Savjetnik ministra Lukača ponovo u akciji!

Započinje sistematizacija radnih mjesta u MUP-u Srpske, dakle novo „testiranje“ odvažnosti i umješnosti ministra Dragana Lukača. Kao njegov „neformalni savjetnik“ ponovo moram blagovremeno reagovati i ponovo mu se (polu)direktno obratiti.!

Piše: Borislav Radovanović

Prije nego pređem na bit problema moram kratko proanalizirati uspješnost mog „savjetodavnog djelovanja“ u pogledu još uvijek aktivnog problema penzionisanja ratnih policajaca. Polazišna ministrova ideja bila je okvirno prihvatljiva i čak dobronamjerna. Nekoliko stotina policajaca penzionisati i na njihova mjesta zaposliti mlade i obrazovane kadrove. Ta polazišna ideja bila je odlično prihvaćena od strane ministrovih nadređenih obzirom da načelno ispunjava jedan od zahtjeva MMF-a i pretpostavlja dobijanje toliko dugo očekivanog kredita.

Ideja se toliko „dopala“ pojedincima da je ubrzo pred ministra postavljena brojka od preko 1 500 zaposlenih, negdje četvrtina operativnog sastava policije. Potom su stigle ideje da zakone i prava zaposlenih ne treba tumačiti kao „Sveto Pismo“, nego kroz za tako nešto namjerno stvorene pravne praznine. To je bio trenutak u kakvom sam morao odreagovati i jednostavno sam započeo medijsku kampanju suprotstavljanja po meni krajnje neprihvatljivim naumima vlasti.

Uz medijsko negodovanje ministar se morao suočiti sa sve izraženijom spremnošću ugroženih policajaca na pružanje otpora, pa time i „haosa“ – zamislite u izbornoj godini! Zarad smirivanja „strasti“ ministar se (taktički mudro!) poslužio „uslugama“ policijske sindikalistkinje Anice Jondrić, koja unezvijerenu policiju umiruje sa nekoliko izvještaja o sastancima sa ministrom i postignutim „dogovorom“ da će novim Zakonom o unutrašnjim poslovima i policiji biti omogućeno odricanje od ratnog staža. Sugerisao sam kolegama da ministrovo „dato obećanje“ uzmu sa ozbiljnom rezervom, jer ovaj zakon neće biti donesen do kraja tekuće godine, a u međuvremenu će penzionisanje biti nastavljeno. Tu je vrlo zanimljiva Dodikova „jeftino izrežirana predstava za lakovjernu javnost“ oko spornog zakona, ali ćemo to pitanje ostaviti za neku drugu priliku.

Znači, ministru sam obrazložio da će penzionisanje ratnih policajaca za njega značiti ozbiljan „test“ po pitanju: da li je on naš ratni drug i saborac, ili samo tehnokrata vlasti? Kako stvari stoje u ovom trenutku ministar je djelimično uspio sačuvati „boračku čast“ obzirom da penzionisanje naših ratnih drugova ide dinamikom daleko ispod želja i zamisli onih aktera vlasti koji bezbjednost, prava i društvo uopšte posmatraju samo kroz budžetske cifre i zahtjeve MMF-a. No, ostaje i činjenica da je jednom broju naših ratnih drugova to što su branili Republiku Srpsku po pitanju njihovih prava uzeto kao „otežavajuća okolnost“ i „osnov“ za izlaganje socijalnoj bijedi. Moje „savjetničke usluge“ ministar je „nagradio“ novim disciplinskim postupkom (za mene ništa novo!), no to je ništa spram zadovoljstva da sam za nekoliko stotina kolega i ratnih drugova uspio bar odložiti "odmazdu" zbog stvaranja Republike Srpske.

Kao „ministrov egzekutor“ na planu mog ućutkivanja pojavio se aktuelni načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić, inače po zanimanju „profesor“ i time vrlo tanan poznavalac krivičnog prava, kom ću o tome doista morati održati „predavanje“. No to nas dovodi do ključnog pitanja, zbog kog i pišem ovaj tekst:

Gospodine ministe, da li će u CJB Prijedor sistematizaciju provesti profesor Ivanić i hoću li ponovo morati korigovati „greške sistema“?

Ministar Lukač je na ovoj poziciji dovoljno dugo da je morao saznati za pojedine primjere kada sam morao reagovati na pogrešno kadroviranje u prijedorskoj policiji na način da dokazujem kako su na funkcije postavljeni kriminalci u bukvalnom smislu te riječi, te kakve su stravične posljedice toga nastupale po građane i društvo. Ima o tome na mom blogu i brojnim portalima na desetine tekstova, tako da ovom prilikom neću ponavljati detalje i argumente. Prihvatam da je prilikom prošle sistematizacije ministar zadržao „naslijeđeno stanje“ usljed objektivnih razloga, ali protok vremena proizveo je pitanje propusta koje je do danas morao otkloniti, a naredna sistematizacija predstavlja „krajnji rok“.

Znači, današnja „kadrovska struktura“ CJB Prijedor samo je posljedica teških oblika kršenja zakona i profesionalnih standarda, nedopustivih političkih i kriminalnih uticaja na rad policije, nepotizma, negativne selekcije kadrova i ino, učinjenih prilikom formiranja CJB Prijedor. O čemu se konkretno radi?

Da formiranje CJB Prijedor neće proći bez mešetarenja pojedinih grupacija, inače reprezenata sprege kriminala i policije, pokazalo se već u „pripremnoj fazi“. Po ko zna koji put izveden je marifetluk „Držte lopova!“ u kom je stradao načelnik krim-policije Draško Papak. To šta je tada učinjeno predstavlja sramotu za rukovodstvo MUP-a kakva traje već tri godine. Kriminalizovane bitange su uspjele čak pritvoriti kolegu u jednoj krajnje skaradnoj situaciji kakvu je moguće podmetnuti bukvalno sve i jednom pripadniku policije. Pitanje je zašto su to učinili? Pa, neka ministar proanalizira njihova ranija postavljenja i vidjeće da je u pitanju modus operandi kakav jedino znaju izvesti. I nije Papku prvi put da su ga iskoristili na ovakav način, samo su nekada policijom rukovodili nešto iskusniji kadrovi, kakvi su shvatajući sopstvene greške čovjeka vratili na poziciju načelnika (ideje spektakularnih hapšenja i medijskog linča tada nisu  predstavljale „policijski standard“).

Zatim, da će formiranje Centra biti izvedeno uz već poslovično nepoštivanje zakona i profesionalnih standarda jasno je prezentovano već prvim rješenjima i postavljenjima. Prema tada važećem Zakonu o policijskim službenicima MUP je bilo dužno raspisati interni konkurs (u stvari i eksterni i interni) za sva upražnjena radna mjesta nove organizacione jedinice - CJB Prijedor. Suprotno tome ministar Radislav Jovičić i direktor Gojko Vasić NEZAKONITO donose nekoliko stotina rješenja o preraspoređivanju radnika, a kadroviranje realizuju na način zbog kog su odavno trebali biti u KPZ Tunjice.

Zaprepašten onim šta je učinjeno zatražio sam prijem kod ministra Jovičića i ubrzo se sastao sa njegovim šefom kabineta. Otvoreno sam rekao kako nikada neću prihvatiti da centrom prijedorske policije rukovodi „osvjedočeni kriminalac“ Vojislav Pelkić, koji je odabirom pojedinih kadrova samo još jednom pokazao kako mu funkcija služi za bavljenje kriminalom. Rekao sam otvoreno da svoj stav baziram na nizu istraga u kakvima sam ranije učestvovao i zbog kakvih je Pelkić bio istjeran iz policije i prvostepeno čak osuđen zbog zloupotrebe službenog položaja. Objasnio sam i da je u drugostepenom postupku oslobođen na bazi lažnih svjedočenja svojih potčinjenih, kakve u nakon "slavodobitnog povratka" nagrađuje funkcijama, a mene, koji sam samo radio svoj posao šikanira. Uz to sam apostrofirao da je Pelkić suđen samo za marginalna krivična djela, te da postoji službena dokumentacija koja mnogo više govori o profilu ovog „kadra“.

Međutim, kasnije doznajem i neke druge „motive“ kakvima se rukovodio ministar Jovičić, a tiču se „sarajevskih pregovora“. Konkretno, kada je odlučio da po sarajevskim autokućama potroši naših 15 miliona maraka  doveo se u poziciju da u „nabavnu cijenu“ vozila uračunava i kadrovsku politiku ministarstva. To su oni „dilovi“ o pozicioniranju Nijaza Smajilovića na mjestu direktora policije, te zbrinjavanja njegovih „vijernih kadrova“ među kojima su prednjačili Vojislav Pelkić i Dalibor Ivanić. Nakon toga sa ministrom Jovičićem nisam imao „tema“ za razgovor, ali sam nastavio sa javnim suprotstavljanjem onome šta se događalo. To je, normalno, rezultiralo bezobzirnim šikaniranjima moje porodice i mene. Vrhunac mog „prevaspitavanja“ uslijedio je kad su me Jovičić i Pelkić primorali da 16 dana provedem na odjeljenju prijedorske psihijatrije.

Liječnici su tada utvrdili dvije činjenice: prvo da mi je višegodišnje trpljenje nezapamćene torture proizvelo određene zdravstvene probleme, ali da sam ipak sposoban za rad na mjestu policijskog inspektora (suprotno navodima Jovičića i Pelkića), te, drugo, da sam osoba „izrazito visoke inteligencije“. Ovo drugo je moj najveći životni problem, koji proizvodi sve ostale. I u tim trenucima dolazi Lukačevo ustoličenje na mjestu ministra, te "ekspresna" smjena Pelkića. Sad, ministrova odluka da njega pozicionira na mjesto inspektora unutrašnje kontrole, da provjerava zakonitost rada policajaca, najblaže rečeno predstavlja izrugivanje i policijskim standardima i moralu uopšte. Ponadao sam se, za trenutak, da je u pitanju prilika za ispravljanje prethodno načinjenih nakaradnosti, te sam ponovo najavio na razgovor sa ministrom.  I ponovo sam se morao suočiti sa pričom da sve svedemo na temu mog raspoređivanja na „željeno“ radno mjesto. Da bih predočio kako nisam zainteresovan za svoje napredovanje, nego za teške probleme i posljedice kakve proizvode pogrešne odluke vrha policije dostavio sam ministru obimnu dokumentaciju na kakvoj baziram svoje navode. I šta radi moj „ratni saborac“ na mjestu ministra (?)– nameće mi sedmomjesečno bolovanje i ponovo 16-odnevno „posmatranje“ – ovoga puta na banjolučkoj psihijatriji.

Prethodno, na mjesto načelnika voljom ministra Lukača dolazi „Nijazov čovjek broj 2“, Dalibor Ivanić, sa idejama da je mene moguće „disciplinovati“ ostavljanjem bez plate (i zdravstvenog osiguranja radnika na bolovanju), podnošenjem izvještaja tužilaštvu za nepostojeća krivična djela (odluka tužilaštva), disciplinskim gonjenjem na bazi zloupotreba službenog položaja i ino. U odnosu na kadroviranje Ivanić je samo potvrdio Jovičićevu „sarajevsku sistematizaciju“, a Lukač i Vasić sve to su „aminovali“ svojim potpisima i pečatima. U kontekstu nastupajuće sistematizacije javno pitam: da li će Dragan Lukač prijedorski centar policije i dalje doživljavati kao "silovanjem začeto kopile" od kog se treba distancirati?

To se u daljem svodi na pitanje da li ministar Lukač proći ili pasti na ovom novom „testiranju“, ili će izvesti još jedan „kompromis“ kao u primjeru penzionisanja naših saboraca? Kao njegov „neformalni savjetnik“ ne mogu ga upućivati na „kompromisna rješenja“ iz prostog razloga što sam očuvanju Srpske i borbi protiv kriminala i korupcije uvijek pristupao beskompromisno. No, ja ovde ne donosim konačna rješenja, tako da će gore predstavljene dileme ministar morati sam razriješiti. Normalno uz uvijek prisutno pitanje: da li je on borac ili tehnokrata? Po nečemu ćemo ga morati upamtiti, a po čemu (?) – to je na njemu!