Hoće li kasno Marko na „Prijedorski boj“ stići?

Od samih začetaka Republike Srpske, pa sve do današnjeg dana, nesmanjenom žestinom vodi se „Bitka za Prijedor“. Sad, slijedi logično pitanje: hoće li gradonačelnik Marko Pavić čekati da ova Bitka po ko zna koji put teško eskalira ili će (napokon!) povući onaj ODLUČNI POTEZ kakav od njega „očekujemo“?

Neću previše ulaziti u prošlost obzirom da sam o tome pisao podosta, a to je tek „promil“ onoga šta je o našem gradu napisano. Napomenuću samo nekoliko činjenica. Prijedorski Srbi su sami (bez spoljne pomoći) odbranili se od bošnjačkih napada pripremljenih prije izbijanja ratnih sukoba, te time obezbijedili „pravo“ da ovaj grad bitiše u Republici Srpskoj. Potom su Prijedorčani redom prošli najteža ratišta braneći spoljne granice Srpske, da bi na kraju ponovo branili sopstvena ognjišta i nejač u njima. To što je ovaj grad ostao u granicama Republike Srpske obezbijedili su upravo njegovi hrabri borci. Baš kao što su slično učinili Dubičanci ili Novljani. Da su se Kozarčani oslanjali na Pale ili Banjaluku...???

Poratna Bitka za Prijedor tražila je od građana nošenje tereta kakvom većina drugih stanovnika Srpske nije bila izložena. Možda je u smislu opštih interesa bilo racionalno stanovnike jednog grada „žrtvovati“ za sve zločine počinjene tokom rata, a da gro ostalih budu „čisti“, no trebalo je izdržati robijanja, torture, patnje porodica i ino. I upravo ovde dolazimo do esencije onoga čime se ovim tekstom želim pozabaviti.

Ratno formiranje CJB Prijedor učinjeno je zbog novonastalih potreba, okolnosti i procjena zasnovanih na principima struke. Poratno ukidanje Centra nedvosmisleno je bio politički čin. Međunarodna zajednica i bošnjačka politička elita ispostavile su takav zahtjev, a novouspostavljene srpske partokratske kvazielite su to redom prihvatile. Znamo kako se to dalje materijalizovalo na planu ratnog zločinaštva, međutim,  moram podsjetiti kako Prijedorčani ništa bolje nisu prošli ni na planu organizovanog i inog kriminala, pa u domenu islamističkog terorizma i ekstremizma, sve do obavještajnog, subverzivnog i opštebezbjednosnog „bušenja“ preko svake mjere ili granice.

Kako to nedavno rekoh u jednom tekstu za Banjaluku je Prijedor uvijek bio „silovanjem začeto kopile od kog se treba distancirati“. No, na našu žalost ništa se nije promijenilo ni nakon (re)formiranja prijedorskog Centra. Pisao sam o tome kako je „Banja Luka“ ovde pozicionirala rukovodioce, pa i o kriminalnim dosjeima tih „kadrova“, tako da se neću ponavljati. Želim jedino podsjetiti kako sam neposredno nakon uspostavljanja Centra zatražio prijem kod ministra Radislava Jovičića i u okviru preliminarnih razgovora decidno ustvrdio kako će ovakvo nakaradno kadroviranje direktno rezultirati teškim narušavanjem stanja bezbjednosti. Ponudio sam i konkretne podatke na kakvima zasnivam svoje sumnje, te vrlo precizno ukazao kako će se situacija razvijati o odnosu na pojedine izvore ugrožavanja (ekstremizam, organizovani kriminal, destabilizacija i ino). No, sve to ministra nije zanimalo, baš kao što nije bio zainteresovan za resor kojim je rukovodio. Neću se dalje baviti njim iz prostog razloga što to ne zavređuje!

Elem, novi ministar Dragan Lukač smijenio je „karikaturu od načelnika“ Vojislava Pelkića i zaključio kako je to od njega sasvim dovoljno. I, sasvim očekivano, pogriješio! Dakle, danas Prijedor i okolni gradovi tavore sa mnogo većim problemima od onoga šta sam uporno najavljivao. Neću govoriti o pojedinostima i to primarno zbog straha da bih situaciju mogao samo dodatno zakomplikovati i usložniti, no, svi ključni politički i bezbjednosni akteri Srpske odlično znaju o čemu dovorim. Uostalom, ukoliko u najskorije vrijeme ne budu preduzete radikalne mjere situacija će eskalirati tako da će svi građani i cjelokupna javnosti biti i te kako „upućeni“. I kako to obično biva – suštinu problema shvatićemo tek kad nam se počnu obijati o glavu. Kad zaboli!

Znači, nisam siguran da li smo kao društvo zakasnili i doveli se u situaciju kad ni radilakne mjere ne mogu pomoći (?), ali neke poteze moramo povući kad-tad. I bolje prije, nego kad bude (pre)kasno. Elem, ako već izbjegavam objelodaniti aktuelna dešavanja i probleme, bar u domenu prijedloga biću mnogo konkretniji i jasniji.

Dakle, prvi korak koji Prijedorčani moraju preduzeti jeste da „stvari uzmu u svoje ruke“, odnosno da po svaku cijenu izbjegnu situaciju u kakvoj će se drugi poigravaju našom bezbjednošću (kao do sada!). Na prvom koraku to podrazumijeva zahtjev gradonačelnika Pavića prema koalicionim partnerima za preuzimanjem resora bezbjednosti. Posljednjih deceniju i duže SNSD je nedvosmisleno „dokazao“ da kao politički subjekt nema potreban potencijal za vođenje ovog važnog (najvažnijeg) resora. Ukoliko treba da ovu notornu činjenicu elaboriram – u redu: Stanislav Čađo, Radislav Jovičić i Dragan Lukač načinili su toliko pogrešaka i (zašto ne reći) budalaština kakve prosto mame na dokazivanje nekompetentnosti. Znači, svako ko misli drugačije može zatražiti javno „elaboriranje“ i raspravu.

To da će Marko Pavić pokazati potreban senzibilitet za štićenje ubjedljivo najugroženijeg dijela Republike Srpske, odnosno za prijedorsku regiju, valjda ne treba posebno argumentovati. Ovde je rođen, živi i on i porodica mu, ima imetak i poslove, a u konačnici – i gradonačelnik je (i to će po svemu sudeći i ostati). Potom moram podsjetiti da je radni vijek proveo na poslovima bezbjednosti i od svih političkih aktera Srpske o tom resoru zna ponajviše.  I u konačnici – u svojoj stranci ima upravo čovjeka kakav nam ovog trenutka treba „k'o hljeb nasušni“. Podsjetiću da je Dragomir Jovičić član DNS-a.

Zašto baš Dragomir Jovičić kao „nužna mjera“ na poziciji ministra unutrašnjih poslova? Podsjetiću da je karijeru započeo kao inspektor, a okončao kao ministar, uz ključnu napomenu da je napredovao kako su to nekada nalagala pravila službe i profesionalni standardi. Kako je vodio pojedine službe i cjelokupno ministarstvo, te u kakvim okolnostima i problemima, ponajbolje znaju iskusni pripadnici policije. No, u pitanju je vrlo autentična osoba kakvu nije lako zadovoljiti „ponuđenim“ ili zatvoriti unutar jednog aparata. To je nedvosmisleno dokazao postdiplomskim studijama i pozicioniranjem u akademskoj zajednici.

Dragimir Jovičić ni u mnogo težim vremenima, a uz mnogo slabije reference, nije prihvatao nametanja i pritiske, tako da danas teško da bi to rezultiralo drugačije. I to je upravo ono šta nam u ovom trenutku treba! Van svake sumnje potreban nam je autoritet kakav će se voditi načelima struke i sopstvenom pameću (umjesto tuđom). No, ta „pamet“ je bitno drugačija od ove kakva dominira današnjom policijom. Gospodin Jovičić je izdanak one stare jugoslavenske škole bezbjednosnih kadrova.

Da bih plastično dočarao o čemu govorim podsjetiću da je SFRJ imala (možda) najblažu kaznenu politiku u svijetu. Takva politička opredijeljenost bila je zasnovana na izvanredno razvijenom preventivnom djelovanju ostalih subjekata bezbjednosti. To je bilo društvo kakvo je nastojalo ugrožavanja eliminisati na samim izvorištima, uz stručno zasnovano znanje kako su posdeliktne reakcije tek nužnost, a nikako pretpostavka bezbjednosti. Sa druge strane Sjedinjene Države upravo su odličan reprezent koliko je ta politika postdeliktnog djelovanja i „oštrih“ sankcija pogrešna. No, nakon okupacije Amerikanci su ovde nametnuli „svoje pravo“ i sistem bezbjednosti analogan okupatorskom. Valjda smo do sada shvatili koliko je ovaj koncept pogrešan i kako je naša nužnost vraćanje na „stara“ znanja i vještine?

Da se razumijemo: daleko bilo da je kompletan sistem moguće prekomponovati u kratkom vremenu i u postojećim okolnostima. Treba za to vremena, znanja i truda. No, činjenica je da takav korak moramo preduzeti kad-tad. Ono od čega ponajviše strahujem jeste situacija teške eskalacije (sve izgledinije), a sa ministrom i vodećim ljudima policije kakvi niti znaju kako, niti imaju hrabrosti za suočavanje sa problemom. Poznato mi je i najbliže okruženje gospodina Jovičića, pa mogu sasvim osnovano procijeniti da vrlo brzo može okupiti tim „starih vukova“ sposoban da se odupre izazovima. Potčinjeni će izvršavati naredbe vrha, potrebno je samo da ti na vrhu znaju kako se oduprijeti napadu/ima. Podsjetiću i da je prosječna starost naših policajaca 43 godine, tako da u tim strukturama još ima kadrova koji su bezbjednost izučavali po „prevaziđenom modelu“ (kako su nas okupatori pogrešno ubijedili) i koji razumiju kako realizovati postavljene ciljeve i planove.

Na kraju moram naglasiti da o tome kako Marko Pavić i Dragomir Jovičić vide ovekve prijedloge – prosto pojma nemam! Govorim o onome šta je politički realno i kako bi stvari trebalo posložiti. Da li će to tako biti...??? U stvari postoji u Srpskoj pojedinac koji vrlo dobro zna kakve nam opasnosti predstoje i kako na njih reagovati, a u prošlosti je mnogo puta demonstrirao svoje vještine. Konkretno, u pitanju je moja malenkost! Samo veće su šanse da ove godine ljetujem na Madagaskaru, nego da odlučujem o tome kako sačuvati Srpsku. Zato i govorim o onome šta je politički realno, a krajnje nužno.