Vučić u Kolindinim štiklama

Nakon bošnjačkih Aleksandar Vučić preobuo se u „hrvatske cipele“. Sad slijede šiptarske, sandžačke, vojvođanske... i tako redom do „Beogradskog pašaluka“!?

Piše: Borislav Radovanović

Hrvatski mediji nedavni susret predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Aleksandra Vučića redom su okvalifikovali kao „povijesni“. Takvu percepciju i zadovoljstvo temelje na činjenici da su pronašli još jednog „Srbina“ voljnog na izdaju, obespravljivanje svojih sunarodnika, reviziju istorije i prava... ma još jednog pokatoličenog Starčevića.

No, prije nego obrazložim elemente Vučićevog sramnog ponašanja moram kratko pojasniti okolnosti u kakvima dolazi do potpisivanja „povijesne deklaracije“ o međudržavnim odnosima između Srbije i Hrvatske. Povodom inauguracije predsjednice Grabar Kitarović napisao sam tekst (1) u kom sam apostrofirao kako njen izbor i predmetni događaj nedvosmisleno dokazuju hrvatsko civilizacijsko nazadovanje bazirano na „narcizmu malih razlika“. Pri tom sam ocijenio kako će takav trend biti nastavljen pobjedom HDZ-e na parlamentarnim izborima, a kako se civilizacijska degradacija nadalje materijalizovala svjedočimo ovih dana.

Nedavno sam napisao da gro današnjih problema hrvatske kvazinacije proizilazi iz pogrešnog samopoimanja na matrici „nisam Srbin, dakle jesam Hrvat“ (2). Takvi problemi identitetske prirode prouzrokovali su hrvatsko nesnalaženje unutar Evrpske unije, te ponovnu „balkanizaciju“ i povratak srpskom alter egu.

Znači, u trenucima teškog unutrašnjeg političkog raspada i najgore moguće međunarodne percepcije „nezavisne Hrvatske“  (možebitno države) predsjednica Grabar Kitarović povlači sasvim racionalan i dobro proračunat politički potez. Kako bi bar kratkoročno skrenula pažnju sa teške unutrašnje političke krize i totalnog kolapsa njene HDZ-e predsjednica gotovo očajnički traži bilokakvu spoljnopolitičku akciju. Kao idealna žrtva, po već oprobanom receptu, logički se nameće narcisoidni Aleksandar Vučić. Prisjetila sa gospođa Kolinda kako je prilikom njene inauguracije, usljed izostanka evropske političke elite (kakva se tim činom jasno distancirala od njene politike), Vučić vrlo rado prihvatio ulogu „međunarodne zvijezde“. Zna se da je njegova narcisoidnost bezgranična i da je kao takav pogodan za višestruku (zlo)upotrebu, i to je hrvatska predsjednica (ponovo!) vrlo kvalitetno iskoristila. I postigla je „političke poene“ iznimno važne za za njenu državu i stranku, a kakvi kod srpskog naroda proizvode osjećaje gorčine, obespravljenosti i beznađa (Hrvatima opet vrlo „drage“ srpske emocije). U daljem ćemo proanalizirati suštinu „Kolindine pobjede“.

KOLINDINA POBJEDA I VUČIĆEVA „DIOPTRIJA“

Aleksandar Vučić se hvali kako je bio jedan od najboljih studenata beogradskog Pravnog fakulteta, šta mu opet mnogi osporavaju činjenicom da je studirao preko šest godina. Tokom studija vidimo da je '92. i '93. godine radio na paljanskom „Kanalu S“, da je u Vel. Britaniji usavršavao engleski jezik i aktivno se bavio politikom. Možemo zaključiti i da je diplomirao ratne 1994. godine kao već izabrani narodni poslanik, a opštepoznato je kako su se tih godina mnogi visokorangirani funkcioneri „odškolovali“.

No, da Vučić nije nikakav pravnik ili da je pravnik vrlo sumnjivog znanja dokazuje upravo „deklaracija“ koju je supotpisao sa gospođom Grabar Kitarović. Cilj hrvatske predsjednice i kompletnog hrvatskog državnog vrha  od početka protivpravne i nasilne secesije jeste retroaktivno pretvaranje protivpravnog nasilja u nešto koliko-toliko podesno za manipulisanje pravom. Činjenicu da je Srbima u Hrvatskoj protivpravno i nasilno oduzet status konstitutivnog naroda novokomponovana hrvatska kvazidržava ne može pravno pobiti, pa njeni predstavnici kontinuirano pribavljaju pravne izvore (akte) čijom retroaktivnom primjenom nastoje bar „zamutiti“ ovu eklatantnu i pravno relevantnu činjenicu.

Primjera radi, kad hrvatski zvaničnik (poput predsjednice) pribavi međunarodni ili međudržavni sporazum (ugovor i slično) u kakvom srpski i drugi relevantni subjekti tvrde da Srbi u Hrvatskoj imaju status „nacionalne manjine“, onda možemo slobodno zaključiti da je u pitanju postdeliktna legalizacija/legitimizacija zločina. Srbima je status konstituensa oduzet protivustavno i protivpravno i to je polazišna činjenica od kakve uvijek moramo percipirati status našeg naroda na teritoriji današnje Hrvatske. Nakon toga je uslijedio zločin progona preko pola miliona Srba kako u toj „nezavisnoj državi Hrvatskoj“ ne bi ni postojali oni čija su prava brutalno pogažena, pa ni bili u prilici sa svoja prava brane ili zastupaju.

Jeste da u današnjem hrvatskom ustavu stoji kvalifikacija „srpska nacionalna manjina“ i da su Srbi svedeni na ispod onih famoznih tri odsto (šta ni Pavelić nije uspio postići), no pitanje je: koji Srbin ima mandat/ovlaštenje verifikovati to i takvo teško (protiv)pravno nasilje? Ko je Aleksandru Vučiću dao mandat da naše sunarodnike u Hrvatskoj kvalifikuje kao nacionalnu manjinu? Kao pojedinac ja mu takvo ovlaštenje nisam dao (izbjeglica sam iz Hrvatske), a nije mi poznat niti jedan pojedinac ili pravni subjekt koji je učinio drugačije. Uostalom, niko od nas nije ni tražio mandat da odlučuje o našem statusu. Vučić je, dakle, samoinicijativno odlučio (samovlašćem!) činiti ono za šta mu nikad i niko nije dao ovlaštenje!

Premijer Republike Srbije ovlašten je da sa zvaničnicima drugih država potpisuje sporazume o statusu i pravima njihovih nacionalnih manjina. To uopšte nije sporno, pa ni u slučaju ove „nakarade od deklaracije“ kakvu je potpisao sa hrvatskom predsjednicom. Prava hrvatske nacionelne manjine u Srbiji su nešto o čemu premijer treba da brine po osnovu onoga šta mu ustav i zakoni nalažu, a može to činiti i u okviru međudržavne saradnje. Sa druge strane neka „vrsni pravnik“ Vučić predoči javnosti pravni izvor po kom može odlučivati o statusu Srba u Hrvatskoj, a posebno kvalifikovati srpsku zajednicu kao nacionalnu manjinu. Ukoliko je hrvatski ustav i zakon o pravima manjina uzeo kao polazište iz kog crpi ovlaštenje onda je očigledno propustio mnoga predavanja na Pravnom fakultetu.

Ovde će mnogi primijetiti kako se ova kvazideklaracija bazira na sporazumu kakav su Srbija i Crna Gora i Hrvatska potpisale 2004. godine i u kakvom se jednako koristi kvalifikacija „srpska manjina“. Odlično! Srbija i Crna Gora kao država je direktna pravna nasljednica Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Tu moramo ozbiljno proanalizirati „prava“ te SRJ i njenih sljedbenica na odlučivanje o statusu srpskog naroda na prostoru današnjih Hrvatske i BiH-e. Prekodrinski Srbi, u uslovima bezobzirnog kršanja njihovih prava kao konstitutivnog naroda i sve teže biološke ugroženosti, odlučili su pravo na samoopredjeljenje materijalizovati u vidu institucionalnog samoorganizovanja – proglašavanjem Republike Srpske Krajine (RSK) i Republike Srpske.

Primarni ciljevi naroda i njegovih institucija ogledali su se u suprotstavljanju protivpravnim secesionističkim namjerama drugih naroda, sve grubljim i bezobzirnijim kršenjima etničkih i ljudskih prava, te u organizovanom obliku štićenja života i imovine. No, „cilj svih ciljeva“ sublimiran je u iznalaženju načina da taj dio srpskog naroda i dalje bitiše u jedinstvenoj državi. Obzirom da je nacionalno zakonodavstvo SFRJ pružalo ubjedljivo najbolje polazište u zaštiti prava prekodrinskih Srba, uz gotovo neogranicene mogućnosti primjene međunarodnog prava na bazi validnih međunarodnih sporazuma kakve je ta država baštinila, sasvim razumljivo bilo je opredjeljenje za očuvanje zajedničke jugoslavenske države (pa i u „krnjem“ obličju). I u ratove smo ušli na temelju prava proizašlih iz ovakve pozicije!

No, iz krajnje nerazumljivih i nepromišljenih razloga „zvanični Beograd“ u najgorem mogućem trenutku odlučuje se na proglašanje SRJ. Našim ratnim neprijateljima takva odluka bila je i više nego dobrodošla, a nama je bukvalno „zabijeno koplje u leđa“. Zašto? Pa naprosto „zvanični Beograd“ granice ove nove kvazidržave omeđio je na teritorij dvije republike, a RSK i Srpsku je time „amputirao“. Upravo odluka „beogradske gospode“ prinudila je blizu dva miliona Srba da svoju egzistenciju traže unutar novostvorenih zločinačkih paradržavnih tvorevina. Znam, tamo neko „moćan“ odlučio je zločin okvalifikuje kao pravo, no, to nikako nije značilo da su srpski lideri to morali automatizmom prihvatiti. Uostalom, vidimo kako to izgleda na primjeru Kosmeta (šta je još jedna posljedica brzopletosti iz 1992. godine) i da je mogućnost višegodišnje političke borbe i te kako moguća. O kvalitetu borbe možemo raspravljati, ali poenta je na istrajavanju.

Dakle, sve ono šta su SRJ i njene pravne sljedbenice utvrdile kao pravo, status, odnos i ino u odnosu na prekodrinske Srbe vrlo je diskutabilno. Ta percepcija kako je Srbija „matična država srpskog naroda“ niti je pravno relevantna, niti je aktivnim i kvalitetnim štićenjem prava srpskog naroda izvan matice politička elita zaslužila takvu premisu. Uostalom, a kako shvatiti činjenicu da zvaničnici Srbije grubo gaze istorijsko pravo bazirano na dvanaest vijekova kontinuiranog bitisanja na tlu današnjih Hrvatske i BiH (po zapadnoevropskoj istoriografiji), na čemu je primarno i zasnovana srpska konstitutivnost? Status konstitutivnog naroda prekodrinskim Srbima nije dodijeljen „milošču Beograda“, nego stečen na bazi 1 200 godina slobodarske borbe i trpljenja necivilizacijskih /genocidnih zločina. Elem, voljom neprijatelja, a „milošću Beograda“, krvlju stečeno pravo (status) nastoji se oduzeti, oteti, preobličiti...

Na sve ovo, valjda mu je bilo malo „evropejskog dodvoravanja“, Vučić potpisuje i kako dvije „države nemaju teritorijalnih zahtjeva“. Očigledno je propustio i lekcije na kakvima se izučavaju stečena prava. Na jednoj strani sam sebi je dodijelio mandat da zastupa interese Srba u Hrvatskoj, šta nikako ne smije isključiti i onih preko pola miliona nasilno protjeranih, pa čak i da ih tretira kao nacionalnu manjinu. Na drugoj strani odlučuje da istih tih pola miliona Srba obespravi po pitanju teritorijalnih zahtjeva. Dakle, to da su Srbi na tlu današnje Hrvatske konstitutivan narod jeste stečeno pravo, a kakvo se ne smije oduzimati retroaktivnom primjenom novih propisa i „deklaracija“. Sa druge strane na onoj teritoriji koju su Srbi vijekovima branili i odbranili protiv najvećih imperija svijeta, na kojoj su se vijekovima rađali, na kojoj egzistirali, doprinosili i gradili, valjda su i stekli nekakva prava. Ako ništa drugo – u katastarskim i gruntovnim knjigama kao vlasnici „zemlje“ upisani su Srbi i to u stotinama hiljada slučajeva. I to je nešto šta se podvodi pod neotuđivo stečeno pravo. Može Aleksandar Vučić svojim „zapadnim prijateljima“ do mile volje dokazivati kako se distancirao o Šešeljeve politike i „granica“, ali to nikako ne bi smio činiti obespravljivanjem našeg naroda, brojnih pravnih subjekata i pojedinaca. Ponavljam, za takve postupke nije ni tražio, a ponajmanje je dobio, mandat.

Nisu Srbi prostor današnje Hrvatske napustili iz hira ili obijesti, nego su protjerani. Od davne 822. godine u franačkom zapisu stoji: „Srbi su silan narod nastanjen na prostoru rimske provincije Dalmacije“, a naovamo možemo naći hiljade i hiljade sličnih dokaza bitisanja. To što su povampirene fašističke snage unutar Hrvatske i dijela međunarodne zajednice odlučile „privremeno promijeniti stanje“ ne znači da je to njihovo pravo, a ponajmanje da mi na tako nešto trebamo pristati. U predugoj istoriji našeg naroda događali su se slični progoni i zločini, no uvijek smo se vraćali i nastavljali bitisati kao svoj na svom. Tako i ovih dvije decenije apsolutno ništa ne znače ukoliko jasno znamo šta je naše i težimo da svoje povratimo. To je politika kakvu moramo javno zastupati, to je esencija spoznaje kakvu moramo usađivati svojim potomcima i to je ono čega se ni po koju cijenu ne smijemo odreći. Aleksandar Vučić se i kao pojedinac i kao zvaničnik može odreći samo onoga šta je lično stekao ili direktno naslijedio, a sve ostalo je upitno ili, da budem koncizan do kraja, neprihvatljivo!

Znači, u vrlo teškim okolnostima hrvatska predsjednica je pokušala pažnju javnosti skrenuti sa unutrašnjih problema na spoljnopolitička dešavanja i uspjela pribaviti po njenu zemlju vrlo važan dokument – iz kog se jasno vidi da i aktualna vlast Srbije prihvata i čak legitimizuje zločine i obespravljivanja počinjene nad srpskim narodom. Njoj, ono objektivno gledano, treba čestitati na umješnosti. Sa druge strane, ono šta često ukazujem, od izabranih zvaničnika prije potvrđivanja mandata treba zatražiti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti kakvo tražimo od npr. komunalnih radnika. Ima Vučić diplomu Pravnog fakulteta u Beogradu, a kakvo je znanje tamo stekao možemo tumačiti ovako ili onako. No, kod njega treba postaviti pitanje – da li je mentalno zdrav? Zarad jednodnevnog poziranja pred medijskim objektivima i zadovoljavanja sopstvene narcisoidnosti taj čovjek je spreman potpisati se i na komadu toaletnog papira!

Na kraju želim poentirati na opasnostima kakve danas prijete srpskom narodu. Moram zapitati: kako ustav samoproglašenog Kosova tretira srpsku zajednicu? Kao nacionalnu manjinu. I odlično znaju šiptarski predstavnici da je takav status ostvaren na zločinu, na kršenju prava, tako da (kao i Hrvati) nastoje pribaviti što više „deklaracija“ i sličnih pravnih izvora kakvima će potonje legalizovati krimen. Kako Srbi i dalje budu bježali sa Kosova tako će Vučiću i sličnima biti sve lakše da prihvate „faktičko stanje“, volju pojedinih sila i predpristupne zahtjeve Evropske unije. Ubrzo će „država Srbija“ sa „državom Kosovo“ potpisivati jednake „deklaracije o pravima manjina“. Srpski nesoj je već uspostavio „princip“ i modalitet po kom je ovo moguće (da zločin uvode kao pravo!) i samo budale se mogu nadati nečem kvalitetno drugačijem. Svi oni koji su se odrekli Republike Srpske Krajine spremni su se odreći i Šumadije, a samo je pitanje dana i nametnutih okolnosti.

VEZANI TEKSTOVI: 

http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2015/02/borislav-radovanovic-o-hrvatskoj.html

     http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2016/06/nisam-srbin-dakle-jesam-hrvat.html