Borislav Radovanović: Javni apel za pomoć projektovanog teroriste!

Uvaženi urednici i novinari ovdašnjih elektronskih i štampanih medija javno Vas molim da prestanete biti „korisni fah-saučesnici“ u pripremanju fingiranog terorističkog "napada" kakav ministar Dragan Lukač danima projektuje. Ukoliko ne želite pomoći nedužnim žrtvama i meni kao projektovanom „teroristi“, ono bar nemojte pomagati ni našim dželatima!  

Većina prednje prozvanih (amblemima) elektronskih i štampanih medija, uključujući i desetine onih meni znanih i neznanih, revnosno je prenijelo „gebelsovsko saopštenje“ MUP-a Republike Srpske naslova „Napadom na načelnika CJB Prijedor državni službenik počinio krivično djelo 'Ugrožavanje sigurnosti'“ od 30.09.2016. godine. Umjesto pisanja klasičnih demanta odlučio sam stvari razjasniti ovakvim obraćanjem javnosti .

Kuriozitet je da sam dio prozvanih medija mejlovima tog jutra upravo ja obavijestio o spornom incidentu, nakon čega je MUP bio prinuđen izdati onakvo skaradno saopštenje. Iako sam u mejlovima ostavio broj kontakt telefona samo je novinar „Nezavisnih novina“ pozvao me i zatražio stav „druge strane“. To dovoljno govori o novinarskom profesionalizmu, a o gramatičkim i tehničkim greškama „kopi-pejs“ prirode bolje je da ne govorim jer u ovoj zemlji novinari odavno ne pišu..

Drugi su sa policijskog sajta „bombastično“ prenijeli servi(si)rane laži, a pojedinim medijima posebno se dopao navod da sam nosio natpis „Ovo je logor“ i na tome su mahom zasnivali naslove. No, u pitanju je neistina! Takav natpis jednostavno nisam nosio, ali unaprijed najavljujem kako ću u nekom budućem performansu nositi natpis: „Ovo je moje stratište!“. U nastavku teksta biće jasnije i na čemu zasnivam takav stav.

No, prije toga, dragi moji novinari, mnogi ste pogrešno zaključili da sam policajac, inspektor ili šta već, a iz čega su vaši čitaoci u daljem pogrešno pretpostavili da sam naoružano lice – čime je i moje navodno „ugrožavanje sigurnosti“ načelnika značajno dobilo na težini krimena. Istina je da u MUP-u radim kao stručni saradnik-pravnik i da ne posjedujem službeno, niti privatno, vatreno oružje. Znate, pravno i zdravorazumski nemoguće je da nenaoružan čovjek „ozbiljno ugrozi“ desetak „do zuba“ naoružanih policajaca. Okupljeni policijski službenici mahom su nosili pištolje „CZ 99“ sa 15 metaka u okviru i još toliko u rezervnom. Zar sam ja nekakav „nindža“ da nenaoružan krenem protiv tri stotine metaka call 9 mm?

U daljem, odreda je medijski apostrofirano kako sam prethodno „dva puta liječen“ u prijedorskoj psihijatriji, gdje sam ponovo smješten i nakon ovog famoznog napada „nenaoružanog nindže“ protiv „prve linije odbrane Republike Srpske“. Dakle, građanima je sugerisano kako je u pitanju slučaj vrlo opasnog umobolnika. Istina je posve drugačija. Poslodavac (MUP) dva puta me je upućivao na vanredne ljekarske kontrole radne sposobnosti, gdje je posebno insistirano na kliničkom ispitivanju psihijatrijskog tipa. Nisam dakle „liječen“, nego „klinički posmatran“ i rezultat svega ponajbolje se vidi iz činjenice da i danas radim, odnosno da sam ocijenjen radno sposobnim. I da sam ocijenjen kao osoba „izrazito visoke inteligencije“.

Znači, nisam nikakav luđak, kako je to javnosti sugerisano od strane MUP-a i prozvanih medija, nego bivši vrhunski operativac koji mnogo zna i koji ovaj režim godinama argumentovano proziva za izdaju nacionalnih interesa, za organizovani kriminal, korupciju, teške/monstruozne zločine i ino. 

Evo, i ovom prilikom javno priznajem da sam Milorada Dodika prozivao kao ključnog aktera prve dvije ikada u svijetu izvedene „obojene revolucije“ („Babina revolucija“ i „Petooktobarska“). I to protiv sopstvenog naroda. Etiketirao sam ga kao  „NATO operativca“ u pripremanju bombardovanja Srbije (šta je Dodik i javno priznao). Dragana Lukača sam npr. prozivao zbog državnog udara izvedenog septembra 1997. protiv Republike Srpske (za šta nikad nije odgovarao). 

Bivšeg i aktuelnog načelnika CJB Prijedor, Vojislava Pelkića i Dalibora Ivanića, prozivao sam zbog nezakonitog sprečavanja istrage o organizovanom kriminalu gdje je Fond zdravstva oštećen za milionski iznos.  Pisao sam o tome, pa ću samo kratko napomenuti: desetine disciplinskih postupaka i sporna "liječenja" zaradio sam upornim suprotstavljanjem zataškakavnju milionskog kriminala na štetu Fonda. Ta stvar će, poslije tri godine "sakupljanja prašine", narednih dana zasigurno procesno krenuti obzirom da se priprmam za svjedočenje u tom predmetu. 

Pitam javno: jesam li nešto slagao? Iznio neki navod bez jasnih argumenata? Zašto, onda, ministar Lukač i „profesor“ Ivanić to ne ispitaju, zašto ne dokažu suprotno i o tome obavijeste javnost?

Zikrija Krkić  / Nerdin Ibrić / Borislav Radovanović

Žao mi je što čitaoci najčešće nemaju strpljenja za duge i sadržajne tekstove, ali je prosto nemoguće složene konstrukcije iznijeti u nekoliko prostih rečenica. Prednje sam morao pojasniti, i to u najkraćim crtama, kako bi javnosti bila jasnija moja sumnja na bukvalno monstruozne zamisli pojedinih čelnika policije.

Biću krajnje koncizan: STRAHUJEM DA POJEDINCI PRIPREMAJU FINGIRANI TERORISTIČKI NAPAD SA MNOM KAO TERORISTOM-SAMOUBOJICOM!

Iznio sam teške sumnje, ali dozvolite da obrazložim i na čemu zasnivam iste. Tu se, na prvom koraku, moram poslužiti činjenicama iz krivičnog predmeta koji je vođen protiv Zikrije Krkića zbog ubistva Muharema Balića i Almira Redžića. I u ovom predmetu CJB Prijedor izdao je slično „gebelsovsko saopštenje“ sa lažnim navodom da je Krkić PRIZNAO zločin. Poslije toga medijska haranga je ovog nevinog čovjeka (bar po prvostepenoj presudi) „osudila“ i prije formiranja optužnice.

U odnosu na moj slučaj jedina razlika jeste u tome što mene zbog hospitalizacije nisu mogli saslušati, pa time ni (ne)zvanično SAOPŠTITI da sam priznao krivicu. Što se tiče podmetanja ili (na drugoj strani) skrivanja dokaza, instrumentalizovanja javnosti protiv „osumnjičenog“, laži i obmana o karakteru „zločinca“ i ino u Zikrijinom i mom slučaju postoji ozbiljan broj podudarnosti. Vjerojatno je u pitanju modus operandi kakav inače primjenjuju u prijedorskoj policiji.

Dakle, spornim „gebelsovskim saopštenjem“ javnost je „pripremljena“ (instrumentalizovana) na to da od mene može očekivati kakav težak zločin sumanute (socio-patološke), antisocijalne i/ili  radikalno nasilne osobe. Elem, i unutar policijskih, pravosudnih i inih institucija stvarana je identična percepcija. Zato svaki moj ulazak u policijske objekte podrazumijeva mjere kakve nikada nisu primjenjivane, pa čak ni u slučaju Zikrije Krkića.

Bez ikakvog pravnog osnova i profesionalne potrebe prema meni MUP primjenjuje „posebne mjere pojačanog nadzora“. Svaki moj ulazak u CJB Prijedor podrazumijeva da moram dežurnom šefu obrazložiti razloge dolaska. Nakon toga slijedi formiranje „pratnje“ najčešće u formi dva policajca i jednog rukovodnog radnika, koji me sprovode od prostorije do prostorije, čuvaju tokom boravka u kancelarijama, pa sve do toga da sa mnom ulaze u toalet. Uz to, kod stepeništa u prizemlju formira se tim od 6-8 policajaca zaduženih da silom spriječe bilokakav moj pokušaj odlaska na sprat objekta. Nemam pristupa „načelnikovom spratu“, ali prilikom prolaženja pored zgrade na prozorima primjećujem pripadnike Jedinice za podršku, kao „zadnju liniju odbrane“ načelnika Dalibora Ivanića. Tugo moja!

Nakon 21 godinu rada u policiji kroz zgradu mog poslodavca, u kojoj sam i danas zaposlen (još koji dan!), do svoje kancelarije, do toaleta ili do šaltera mogu doći samo u pratnji policije. Zamislite kako se osjećam kad predajem zahtjev za pasoš ili kakav zahtjev kadrovskoj službi ili pisarnici (znači, službenicama odjeljenja u kom sam i sam raspoređen) u pratnji dva-tri policajca!? Ukoliko je neko čuo za sličan slučaj u vaskolikom svijetu, molim da mi javi!

Ponavljam, nenaoružan sam u svakom mogućem smislu, nisam nasilna osoba i upravo sam reprezent izvanredne samokontrole. Niti sam napao svog načelnika, niti imao takvu namjeru, kako se to lažno tvrdi kroz više procesa i medijskom harangom, nego sam samo upitao zašto mi policija maltretira porodicu. Punih devet godina moja porodica i ja trpimo nezapamćene nepravde i zlostavljanja, a samo zato što sam svojevremeno revnosno radio posao za koji su me građani plaćali. Posao policijskog operativca od specijalne, preko opšte do kriminalističke policije, nebrojeno puta nagrađivanog i pohvaljivanog, ali principijelnog i kad su u pitanju korumpirani policijski rukovodioci.

I upravo moji profesionalni principi, ogromno znanje i iskustvo na planu organizovanog kriminala, te strah korumpiranih bitangi u vrhu naše policije dovode nas do slučaja Nerdina Ibrića i stradanja zvorničkih policajaca. Podsjetiću da sam u emisiji „Zabranjeni forum“, Pink BiH, posvećenoj tom događaju više puta isticao da „mrtva usta ne govore“, a za punu spoznaju tog nemilog čina bilo bi iznimno važno čuti i Ibrićevo tumačenje. No, istraga oko tog terorističkog čina odavno je zaboravljena i danas imamo situaciju da su institucije Republike Srpske samo jednu osobu kaznile za ovaj zločin. Konkretno, MUP je mene kaznio novčano zbog javnog istupanja u toj emisiji. Sa druge strane bloger Slobodan Vasković objavio je službenu dokumentaciju o tome da je vrh MUP-a za pripremanje ovog terorističkog napada znao unaprijed i niko nije odgovarao zbog radnji propuštanja sprečavanja zločina.

No, u konkretnom slučaju Nerdin Ibrić mi je zanimljiv iz sasvim drugih razloga. Zbog opisanih „mjera posebnog nadzora“ uglavnom izbjegavam CJB Prijedor i druge policijske objekte. Međutim, gotovo svakodnevno dobijam usmene i pismene pozive, odnosno iz raznoraznih „osnova“ gotovo svakodnevno traže moje prisustvo u zgradi Centra. I to, bar po onom šta uspijevam doznati, pozivi slijede na lične ili indirektne zahtjeve načelnika Ivanića.

Sad, logično pitanje: zašto insistira na mom svakodnevnom dolaženju u zgradu, a onda postavlja silno obezbjeđenje kakvo ga navodno čuva od mene? Jednostavnije objašnjenje ukazuje kako ponovo traži načina ili „osnova“ da me optuži za kakav incident, da me isprovocira do nivoa konflikta sa policajcima iz „pratnje“, da stvara famu o sopstvenoj ugroženosti i ino.

Ipak, ono od čega ja strahujem jeste mogućnost da njegov „specijalac“ Danko Karanović (inače pripadnik kriminalne organizacije Saše Milakovića, poznate po  desetinama eksplozija), ili kakav sličan poslušnik, u nekom pogodnom trenutku aktivira unaprijed postavljenu eksplozivnu napravu, ili da na mene i policajce baci bombu, da nas sve skupa „izrafala“ vatrenim oružjem i slično. Zatim nastupa „inspektor-stručnjak“ Željko Stojanović i u „hip-hop uviđaju“ utvrđuje da sam ja počinio samoubilački teroristički napad, kakav oblik sumanutog samoubistva ili sličan čin ekstremnog nasilja. U slučaju takve moje likvidacije ponovo vrijedi premisa da „mrtva usta ne govore“ i MUP-ova „gebelsovska saopštenja“ ostaju jedini izvor "istine".

Znači, dragi moji urednici i novinari, na vašoj savjesti i profesionalnim ubjeđenjima ostaje odluka o tome da li ćete ovaj tekst prenijeti u integralnom obličju ili interpretacijom sadržaja. Moje iskustvo govori mi da će uslijediti kakav čin teškog i unaprijed projektovanog zločina, gdje posebno strahujem od stradanja nevinih žrtava, a na vama je da odlučite hoćete li se zločinom baviti prije ili poslije njegove materijalizacije.

Na kraju, dolazimo do ključnog pitanja: zašto bi pojedinci izveli čin ovako ekstremnog nasilja? Mogao bih u nedogled nabrajati razloge i motive, no, neke stvari se posebno ističu. Prvo, najavio sam da ću u brojnim slučajevima teških zločina podnijeti zahtjeve za svjedočenjem. Kao svjedok mogu jednako kvalitetno aktivirati zataškane slučajeve, baš kao što sam to nekad činio kao inspektor. To će pokrenuti lavinu događaja kakvi se neće „dopasti“ brojnim moćnicima ove vlasti. Drugo, najavio sam nove tekstove o nacionalnoj izdaji, kriminalu, sistemskoj korupciji i sličnim ponašanjima Milorada Dodika, Dragana Lukača i njihovih „stručnjaka“. Javnost će ekskluzivno doznati podatke i činjenice kakve će stotine hiljada naših građana ozbiljno „otrijezniti“ po pitanju sopstvenih zabluda.

Treće, započeo sam projekat primoravanja vlasti Srpske na donošenje zakona o zaštiti „uzbunjivača/zviždača“ kakav će mnoge društveno osviještene službenike institucija navesti da prijave korupciju. Četvrto, pojedine aktivnosti prerano je najavljivati...

P.S: Mediji su redom opisivali kakav sam performans izvodio: sa povezom preko očiju, vatom u ušima, samoljepivom trakom preko usta, ruku vezanih bodljikavom žicom.... Interesantno, svi su odlično svjesni kako sam ovakvim performansom sasvim jasno predstavio uslove u kakvima rade naši državni službenici, a upravo niko i niti jednom riječju nije pomenuo nehumanost, nemoralnost, brutalnost i bahatost režima. I prema zaposlenicima i prema građanima. Prenošeni su samo navodi "gebelsovsko-režimske službe masovnog sluđivanja"!

Moram podsjetiti da je režim pokušavao i pokojnom Milanu Vukeliću nametnuti "ograničenja" kakva sam manifestovao svojim performansom i kako je rezultiralo njegovo odbijanje. O takvim stravičnim problemima niko ne piše, a svi revnosno prenose nepostojeći natpis "ovo je logor".

Jeste da živimo u logoru, ali "ograđenim" našom autocenzurom!