четвртак, 30. јун 2016.

Politička „utralnost“ načelnika CJB Prijedor Dalibora Ivanića!?


Zbog objavljivanja teksta „SNSD stvara partijsku policiju“ načelnik Ivanić je protiv mene pokrenuo disciplinski postupak, tvrdeći da se nisam „ponašao politički neutralno“. To me je ponukalo da se pozabavim njegovom političkom „utralnošću“.



Piše: Borislav Radovanović

Da budem iskren ni do danas mi nije jasno šta znači tvrdnja da se nisam ponašao politički neutralno, a posebice zbog izostanka obrazloženja o mojoj „utralnosti“ (neutralan je valjda izvedenica od utralan?). No, kako god, Ivanić je pokrenuo postupak u kom je on i tužilac i donosilac presude. Postupak se vodi po uredbi zasnovanoj na bukvalnom principu „kadija te i tuži i sudi“. Teško da se u svemu tome mogu nadati nečemu povoljnom, s tim da sam već disciplinski kažnjavan zbog javnog djelovanja i otkaz je nejvjerojatniji ishod. Elem, ja ću i dalje „tjerati po svom“ i to najbolje dokazuje ovaj tekst.

Znači, pitanje Ivanićeve „utralnosti“ u javnosti su pokrenule Nezavisne novine marta 2006. godine, kada je objavljeno da Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv mreže osoba iz Srpske uključenih u skrivanje Radovana Karadžića i drugih haških optuženika. Istraga je pokrenuta na osnovu informacija dobijenih od EUFOR-a, u kakve je uredništvo Nezavisnih navodno imalo uvid (vidi spisak sa fotografije). Glavni tužilac Marinko Jurčević potvrdio je da Tužilaštvo BiH vodi takvu istragu uz isticanje kako je fokus radnji usmjeren na organizovani kriminal.

Osim organizovanog kriminala i pomaganja bjeguncima informacija EUFOR-e sadržavala je podatke o aktivnostima najviših funkcionera Republike Srpske, udruženih sa nekoliko bezbjednosno vrlo interesantnih lica, na planu suprotstavljanja tada aktuelnoj reformi policije. Informacijom su obuhvaćeni tadašnji predsjednik Dragan Čavić, Pero Bukejlović i Dušan Stojičić, te njihovi sastanci sa Momčilom Mandićem, Ljubanom Ećimom, Predragom Kojićem, Ilijom Ševom (vlasnikom javne kuće), Ratomirom Ratom Spajićem, Ravnogorcem Neđom Ošapom i drugim osobama povezanim sa organizovanim kriminalom. Da iz ove političko-kriminalne sprege ne bi „slučajno“ izostao policijski lobi potrudili su se tadašnji direktor policije Dragomir Andan, načelnik CJB Banja Luka Dušan Kos i njegova desna ruka Dalibor Ivanić, načelnik Uprave krim. policije Dragi Milošević i još preko 20 policijskih rukovodioca i inspektora.

Kako to obično biva: policajcima ne vjeruju ni političari, ni kriminalci, pa je direktor Andan septembra 2005. od uključenih aktera zatražio potpisivanje „izjave o lojalnosti“ predsjedniku Čaviću i njemu lično. Od 30-ak „potpisnika“ pomenuću Kosa i Ivanića, koji su za ostvarene zasluge dobili „diskontirane hipotekarne zajmove” (ma šta to značilo?) za kupovinu dva stana.

KOME SE ZAKLEO DALIBOR IVANIĆ?

Prije nego se posvetim prednjem pitanju moram istaći nekoliko činjenica. Inicijatori ove istrage iz redova EUFOR-a i stranih obavještajnih službi prestali su biti zainteresovani za istu iz prostog razloga što Radovan Karadžić niti je imao jatake, niti su njegovi „vrli zaštitnici“ imali pojma gdje se on nalazi. Sastanci i druge aktivnosti spornih osoba obavještajnim krugovima nisu bile dovoljno interesantne. Tužilaštvo BiH je vodilo više istraga protiv pojedinih pomenutih lica, baš kao što su to činile i njihove srbijanske kolege, no o tome je javnost dovoljno informisana, pa neću detaljisati.

Dakle, kome su se „na vijernost zakleli“ Dalibor Ivanić i njegovih 30-ak kolega? Da su to učinili ponajbolje pokazuju njihove potonje karijere. Redom su u pitanju današnji najviši funkcioneri policije. Možda djeluje iracionalno da su se „zakleli“ Draganu Čaviću, a ubrzo ih je Milorad Dodik pozicionirao na ključne funkcije. Nemojmo zaboraviti da je u pitanju period (februar 2006.) kad Čavić, suprotno volji SDS-e, imenuje Dodika za mandatara nove vlade, a valjda se o tome neko vrijeme i pregovaralo. Dakle, zaklinjanje Čaviću uobzirivalo je i Dodika, odnosno njihovu novouspostavljenu koaliciju! Znam, danas Čavić tvrdi kako je „samo poštivao ustav“ i političku realnost, no demantuju ga „bratske zdravice“ kakve su on i Dodik upućivali jedan drugom onog dana kad je postignut konačni dogovor i kad je vijest objavljena. Kako znam za zdravice? Prosto, bio sam prisutan!

Nadalje, Ivanić i kompanija na prvom mjestu odanost su iskazali „svom“ direktoru Dragomiru Andanu, te njemu prepustili donošenje „strateških odluka“. I gle čuda (!) Dodik prihvata Andana kao direktora i pouzdanog saradnika, šta je trajalo sve dok Karla del Ponte od Dodika nije zatražila Andanovo udaljavanje sa položaja zbog sprege sa organizovanim kriminalom. Uslijedila je Andanova ostavka. Elem, „policijska zakletva“ data Čaviću/Dodiku važila je i dalje, pa se ostatak ekipe udomljuje na svojim novim položajima. Što se „vrlog direktora“ tiče veza sa Miloradom Dodikom nikad nije prekinuta i samo se čekalo na ukidanje sankcija OHR-a. Danas je Andan savjetnik ministra Dragana Lukača.

No, Dragomir Andan bio je jednom čovjeku potčinjen više nego Čaviću i Dodiku zajedno. U pitanju je Ljuban Ećim! Bivši načelnik DB-e Banja Luka nedvosmisleno je bio „siva eminencija“ svih prednje opisanih dešavanja i odnosa. U stvari trebalo je da prođe godinu i po od opisane ujdurme da shvatimo i čemu su se to zakleli naši vrli policajci, zajedno sa novom SNSD-ovom vlašću Srpske. Decembra 2007. godine u Beogradu je uhapšena Ećimova kriminalna grupa, kod kojih je pronađeno 48 kg heroina, 4 kg čistog kokaina, 210 000 evra, oružje i falsifikovana lična dokumenta. Ta akcija predstavljena je kao razbijanje „Bosanskog klana“ koji je pokušao uspostaviti kriminalnu dominaciju na prostoru Srbije i Srpske.

Sad, o kakvom to „Bosanskom klanu“ govorimo? Nema tu nikakvih „velikih tajni“ – u pitanju je samo kontinuitet djelovanja kriminalne organizacije Željka Ražnjatovića Arkana. Nakon Arkanove smrti, a kako službe i javnost ne bi prepoznale šta se događa, ova kriminalna organizacija nastavlja sa djelovanjem pod nazivom „Zemunski klan“. Milorad Ulemek Legija, Arkanov kum, general i instruktor (do 1996.), nastavio je da vodi organizaciju po manje-više istim principima i na identičnim kriminalnim aktivnostima. Nakon „Sablje“ ostatke organizacije preuzima Arkanov drugi kum – Ljuban Ećim! Mogao bih o ovome pisati unedogled (više detalja možete naći na mom blogu), no, moram negdje i završiti tekst.

Dakle, poenta je u tome da su se novouspostavljene vlasti Srpske i primarno njen premijer Milorad Dodik obavezale prema Ljubanu Ećimu da se u političko-kriminalnim odnosima ništa neće mijenjati, odnosno da sve ostaje na već ustaljenim principima zasnovanim još početkom rata. Pisao sam poprilično o vezama Arkana i SDS-ove vlasti, sve do direktnih veza sa pojedinim policijskim funkcionerima, pa i kako je to nastavljeno nakon njegovog ubistva (sa „Zemuncima“). Nakon što je Miloš Čubrilović Čubri pomirio Dodika i Ećima (2006.), ovaj „debeovac“ pozicionira se u Srpskoj upravo kao što su to Arkan i Legija činili prije njega. I kako su se Darko Šarić i Zoran Ćopić „širili“ poslije njega.

Dakle, naš „profesor“ Ivanić se u stvari na vijernost zakleo Ljubanu Ećimu (šefu „njegovog“ direktora Andana)! Kad malo bolje razmislim „zakleo“ se on beogradskim šefovima podzemlja i mnogo ranije (pisao sam o tome kako su prijedorske policijske kadrove u Beogradu „školovali“ Arkanovi saradnici).




Znači, „kadija Ivanić“ me je optužio i sad čekam da mi „kadija Ivanić“ i presudi zbog moje „političke neutralnosti“. Kakva je njegova „utralnost“, pa i koliko je uopšte moralno da mi takvi „sude“, najbolje govore prednji navodi. No, ono šta me kao čovjeka boli jeste činjenica da bar polovina onih koji su se zajedno sa Ivanićem „zakleli na vijernost“ opisanoj političko-kriminalnoj hobotnici odlično zna kakav sam profesionalac bio, kako sam se suprotstavljao sprezi organizovanog kriminala i policije (moj jedini „grijeh“!), kako smo porodica i ja zbog toga teško postradali, a ponajviše da su ova moja „pisanija“ tek puki pokušaji da policiji povratim dostojanstvo.

уторак, 28. јун 2016.

Kvazistatističara Velimira Jukića treba uhapsiti!


Republika Srpska postaće država onog trenutka kad se njeni nosioci političke i institucionalne moći budu ponašali kao državnici... ili kad MUP RS uhapsi direktora Agencije za statistiku BiH Velimira Jukića!?


Piše: Borislav Radovanović

Danima pratim političku ujdurmu oko odluke gospodina Jukića kojom „on usvaja“ Jedinstveni program obrade popisne građe, a posebice reakcije političkih i institucionalnih lidera Srpske. Sviđalo se to nekom ili ne, no nedvosmisleno je da politički predstavnici izvaljuju jednu glupost za drugom. Predlažu da pojedina tijela državnog nivoa (Predsjedništvo BiH, parlament, Savjet ministara i ino) donesu odluke o neprihvatanju Jukićeve „samovolje“. Upravo kako direktor Jukić nije samostalno i samovoljno donosio odluke, nego u sprezi sa dominirajućim čelnicima državnih institucija, tako neće ni doći do adekvatne reakcije institucija kakvu priželjkuju naši predstavnici. Povlačiti poteze za kakve unaprijed znaju da su neučinkoviti mogu samo osobe „kratke pameti“ ili nedostatka državničkog stava. Ideje o novom popisu na nivou Srpske bolje je da ne tumačim!

Znači, ovde je ključno pitanje: šta je to konkretno uradio direktor Agencije za statistiku BiH-e? Jednostavno – prekoračio je zakonska ovlaštenja jasno precizirana Zakonom o popisu i „propisao odluku“ o „usvajanju jedinstvenog programa“. Već u startu vidimo kolika je „pravnička pamet“ gospodina Jukića kad nema svijesti o tome da se odluke donose, a nikako „propisuju“, te da pojedinac ne može „usvajati programe“, nego da ih nadležna tijela utvrđuju.

Dakle, Agenicija za statistiku BiH, uz obavezno učestvovanje entitetskih zavoda, utvrđuje program obrade popisne građe i to u propisanoj proceduri kakva podrazumijeva konsenzus svih pravno relevantnih subjekata. Bez saglasnosti entitetskih zavoda Agencija nije ovlaštena samostalno donositi ovakve odluke, a poseban paradoks nosi činjenica da direktor Jukić nije imao ni obavezujući konsenzus unutar same Agencije. Vrhunac Jukićeve samovolje  ogleda se u činjenici da oko svoje odluke nije konsultovao ni Centralni popisni biro kao najvišu instituciju odlučivanja u domenu popisivanja stanovništva. Niti jednom pravnom normom direktor Agenicije nije ovlašten za samostalno „usvajanje programa“ ili kakvo slično činjenje. Time proizilazi da je gospodin Jukić prekoračio zakonska ovlaštenja i to na pravno krajnje skaradan način.

Pri tom direktor Jukić je zloupotrijebio službeni položaj, te uz grubo kršenje zakona i profesionalnih standarda, donio akte kakvi zadiru u samu suštinu popisnog procesa i rezultata istog. Odlučio je usvojiti metodologiju kakvom rezidentno stanovništvo uvećava za čak 196 000 osoba ili za nekih (preliminarno) pet odsto ukupne populacije. Odlično se zna čiji (kog naroda i političkih subjekata) politički interes je ovim nezakonitim činom materijalizovan, a čiji je grubo povrijeđen, no o tome ćemo nekom drugom prilikom. U ovom trenutku važno je znati da je direktor državne agencije zloupotrijebio službeni položaj na način da popisne rezultate prekraja po svojoj volji i nahođenju. To mu zakonodavac nije pravno omogućio, šta u konačnici znači da je prekršio zakon. Šta se radi sa prekršiocima zakona? Kratko i jasno – nadležne institucije takve hapse i procesuiraju pred nadležnim pravosudnim organima!

NA POTEZU JE MINISTAR DRAGAN LUKAČ

Sad, da ovaj tekst ne bi podvodili pod „kritizerstvo“ nadalje ću prilično precizno razjasniti red radnji kakve institucije Srpske mogu i treba da preduzmu protiv „prvog B-H statističara“. Prethodno moram istaći kako je Zavod za statistiku Srpske izradio jednu sveobuhvatnu i izvanredno utemeljenu informaciju o do sada preduzimanim aktivnostima na planu popisa stanovništva, te istu dostavio nadležnim tijelima.  Pri tom, u informaciji je na nekoliko stranica obrazloženo koje i kakve nezakonitosti je počinio direktor Jukić. Riječ je o desetinama radnji preduzetih suprotno Zakonu o popisu, vrlo precizno  kvalifikovanih i opisanih.

Pored ostalih relevantnih subjekata informacija je dostavljena i ministru Draganu Lukaču kakav bi trebao, kao magistar struke, prepoznati kako prekoračenja ovlaštenja direktora Jukića obrazložena u pomenutoj informaciji u stvari predstavljaju obilježja krivičnog djela „zloupotreba službenog položaja ili ovkaštenja“ iz člana 220. Krivičnog zakona BiH-e. Znači, ministar bi predmetni akt Zavoda trebao percipirati kao polazišnu informaciju o počinjenom krivičnom djelu i njegovom počiniocu (i to kao izvanrednu informaciju), te isti proslijediti Upravi kriminalističke policije na dalje postupanje.

Obzirom da se predstavljam kao „neformalni savjetnik“ ministra Lukača smatram da sam dužan i obrazložiti na koji način se krivično-procesno i kriminalistički ovakve polazne informacije pretvaraju u krivične predmete. Prva radnja kakvu inspektori treba da preduzmu o ovom slučaju jeste ostvarivanje kontakta sa službenim licima entitetskog zavoda (sa izvorom saznanja o krivičnom djelu), a sa ciljem pribavljanja službene dokumentacije kakva ima dokaznu vrijednost, izjava lica, obavještenja, te stručnih tumačenja možebitnih nejasnoća. Pri tom se stručnost naših statističara koristi i radi pribavljanja informacija o tome kako usmjeriti buduće istražne radnje: prilikom pretresanja gdje i kakve tražiti materijalne dokaze, koja lica iz Agencije, Biroa ili federalnog zavoda saslušati kao svjedoke i ino. U ovakvim slučajevim poželjno je i uključivanje Pravobranilaštva RS, i kao savjetodavnog tijela, ali i kao organa kakav bi trebao preduzeti radnje u domenu svojih ovlaštenja.

Nadalje, kad prednje opisanim radnjama utvrdite „osnov sumnje“ da je Velimir Jukić počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja preduzimate sljedeću radnju – lišavanje slobode! Tim započinje faza kriminalističke obrade kakva je od iznimne važnosti obzirom da pruža mogućnost identifikovanja pojedinaca sa kakvima je Jukić dogovarao (teško da se na ovakav potez sam odlučio) donošenje ovako skaradnih pravnih odluka, pod kojim okolnostima, pa sve do mogućnosti koristoljublja kao najčešćeg motiva ovakvih krimena.

Nakon saslušanja osumnjičenog na red dolazi sljedeća radnja – lice uz izvještaj predajemo tužiocu Tužilaštva BiH (u ovakvim slučajevima nadležnim). Ovde moram apostrofirati kako sva „karikiranja“ oko toga kako će se postupajući tužilac i Tužilaštvo BiH odrediti ovako ili onako predstavljaju obične gluposti. Svaku svoju odluku tužilac mora zakonski utemeljiti i obrazložiti, a dobro je svjestan i da za istu snosi odgovornost. Da ne pominjem kako prijavitelj (MUP) ima pravo žalbe na odluku kakvom nije zadovoljn, te niz drugih mogućnosti preispitivanja odluke. Krivični predmet policija treba kvalitetno zadokumentovati i dokazno potkrijepiti, a to je u ovom slučaju moguće izvesti, čime se bitno umanjuju mogućnosti potonjih pravosudnih manipulacija ili malverzacija.

Na kraju treba istaći kako će kvazistatističar Jukić donijeti i odluku o objavljivanju rezultata popisa zasnovanu na ovako nakaradnoj „samousvojenoj“ metodologiji. To će biti posljednja i ključna radnja počinjenja krivičnog djela kakva bi ga mogla koštati ozbiljne robije. Naime, očekivati je da će institucije Republike Srpske iskoristiti sve dostupne instrumente sudskog preispitivanja zakonitosti opštih pravnih akata kakve je Jukić očigledno protivpravno donosio.


Ukoliko sud utvrdi nezakonitost akata, a posebice „usvojenog programa“ kakav direktno utiče na rezultate popisa, ni objavljeni rezultati neće se smatrati legitimnim. Istovremeno, postoji ozbiljna opasnost da relevantna međunarodna tijela odbiju priznati ovako nakarade rezultate popisa. I nije samo problem u činjenici da je Jukić rezidentno stanovništvo samovoljno uvećao za nekih pet odsto, nego što je kontrolni popis pokazao odstupanja od osnovnog popisa za nevjerojatnih 11 odsto, šta stručni standardi popisne djelatnosti teško da mogu „otrpiti“. Znači, prijeti ozbiljna opasnost da kompletan proces popisa stanovništva propadne zbog samovolje i nezakonitog ponašanja pojedinca, pri čemu bi taj „pojedinac“ trebao ozbiljno porazmisliti o mogućnosti da snosi odgovornost za protraćenih preko 34,5 miliona konvertibilnih maraka.

P.S: Moram pomalo cinično dodati da do ovakvog razrješavanja problema "popisnog nasilja" neće doći i to ne zbog zakonskih ili drugih ograničenja, već dominantno zbog nedostatka hrabrosti srpskih političkih kvazilidera da od institucija traže primjenu zakona. Prosto, nema tu ni "d" od državnika!

четвртак, 23. јун 2016.

Vučić u Kolindinim štiklama


Nakon bošnjačkih Aleksandar Vučić preobuo se u „hrvatske cipele“. Sad slijede šiptarske, sandžačke, vojvođanske... i tako redom do „Beogradskog pašaluka“!?



Piše: Borislav Radovanović

Hrvatski mediji nedavni susret predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Aleksandra Vučića redom su okvalifikovali kao „povijesni“. Takvu percepciju i zadovoljstvo temelje na činjenici da su pronašli još jednog „Srbina“ voljnog na izdaju, obespravljivanje svojih sunarodnika, reviziju istorije i prava... ma još jednog pokatoličenog Starčevića.

No, prije nego obrazložim elemente Vučićevog sramnog ponašanja moram kratko pojasniti okolnosti u kakvima dolazi do potpisivanja „povijesne deklaracije“ o međudržavnim odnosima između Srbije i Hrvatske. Povodom inauguracije predsjednice Grabar Kitarović napisao sam tekst (1) u kom sam apostrofirao kako njen izbor i predmetni događaj nedvosmisleno dokazuju hrvatsko civilizacijsko nazadovanje bazirano na „narcizmu malih razlika“. Pri tom sam ocijenio kako će takav trend biti nastavljen pobjedom HDZ-e na parlamentarnim izborima, a kako se civilizacijska degradacija nadalje materijalizovala svjedočimo ovih dana.

Nedavno sam napisao da gro današnjih problema hrvatske kvazinacije proizilazi iz pogrešnog samopoimanja na matrici „nisam Srbin, dakle jesam Hrvat“ (2). Takvi problemi identitetske prirode prouzrokovali su hrvatsko nesnalaženje unutar Evrpske unije, te ponovnu „balkanizaciju“ i povratak srpskom alter egu.

Znači, u trenucima teškog unutrašnjeg političkog raspada i najgore moguće međunarodne percepcije „nezavisne Hrvatske“  (možebitno države) predsjednica Grabar Kitarović povlači sasvim racionalan i dobro proračunat politički potez. Kako bi bar kratkoročno skrenula pažnju sa teške unutrašnje političke krize i totalnog kolapsa njene HDZ-e predsjednica gotovo očajnički traži bilokakvu spoljnopolitičku akciju. Kao idealna žrtva, po već oprobanom receptu, logički se nameće narcisoidni Aleksandar Vučić. Prisjetila sa gospođa Kolinda kako je prilikom njene inauguracije, usljed izostanka evropske političke elite (kakva se tim činom jasno distancirala od njene politike), Vučić vrlo rado prihvatio ulogu „međunarodne zvijezde“. Zna se da je njegova narcisoidnost bezgranična i da je kao takav pogodan za višestruku (zlo)upotrebu, i to je hrvatska predsjednica (ponovo!) vrlo kvalitetno iskoristila. I postigla je „političke poene“ iznimno važne za za njenu državu i stranku, a kakvi kod srpskog naroda proizvode osjećaje gorčine, obespravljenosti i beznađa (Hrvatima opet vrlo „drage“ srpske emocije). U daljem ćemo proanalizirati suštinu „Kolindine pobjede“.

KOLINDINA POBJEDA I VUČIĆEVA „DIOPTRIJA“

Aleksandar Vučić se hvali kako je bio jedan od najboljih studenata beogradskog Pravnog fakulteta, šta mu opet mnogi osporavaju činjenicom da je studirao preko šest godina. Tokom studija vidimo da je '92. i '93. godine radio na paljanskom „Kanalu S“, da je u Vel. Britaniji usavršavao engleski jezik i aktivno se bavio politikom. Možemo zaključiti i da je diplomirao ratne 1994. godine kao već izabrani narodni poslanik, a opštepoznato je kako su se tih godina mnogi visokorangirani funkcioneri „odškolovali“.

No, da Vučić nije nikakav pravnik ili da je pravnik vrlo sumnjivog znanja dokazuje upravo „deklaracija“ koju je supotpisao sa gospođom Grabar Kitarović. Cilj hrvatske predsjednice i kompletnog hrvatskog državnog vrha  od početka protivpravne i nasilne secesije jeste retroaktivno pretvaranje protivpravnog nasilja u nešto koliko-toliko podesno za manipulisanje pravom. Činjenicu da je Srbima u Hrvatskoj protivpravno i nasilno oduzet status konstitutivnog naroda novokomponovana hrvatska kvazidržava ne može pravno pobiti, pa njeni predstavnici kontinuirano pribavljaju pravne izvore (akte) čijom retroaktivnom primjenom nastoje bar „zamutiti“ ovu eklatantnu i pravno relevantnu činjenicu.

Primjera radi, kad hrvatski zvaničnik (poput predsjednice) pribavi međunarodni ili međudržavni sporazum (ugovor i slično) u kakvom srpski i drugi relevantni subjekti tvrde da Srbi u Hrvatskoj imaju status „nacionalne manjine“, onda možemo slobodno zaključiti da je u pitanju postdeliktna legalizacija/legitimizacija zločina. Srbima je status konstituensa oduzet protivustavno i protivpravno i to je polazišna činjenica od kakve uvijek moramo percipirati status našeg naroda na teritoriji današnje Hrvatske. Nakon toga je uslijedio zločin progona preko pola miliona Srba kako u toj „nezavisnoj državi Hrvatskoj“ ne bi ni postojali oni čija su prava brutalno pogažena, pa ni bili u prilici sa svoja prava brane ili zastupaju.

Jeste da u današnjem hrvatskom ustavu stoji kvalifikacija „srpska nacionalna manjina“ i da su Srbi svedeni na ispod onih famoznih tri odsto (šta ni Pavelić nije uspio postići), no pitanje je: koji Srbin ima mandat/ovlaštenje verifikovati to i takvo teško (protiv)pravno nasilje? Ko je Aleksandru Vučiću dao mandat da naše sunarodnike u Hrvatskoj kvalifikuje kao nacionalnu manjinu? Kao pojedinac ja mu takvo ovlaštenje nisam dao (izbjeglica sam iz Hrvatske), a nije mi poznat niti jedan pojedinac ili pravni subjekt koji je učinio drugačije. Uostalom, niko od nas nije ni tražio mandat da odlučuje o našem statusu. Vučić je, dakle, samoinicijativno odlučio (samovlašćem!) činiti ono za šta mu nikad i niko nije dao ovlaštenje!

Premijer Republike Srbije ovlašten je da sa zvaničnicima drugih država potpisuje sporazume o statusu i pravima njihovih nacionalnih manjina. To uopšte nije sporno, pa ni u slučaju ove „nakarade od deklaracije“ kakvu je potpisao sa hrvatskom predsjednicom. Prava hrvatske nacionelne manjine u Srbiji su nešto o čemu premijer treba da brine po osnovu onoga šta mu ustav i zakoni nalažu, a može to činiti i u okviru međudržavne saradnje. Sa druge strane neka „vrsni pravnik“ Vučić predoči javnosti pravni izvor po kom može odlučivati o statusu Srba u Hrvatskoj, a posebno kvalifikovati srpsku zajednicu kao nacionalnu manjinu. Ukoliko je hrvatski ustav i zakon o pravima manjina uzeo kao polazište iz kog crpi ovlaštenje onda je očigledno propustio mnoga predavanja na Pravnom fakultetu.

Ovde će mnogi primijetiti kako se ova kvazideklaracija bazira na sporazumu kakav su Srbija i Crna Gora i Hrvatska potpisale 2004. godine i u kakvom se jednako koristi kvalifikacija „srpska manjina“. Odlično! Srbija i Crna Gora kao država je direktna pravna nasljednica Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Tu moramo ozbiljno proanalizirati „prava“ te SRJ i njenih sljedbenica na odlučivanje o statusu srpskog naroda na prostoru današnjih Hrvatske i BiH-e. Prekodrinski Srbi, u uslovima bezobzirnog kršanja njihovih prava kao konstitutivnog naroda i sve teže biološke ugroženosti, odlučili su pravo na samoopredjeljenje materijalizovati u vidu institucionalnog samoorganizovanja – proglašavanjem Republike Srpske Krajine (RSK) i Republike Srpske.

Primarni ciljevi naroda i njegovih institucija ogledali su se u suprotstavljanju protivpravnim secesionističkim namjerama drugih naroda, sve grubljim i bezobzirnijim kršenjima etničkih i ljudskih prava, te u organizovanom obliku štićenja života i imovine. No, „cilj svih ciljeva“ sublimiran je u iznalaženju načina da taj dio srpskog naroda i dalje bitiše u jedinstvenoj državi. Obzirom da je nacionalno zakonodavstvo SFRJ pružalo ubjedljivo najbolje polazište u zaštiti prava prekodrinskih Srba, uz gotovo neogranicene mogućnosti primjene međunarodnog prava na bazi validnih međunarodnih sporazuma kakve je ta država baštinila, sasvim razumljivo bilo je opredjeljenje za očuvanje zajedničke jugoslavenske države (pa i u „krnjem“ obličju). I u ratove smo ušli na temelju prava proizašlih iz ovakve pozicije!

No, iz krajnje nerazumljivih i nepromišljenih razloga „zvanični Beograd“ u najgorem mogućem trenutku odlučuje se na proglašanje SRJ. Našim ratnim neprijateljima takva odluka bila je i više nego dobrodošla, a nama je bukvalno „zabijeno koplje u leđa“. Zašto? Pa naprosto „zvanični Beograd“ granice ove nove kvazidržave omeđio je na teritorij dvije republike, a RSK i Srpsku je time „amputirao“. Upravo odluka „beogradske gospode“ prinudila je blizu dva miliona Srba da svoju egzistenciju traže unutar novostvorenih zločinačkih paradržavnih tvorevina. Znam, tamo neko „moćan“ odlučio je zločin okvalifikuje kao pravo, no, to nikako nije značilo da su srpski lideri to morali automatizmom prihvatiti. Uostalom, vidimo kako to izgleda na primjeru Kosmeta (šta je još jedna posljedica brzopletosti iz 1992. godine) i da je mogućnost višegodišnje političke borbe i te kako moguća. O kvalitetu borbe možemo raspravljati, ali poenta je na istrajavanju.

Dakle, sve ono šta su SRJ i njene pravne sljedbenice utvrdile kao pravo, status, odnos i ino u odnosu na prekodrinske Srbe vrlo je diskutabilno. Ta percepcija kako je Srbija „matična država srpskog naroda“ niti je pravno relevantna, niti je aktivnim i kvalitetnim štićenjem prava srpskog naroda izvan matice politička elita zaslužila takvu premisu. Uostalom, a kako shvatiti činjenicu da zvaničnici Srbije grubo gaze istorijsko pravo bazirano na dvanaest vijekova kontinuiranog bitisanja na tlu današnjih Hrvatske i BiH (po zapadnoevropskoj istoriografiji), na čemu je primarno i zasnovana srpska konstitutivnost? Status konstitutivnog naroda prekodrinskim Srbima nije dodijeljen „milošču Beograda“, nego stečen na bazi 1 200 godina slobodarske borbe i trpljenja necivilizacijskih /genocidnih zločina. Elem, voljom neprijatelja, a „milošću Beograda“, krvlju stečeno pravo (status) nastoji se oduzeti, oteti, preobličiti...

Na sve ovo, valjda mu je bilo malo „evropejskog dodvoravanja“, Vučić potpisuje i kako dvije „države nemaju teritorijalnih zahtjeva“. Očigledno je propustio i lekcije na kakvima se izučavaju stečena prava. Na jednoj strani sam sebi je dodijelio mandat da zastupa interese Srba u Hrvatskoj, šta nikako ne smije isključiti i onih preko pola miliona nasilno protjeranih, pa čak i da ih tretira kao nacionalnu manjinu. Na drugoj strani odlučuje da istih tih pola miliona Srba obespravi po pitanju teritorijalnih zahtjeva. Dakle, to da su Srbi na tlu današnje Hrvatske konstitutivan narod jeste stečeno pravo, a kakvo se ne smije oduzimati retroaktivnom primjenom novih propisa i „deklaracija“. Sa druge strane na onoj teritoriji koju su Srbi vijekovima branili i odbranili protiv najvećih imperija svijeta, na kojoj su se vijekovima rađali, na kojoj egzistirali, doprinosili i gradili, valjda su i stekli nekakva prava. Ako ništa drugo – u katastarskim i gruntovnim knjigama kao vlasnici „zemlje“ upisani su Srbi i to u stotinama hiljada slučajeva. I to je nešto šta se podvodi pod neotuđivo stečeno pravo. Može Aleksandar Vučić svojim „zapadnim prijateljima“ do mile volje dokazivati kako se distancirao o Šešeljeve politike i „granica“, ali to nikako ne bi smio činiti obespravljivanjem našeg naroda, brojnih pravnih subjekata i pojedinaca. Ponavljam, za takve postupke nije ni tražio, a ponajmanje je dobio, mandat.

Nisu Srbi prostor današnje Hrvatske napustili iz hira ili obijesti, nego su protjerani. Od davne 822. godine u franačkom zapisu stoji: „Srbi su silan narod nastanjen na prostoru rimske provincije Dalmacije“, a naovamo možemo naći hiljade i hiljade sličnih dokaza bitisanja. To što su povampirene fašističke snage unutar Hrvatske i dijela međunarodne zajednice odlučile „privremeno promijeniti stanje“ ne znači da je to njihovo pravo, a ponajmanje da mi na tako nešto trebamo pristati. U predugoj istoriji našeg naroda događali su se slični progoni i zločini, no uvijek smo se vraćali i nastavljali bitisati kao svoj na svom. Tako i ovih dvije decenije apsolutno ništa ne znače ukoliko jasno znamo šta je naše i težimo da svoje povratimo. To je politika kakvu moramo javno zastupati, to je esencija spoznaje kakvu moramo usađivati svojim potomcima i to je ono čega se ni po koju cijenu ne smijemo odreći. Aleksandar Vučić se i kao pojedinac i kao zvaničnik može odreći samo onoga šta je lično stekao ili direktno naslijedio, a sve ostalo je upitno ili, da budem koncizan do kraja, neprihvatljivo!

Znači, u vrlo teškim okolnostima hrvatska predsjednica je pokušala pažnju javnosti skrenuti sa unutrašnjih problema na spoljnopolitička dešavanja i uspjela pribaviti po njenu zemlju vrlo važan dokument – iz kog se jasno vidi da i aktualna vlast Srbije prihvata i čak legitimizuje zločine i obespravljivanja počinjene nad srpskim narodom. Njoj, ono objektivno gledano, treba čestitati na umješnosti. Sa druge strane, ono šta često ukazujem, od izabranih zvaničnika prije potvrđivanja mandata treba zatražiti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti kakvo tražimo od npr. komunalnih radnika. Ima Vučić diplomu Pravnog fakulteta u Beogradu, a kakvo je znanje tamo stekao možemo tumačiti ovako ili onako. No, kod njega treba postaviti pitanje – da li je mentalno zdrav? Zarad jednodnevnog poziranja pred medijskim objektivima i zadovoljavanja sopstvene narcisoidnosti taj čovjek je spreman potpisati se i na komadu toaletnog papira!

Na kraju želim poentirati na opasnostima kakve danas prijete srpskom narodu. Moram zapitati: kako ustav samoproglašenog Kosova tretira srpsku zajednicu? Kao nacionalnu manjinu. I odlično znaju šiptarski predstavnici da je takav status ostvaren na zločinu, na kršenju prava, tako da (kao i Hrvati) nastoje pribaviti što više „deklaracija“ i sličnih pravnih izvora kakvima će potonje legalizovati krimen. Kako Srbi i dalje budu bježali sa Kosova tako će Vučiću i sličnima biti sve lakše da prihvate „faktičko stanje“, volju pojedinih sila i predpristupne zahtjeve Evropske unije. Ubrzo će „država Srbija“ sa „državom Kosovo“ potpisivati jednake „deklaracije o pravima manjina“. Srpski nesoj je već uspostavio „princip“ i modalitet po kom je ovo moguće (da zločin uvode kao pravo!) i samo budale se mogu nadati nečem kvalitetno drugačijem. Svi oni koji su se odrekli Republike Srpske Krajine spremni su se odreći i Šumadije, a samo je pitanje dana i nametnutih okolnosti.





субота, 18. јун 2016.

Hoće li kasno Marko na „Prijedorski boj“ stići?


Od samih začetaka Republike Srpske, pa sve do današnjeg dana, nesmanjenom žestinom vodi se „Bitka za Prijedor“. Sad, slijedi logično pitanje: hoće li gradonačelnik Marko Pavić čekati da ova Bitka po ko zna koji put teško eskalira ili će (napokon!) povući onaj ODLUČNI POTEZ kakav od njega „očekujemo“?


Neću previše ulaziti u prošlost obzirom da sam o tome pisao podosta, a to je tek „promil“ onoga šta je o našem gradu napisano. Napomenuću samo nekoliko činjenica. Prijedorski Srbi su sami (bez spoljne pomoći) odbranili se od bošnjačkih napada pripremljenih prije izbijanja ratnih sukoba, te time obezbijedili „pravo“ da ovaj grad bitiše u Republici Srpskoj. Potom su Prijedorčani redom prošli najteža ratišta braneći spoljne granice Srpske, da bi na kraju ponovo branili sopstvena ognjišta i nejač u njima. To što je ovaj grad ostao u granicama Republike Srpske obezbijedili su upravo njegovi hrabri borci. Baš kao što su slično učinili Dubičanci ili Novljani. Da su se Kozarčani oslanjali na Pale ili Banjaluku...???

Poratna Bitka za Prijedor tražila je od građana nošenje tereta kakvom većina drugih stanovnika Srpske nije bila izložena. Možda je u smislu opštih interesa bilo racionalno stanovnike jednog grada „žrtvovati“ za sve zločine počinjene tokom rata, a da gro ostalih budu „čisti“, no trebalo je izdržati robijanja, torture, patnje porodica i ino. I upravo ovde dolazimo do esencije onoga čime se ovim tekstom želim pozabaviti.

Ratno formiranje CJB Prijedor učinjeno je zbog novonastalih potreba, okolnosti i procjena zasnovanih na principima struke. Poratno ukidanje Centra nedvosmisleno je bio politički čin. Međunarodna zajednica i bošnjačka politička elita ispostavile su takav zahtjev, a novouspostavljene srpske partokratske kvazielite su to redom prihvatile. Znamo kako se to dalje materijalizovalo na planu ratnog zločinaštva, međutim,  moram podsjetiti kako Prijedorčani ništa bolje nisu prošli ni na planu organizovanog i inog kriminala, pa u domenu islamističkog terorizma i ekstremizma, sve do obavještajnog, subverzivnog i opštebezbjednosnog „bušenja“ preko svake mjere ili granice.

Kako to nedavno rekoh u jednom tekstu za Banjaluku je Prijedor uvijek bio „silovanjem začeto kopile od kog se treba distancirati“. No, na našu žalost ništa se nije promijenilo ni nakon (re)formiranja prijedorskog Centra. Pisao sam o tome kako je „Banja Luka“ ovde pozicionirala rukovodioce, pa i o kriminalnim dosjeima tih „kadrova“, tako da se neću ponavljati. Želim jedino podsjetiti kako sam neposredno nakon uspostavljanja Centra zatražio prijem kod ministra Radislava Jovičića i u okviru preliminarnih razgovora decidno ustvrdio kako će ovakvo nakaradno kadroviranje direktno rezultirati teškim narušavanjem stanja bezbjednosti. Ponudio sam i konkretne podatke na kakvima zasnivam svoje sumnje, te vrlo precizno ukazao kako će se situacija razvijati o odnosu na pojedine izvore ugrožavanja (ekstremizam, organizovani kriminal, destabilizacija i ino). No, sve to ministra nije zanimalo, baš kao što nije bio zainteresovan za resor kojim je rukovodio. Neću se dalje baviti njim iz prostog razloga što to ne zavređuje!

Elem, novi ministar Dragan Lukač smijenio je „karikaturu od načelnika“ Vojislava Pelkića i zaključio kako je to od njega sasvim dovoljno. I, sasvim očekivano, pogriješio! Dakle, danas Prijedor i okolni gradovi tavore sa mnogo većim problemima od onoga šta sam uporno najavljivao. Neću govoriti o pojedinostima i to primarno zbog straha da bih situaciju mogao samo dodatno zakomplikovati i usložniti, no, svi ključni politički i bezbjednosni akteri Srpske odlično znaju o čemu dovorim. Uostalom, ukoliko u najskorije vrijeme ne budu preduzete radikalne mjere situacija će eskalirati tako da će svi građani i cjelokupna javnosti biti i te kako „upućeni“. I kako to obično biva – suštinu problema shvatićemo tek kad nam se počnu obijati o glavu. Kad zaboli!

Znači, nisam siguran da li smo kao društvo zakasnili i doveli se u situaciju kad ni radilakne mjere ne mogu pomoći (?), ali neke poteze moramo povući kad-tad. I bolje prije, nego kad bude (pre)kasno. Elem, ako već izbjegavam objelodaniti aktuelna dešavanja i probleme, bar u domenu prijedloga biću mnogo konkretniji i jasniji.

Dakle, prvi korak koji Prijedorčani moraju preduzeti jeste da „stvari uzmu u svoje ruke“, odnosno da po svaku cijenu izbjegnu situaciju u kakvoj će se drugi poigravaju našom bezbjednošću (kao do sada!). Na prvom koraku to podrazumijeva zahtjev gradonačelnika Pavića prema koalicionim partnerima za preuzimanjem resora bezbjednosti. Posljednjih deceniju i duže SNSD je nedvosmisleno „dokazao“ da kao politički subjekt nema potreban potencijal za vođenje ovog važnog (najvažnijeg) resora. Ukoliko treba da ovu notornu činjenicu elaboriram – u redu: Stanislav Čađo, Radislav Jovičić i Dragan Lukač načinili su toliko pogrešaka i (zašto ne reći) budalaština kakve prosto mame na dokazivanje nekompetentnosti. Znači, svako ko misli drugačije može zatražiti javno „elaboriranje“ i raspravu.

To da će Marko Pavić pokazati potreban senzibilitet za štićenje ubjedljivo najugroženijeg dijela Republike Srpske, odnosno za prijedorsku regiju, valjda ne treba posebno argumentovati. Ovde je rođen, živi i on i porodica mu, ima imetak i poslove, a u konačnici – i gradonačelnik je (i to će po svemu sudeći i ostati). Potom moram podsjetiti da je radni vijek proveo na poslovima bezbjednosti i od svih političkih aktera Srpske o tom resoru zna ponajviše.  I u konačnici – u svojoj stranci ima upravo čovjeka kakav nam ovog trenutka treba „k'o hljeb nasušni“. Podsjetiću da je Dragomir Jovičić član DNS-a.

Zašto baš Dragomir Jovičić kao „nužna mjera“ na poziciji ministra unutrašnjih poslova? Podsjetiću da je karijeru započeo kao inspektor, a okončao kao ministar, uz ključnu napomenu da je napredovao kako su to nekada nalagala pravila službe i profesionalni standardi. Kako je vodio pojedine službe i cjelokupno ministarstvo, te u kakvim okolnostima i problemima, ponajbolje znaju iskusni pripadnici policije. No, u pitanju je vrlo autentična osoba kakvu nije lako zadovoljiti „ponuđenim“ ili zatvoriti unutar jednog aparata. To je nedvosmisleno dokazao postdiplomskim studijama i pozicioniranjem u akademskoj zajednici.

Dragimir Jovičić ni u mnogo težim vremenima, a uz mnogo slabije reference, nije prihvatao nametanja i pritiske, tako da danas teško da bi to rezultiralo drugačije. I to je upravo ono šta nam u ovom trenutku treba! Van svake sumnje potreban nam je autoritet kakav će se voditi načelima struke i sopstvenom pameću (umjesto tuđom). No, ta „pamet“ je bitno drugačija od ove kakva dominira današnjom policijom. Gospodin Jovičić je izdanak one stare jugoslavenske škole bezbjednosnih kadrova.

Da bih plastično dočarao o čemu govorim podsjetiću da je SFRJ imala (možda) najblažu kaznenu politiku u svijetu. Takva politička opredijeljenost bila je zasnovana na izvanredno razvijenom preventivnom djelovanju ostalih subjekata bezbjednosti. To je bilo društvo kakvo je nastojalo ugrožavanja eliminisati na samim izvorištima, uz stručno zasnovano znanje kako su posdeliktne reakcije tek nužnost, a nikako pretpostavka bezbjednosti. Sa druge strane Sjedinjene Države upravo su odličan reprezent koliko je ta politika postdeliktnog djelovanja i „oštrih“ sankcija pogrešna. No, nakon okupacije Amerikanci su ovde nametnuli „svoje pravo“ i sistem bezbjednosti analogan okupatorskom. Valjda smo do sada shvatili koliko je ovaj koncept pogrešan i kako je naša nužnost vraćanje na „stara“ znanja i vještine?

Da se razumijemo: daleko bilo da je kompletan sistem moguće prekomponovati u kratkom vremenu i u postojećim okolnostima. Treba za to vremena, znanja i truda. No, činjenica je da takav korak moramo preduzeti kad-tad. Ono od čega ponajviše strahujem jeste situacija teške eskalacije (sve izgledinije), a sa ministrom i vodećim ljudima policije kakvi niti znaju kako, niti imaju hrabrosti za suočavanje sa problemom. Poznato mi je i najbliže okruženje gospodina Jovičića, pa mogu sasvim osnovano procijeniti da vrlo brzo može okupiti tim „starih vukova“ sposoban da se odupre izazovima. Potčinjeni će izvršavati naredbe vrha, potrebno je samo da ti na vrhu znaju kako se oduprijeti napadu/ima. Podsjetiću i da je prosječna starost naših policajaca 43 godine, tako da u tim strukturama još ima kadrova koji su bezbjednost izučavali po „prevaziđenom modelu“ (kako su nas okupatori pogrešno ubijedili) i koji razumiju kako realizovati postavljene ciljeve i planove.


Na kraju moram naglasiti da o tome kako Marko Pavić i Dragomir Jovičić vide ovekve prijedloge – prosto pojma nemam! Govorim o onome šta je politički realno i kako bi stvari trebalo posložiti. Da li će to tako biti...??? U stvari postoji u Srpskoj pojedinac koji vrlo dobro zna kakve nam opasnosti predstoje i kako na njih reagovati, a u prošlosti je mnogo puta demonstrirao svoje vještine. Konkretno, u pitanju je moja malenkost! Samo veće su šanse da ove godine ljetujem na Madagaskaru, nego da odlučujem o tome kako sačuvati Srpsku. Zato i govorim o onome šta je politički realno, a krajnje nužno.

четвртак, 16. јун 2016.

Do vlade nacionalnog spas(enj)a – javnim tenderom!?


Ovih dana u epicentru srpske partokratske (kvazi)elite našlo se pitanje o formiranju „vlade nacionalnog spasa“. U prilog tome predlažem kako doći do vlade sposobne da Republiku Srpsku izvuče iz bezdana i to na vrlo „originalan“ način – javnim tenderom.



Pitanje svih pitanja jeste: kakav model državne/javne uprave Republici Srpskoj može obezbijediti društvenu egzistenciju na bazi unutrašnjih prihoda i resursa kakvima raspolaže? Kako uopšte doći do takvog modela? Svaki model počiva na idejama ili vizijama, pa se moramo zapitati: kako najjednostavnije doći do kvalitetnih ideja?

Prije nego odgovorim na prethodna pitanja moram konstatovati jednu činjenicu. Tokom dvije i po decenije egzistiranja Srpske ključni politički subjekti, bilo na pojedinačnoj ili stranačkoj razini, nisu iznašli model samoodrživosti društva na bazi raspoloživih resursa. Za ovako malen broj stanovnika Srpska raspolaže popriličnom teritorijom i sasvim respektabilnim bogatstvom. Uvjeren sam da bi ovde sasvim pristojno živjelo desetak miliona Švajcaraca, Njemaca ili Holanđana. Dakle, geografske i prirodno-resursne pretpostavke su više nego odlične, a naš esencijalni problem leži u nekvalitetnom upravljanju zasnovanom na „hipotekarnom zaduživanju“ kakvo prijeti da ostanemo bez najvećeg dijela prirodnog bogatstva.

Ukoliko nekom nije bilo jasno zbog čega MMF i slične finansijsko-mešetarske organizacije decenijama kontinuirano kreditiraju ovakav krajnje nakaradan sistem i partokratske kvazielite – ovih dana može vidjeti sasvim racionalno objašnjenje. Započela je prodaja rudnih bogatstava za upravo „bagatelne cijene“ i po najcrnjem mogućem modelu – koncesijama. No, moramo shvatiti da je „ofšorizacija“ rudnih nalazišta došla nakon što su naši „veleumni“ stručnjaci već rasprodali hidro potencijal i to u onom najgorem obličju – dali su strancima (ponajviše Britancima) na upravljanje izvore rijeka. Sve te mantre o „korisnosti“ minicentrala možemo svesti na percepciju „čiji izvor njegova i rijeka“! O teško devastiranom šumskom bogatstvu ne treba posebno ni govoriti, osim da Kinezi zbog takvih zločina u domenu privrednog kriminala još uvijek primjenjuju smrtnu kaznu.

Dakle, vratimo se na ključno pitanje: kako doći do kvalitetnih ideja drugačijeg upravljanja Republikom Srpskom i njenim potencijalima? Vrlo jednostavno – raspisivanjem međunarodnog javnog natječaja, konkursa ili tendera (kako god!). Raspisivanje javnih poziva je nešto šta naše vlasti (od postanka) rade na dnevnoj razini, tako da ne vidim problem ni u kontekstu ovog prijedloga. Prosto, pozovemo domaće i međunarodne konsultantske kuće i slične subjekte specijalizovane za društveno upravljanje da svojim idejnim rješenjima zasnovanim na studijama izvodivosti konkurišu i ponude konkretna rješenja za naše probleme.

Treba li posebno naglašavati kako u odnosu na sijaset ponuđenih koncepata, kakve u konačnici odbijete,  ipak dobijate korisne informacije, prijedloge i ideje – i to besplatno! No, ponavljam, cilj je dobiti najbolji model uprave sa mogućnošću praktične realizacije ponuđenih ideja. Kako to postići? Opet jednostavno – konkursom predvidjeti da je Republika Srpska spremna profesionalno angažovati najbolje ponuđače i to na nivou vlade, pojedinih ministarstava, direkcija, javnih preduzeća i ino. To konkretno znači da smo kao društvo spremni na poziciju premijera angažovati stručnjaka koji ponudi najbolji prijedlog, odnosno da ćemo na pozicijama ministara angažovati pojedince kakvi nude dobre resorne prijedloge i td.

Ovde očekujem već ustaljene „prigovore“ tipa da to znači dodatne troškove na ionako preglomazan državni aparat, da su stručnjaci preskupi, a da ne donose korist, da će nas pokrasti i slično. Moram podsjetiti kako govorim o cjelovitim i sveobuhvatnim rješenjima kakva sublimiraju i koštanje angažovanja stručnjaka za pojedine oblasti ili kompletan sistem. To podrazumijeva precizno utvrđivanje i prihodovne i rashodovne strane, odnosno da angažovani subjekti svoje zarade baziraju na prihodima kakve obezbjede Srpskoj. Uostalom, njihovo je da predlažu, a naše da usvojimo i implementiramo.

Poenta je u tome da Republika Srpska raspolaže bogatstvima i više nego dovoljnima za egzistiranje društva i čak ostvarivanje profita. Problem je u tome kako iznaći modele upravljanja i stručnjake sposobne da iste realizuju, a ja upravo govorim da je javni tender vrlo jednostavno i primjenjivo rješenje. Možda griješim, ali kao Srbin i građanin Srpske ne vidim nikakav problem da se naš premijer (ili kakav ministar) zove Hans ili Džon ukoliko provodi kvalitetnu ekonomsku politiku i društvu donosi korist. Srpska bi u ovakvom modelu i dalje imala predsjednika, parlament i druge subjekte političke kontrole. Pri tom, pogrešno je angažovanje stranih stručnjaka posmatrati kroz prizmu našeg mentaliteta sklonog svemu i svačemu. Moramo jednom shvatiti da postoje ljudi voljni da svoju stručnost naplate iz prihoda kakve ostvare i to zakonito i pošteno.

Na prednje izrečeno moram dodati još jednu mogućnost – angažovanje domaćih stručnjaka. Ko kaže da u Srpskoj nema kompetentnih osoba za ovakve kvalitativne promjene? To što pojedinci neće ili ne mogu adekvatno se pozicionirati u ovakvoj „bari prepunoj krokodila“ i dalje ne znači da ih nema.

Znači, jedan ovako raspisan natječaj mora da od kandidata traži potrebne studije zasnovane na mogućnostima samoodrživog funkcionisanja društva i na bazi fiskalnih prihoda i upravljanja resursima. Objektivno za to imamo potrebne pretpostavke, pa i više nego dovoljne. To podrazumijeva i rješavanje pitanja kao što su broj i raspored ministarskih resora, realne procjene broja zaposlenih i njihovih kompetencija, racionalizaciju troškova uprave (adekvatno potrebama i prihodima), predupređivanja korupcije i štetnog ugovaranja, standardizacije poslova, jačanje kontrole i ino. Sve su to pitanja na kakva struka ima odgovore, a naše je samo da prihvatimo najbolji model i omogućimo kompetentnim osobama da isti realizuju. Naše društvo ima odlične pretpostavke za dobro funkcionisanje i jedino šta nam treba jeste drugačije upravljanje onim šta posjedujemo.

Ovde očekujem onaj „ključni“ prigovor – nema od toga ništa jer naši politički lideri nikada neće ući u slične projekte. Odlično! Slijedi logično pitanje: šta kao pojedinci i društvo činimo da ih natjeramo na promjene? Pišemo li peticije, tražimo li referendume, učestvujemo li u javnom diskursu i da li iole razmišljamo kad glasamo? Moramo biti samokritični i reći da dobrano snosimo odgovornost za ovakvo stanje, međutim, samokritična promišljanja treba fokusirati na to kako stvari mijenjati nabolje. Ili, na prvom koraku, kako zaustaviti sve izglediniji kolaps!? Eto, dao sam odgovor.

Na kraju dolazimo do pitanja: koliko su korjenite promjene moguće u društvima poput Srpske i BiH? Silne „Nevjerne Tome“ reći će da je to nemoguće. Elem, nije tako! Postoje vrlo jednostavni mehanizmi proizvođenja promjena. Ukoliko želimo da nas vlast ozbiljno shvati dovoljno je preko društvenih mreža promovisati akciju građanske neposlušnosti i kao „upozorenje“ realizovati je na nekih sedam dana. Konkretno, dovoljno je da građani na sedam dana odgode plaćanje obaveza (poreskih, parafiskalnih, komunalnih, komunikacijskih,  rtv i sličnih taksi i ino). Može se razmišljati i o svođenju kupovine na minimalan obim (zbog smanjenja prihoda od PDV) i sijasetu sličnih radnji. Kad vlast vidi kakve prihodovne probleme proizvodi ovakva građanska aktivnost  vjerujte da će bitno drugačije komunicirati sa populacijom i odnositi se prema problemima građana.


Doduše, možda politički akteri nedovoljno ozbiljno shvate ovakvo „upozorenje“, pa rizikuju suočavanje sa nešto dugoročnijom građanskom neposlušnoću u vidu „distanciranja od plaćanja“, kakva može dovesti do rušenja cjelokupnog sistema. Uostalom, pa upravo vladajuće strukture entiteta i države „zakidaju“ građane i druge subjekte gdje god mogu, i za to ne snose nikakve posljedice. Zašto bi se građani drugačije ponašali? Zbog čega da građani finansiraju sistem kakav ih nipodaštava, obespravljuje, osiromašuje i kompletno unazađuje?

среда, 15. јун 2016.

Ko je ubio Radovana?


Moram načelnika CJB Prijedor Dalibra Ivanića nešto javno upitati: da li nakon dvogodišnje „intenzivne istrage“ zna ko je ubio Radovana Grbića zvanog Cule? Ko zna, možda će mu informacije iz ovog teksta pomoći u istrazi.


Primjećujem da je „vrh“ CJB Prijedor sazvao konferenciju za medije povodom incidenta sa parkinga prijedorske bolnice, šta me je upravo iritiralo da napišem ovaj tekst. Inače, Dalibor Ivanić i njegovi „kadrovi“ poznati su po vrlo revnosnom informisanju javnosti oko bukvalno perifernih inkrimisanih ponašanja kakva se događaju svakodnevno, dok o desetinama neriješenih ubistava, iznuđenih samoubistava, teških razbojništava i drugih zločina imamo „zavjeru ćutanja“. Elem, ne može to tako!

Podsjetiću kratko da je pokojni Radovan ubijen aprila 2014. godine na pragu svoje kuće u Rasavcima. Prema do danas prikupljenim dokazima nedvosmisleno je u pitanju klasična mafijaška likvidacija, gdje na prste možemo prebrojati sve osobe u našem okruženju spremne i sposobne izvesti ovakav napad. Jednom od  najopasnijih momaka ove zemlje ubojica je postavio zasjedu na svega desetak metara od ulaza u kuću, nakon čega je nespremnog Radovana oborio rafalom. Potom je došao iznad ranjenika i „ovjerio“ ga. Pokojni Cule je više puta demonstrirao da je i teško ranjen ili povrijeđen izuzetno opasan, šta njegovog ubojicu uvodi u sam vrh kriminalnog miljea.

Ono šta „stručnjaci“ u našoj policiji nikako da shvate jeste skup indicija da Grbićevo ubistvo predstavlja prvu u nizu sličnih likvidacija – istog modus operandi. Oktobra prošle godine u Gradiškoj ubijen je još jedan naš „žestoki momak“ Milan Vujičić Vujke. Ponovo je ubojica postavio zasjedu na 15-ak metara od žrtvinog automobila i likvidaciju počinio automatskom puškom. Ukoliko imamo identičan način ubistva, te višestruku povezanost žrtava, možemo sasvim utemeljeno razmišljati o „serijskom profesionalcu“ iznimne vještine i hrabrosti.


No, svega 10 dana prije ovog zločina u Banjoluci imamo još jednu likvidaciju kakvu moramo posmatrati u kontekstu prednje pomenutih, a riječ je o Nebojši Čubriloviću. Ovoga puta ubojica koristi automatski pištolj, najvjerojatnije „Škorpion“, te ponovo postavlja zasjedu kod žrtvinog stana i „priču“ završava neobično efikasno. Pri tom moram apostrofirati kako svoje sumnje ne baziram samo na načinu izvršenja, nego ponovo na povezanosti žrtava. Opštepoznato je da je ubijeni Čubrilović pripadao „slovenačkoj“ kriminalnoj organizaciji Milanka Sredića, čiji su pripadnici presuđeni zbog krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike i distribucije širom Evrope. Elem, koliko je poznato da je Sredić porijeklom iz okoline Prijedora, da u tom gradu posjeduje stan i da je u momentu hapšenja kupovao još dva luksuzna stana, te da je na našem području imao vrlo razgranate „poslovne veze“? Znam da policija raspolaže nizom informacija o kriminalnim aktivnostima Milanka Sredića, a prije toga i njegovog oca, iz prostog razloga što sam iste lično dostavio.

Sad, ukoliko je neko pretpostavio da su prednji navodi zabrinjavajući – eto pogriješio je! Tek sad slijedi „dramaturgija“. Pouzdano znam da je pojedinacima iz samog vrha naše policije poznato kako je pokojni Grbić bio ključni svjedok protiv kriminalne organizacije porodice Milaković (znaju ponešto i o atentatu na premijera Đinđića!?)

Podsjetiću da su glavni akteri (Saša, Slaviša, Milka i dr.) ove organizacije, inače samo „ispostave“ kriminalne organizacije pok. Željka Ražnjatovića Arkana, još uvijek u bjekstvu, odnosno da Sud BiH protiv istih vodi postupak za organizovani kriminal. I nije pokojni Grbić pomenute Milakoviće ugrožavao samo kao svjedok, nego i kao deklarisani neprijatelj povodom vrlo ozbiljnih međusobnih sukoba. Mogao bih ovde otvoriti priču o brojnim ubistima, eksplozijama i kriminalnim obračunima iz tog vremena, ali moram ići dalje obzirom na povelik broj teških zločina o kakvima je Grbić mogao svjedočiti ili dati korisne informacije, ali se „neko“ pobrinuo da to ne čini.

Primjera radi, mogao je Radovan „ponešto reći“ o samoubistvu svog zemljaka iz Rasavaca, pok. Rade Radinovića, koji se oktobra 2008. godine objesio u KPZ Tunice. Radinoviću je određen pritvor zbog sumnji da je ubio Gordanu Milosavljević i Doris Bajilo, čija stradanja je prijedorska policije vodila i (čak) tužilaštvu prijavila kao utapanje i nestanak osobe - sve dok nisam „povilenio“, te počinjene zločine dokazno utemeljio i kako valja procesuirao. 

Elem, samoubistvo (pod prinudom) uslijedilo je dva dana prije nego što je po mom zahtjevu trebao biti doveden na ispitivanje zbog ubistva starice Dušanke Stanković (čije stradanje je policija „opet pogrešno“ prijavila kao zades), ali i zbog niza slučajeva teškog seksualnog zločinaštva nad djevojčivama i djevojkama iz Prijedora i okruženja. Neko se pobrinuo da Radu nikada ne ispitam ni ja, ni banjolučki inspektori na okolnosti brutalnog ubistva Ferida Memića (pritvorenika KPZ-a iz Prijedora).

Idemo dalje: Radinović je znao (i davao informacije) o ubistvima Irene Predojević, Predraga Vrbana i Seada Kanurića zv. Steva, počinjenih u Koz. Dubici (ili u Prijedoru!?) i od njega se u istrazi mnogo očekivalo, ali se „neko“ pobrinuo da to ne bude tako. Sad, još jedna vrlo upućena osoba iskazala je volju da razgovara o ovim zločinima i, gle čuda, par dana nakon našeg prvog razgovora je otrovana. Kad k tome dodam koliko njih je pobjeglo, koliko ih je „naglo zaćutalo“ ili podleglo teškim zastrašivanjima, moram zaključiti da u pozadini pomenutih zločina stoji neko doista moćan. Možda Uroš Pena i Gojko Vasić znaju ko bi to mogao biti? Istovremeno, ističem kako sam naveo samo jedan maleni dio teških zločina sa kakvima su pomenuta lica višestruko povezana, te da tu ima građe za nekoliko knjiga (preveliko za jedan tekst).

Na kraju, moram i poentirati. Dakle, predložio bih Daliboru Ivaniću i „kadrovima“ da malčice smanje medijsko eksponiranje povodom bukvalno irelevantnih dešavanja, te da javnosti kažu ponešto i iz domena teških krimena. Primjera radi da se „pohvale“ otkrivanjem ubojice našeg Radovana... ili će naknadno „utvrditi“ da se Radovan utopio... ili ugušio? Ima prijedorska policija „bogatu praksu“ krajnje nakaradnog procesuiranja teških zločina.

Ukoliko se Dalibor Ivanić bude „vadio“ činjenicom da su pomenuti zločini počinjeni prije njegovog mandata, zbog čega nije "dovoljno upućen" u moje navode, predlažem mu da se za pomoć obrati ministru Draganu Lukaču. Konkretno, neka od ministra zatraži službenu dokumentaciju koju sam mu dostavio prošle godine, jer tu „sve lijepo piše“ – samo treba čitati i, normalno, raditi policijski posao. Doduše, može ponešto priupitati i svoje vodeće „kadrove“... čak bih mu preporučio da iste kriminalistički obradi i sasluša kao osumnjičene.

уторак, 14. јун 2016.

Bakir Izetbegović opoganio stratište Kazani


Prostor oko jame Kazani ima se smatrati svetim srpskim tlom stradanja nevinih sarajevskih Srba. Bakir Izetbegović je zadnja osoba kakvoj treba dozvoliti da uopšte gazi po ovom svetištu, a ponajmanje da za svoje laži i manipulacije koristi nevine žrtve.

 Piše: Borislav Radovanović



Da u Bosni i Hercegovini ama baš ništa nije sveto ili bar zaštićeno od zločinačkog pirovanja pokazuje i „posjeta“ Bakira Izetbegovića trebevićkom stratištu Kazani. U ovoj zemlji Izetbegović je upravo posljednja osoba kakva ima moralno i svako drugo pravo da srpsko stratište koristi za (jadno!) svoje politikantske marifetluke. Da je to tako nedvosmisleno dokazuje njegova izjava: Alija Izetbegović zaustavio je ono što su radili ljudi u odmetnutim jedinicama. Još nisu završeni svi procesi. Trebamo raditi zajedno i ja sam spreman da se ti procesi pokrenu, te da se iz jame izvade svi koji su tamo bačeni, ali i da se pronađu sve žrtve.”.

Šta je to njegov otac Alija „zaustavio“ i o kakvim „odmetnutim jedinicama“ govori? Tvrdnja da je akcija „Trebević“ izvedena kako bi se zaštitilo nevino srpsko življe od brutalnih zločina Mušana Topalovića Cace, Ramiza Delalića Ćele i sličnih „komandanata“ predstavlja laž kakvoj se treba najoštrije suprotstaviti. Topalovića i Delalića je na mjesta komandanata brigada (9. i 10.) pozicionirao upravo Alija Izetbegović i to da u zonama kontrole sprovode njegovu ličnu volju. Zato je u strukturama prvog korpusa uspostavljen „paralelizam komandovanja“ i to nešto odavno poznato.

I nisu Topalović i Delalić zlopatili samo Srbe i Hrvate, nego i druge građane Sarajeva, uključujući i svoje sunarodnike. Moglo im se tako jer su sa „predsjednikom bili na ti“. To „zaustavljanje“, o kom govori Izetbegović Junior, iz oktobra 1993. godine nema apsolutno nikakve veze sa zločinima i zločinaštvom. Jednostavno, u „maloj bari prepunoj krokodila“ pod kontrolom Bošnjaka došlo je do teških sukoba oko preraspodjele vlasti, moći, humanitarne pomoći, donacija i drugih prihodovanja. Uz to problematično je bilo i „taljenje“ oko ratnog šverca, silne pljačke, krijumčarenja i dilanja narkotika.

Smjena komandanta Vrhovnog štaba Sefera Halilovića bila je onaj ključni „okidač“ otvorene konfrontacije među komandantima sijaseta vojnih i paravojnih (kriminalnih bandi) jedinica. U odbijanju da se povinuju novom komandantu Rasimu Deliću prednjačili su upravo Topalović i Delalić. Bila bi ta opšta „zbrka“ nekako razriješena da, bar po svjedočenju Delalića, smijenjeni Halilović i njegov šef kabineta Fahrudin Radončić nisu počeli „razmatrati“ opciju napada na Predsjedništvo BiH – uključujući i samog Aliju. Znači, Alija Izetbegović je dvije akcije kodnog naziva „Trebević“ planirao kako bi sačuvao živu glavu, te još mu miliju vlast. Akcija „Trebević 2“ izvedena je u funkciji sprečavanja državnog udara i svrgavanja klana Izetbegović! Zulum nad nevinim srpskim narodom naredbodavcu akcije nije bio ni u primisli, a to je njegovom sinu/Junioru i te kako poznato!

Zbog čega je akcija „Trebević 2“ izvedena tako nakaradno i rezultirala stravičnim zločinima? Podsjetiću da je Topalović masakrirao devet jedva punoljetnih vojnih policajaca (vadio im oči, sjekao uši, parao utrobe i sipao kisalinu). Upravo zbog svijesti aktera akcije da je Izetbegovićev primarni cilj uspostavljanje (vraćanje) kontrole nad svojim „udarnim pesnicama“ zločinašta. I to se potvrdilo!

Nakon neuspjelih hapšenja i stradanja aktera akcije započinju „pregovori“ čiji su ključni akteri bili Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Jusuf Pušina, general Halilović i drugi. Iz transkripata presretnutih razgovora jasno je vidljivo da je tokom krize postojala direktna komunikacija između Alije Izetbegovića i Ćele Delalića. Mušanović i Delalić su se predali tek nakon dobijenih garancija da će ih primiti lično Alija, koji će i odlučiti o njihovim sudbinama.

Ramiza Delalića nije primio predsjednik, nego njegov sin Bakir Izetbegović – upravo taj što danas „obećava istrage“. Tada je Delalić pristao „promijeniti stranu“, odnosno potvrdio lojalnost Izetbegovićima – senioru i junioru. Da bi se Izetbegovići „oprali“ pred sopstvenim narodom izvedena je jeftina predstava u vidu „suđenja“. Delalić je za zločine nad hrvatskim življem „kažnjen“ zatvorom, ali ga je  Alija Izetbegović lično amnestirao i kaznu nikad nije izdržao. Nakon toga vijerno je služio Izetbegovićima sve do ubistava 2007. godine.

Sa druge strane Mušan-Caco „očito“ nije iskazao lojalnost i to ga je koštalo života. Ubijen je prilikom „pokušaja bijega“, ali (potvrđeno!) nakon brutalnog premlaćivanja. Kažu da su mu zadnje riječi bile: "Što me ne ubiješ? Ubij me k’o čovjeka, šta će ti ovo?". Možemo sasvim utemeljeno pretpostaviti kako je Mušan samo ponovio riječi kakve su njemu nebrojeno puta izgovarale nevine žrtve stratišta Kazani. No, važno je doznati: kome je tačno ove riječi uputio? Na to pitanje mogao bi odgovoriti današnji direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije (OBA) BiH Osman Mehmedagić zvani Osmica. Mehmedagić je, kao lični pratioc Alije Izetbegovića, bio prisutan i tokom Topalovićeve predaje i prilikom likvidacije.

Tri godine Topalovićevo tijelo je skrivano na tajnoj lokaciji, a onda je Alija Izetbegović odlučio da ga amnestira, te da mu priredi “dostojnu” đenazu sa 12 000 poklonika. Činjenica kakvu Bakir Izetbegović ne može ničim pobiti jeste da su “zlatni ljiljani” Topalović  i Delalić sahranjeni pored svog „komandanta“ Alije Izetbegovića na šehidskom groblju Kovači.  

Dakle, tri najodgovornije osobe za zločine nad sarajevskim Srbima i stratište Kazani, Alija, Ćelo i Caco, rahmetli počivaju na groblju „zaslužnih oslobodioca Bosne“. Njihova „presuda“ glasi: to su ratni heroji i državotvorci. Sad, na koga je Izetbegović Junior mislio kada je govorio o „pokretanju postupaka“? Sumnjam da je to podrazumijevalo Osmana Mehmedagića Osmicu. Možda je mislio na Ejupa Ganića i Harisa Silajdžića? Sumnjam!

Na kraju preostaje nam, i to smo sarajevskim žrtvama dužni, zaključiti da Bakiru Izetbegoviću ne smijemo dozvoliti slična skrnavljenja stratišta našeg naroda. Već i samo njegovo prisustvo na Kazanima duboko vrijeđa porodice žrtava i cio narod, a laži kakve je iznosio tom prilikom prosto bole. Po mom dubokom uvjerenju svojim ponašanjem je opoganio ovo svetište.