Do vlade nacionalnog spas(enj)a – javnim tenderom!?

Ovih dana u epicentru srpske partokratske (kvazi)elite našlo se pitanje o formiranju „vlade nacionalnog spasa“. U prilog tome predlažem kako doći do vlade sposobne da Republiku Srpsku izvuče iz bezdana i to na vrlo „originalan“ način – javnim tenderom.

Pitanje svih pitanja jeste: kakav model državne/javne uprave Republici Srpskoj može obezbijediti društvenu egzistenciju na bazi unutrašnjih prihoda i resursa kakvima raspolaže? Kako uopšte doći do takvog modela? Svaki model počiva na idejama ili vizijama, pa se moramo zapitati: kako najjednostavnije doći do kvalitetnih ideja?

Prije nego odgovorim na prethodna pitanja moram konstatovati jednu činjenicu. Tokom dvije i po decenije egzistiranja Srpske ključni politički subjekti, bilo na pojedinačnoj ili stranačkoj razini, nisu iznašli model samoodrživosti društva na bazi raspoloživih resursa. Za ovako malen broj stanovnika Srpska raspolaže popriličnom teritorijom i sasvim respektabilnim bogatstvom. Uvjeren sam da bi ovde sasvim pristojno živjelo desetak miliona Švajcaraca, Njemaca ili Holanđana. Dakle, geografske i prirodno-resursne pretpostavke su više nego odlične, a naš esencijalni problem leži u nekvalitetnom upravljanju zasnovanom na „hipotekarnom zaduživanju“ kakvo prijeti da ostanemo bez najvećeg dijela prirodnog bogatstva.

Ukoliko nekom nije bilo jasno zbog čega MMF i slične finansijsko-mešetarske organizacije decenijama kontinuirano kreditiraju ovakav krajnje nakaradan sistem i partokratske kvazielite – ovih dana može vidjeti sasvim racionalno objašnjenje. Započela je prodaja rudnih bogatstava za upravo „bagatelne cijene“ i po najcrnjem mogućem modelu – koncesijama. No, moramo shvatiti da je „ofšorizacija“ rudnih nalazišta došla nakon što su naši „veleumni“ stručnjaci već rasprodali hidro potencijal i to u onom najgorem obličju – dali su strancima (ponajviše Britancima) na upravljanje izvore rijeka. Sve te mantre o „korisnosti“ minicentrala možemo svesti na percepciju „čiji izvor njegova i rijeka“! O teško devastiranom šumskom bogatstvu ne treba posebno ni govoriti, osim da Kinezi zbog takvih zločina u domenu privrednog kriminala još uvijek primjenjuju smrtnu kaznu.

Dakle, vratimo se na ključno pitanje: kako doći do kvalitetnih ideja drugačijeg upravljanja Republikom Srpskom i njenim potencijalima? Vrlo jednostavno – raspisivanjem međunarodnog javnog natječaja, konkursa ili tendera (kako god!). Raspisivanje javnih poziva je nešto šta naše vlasti (od postanka) rade na dnevnoj razini, tako da ne vidim problem ni u kontekstu ovog prijedloga. Prosto, pozovemo domaće i međunarodne konsultantske kuće i slične subjekte specijalizovane za društveno upravljanje da svojim idejnim rješenjima zasnovanim na studijama izvodivosti konkurišu i ponude konkretna rješenja za naše probleme.

Treba li posebno naglašavati kako u odnosu na sijaset ponuđenih koncepata, kakve u konačnici odbijete,  ipak dobijate korisne informacije, prijedloge i ideje – i to besplatno! No, ponavljam, cilj je dobiti najbolji model uprave sa mogućnošću praktične realizacije ponuđenih ideja. Kako to postići? Opet jednostavno – konkursom predvidjeti da je Republika Srpska spremna profesionalno angažovati najbolje ponuđače i to na nivou vlade, pojedinih ministarstava, direkcija, javnih preduzeća i ino. To konkretno znači da smo kao društvo spremni na poziciju premijera angažovati stručnjaka koji ponudi najbolji prijedlog, odnosno da ćemo na pozicijama ministara angažovati pojedince kakvi nude dobre resorne prijedloge i td.

Ovde očekujem već ustaljene „prigovore“ tipa da to znači dodatne troškove na ionako preglomazan državni aparat, da su stručnjaci preskupi, a da ne donose korist, da će nas pokrasti i slično. Moram podsjetiti kako govorim o cjelovitim i sveobuhvatnim rješenjima kakva sublimiraju i koštanje angažovanja stručnjaka za pojedine oblasti ili kompletan sistem. To podrazumijeva precizno utvrđivanje i prihodovne i rashodovne strane, odnosno da angažovani subjekti svoje zarade baziraju na prihodima kakve obezbjede Srpskoj. Uostalom, njihovo je da predlažu, a naše da usvojimo i implementiramo.

Poenta je u tome da Republika Srpska raspolaže bogatstvima i više nego dovoljnima za egzistiranje društva i čak ostvarivanje profita. Problem je u tome kako iznaći modele upravljanja i stručnjake sposobne da iste realizuju, a ja upravo govorim da je javni tender vrlo jednostavno i primjenjivo rješenje. Možda griješim, ali kao Srbin i građanin Srpske ne vidim nikakav problem da se naš premijer (ili kakav ministar) zove Hans ili Džon ukoliko provodi kvalitetnu ekonomsku politiku i društvu donosi korist. Srpska bi u ovakvom modelu i dalje imala predsjednika, parlament i druge subjekte političke kontrole. Pri tom, pogrešno je angažovanje stranih stručnjaka posmatrati kroz prizmu našeg mentaliteta sklonog svemu i svačemu. Moramo jednom shvatiti da postoje ljudi voljni da svoju stručnost naplate iz prihoda kakve ostvare i to zakonito i pošteno.

Na prednje izrečeno moram dodati još jednu mogućnost – angažovanje domaćih stručnjaka. Ko kaže da u Srpskoj nema kompetentnih osoba za ovakve kvalitativne promjene? To što pojedinci neće ili ne mogu adekvatno se pozicionirati u ovakvoj „bari prepunoj krokodila“ i dalje ne znači da ih nema.

Znači, jedan ovako raspisan natječaj mora da od kandidata traži potrebne studije zasnovane na mogućnostima samoodrživog funkcionisanja društva i na bazi fiskalnih prihoda i upravljanja resursima. Objektivno za to imamo potrebne pretpostavke, pa i više nego dovoljne. To podrazumijeva i rješavanje pitanja kao što su broj i raspored ministarskih resora, realne procjene broja zaposlenih i njihovih kompetencija, racionalizaciju troškova uprave (adekvatno potrebama i prihodima), predupređivanja korupcije i štetnog ugovaranja, standardizacije poslova, jačanje kontrole i ino. Sve su to pitanja na kakva struka ima odgovore, a naše je samo da prihvatimo najbolji model i omogućimo kompetentnim osobama da isti realizuju. Naše društvo ima odlične pretpostavke za dobro funkcionisanje i jedino šta nam treba jeste drugačije upravljanje onim šta posjedujemo.

Ovde očekujem onaj „ključni“ prigovor – nema od toga ništa jer naši politički lideri nikada neće ući u slične projekte. Odlično! Slijedi logično pitanje: šta kao pojedinci i društvo činimo da ih natjeramo na promjene? Pišemo li peticije, tražimo li referendume, učestvujemo li u javnom diskursu i da li iole razmišljamo kad glasamo? Moramo biti samokritični i reći da dobrano snosimo odgovornost za ovakvo stanje, međutim, samokritična promišljanja treba fokusirati na to kako stvari mijenjati nabolje. Ili, na prvom koraku, kako zaustaviti sve izglediniji kolaps!? Eto, dao sam odgovor.

Na kraju dolazimo do pitanja: koliko su korjenite promjene moguće u društvima poput Srpske i BiH? Silne „Nevjerne Tome“ reći će da je to nemoguće. Elem, nije tako! Postoje vrlo jednostavni mehanizmi proizvođenja promjena. Ukoliko želimo da nas vlast ozbiljno shvati dovoljno je preko društvenih mreža promovisati akciju građanske neposlušnosti i kao „upozorenje“ realizovati je na nekih sedam dana. Konkretno, dovoljno je da građani na sedam dana odgode plaćanje obaveza (poreskih, parafiskalnih, komunalnih, komunikacijskih,  rtv i sličnih taksi i ino). Može se razmišljati i o svođenju kupovine na minimalan obim (zbog smanjenja prihoda od PDV) i sijasetu sličnih radnji. Kad vlast vidi kakve prihodovne probleme proizvodi ovakva građanska aktivnost  vjerujte da će bitno drugačije komunicirati sa populacijom i odnositi se prema problemima građana.

Doduše, možda politički akteri nedovoljno ozbiljno shvate ovakvo „upozorenje“, pa rizikuju suočavanje sa nešto dugoročnijom građanskom neposlušnoću u vidu „distanciranja od plaćanja“, kakva može dovesti do rušenja cjelokupnog sistema. Uostalom, pa upravo vladajuće strukture entiteta i države „zakidaju“ građane i druge subjekte gdje god mogu, i za to ne snose nikakve posljedice. Zašto bi se građani drugačije ponašali? Zbog čega da građani finansiraju sistem kakav ih nipodaštava, obespravljuje, osiromašuje i kompletno unazađuje?