Politička „utralnost“ načelnika CJB Prijedor Dalibora Ivanića!?

Zbog objavljivanja teksta „SNSD stvara partijsku policiju“ načelnik Ivanić je protiv mene pokrenuo disciplinski postupak, tvrdeći da se nisam „ponašao politički neutralno“. To me je ponukalo da se pozabavim njegovom političkom „utralnošću“.

Piše: Borislav Radovanović

Da budem iskren ni do danas mi nije jasno šta znači tvrdnja da se nisam ponašao politički neutralno, a posebice zbog izostanka obrazloženja o mojoj „utralnosti“ (neutralan je valjda izvedenica od utralan?). No, kako god, Ivanić je pokrenuo postupak u kom je on i tužilac i donosilac presude. Postupak se vodi po uredbi zasnovanoj na bukvalnom principu „kadija te i tuži i sudi“. Teško da se u svemu tome mogu nadati nečemu povoljnom, s tim da sam već disciplinski kažnjavan zbog javnog djelovanja i otkaz je nejvjerojatniji ishod. Elem, ja ću i dalje „tjerati po svom“ i to najbolje dokazuje ovaj tekst.

Znači, pitanje Ivanićeve „utralnosti“ u javnosti su pokrenule Nezavisne novine marta 2006. godine, kada je objavljeno da Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv mreže osoba iz Srpske uključenih u skrivanje Radovana Karadžića i drugih haških optuženika. Istraga je pokrenuta na osnovu informacija dobijenih od EUFOR-a, u kakve je uredništvo Nezavisnih navodno imalo uvid (vidi spisak sa fotografije). Glavni tužilac Marinko Jurčević potvrdio je da Tužilaštvo BiH vodi takvu istragu uz isticanje kako je fokus radnji usmjeren na organizovani kriminal.

Osim organizovanog kriminala i pomaganja bjeguncima informacija EUFOR-e sadržavala je podatke o aktivnostima najviših funkcionera Republike Srpske, udruženih sa nekoliko bezbjednosno vrlo interesantnih lica, na planu suprotstavljanja tada aktuelnoj reformi policije. Informacijom su obuhvaćeni tadašnji predsjednik Dragan Čavić, Pero Bukejlović i Dušan Stojičić, te njihovi sastanci sa Momčilom Mandićem, Ljubanom Ećimom, Predragom Kojićem, Ilijom Ševom (vlasnikom javne kuće), Ratomirom Ratom Spajićem, Ravnogorcem Neđom Ošapom i drugim osobama povezanim sa organizovanim kriminalom. Da iz ove političko-kriminalne sprege ne bi „slučajno“ izostao policijski lobi potrudili su se tadašnji direktor policije Dragomir Andan, načelnik CJB Banja Luka Dušan Kos i njegova desna ruka Dalibor Ivanić, načelnik Uprave krim. policije Dragi Milošević i još preko 20 policijskih rukovodioca i inspektora.

Kako to obično biva: policajcima ne vjeruju ni političari, ni kriminalci, pa je direktor Andan septembra 2005. od uključenih aktera zatražio potpisivanje „izjave o lojalnosti“ predsjedniku Čaviću i njemu lično. Od 30-ak „potpisnika“ pomenuću Kosa i Ivanića, koji su za ostvarene zasluge dobili „diskontirane hipotekarne zajmove” (ma šta to značilo?) za kupovinu dva stana.

KOME SE ZAKLEO DALIBOR IVANIĆ?

Prije nego se posvetim prednjem pitanju moram istaći nekoliko činjenica. Inicijatori ove istrage iz redova EUFOR-a i stranih obavještajnih službi prestali su biti zainteresovani za istu iz prostog razloga što Radovan Karadžić niti je imao jatake, niti su njegovi „vrli zaštitnici“ imali pojma gdje se on nalazi. Sastanci i druge aktivnosti spornih osoba obavještajnim krugovima nisu bile dovoljno interesantne. Tužilaštvo BiH je vodilo više istraga protiv pojedinih pomenutih lica, baš kao što su to činile i njihove srbijanske kolege, no o tome je javnost dovoljno informisana, pa neću detaljisati.

Dakle, kome su se „na vijernost zakleli“ Dalibor Ivanić i njegovih 30-ak kolega? Da su to učinili ponajbolje pokazuju njihove potonje karijere. Redom su u pitanju današnji najviši funkcioneri policije. Možda djeluje iracionalno da su se „zakleli“ Draganu Čaviću, a ubrzo ih je Milorad Dodik pozicionirao na ključne funkcije. Nemojmo zaboraviti da je u pitanju period (februar 2006.) kad Čavić, suprotno volji SDS-e, imenuje Dodika za mandatara nove vlade, a valjda se o tome neko vrijeme i pregovaralo. Dakle, zaklinjanje Čaviću uobzirivalo je i Dodika, odnosno njihovu novouspostavljenu koaliciju! Znam, danas Čavić tvrdi kako je „samo poštivao ustav“ i političku realnost, no demantuju ga „bratske zdravice“ kakve su on i Dodik upućivali jedan drugom onog dana kad je postignut konačni dogovor i kad je vijest objavljena. Kako znam za zdravice? Prosto, bio sam prisutan!

Nadalje, Ivanić i kompanija na prvom mjestu odanost su iskazali „svom“ direktoru Dragomiru Andanu, te njemu prepustili donošenje „strateških odluka“. I gle čuda (!) Dodik prihvata Andana kao direktora i pouzdanog saradnika, šta je trajalo sve dok Karla del Ponte od Dodika nije zatražila Andanovo udaljavanje sa položaja zbog sprege sa organizovanim kriminalom. Uslijedila je Andanova ostavka. Elem, „policijska zakletva“ data Čaviću/Dodiku važila je i dalje, pa se ostatak ekipe udomljuje na svojim novim položajima. Što se „vrlog direktora“ tiče veza sa Miloradom Dodikom nikad nije prekinuta i samo se čekalo na ukidanje sankcija OHR-a. Danas je Andan savjetnik ministra Dragana Lukača.

No, Dragomir Andan bio je jednom čovjeku potčinjen više nego Čaviću i Dodiku zajedno. U pitanju je Ljuban Ećim! Bivši načelnik DB-e Banja Luka nedvosmisleno je bio „siva eminencija“ svih prednje opisanih dešavanja i odnosa. U stvari trebalo je da prođe godinu i po od opisane ujdurme da shvatimo i čemu su se to zakleli naši vrli policajci, zajedno sa novom SNSD-ovom vlašću Srpske. Decembra 2007. godine u Beogradu je uhapšena Ećimova kriminalna grupa, kod kojih je pronađeno 48 kg heroina, 4 kg čistog kokaina, 210 000 evra, oružje i falsifikovana lična dokumenta. Ta akcija predstavljena je kao razbijanje „Bosanskog klana“ koji je pokušao uspostaviti kriminalnu dominaciju na prostoru Srbije i Srpske.

Sad, o kakvom to „Bosanskom klanu“ govorimo? Nema tu nikakvih „velikih tajni“ – u pitanju je samo kontinuitet djelovanja kriminalne organizacije Željka Ražnjatovića Arkana. Nakon Arkanove smrti, a kako službe i javnost ne bi prepoznale šta se događa, ova kriminalna organizacija nastavlja sa djelovanjem pod nazivom „Zemunski klan“. Milorad Ulemek Legija, Arkanov kum, general i instruktor (do 1996.), nastavio je da vodi organizaciju po manje-više istim principima i na identičnim kriminalnim aktivnostima. Nakon „Sablje“ ostatke organizacije preuzima Arkanov drugi kum – Ljuban Ećim! Mogao bih o ovome pisati unedogled (više detalja možete naći na mom blogu), no, moram negdje i završiti tekst.

Dakle, poenta je u tome da su se novouspostavljene vlasti Srpske i primarno njen premijer Milorad Dodik obavezale prema Ljubanu Ećimu da se u političko-kriminalnim odnosima ništa neće mijenjati, odnosno da sve ostaje na već ustaljenim principima zasnovanim još početkom rata. Pisao sam poprilično o vezama Arkana i SDS-ove vlasti, sve do direktnih veza sa pojedinim policijskim funkcionerima, pa i kako je to nastavljeno nakon njegovog ubistva (sa „Zemuncima“). Nakon što je Miloš Čubrilović Čubri pomirio Dodika i Ećima (2006.), ovaj „debeovac“ pozicionira se u Srpskoj upravo kao što su to Arkan i Legija činili prije njega. I kako su se Darko Šarić i Zoran Ćopić „širili“ poslije njega.

Dakle, naš „profesor“ Ivanić se u stvari na vijernost zakleo Ljubanu Ećimu (šefu „njegovog“ direktora Andana)! Kad malo bolje razmislim „zakleo“ se on beogradskim šefovima podzemlja i mnogo ranije (pisao sam o tome kako su prijedorske policijske kadrove u Beogradu „školovali“ Arkanovi saradnici).

Znači, „kadija Ivanić“ me je optužio i sad čekam da mi „kadija Ivanić“ i presudi zbog moje „političke neutralnosti“. Kakva je njegova „utralnost“, pa i koliko je uopšte moralno da mi takvi „sude“, najbolje govore prednji navodi. No, ono šta me kao čovjeka boli jeste činjenica da bar polovina onih koji su se zajedno sa Ivanićem „zakleli na vijernost“ opisanoj političko-kriminalnoj hobotnici odlično zna kakav sam profesionalac bio, kako sam se suprotstavljao sprezi organizovanog kriminala i policije (moj jedini „grijeh“!), kako smo porodica i ja zbog toga teško postradali, a ponajviše da su ova moja „pisanija“ tek puki pokušaji da policiji povratim dostojanstvo.