недеља, 12. јун 2016.

Nisam Srbin, dakle jesam Hrvat


Dvije decenije nakon ostvarenja „tisućljetnog sna“ o nezavisnoj državi svjedočimo hrvatskom buđenju i shvatanju da se snovi i java bitno razlikuju.


Nakon što je Hrvatska postala „punopravna“ članica Evropske unije događaju se poprilično iracionalne promjene kakve je unutar tog društva i šireg okruženja malo ko očekivao. Moram se pohvaliti da sam se našao unutar malog kruga osoba kakve su predvidjele ovakav „neočekivani obrat“.

Nakon pobjede HDZ-e za Evropski parlament ocijenio sam da će ta stranka pobijediti i na predstojećim predsjedničkim izborima. Otrpio sam podsmjeh mnogih, no pokazalo se da sam bio u pravu. Nakon toga ustvrdio sam da slijedi i HDZ-ova pobjeda na parlamentarnim izborima i ponovo poentirao. Oko inauguracije hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović napisao sam tekst  „O hrvatskoj narcisoidnosti“ (vidi vezani tekst) u kom sam apostrofirao esenciju aktuelnih problema te države i naroda.

Van svake sumnje današnja Hrvatska tavori sa problemima identitetske prirode. Međutim, problemi ne proizilaze iz identitetske nedovršenosti, nego iz svijesti (ili bar intuicije) da je ovakav kolektivni identitet zasnovan na krajnje pogrešnim osnovama, te da kao takav vodi u bespuća iracionalnosti. Kolektivni identitet je živa materija kakva se uvijek nadgrađuje, razvija i upotpunjuje, no, kad je zasnovan na „lošem temelju“ mora trpiti potrese, eruziju i opasnost od potpunog urušavanja. Gdje leži suštinski problem?

Sedam decenija egzistiranja jugoslavenske države pokazalo se kao prekratak period za kvalitetan razvoj jednog novog oblika kolektivnog identiteta – jugoslavenske nacije. Mnogi se neće složiti, no moj utisak jeste da je jugoslavenska nacija stvarana na dobrim osnovama, pa čak i na civilizacijski sasvim prihatljivoj ideologiji. Kad k tome dodamo teške uslove unutar kakvih se ovaj nacionalni identitet razvijao možemo slobodno reći da su ostvareni odlični rezultati. Međutim, za punu materijalizaciju jednostavno nije bilo dovoljno vremena, a za to su se pobrinuli globalni hegemoni kakvi su ovu državu ciljno i planski razbili.

Ovde moramo apostrofirati kako je razbijanje jugoslavenske države i nedovršene nacije išlo po jasno prepoznatljivom modelu. Kako to kod primjene „britanskog modela“ uvijek biva za razbijanje države koriste se instrumenti destabilizacije – politički, bezbjednosni, ekonomski (posebno manipulativno finansijski) i ini, a sve da ciljem proizvođenja unutrašnje krize. Nebrojeno puta pokazalo se kako su upravo krize „plodno tle“ za stvaranje nakaradnih samopoimanja.

Tako u uslovima ozbiljne dezorjentacije većina južnoslavenskih naroda, inače konstitutivnih subjekata države, prihvata krajnje neracionalne percepcije sopstvenog identiteta  i „postaju nacije“. Nacije i narodi (etniciteti) su sasvim različiti društveni fenomeni i oblici identiteta, kakve mogu „brkati“ samo nedovoljno obrazovane ili dobrano dezavuisane osobe (a osobe čine kolektivitete). Znači, unutar južnoslavenske zajednice većina etničkih grupa, bez ikakvog utemeljenja i u uslovima teške dezorjentacije, prihvata mantre skorojevića Badintera i njegove „komisije“ o republikama kao nosiocima suvereniteta. Dotadašnji narodi preko noći postaju „nacije“ temeljeći takvo samopoimanje samo na bazi silom nametnute volje globalnih hegemona, a bez ikakve utemeljenosti (ponajmanje one zdravorazumske).

Elem, ovde dolazimo do esencije problema kakvi muče „hrvatsku naciju“ i većinu eksjugoslavenskih zajednica zatočenih u novostvorenim kolonijama. Zadržaću se na hrvatskom primjeru obzirom da ponajbolje objašnjava izvorište problema. Na stranu činjenica da su Hrvati dobrano pobrkali termine narod i nacija pošto esenciju problema čini matrica (modalitet) na kakvoj je novi kolektivni identitet stvaran. Za razbijanje Jugoslavije upotrijebljen je nauci dobro poznat fenomen „narcizama malih razlika“. U pitanju je iracionalno potenciranje razlika između pojedinih vrlobliskih kolektiviteta, razlika krajnje upitne osnovanosti i kakve drugi kolektiviteti teško ili nikako prepoznaju. Pojednostavljeno: ama baš niko na kugli zemaljskoj ne vidi iole ozbiljnu razliku između Hrvata i Srba (dijele jezik, porijeklo, istoriju, mentalitet, običaje i ino), tako da isticanje naših „različitosti“ u ovakvom obličju i ovolikom obimu drugim rasama i civilizacijama može da djeluje samo kao iracionalno ponašanje i ništa drugo.

I unutar srpskog etničkog bića „narcizmi malih razlika“ vrlo su prisutni, no kod naše „braće“ Hrvata problem leži u tome što na iracionalnoj narcisoidnosti počiva njihovo ukupnp samoidentifikovanje. Nisu Hrvati kolektivni identitet gradili na poziciji „jesam“, nego na supoziciji „nisam“ („Nisam Srbin“). Krenuli su od toga da mi nismo „etnički rođaci“, odnosno da ne potičemo iz istog etničkog jezgra. Da bi to „dokazali“ ustvrdili su da ne govorimo istim jezikom obzirom da je upravo jezik primarni pokazatelj jedinstvenog etničkog porijekla. Nakon toga „podijelili“ su i istoriju na potpuno neracionalnim i ničim utemeljenim osnovama. Zatim su običaje i mentalitet vezali za vjerska opredjeljenja, a šta je ponovo krajnje pogrešno. Vjerske identitete drevni narodi nastoje odvojiti od esencijalnih obilježja sopstvenog etniciteta obzirom da uglavom datiraju/potiču iz predhrišćanskog, odnosno mnogobožačkog, istorijskog perioda.

Ovde moram cinično primijetiti da Hrvati imaju „problema“ i sa srednjovjekovnom istorijom i izmišljenim Trpimirom, Tomislavom, Krešimirom i sličnim „kraljevima“, koji su „morali postojati“ (iako nema dokaza) jer je „neko morao predvoditi narod“ koji je svakako „postojao“. Nema smisla baviti se predhrišćanskom hrvatskom istorijom, no i ona potonja je vrlo problematična obzirom na vrlo izražena vjerska konvertovanja. Ovde je to uglavnom išlo po matrici da je vjersko konvertovanje u katoličanstvo pratilo i mijenjanje etničkog identiteta – u hrvatski. Na žalost pokazalo se da su takve prakse u smislu identitetske samospoznaje  moguće, ali uz primjedbu da u pravilu dovode do identiteskih problema kakvih je današnja Hrvatska prepuna.

Znači, to što su određeni inostrani i unutrašnji subjekti zarad sopstvenih interesa unutar hrvatske populacije potencirali krajnje neracionalno samopoimanje zasnovano na „dokazivanju“ da nisu Srbi pokazalo se krajnje kontraproduktivno. U stvari pokazalo se korisno za hegemone i interesandžije, ali kontraproduktivno po narod, novostvorenu državu i društvo. No, moramo se vratiti pitanju: zbog čega je potencirano građenje hrvatske nacije na fenomenu „narcizama malih razlika“? Tu je odgovor vrlo jednostavan – nebrojivo puta pokazalo se da ovakvi narcizmi neminovno vode ka sljedećem poznatom fenomenu „anagonizama malih razlika“. Narcizmi vode ka antagonizmina, a ovi dalje ka krvoprolićima. Zna se da su sukobi između kolektiviteta „malih razlika“ u pravilu mnogo krvoločniji i teži, te da sadrže i elemente autodestrukcije („ubiti Srbina u sebi“).

Znači, priznali to pojedinci ili ne, moderna hrvatska „nacija“ kreirana je kao instrument/sredstvo/oruđe razbijanja Jugoslavije i sukobljavanja sa Srbima kao faktorom očuvanja zemlje.  To niti je kad bila, niti će ikada postati nacija, a da je to tako svakodnevno pokazuju eklatantni primjeri. Eto primjera radi, moglo se očekivati da će ulaskom u Evropsku uniju Hrvati izbalansirati i izoštriti nacionalno samoodređenje. Na jednoj strani ulaskom u ovu nadnacionalnu zajednicu moglo se očekivati ublažavanje nacionalizma, a posebice šovinizma, sa kakvima Hrvati ozbiljno tavore. Prosto, bilo je za očekivati da će se „ugledati“ na druge evropske nacije i pozitivno mijenjati. Sa druge strane ulazak u asocijaciju brojnih nacionalnih, etničkih, vjerskih, građanskih i inih identiteta podrazumijeva potrebu očuvanja različitosti, ali na osnovama multikulturalizma, gdje se opet moglo očekivati pozitivno civilizacijsko napredovanje.

Međutim, ništa o očekivanog nije se dogodilo, nego su se Hrvati u novonastalim okolnostima prosto pogubili, dodatno dezorjentisali i „vratili korijenima“. Umjesto da koriste blagodeti EU naše komšije odlučile su „vratiti se na Balkan“ i nastaviti sa načinom bitisanja na kakav su navikli. Zašto? Prosto – kao nacija nastali su na animozitetu prema Srbima i bez Srba nema im postojanja! Bez Srba današnji Hrvati nemaju na čemu graditi sopstveni identitet obzirom da je zasnovan na negaciji srpstva (li bolje reći na srpstvu). U današnjoj Evropi, pa čak i na globalnom planu, malo koga zanimaju „različitosti“ između Hrvata i Srba, odnosno koliko i kako se Hrvati razlikuju od Srba. Sad, obzirom da hrvatski nacionalni identitet počiva na tom „razlikovanju“, a šta je Hrvatima preostalo? Upravo ono šta su i učinili – vratiti se na Balkan i „svojim“ Srbima.

Doduše, možemo aktuelna događanja tumačiti i drugačije. Možemo reći i da su se Hrvati vratili na početak, te u nadi da će ponovnim preispitivanjem vlastitog identiteta naći kakvu-takvu podlogu građenja identiteta na matrici „jesam“. U tom kontekstu možemo posmatrati i eskalaciju podjela na neoustaštvo i antifašizam. Pokušali su manipulatori „pomiriti“ ustaše i partizane/antifašiste, međutim, u pitanju je nešto šta kriminalistika naziva „apsolutno nepodoban pokušaj“ (nešto nemoguće). Danas Hrvati raspravljaju šta im je od ovo dvoje draže i „bliže srcu“, gdje ih treba ostaviti da to pitanje sami razriješe. Normalno, u nadi da će izaći dobro i civilizacijski prihvatljivo rješenja.

Ovo pitanje direktno korespondira sa vjerskim i „etničkim“ konverovanjem tokom Drugog svjetskog rata. Svi oni čiji su preci tokom rata pokršteni (nasilno ili iz nužde) shvatiće da se moraju pomiriti sa svojim srpskim ili bar južnoslavenskim porijeklom, ili se odreći istorije dalje od jednog vijeka. Potom dolaze na red konvertiti iz Velikog rata i habzburške Monarhije, pa sve do crkvenog razdora iz 1054. godine i prije toga zajedničkih hrišćanskih početaka. Nakon toga, ako to doista žele, mogu se pozabaviti i bogom Perunom i boginjom Slavom.

Želim poentirati na tome da vjersko konvertovanje ne smije biti pretpostavka etničkog samidentifikovanja, jer time dolazimo u „ćorsokak“ iz kakvog nema izlaza. Današnji Hrvati imaju ozbiljne probleme etničko-identitetske prirode, kakve moraju razriješiti ukoliko teže ka iole zdravorazumskom i kvalitetnom samoodređenju kao nužne pretpostavke integracija ka kakvima streme. To je važno i zbog činjenice da su odabrali krajnje pogrešan oblik kolektivnog identiteta u vidu nacije i nacionalne države. U pitanju je koncept stvoren u funkciji imperijalnog kapitalizma i kao takav još prošlog vijeka odbačen upravo od centara moći kakvi su ga stvorili (odbačen zbog prevaziđenosti i neusklađenosti sa interesima centara moći). Dalje istrajavanje na ovom konceptu je ozbiljna budalaština.

Znači, današnju situaciju u Hrvatskoj možda i ne treba percipirati kao nešto nakaradno ili dekadentno, iako tako djeluje. Možemo to shvatiti i kao povratak na početak i preispitivanje nesporno načinjenih pogrešaka. Normalno, uz notornu činjenicu da većinski dio populacije još uvijek nije spreman priznati vlastite greške i suočiti se sa istima.  No, i takvi intuitivno osjećaju da su negdje pogriješili i to svakodnevno manifestuju – ponekad (auto)destrukcijom, nekad narcisoidnošću i animozitetima, a ponajčešće neartikulisanim emocijama. Kad sve to „isprazne“ očekivati je da će proraditi i svijest!


VEZANI TEKST: