih i svega me je fizički napao bez ikakvog povoda, razloga ili osnova.

I onda slijedi vrhunac: kad sam pozvao tužioca i (PRVI!) prijavio napad na moju porodicu i mene – vajni Dalibor Ivanić izmislio je da sam ugrozio njegovu bezbjednost. Šokiran takvim lažima i brutalnošću zatražio sam ljekarsku pomoć i, kako je već poznato, hospitalizovan sam. Za to vrijeme protiv mene „ekspresno“ je podnesena krivična prijava, pokrenut disciplinski postupak, postupak suspenzije i ko zna šta još. Za sve ove postupke doznao sam iz medija, jer je kod nas „praksa“ da zaposleni čitaju novine i tako se informišu o pitanjima radno-pravnog statusa.

Elem, da mojim traumama nema kraja danas se ponovo dokazalo.

Naime, prethodnih dana dobio sam dva usmena poziva: prvi za saslušanje u svojstvu osumnjičenog za krivično djelo „ugrožavanje sigurnosti“, te drugi u svojstvu disciplinskog osumnjičenog – gdje ne mogu navesti pravni osnov zbog prakse MUP-a da zaposleni ni nakon izrečene kazne ne doznaju zašto su uopšte terećeni. Kao legalista jutros sam poranio da ispunim svoje zakonske obaveze.

Međutim, ispred zgrade zaustavlja me policajac i sprovodi do šefa smjene. Ovaj mi saopštava da moram toj službi najaviti u koje službene prostorije trebam ići, kojim povodom, te da ću tokom kretanja objektom biti praćen od strane policajaca. Hej (!), ja sam ratni specijalac koji je udarao granicu Republike Srpske i u presudnim bitkama doprinio da Prijedor ostane u sastavu Srpske. U službi sam proveo preko 21 godinu, te za to vrijeme pohapsio na stotine kriminalaca i obezbijedio dokaze za nekoliko stotina godina izrečenih robija. Dobitnik  sam niza priznanja za „stručan rad i ostvarene rezultate“, a danas treba da se krećem zgradom u kojoj sam zaposlen U PRATNJI POLICIJE.

Osim pomenutih davanja izjava trebalo je da predam zahtjev za novi pasoš, da sa svojim pretpostavljenima riješim pitanja oko bolovanja, te da kontaktiram sa još nekoliko kolega oko stvari kakve nisu za širu javnost. Znam da mi NEZAKONITO prisluškuju telefon, pa sam prinuđen i na druge oblike komunikacije, no, to je onemogućeno „pratnjom“ kakva mi je dodijeljena.

Tokom kompletnog trajanja hospitalizacije svakodnevno je policija „kružila“ oko prijedorske bolnice, provjeravala kod osoblja kada ću biti otpušten i šta se događa, te ukupno prema meni primjenjivala MJERE POJAČANOG NADZORA. Valjda sam nekakav kriminalac, terorista ili „državni neprijatelj“ pa je potreban takav oblik nadzora. Samo me zanima postoji li ikakva službena dokumentacija o tome šta pojedinci rade i šta se događa? Sumnjam, jer takva ponašanja moraju imati zakonsko uporište, a u mom slučaju jednostavno ga nema.

Isto tako, zanima me postoji li ikakva naredba o POSEBNIM OGRANIČENJIMA KRETANJA tokom mog boravka u zgradi zaposlenja, ili službena dokumentacija o tome kakve radnje su preduzimane? Sumnjam.

Sad, šta bih nakon svega preživljenog trebao pomisliti? Zar da policajcima koji me prate okrenem leđa, a posebno ovima sa „platnog spiska“ kriminalnih organizacija... kakvih je malo, ali ipak postoje? Ili, da čekam novu lažnu optužbu da sam nekog napao, ugrozio ili „poprijeko pogledao“? Ili da se policajac zajedno sa mnom fotografiše za novi pasoš?

Zbog svega navedenog danas sam ponovo upriličio identičan performans, ali ovoga puta na gradskom trgu. Prilikom najave protesta zamolio sam građane da mi ne prilaze zbog mogućnosti da neku gestu podrške ovi iz policije pogrešno protumače i da još pogrešnije odreaguju – nasiljem. Valjda je iz prethodnih dešavanja vidljivo da su pojedinci iz vrha policije doista na sve spremni, te da postoji realna opasnost po dobronamjerne građane, zbog čega još jednom zamoljavam da se građani distanciraju prilikom mojih protesta... a protesta, performansa, ekskluzivnih tekstova, prijava, svjedočenja i ino u narednom periodu bit će na pretek.

Na kraju moram iskoristi priliku da javnosti predočim fotografiju mete koju sam nosio prilikom i prošlog i današnjeg performansa. Piše li negdje: „Ovo je logor“, kako je to lažno navedeno u prijavi i saopštenju MUP-a? Masovno su mediji prenosili vijest da sam nosio natpis „Ovo je logor“, a tu nema ni zrnca istine. Identično su im „istiniti“ i ostali navodi. U pitanju je klasična meta za vazdušno oružje i to na istoj jasno piše, samo je problem što u kompletnom MUP-u izgleda da niko nema ni elementarno znanje engleskoga jezika.

Znači, da ovu priču rezimiramo. U narednom  periodu namjeravam policijske objekte obilaziti u širokom luku, pa i kad je zamjena ličnih dokumenata u pitanju. Ukoliko neko ima potrebu da me saslušava ili ispituje moraće me uhapsiti, pa onda neka me „prate“ kroz zgradu kako im drago... kao zločinca kakvim me ionako besramno predstavljaju.


Samo, moguće je da Lukač i Ivanić moje „praćenje“ nalažu u nastojanju da tokom prednje pomenutih postupaka doznaju o kakvom to organizovanom kriminalu danima govorim, zašto baš njih dvojicu držim odgovornima, te na bazi kakvih dokaza. Nema potrebe da zbog toga moje časne radne kolege dovode u neugodne pozicije ili da angažuju bitange poput onog Karanovića. Dovoljno je da redovno prate ovaj blog i doznaće mnogo toga šta ni sami o sebi nisu znali. Podsjetiću da Lukač nije ni bio svjestan da je 10. septembra 1997. u Banjoluci počinio državni udar, dok to nije pročitao na mom blogu. Normalno, objašnjeno na njemu razumljiv način...