Ko izvodi “obojenu revoluciju” nad Republikom Srpskom?

Tekst objavljen na stranici KORENI - list Srba u rasejanju, na: http://www.koreni.rs/obojena-revolucija-u-republici-srpskoj-1/

Pročitajte vrlo zanimljiv komentar redakcije lista na ovaj tekst! 

Odgovor na naslovno pitanje vrlo je jednostavan: Vladimir Putin, Sergej Lavrov, Sergej Šojgu, general Leonid Ivašov, akademik Aleksandar Dugin… U aktuelnom ruskom “igrokazu” ključne marionete su Milorad Dodik i Mladen Bosić.

Piše: Borislav Radovanović

Ukoliko sam uvodom privukao čitalačku pažnju – odlično! Nemam namjeru nikog ponaosob ubjeđivati u osnovanost mojih sumnji, no, nadam se da ću uspjeti bar dio javnosti ponukati na razmišljanje, jer u ovako kompleksnoj situaciji ozbiljno promišljanje čini ključnu pretpostavku naše budućnosti i našeg opstanka.

Svaka iole ozbiljna analiza počiva na kvalitetno odabranom polazištu. U ovom slučaju opredijeliću se za jedan navod koji mjesecima dominira u sferi medija, javnog diskursa i spoznaje uopšte: Republika Srpska je ugrožena „obojenom revolucijom“. Svi ti silni stručnjaci kakvi tvrde da je Srpska ugrožena ovakvim oblikom prevratničkog djelovanja (valjda terminom „revolucija“ upućuju na nasilne i radikalne promjene!?) nalaze se u problemu neadekvatnog terminološkog poimanja problema. Ukoliko doista žele ustvrditi da Sjedinjene Države, NATO ili drugi relevantni subjekti Zapada nastoje Srpsku destabilizovati korištenjem specijalnih oblika dejstava prethodno primijenjenih u Siriji, Ukrajini, Libiji i ino, onda treba da i koriste adekvatan naziv Foreign Internal Defence ili FID operacije. Znači, primjereni prevodi naziva bili bi: „Operacije koje nemaju ratni karakter“, „Operacije iz svih dimenzija“ ili „Operacije izvan oružanog stanja“ - kako su Amerikanci preimenovali „Strategije sukoba niskog intenziteta“ nakon 1993. godine i to jasno definisali kroz Pravilo Pentagona FM 100-5. Zašto naši uvaženi stručnjaci ne koriste ovakve nazive? Možda zbog znanja da FID operacije svojim potpisom odobrava ili nalaže lično predsjednik Sjedinjenih Država i nedostatka hrabrosti da prozovu Baraka Obamu? Ili, prije će biti, svoje manipulacije ili zablude zadržavaju na nivou „lokalne upotrebe“?

Sljedeći navod koji dominira našom instrumentalizovanom sviješću i funkcionalno treba da nas zastrašuje, homogenizuje, polarizuje i (ukupno) destabilizuje jeste: Pogledajte šta se dešava u Makedoniji! Pri tom „stručnjaci“ redovno aludiraju se na identičan scenarij, na iste ino finansijere, ciljeve, planove i ino. Nemaju ovakvi navodi mnogo veze sa zdravim razumom, ali (eto!) prolaze kod ionako ksenofobnog puka. Dakle, razriješimo dileme oko Makedonije.

Prošle godine, mnogo prije bilokakvih naznaka krize, više puta sam pisao o tome kako će makedonski politički zaokret prema istočnim partnerima, a posebice zbog podržavanja mega-projekata Turskog gasovoda i Puta svile, rezultirati američkom FID operacijom ozbiljne političke i bezbjednosne destabilizacije. Najavu predsjednika Ivanova da će se odazvati Putinovom pozivu za obilježavanje Dana pobjede (vojnoj paradi) okarakterisao sam kao „okidač“ nakon kog će uslijediti čak i primjena terorističkih akata od strane instrumentalizovnih albanskih ekstremista. Na moje žaljenje i makedonsku nesreću kumanovski teroristički napad „u dan“ je potvrdio moje sumnje.

Kasnije objavljene silne dezinformacije o tome kako je makedonska vlast organizovala ovaj napad i slično upravo su najbolji pokazatelj kako je ovde u pitanju FID operacija i to regionalnog karaktera - izvedena istovremeno nad Makedonijom, Turskom i Grčkom. Moramo znati da su u to vrijeme činjeni snažni pritisci na Tursku i Grčku da odustanu od Turskog toka i sve jače „sprege“ sa Putinom. Na kraju je destabilizacijom Makedonije upravo Turskoj i Grčkoj upućena jasna poruka da ovaj gasni koridor „završava“ na njihovim granicama, pa ma šta oni (zajedno sa Putinom) činili. Kako to obično biva – američke zamisli uspijevaju i ubrzo je ideja Turskog gasovoda „smrtno skončala“, zajedno sa svim političkim, ekonomskim i bezbjednosnim procesima povezanim sa ovom idejom, a kakvi su mogli i trebali čovječanstvo mijenjati nabolje.

Ovim dolazimo do današnjih dešavanja u Makedoniji. Kako sam mnogo puta pisao instrumentalizovane krize ili „Operacije iz svih dimenzija“, baš kao i svaka druga društvena kriza, uvijek sadrže uključivanje različitih domaćih i inostranih subjekata (političkih, obavještajnih, manipulativnih i ino), te kanalisanje krize u pravcima interesa uključenih aktera. Deaktiviranjem projekta Turskog gasovoda Sjedinjene Države, bar na nivou političkog vrha, prestale su biti zainteresovane za dalju destabilizaciju Makedonije, a posebno zbog posvećivanja novim i mnogo težim izazovima. No, time kriza nije okončana, nego je nastavljena od strane različitih „igrača“ koji u svemu tome traže neku šansu, korist ili interes. Nemaju aktuelna makedonska dešavanja apsolutno nikakve veze sa Republikom  Srpskom, a ponajmanje na način kakav se manipulativno sugeriše javnosti.

AMERIČKA FID OPERACIJA NAD BOSNOM I HERCEGOVINOM

Da bi shvatili esenciju današnjih događanja moramo se vratiti nekoliko godina unazad – konkretno na 2013. godinu i na tada aktuelni projekat Južni tok (uobzirivši i mnoge druge ruske i kineske projekte). Suštinski, nad Bugarskom su Sjedinjene Države primijenile identičan obrazac kakav sam prethodno opisao. U okviru pritisaka na bugarske vlasti započeta je destabilizacija šireg zapadnobalkanskog prostora, a početkom sljedeće godine posebno fokusirana na BiH. Jasno je predočeno gdje Južni tok „završava“ i Bugari su sasvim logično odustali od ovog projekta – izvora krvoprolića. Instrumentalizovana destabilizacija fokusirana je na BiH iz vrlo pragmatičnih razloga: destabilizacija BiH uvijek znači regionalnu destabilizaciju, ova zemlja je nastala na krizi i kriza je ovde „prirodno stanje“, postojanja vrlo razvijene američke logistike, nefunkcionalnog sistema bezbjednosti i ino.

No, za shvatanje današnje situacije ključno je znati da FID operacije započinju primjenom političkih, finansijskih, obavještajnih, medijskih i inih instrumenata, ali i da planovi operacija uvijek sadrže direktno oružano uključivanje kao konačnu mjeru realizacije zacrtanih ciljeva. Ukoliko Amerikanci željene ciljeve uspiju ostvariti neoružanim dejstvima tim bolje po njih i po zemlju koju napadaju, no sve njihove doktrine zasnovane su na primjeni oružane sile, a njihova moć počiva na činjenici da su u realizaciji svojih nauma uvijek spremni na „bombardovanje“. Pa bilo to i u formi „milosrđa“, mirovnih misija ili kako god. Odavno nije važno šta Amerikanci doista čine, nego kako to globalnoj javnosti prezentuju.

U februaru 2014. godine izradio sam zaista sveobuhvatnu analizu ugroženosti Republike Srpske tadašnjom eskalacijom protesta, uz apostrofiranje kako je u pitanju realizacija američke FID Operacije na planu zaustavljanja rusko-kineskih projekata i integrativnih procesa kakvi proizilaze iz istih. Upozorio sam kako dalja radikalizacija krize može biti zloupotrebljena na način da dvojica članova predsjeništa (preglasavanjem trećeg) upute apel za pomoć NATO snagama zarad „stabilizacije“ prilika.  Pri tom sam pojasnio kako se treba pribojavati da je takav ishod „krize“ unaprijed dogovoren, da je za realizaciju intervencije potrebno vrlo kratko vrijeme i relativno male snage jer su svi generatori krize pod direktnom američkom kontrolom i ino. Ponovnom okupacijom BiH upravo se Srbija (kao sljedeća i ključna tačka Južnog toka) dovodi u krajnje nepovoljnu situaciju izbora između destabilizacije južne pokrajine (šiptarskim ekstremizmom) ili povinovanja američkim zahtjevima. I ova FID Operacija je onovremenski uspjela, samo danas vidimo njene krajnje neočekivane refleksije u vidu ruskog odgovora.

Na drugoj strani, već prve naznake nasilnog zaustavljanja Južnog toka kod ruskog državnog i vojnog vrha bude svijest o manjkavostima sopstvenog sistema bezbjednosti, geopolitičkog (re)pozicioniranja, nekoordinisanosti između ekonomskih i bezbjednosnih subjekata i ino. Novi ministar odbrane Sergej Šojgu već 2013. godine u okviru Glavne obavještajne uprave (ponovo!) formira Snage za specijalne operacije, pandan američkim snagama. Upravo formiranje ovakvih jedinica  ukazivalo je na bitno drugačiji ruski pristup globalnim izazovima, uz napomenu da je Sovjetska armija nekada imala čak 11 brigada za specijalne operacije od kakvih je zazirao cio svijet. Svjesni svoje slabosti u domenu informacionog ratovanja Rusija započinje sa razvijanjem kapaciteta potrebnih za ovakav vid djelovanja (na već globalno prepoznatljivi RT formira se i agencija Sputnik). Nivo ruske zainteresovanost za Balkan možda ponajbolje oslikava upravo „poplava“ proruskih medija na našim prostorima. Ovim (napokon!) dolazimo do suštine aktuelnih dešavanja i razloga emitovnja ovog teksta.

RUSKA DESTABILIZACIJA BALKANA

Da ne živim u Republici Srpskoj i da ne strahujem za budućnost ponovo bih Vladimiru Putinu čestitao za maestralno odigranim geopolitičkim i geostrateškim potezima. Za vrlo kratko vrijeme (zadnjih dvije godine) na planu informacionog ratovanja ostvario je zavidne rezultate i to u iznimno nepovoljnim uslovima. Na bukvalno svaku američku ili zapadnjačku medijsku „bombu“ on danas odgovara korištenjem sopstvenih, pa čak i protivničkih, resursa. U kontekstu sirijske intervencije demonstrirao je izvanrednu koordinaciju političkih, vojnih i masmedijalnih kapaciteta – kako prednje rekoh za takvu namjenu pripremljenih. Ma šta njegovi protivnici govorili i ma kako pokušavali manipulisati jedno je nepobitno – Putina na globalnom planu percipiraju kao heroja, kao najmoćnijeg pojedinca današnjice. Istovremeno, više niko ne negira da je Rusija svjetska sila. Svijet je postao bipolaran!

Na onom najvažnijem lokalitetu pozicioniranja velikih sila, na crnomorskom regionu, aneksijom Krima Vladimir Vladimirović je dodatno ojačao rusku poziciju. Na području Mediterana sirijskom intervencijom sačuvao je ruske baze i čak ih dodatno ojačao (pravdajući to intervencijom). Možemo nabrajati i druge primjere geostrateškog djelovanja, no fokusirajmo se na Zapadni Balkan i na Putinov odgovor prema ranijim/opisanim američkim dejstvima. Ukoliko aktuelne poteze želimo posmatrati kroz stručno-bezbjednosnu prizmu, onda nedvosmisleno možemo reći da su u pitanju odlične reakcije na iznuđenu situaciju. 

Šta se ovde tačno događa? Vrlo vještim političkim, medijskim, obavještajnim i drugim sredstvima Rusija se „nakačila“ na prednje pomenutu američku destabilizaciju Balkana. Sad proizvedenu krizu kanališe u pravcu sopstvenih interesa i geostrateških zamisli, a sve se suštinski svodi na stvaranje pretpostavki za eventualnu rusku intervenciju na Balkanu. Rusija stvara pretpostavke za vlastito vojno pozicioniranje u „srcu“ Balkana, baš po identičnoj matrici kakvu su Amerikanci pripremali i to (vrhunski!) koristeći tuđe prethodno destabilizaciono djelovanje za maskiranje svojih dejstava. Inače, takvo djelovanje u bezbjednosnoj terminologiji poznato je kao primjena „lažnih zastava“. Upravo na tom planu pokazala se opravdanost formiranja niza proruskih medija kakvima svjedočimo u posljednje vrijeme.

Znači, ranije američke projekcije da destabilizuju eksjugoslavenski prostor i to iskoriste za eventualnu (u slučaju potrebe) intervenciju i vojno pozicioniranje, danas Putin koristi za identičnu svrhu. Zbog čega to radi? Prosto, da Sjedinjenim Državama demonstrira da nisu odabrali dobar način sprečavanja njegovih energetskih i ekonomskih projekata. Ovim pokazuje da i on može destabilizovati Balkan do nivoa upućivanja „apela za pomoć“. Čijeg? Pa Republike Srpske i njenog predsjednika Milorada Dodika! Kako će se sve ovo reflektovati na Sjeverni tok 2, na reaktiviranje ideje Južnog toka, pa na još uvijek aktuelne kineske projekte Put svile i Kina + 16, te na druge međusobno povezane i prepletene mega-projekte ostaje da se vidi, no, jedno je „zacementirano“ – Amerikanci više nemaju „ekskluzivitet“ na destabilizaciju Balkana.

Elem, moramo ideju ruske intervencije na Balkanu posmatrati i kroz trenutne NATO aktivnosti jačanja snaga na evropskim granicama Rusije. Sjevernoatlanska alijansa trenutno djeluje na sjevernom pravcu (baltičko-poljskom ili istočnoevropskom), te na južnom – crnomorskom. Oba pravca nose svoje opasnosti i teškoće, no, manje-više svi su saglasni da je sjeverni pravac za ruske protivaktivnosti mnogo jednostavniji. Tu svi akteri strahuju od ruske široke vazdušno-kopnene ofanzive kakva će „zbrisati sve pred sobom“. Problem je razmještanje raketnih sistema u Rumuniji i kako uopšte odgovoriti na ovom pravcu napada(?), a u pitanju je crnomorski region kao polazište svih velikih/istorijskih oružanih pohoda. Zapitajmo se: koliko bi nekakav ruski „konjičev skok“ na teritoriju Republike Srpske iz temelja promijenio aktuelne zamisli i dešavanja? U kom pravcu bi onda bile usmjerene rakete iz rumunskih baza?

Odlično sam svjestan da je sa milion objašnjenja moguće pobijati ovakvu ideju ruskog pozicioniranja. Međutim, slijedi i sasvim logično pitanje: ko će i kako otjerati ruske snage sa zauzetog područja? Možda NATO? Amerikanci? Ovde će neki vjerovatno pomisliti kako bi jedan ovakav ruski potez prouzrokovao gomilanje natovskih snaga i na Balkanu i na ruskim granicama. No, da li je tako? Ukoliko Rusija izvede jedan ovakav potez to automatizmom znači da је spremnа na sukob globalnih razmjera. Treba se sa tim suočiti, a u svijetu je malo onih spremnih na tako nešto. Pri tom, ako je neko zaboravio, ovakva ruska intervencija uslijedila bi nakon destabilizacije i ugrožavanja Republike Srpske, te nakon apela za pomoć njenog predsjednika Dodika. O tome šta „u širem kontekstu“ znači jedna ovakva vojna akcija raspravljalo bi se u Savjetu bezbjednosti UN (gle čuda, gdje Rusi imaju pravo veta), razmatrale bi se sankcije umjesto vojne reakcije (kao poslije Krima), te medijski u nedogled „prepucavalo“ (gdje i Putin ima svoje resurse). Lično mislim da bi se sa strane Zapada „tresla gora, a rodio miš“.

Dakle, nisam vidovit i nije mi poznato šta će se dogoditi, ali smatram da rusku intervenciju na Balkanu nikako ne bi trebalo isključiti kao Putinov naredni potez. U daljem ću se fokusirati tu famoznu „obojenu revoluciju“ kakva ugrožava Srpsku i, kako rekoh, Putinu donosi „legitimitet“ za slične scenarije.

REVOLUCIJA BEZ REVOLUCIONARA

Fascinantno je kako Putin uči od svojih protivnika. Pisao sam o tome kako je ukrajinska kriza tempirana u vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Šočiju, dakle kad su akteri bili potpuno sigurni da Rusija neće oružano, pa čak ni „tvrdo“, odgovoriti. Sad imamo ruski odgovor u vrijeme američkih predsjedničkih izbora kao vrlo neugodan trenutak za protivnika. Kako se izbori budu primicali, i u Srpskoj i u Americi, tako će se situacija na Balkanu radikalizovati – u to sam sasvim ubijeđen.

Elem, proanalizirajmo kako smo uopšte došli do javne rasprave o realizaciji američke „obojene revolucije“ nad Srpskom. Prosto, unutar srpskih i posebno unutar sijaseta tih „proruskih“ medija još od 2013. godine postoji kontinuirano razobličavanje krize kakvu Amerikanci objektivno jesu prouzrokovali. Kasnijim makedonskim i regionalnim događanjima samo su podgrijavane ove teme. Kad k tome dodamo da su Sjedinjene Države nad srpskim narodom od 1990. godine do danas izvele čak 10-ak FID operacija i ko zna koliko ad hok napada, onda za ovakve teme dobijamo „more dokaza“. Znači, u pitanju je jedna uvijek prisutna tema. Obzirom da zapadnobalkanskim prostorom i dalje dominiraju narcizmi i animoziteti „malih razlika“ time ovakve teme uvijek imaju regionalni karakter, a vrlo su zanimljive evropskoj i svjetskoj javnosti. Normalno, jačanje ruskih informacionih kapaciteta je dodatno „globalizоvalo“ probleme.

Na sve to Milorad Dodik, zarad političkih poena, a ponajviše zarad skretanja pažnje javnosti sa sve težih socijalnih problema, političke oponente optužuje za saučestvovanje u „obojenoj revoluciji“. Danas je čak irelevantno da li je ova ideja proizašla iz njegove glave ili je plasirana od strane „analitičara“, no činjenica je da je ova mantra postala „senzacija“ čak globalnog nivoa. Normalno, svaka akcija proizvodi reakciju, pa i Mladen Bosić i „kompanija“ radikalizuju napade na Dodika, šta Srpsku uvodi u svojevrsno „vrzino kolo“ u kom glavnu riječ vode – mediji! Danas više nismo u stanju razlikovati iluzije od stvarnosti. Pregledavanjem „srpskih“ medija stiče se utisak da je svjetski rat odavno započeo, međutim, kad bilokoju od medijski plasiranih „teorija“ pokušamo provjeriti na terenu nepobitno utvrđujemo da su u pitanju tek loše izrežirani i ničim utemeljeni spinovi. Zato pojedinci u terminologiji sve češće koriste pojam „hibridni rat“. Znači, u bezbjednosnoj terminilogiji ti „hibridi“ i „revolucionarno šarenilo“ nemaju aman nikakvog utemeljenja i prosto služe kao sredstva manipulacije.

Ovde moram iznijeti i jedan plastičan primjer manipulacije. Sve te tvrdnje kako „revoluciju“ finansira ili organizuje Džordž Soroš i njegovo Otvoreno društvo vrlo su provjerljive obzirom da su u pitanju subjekti kakvi na našem prostoru djeluju preko dvije decenije. Dovoljno je ući u njihove finansijske izvještaje i utvrditi kako su nastale pojedine političke opcije, kako pojedini „nezavisno-alternativni“ mediji, kad i u kakve svrhe su donacije intenzivirane, a kad su i nakon kojih FID operacija drastično kresane. Uz to, zašto niti jedan „stručnjak“ ne pomene ko je „ekskluzivni direktor“ Otvorenog društva? U pitanju je nesuđeni član Predsjedništva BiH – Jakob Finci, inače osoba kakva je Srpskoj nanijela brojne teške udarce. Finci je i predsjednik bosansko-hercegovačkog ogranka organizacije „Most Istok-Zapad“ (EWB), dakle balkanske komponente Trilateralne komisije. Insinuira se kako Soroš, kao eksponent Trilaterale, ruši Dodika i Vučića, a kad uđete na sajt EWB-a vidite sve same predsjedničke kumove, savjetnike, ministre, državne sekretare i druge miljenike. Odavno ističem problem prevelikog uticaja Trilaterale na Dodika i Vučića, a sad bih trebao da povjerujem u nekakve dijametralno suprotne spinove. Moguće je ovakvih primjera navesti nebrojeno, no, poenta je uvijek ista – kod neupućene mase prolaze svakojake mantre.

Samo, naš (Republike Srpske) ključni problem leži u činjenici da su sporne iluzije odavno prevazišle regionalne okvire i postale „svjetsko pitanje“. Dan pred zakazane proteste u Banjoluci plasirana je vijest prema kojoj Vladimir Putin lično, glavom i bradom, tvrdi da će protesti eskalirati nasiljem, nakon čega će započeti „balkanski rat“ protiv Srpske, Makedonije i Srbije. Tvrdi se kako je ruska obavještajna služba dostavila Srpskoj konkretne podatke o akterima i modalitetima proizvođenja haosa, te da će destabilizacija rezultirati američkim vojnim pozicioniranjem na Balkanu. Nije problem što su događaji demantovali Putinove navode, nego što on odlično zna da su američki planovi deaktivirani nakon razvaljivanja rusko-turske koalicije i Turskog toka(u odnosu na BiH čak godinu ranije stopiranjem Južnog toka). Uostalom, da je Amerikancima rušenje Dodika bio cilj, pa zar bi on opstao ovolike godine? Dodik raspolaže „silom“ od nešto preko šest hiljada policajaca prosječne starosti 43 godine, naoružanih pištoljima i sa stotinjak pušaka. Izgleda da je Dodikova galama „ubojitije oružje“ od Sadamovih, Gadafijevih ili Asadovih trupa!?

 Elem, izjave ruskih zvaničnika ipak sadrže određene „zadrške“ uobičajene za diplomatsko djelovanje. Tad nastupaju svjetski poznati i priznati analitičari, od kojih i određen broj zapadnih, sa ničim ograničenim opservacijama.  Kad jedan od najpoznatijih geopolitičara današnjice, profesor sa Lomonosova Aleksandar Dugin piše: „...Republika Srpska u vreme Milorada Dodika nije išla putem same Srbije koja poslednjih godina sve više (makar i prinudno) igra kako Zapad svira. Upravo je u Republici Srpskoj sačuvano kritično etnosocijalno jezgro pravih Srba, neslomljenih, neklonulih, koji nisu izdali svoju veru, sebe same... I možda je Milorad Dodik danas glavna figura u protivofanzivi slovenskog pravoslavnog sveta?“ trebalo bi da se ozbiljno zabrinemo. Zašto? Pa profesor ili ne poznaje Dodika, ili namjerno manipuliše javnošču.

 Istovremeno, renomirani geostrateg general Leonid Ivašov u autorskom tekstu tvrdi: „Republika Srpska u Bosni i Hercegovini se podvrgava pokušajima državnog udara i udaljavanja sa političke arene popularnog predsednika Milorada Dodika.“. Samo po sebi takav navod i ne bi bio „strašan“ da tekst ne nosi naslov „NATO se sprema za rat sa Rusijom tokom 2017. godine“. Uvijek identična matrica – NATO destabilizuje Balkan sa ciljem stvaranja pretpostavki za vojno intervenisanje. Vjerojatno će Barak Obama u zadnjim mjesecima mandata naložiti ili odobriti takvu operaciju!? Malo vjerojatno! Međutim, moramo primijetiti da se Republika Srpska poistovjećuje sa Miloradom Dodikom, odnosno da se napadi na Dodika tumače kao „svesrpsko, sveslavensko i svepravoslavno“ ugrožavanje. Stvara se percepcija da Dodikov „apel za pomoć“ dobija čak globalnu težinu i značaj. Pri tom, moram apostrofirati kako Dodika posredno instrumentalizuju za upućivanje jednog takvog „poziva“, umjesto da mu Putin tako nešto predloži direktno. Znači, ostavlja Putin sebi i te kakav prostor za premišljanje oko Dodikovih vapaja i procjenu situacije.

Ovde se moram vratiti na generala Ivašova. Nisam siguran koliko je javnosti poznato da su Amerikanci, nakon spoznaje da agresija na SRJ ne ide željenom dinamikom, a da će kopnena ofanziva rezultirati fijaskom, u Bonu organizovali tajne pregovore da ruskom delegacijom. Rusi su о оkončanju rata pregovarali sa zločincima bez znanja Slobodana Miloševića i državnog vrha SRJ. Nakon postignutog dogovora uslijedio je onaj famozni sastanak kad je Marti Atisari zaprijetio Miloševiću da će mu „Beograd biti ravan kao taj sto“, pokazujući na sto oko kog su sjedili. Vođa ruske delegacije Vitalij Černomirdin je potvrdio ovu prijetnju i Miloševića naveo na pregovore. Leonid Ivašov bio je na čelu vojnog dijela ruske delegacije i kasnije je tvrdio kako je sa američkim generalima postigao po Rusiju i Srbiju izvanredan dogovor, a kakav je Černomirdin u dilu sa Al Gorom odbio i realizovao „veleizdaju“ kakvoj se niko nije nadao. Možda su generalovi navodi i istiniti, samo nema dokaza i svjedoka koji bi to potkrijepili. U konačnici, upravo general Ivašov je realizovao onaj famozni „desant“ na prištinski aerodrom. Znači, Rusi su već izvodili iznenadno vojno pozicioniranje na Balkanu, i to na za njih krajnje nepovoljnom prostoru i u trenucima mnogo manje vojne moći od ove današnje. Slična intervencija na prostoru Republike Srpske u sadašnjim okolnostima zasigurno je mnogo jednostavnija i operativno realinija od one iz 1999. godine.

Ovakva ruska reakcija možda nikada neće biti realizovana, ali naglašavam kako je budalaština isključiti je kao „nemoguću misiju“. Ponavljam, Republika Srpska tavori sa problemima i opasnostima na kakve je već svikla, no, unutar srpskog življa jednostavno nema ni volje, a još manje naivnosti, za biločim sličnim onom šta se dešava u Makedoniji, ili šta se desilo u Ukrajini. U kontekstu spinova o postojanju dubokog unutarsrpskog razdora (na novou naroda), kao izvorišta krize i „obojene revolucije“, ističem kako je u pitanju „revolucija bez revolucionara“. Zbog čega bratska Rusija na globalnom planu širi ničim ili tanano utemeljene spinove (?) ostaje da se vidi, ali je nedvojbeno da Putin metodom „lažnih zastava“ vrlo vješto koristi ranija, a danas nedvojbeno deaktivirana, američka dejstva zarad realizacije sopstvenih ciljeva.

NAPOMENA: Tokom završavanja ovog teksta kratko pretraživanje po NET-u proizvodi mi ozbiljnu jezu. Primjećujem vijest da je Putin naložio raspoređivanje dodatnih snaga (nekoliko divizija) na evropskoj granici, te da sa vojnim vrhom razmatra mogućnost kopnenih dejstava u Siriji. Znači, razmišlja o dislociranju određenih snaga izvan Rusije. Ne bi me začudilo da se probudim i u dvorištu zateknem kakve „baćuške“. Šta raditi u takvim prilikama? Valjda ćemo se prvo bratski izljubiti!?