Vlada RS ljubijske rudnike prodaje – “Feničanima”!

Nakon dvije i po hiljade godina rudarenja na ovim prostorima i upravo na stogodišnjicu početka industrijske proizvodnje Vlada Republike Srpske odlučila je vratiti „točak istorije“ i RŽR Ljubija prodati „Feničanima“. Aplauz!

Piše: Borislav Radovanović

Pitaju se ovih dana moji Prijedorčani da li se odazvati najavljenom protestu protiv odluke vlade o prodaji akcija RŽR Ljubija, ili se distancirati od tog „izdajničkog“ čina „sorošovske opozicije“. Možda im ovim tekstom pomognem u donošenju odluke, ili bar u razumijevanju onoga šta se dešava.

Teško se pravno odrediti spram najavljenih odluka vlade kad nemamo saznanja o tome ko i šta prodaje, ko i šta kupuje, te šta se uopšte dešava. No, jedno je evidentno – tamo neko iz „bijeloga svijeta“ eksploatisaće naše rudno bogatstvo i na tome profitirati. Tog „nekog“ odlučio sam nazvati, a moram nekako, „Feničanima“ i za to imam vrlo opravdane razloge. Naime, početak rudarenja na ovim prostorima prije dva i po milenijuma (za slabije matematičare: prije 2 500 godina), još u korijenu „željeznog doba“, započeli su upravo Feničani. Pri tom moramo znati kako su Feničani to radili. Sposobni feničanski trgovci bogatili su se eksploatacijom ovdašnjeg rudnog bogatstva i radne snage (domicilnog stanovništva).

I šta je naša „veleumna“ vlada odlučila? Naše vijekovima krvavo branjeno rudno bogatstvo predaće na upravljanje „Feničanima“, kakvi će za eksploataciju rude koristiti našu (radnu) snagu i mišiće. Neko će se debelo obogatiti, a mi ćemo hodati uokolo „krive kičme“ i siromašni k'o „crkveni miševi“. Premijerki Željki Cvijanović moram čestitati na ovakvo ispoljenoj mudrosti – sposobnoj da istoriju vrati na „početak“!

Da bi moja poenta bila jasnija moram se malo zadržati na istorijskim faktima. Konkretno: govorim o samim začecima evropske civilizacije, odnosno o uspostavljanju antičke Grčke. Ili, kako to profesor Vladimir Krčkovski navodi: „U tehničkom umijeću Feničani su bili učitelji Grka, a gvožđe iz Ljubije, zahvaljujući njihovom umijeću već tada je putovalo u Grčku i grčke kolonije.”.

U četvrtom vijeku p.n.e. ovde rudare Kelti i Iliri, a oko 240. godine p.n.e dolaze Rimljani i započinje viševjekovna i mnogo intenzivnija eksploatacija željezne rude. Trebalo je toliko carstvo obezbijediti željezom! Zato su Rimljani na širem zapadnobalkanskom prostoru gradili naselja, puteve, pristaništa, topionice, radionice, kasarne i ine infrastrukturne pretpostavke razvoja. U našem okruženju ima o tome popriličan fond dokaza na kakvima počiva istoriografija.

Poslije Rimljana dolaze Goti i Avari, a potom (napokon!) i naši preci Slaveni. Te naše pretke, inače ratare i stočare, tajnama rudarstva uče Sasi (pobjegli od Tatara). Znači, mijenjaju se ovde i imperije i narodi, ali eksploatacija željezne rude ostaje jedina konstanta. Takav trend prati i potonja istorija.

Dolazak Turaka-Osmanlija na ove prostore suštinski ništa ne mijenja jer i toj imperiji treba ono šta mi imamo – željezo. Malo je poznato da je Sulejman II Veličanstveni, shodno svom drugom nadimku „Zakonodavac“, 1530.godine izdao zakon "Saski zakon". Njime su bile regulisane obaveze, prava rudara i finansijera, pa čak i prva pomoć unesrećenima. Taj zakon je ekskluzivno utvrdio  da za rudare postoji lična sloboda i pravo nesmetanog kretanja. Pomislih: možda Milorad Dodik mrzi Osmanlije zato što su ovdašnjem življu davali „prevelika prava“, a po njegovom ubjeđenju to nije „dobro“ za naš narod. Ko zna?

Zamislite, davne 1872. godine, normalno zarad efikasnije eksploatacije rude, Turci su u gradili željezničku prugu Dobrljin-Prijedor-Banja Luka. Danas nas željezničke šine na relaciji Ljubija-Prijedor, inače van upotrebe još od prvih poratnih godina, podsjećaju na „mrske Turke“ i činjenicu da svi znali kako iskoristiti bogatstvo kakvim raspolažemo – osim naših vlasti.

I istorija teče dalje, pa nije teško pretpostaviti šta je ovde privuklo Austro-Ugarsku monarhiju? Upravo za ovu imperiju vežu se počeci industrijske eksploatacije rude i to tačno za 1916. godinu kada ovdašnje „rudare“ čine ruski, italijanski i srpski ratni zarobljenici. Počela bi eksploatacija i ranije ali se partneri nisu mogli dogovoriti da li željezaru graditi u Prijedoru (austrijski stav) ili u Ugarskoj. No, kako god 1916. godina smatra se početkom industrijske proizvodnje željezne rude i time ove godine obilježavamo jubilej. Kako ga obilježavamo? Nečim šta moram nazvati „ofšorizacijom“ rudnika.

No, dolazi sloboda i uspostavljanje Kraljevine SHS. Kako se Karađorđevići odnose prema ovdašnjem rudnom bogatsvu možda ponajbolje govori nekoliko ljubijskih stambenih zgrada kakve datiraju od 1919. godine i nekoliko godina kasnije. Znači, prvi dani oslobođenja koriste se za infrastrukturne pretpostavke rudarenja. I već 1922. godine započinje proizvodnja! Krajem 30-ih godina prošlog vijeka u ljubijskom rudniku radi blizu 1 300 zaposlenih, a to je samo segment mnogo širih privrednih aktivnosti okupljenih oko privrednog društva „Jugoslavenski čelik“. Iako su vlasinici rudnika stolovali u Beogradu i činili dio evropskog gospodstva, nisu zaboravljali odakle stiže bogatstvo. Tako je Ljubija još tada imala osnovnu i večernju zanatsku školu, radnički dom sa kinom (zvučni film), bolnicu, novoizgrađenu pravoslavnu crkvu, fudbalski klub "Rudar", gimnastičko društvo "Soko", kulturno-prosvjetna društva, dvije čitaonice, vatrogasno društvo, rudarsku muziku… Šta Ljubija ima u današnjoj “slobodi” bolje da i ne pominjem.

U daljem, dolaze nam nacisti. Pretpostavljate već da je i njima stavljanje u funkciju ljubijskih rudnika bio prioritet. I donose planove eksploatacije rudače za tadašnje uslove čak megalomanske prirode. No, snažan antifašistički pokret Potkozarja i konstantni partizanski napadi rezultirali su činjenicom da nacisti nisu proizveli ni četvrtinu od onog zamišljenog. Normalno, Kozarčani su platili „cijenu“ takvog remećenja planova okupatora i to u vidu genocidnih zločina, ali su svoje rudno bogatstvo odbranili.

Potonje socijalističko uređenje jasno je demonstriralo kako neke istorijske konstante ne podliježu ni ideologijama, ni društvenim uređenjima, pa ni revolucijama. Željezo možemo slobodno svrstati u ljudske potrebe. U prvim danima oslobođenja, septembra 1944. godine, započinje obnova rudnika i stvaranje pretpostavki dalje proizvodnje. Već 1946. godine iz Ljubije kreću prve količine rude za sisačku i jeseničku željezaru, ali i za Čehoslovačku i Mađarsku. Alo, već u prvim danima mira mi izvozimo rudu!

Od tada započinje intenzivan razvoj prijedorske regije, a izvorišno zasnovan na rudarenju ili na ekploataciji željezne rude. Dvije decenije nakon rata, sredinom 60-ih, ovde imamo proizvodnju respektabilnu na čak globalnom planu. Šta su ovdašnje „elite“ učinile za posljednje dvije decenije od kad je ovde rat okončan? Smislile „ofšorizaciju“ rudnika!?

U periodu od 1970. do 1992. godine učešće Rudnika "Ljubija" u relevantnim pokazateljima Opštine Prijedor iznosilo je: 32% društvenog proizvoda, 35% u materijalnim i nematerijalnim ulaganjima, te 30% u ukupnom broju zaposlenih. Izgrađeno je oko 1500 stanova, te (povoljno) kreditirana izgradnja još blizu hiljadu stambenih jedinica. Godine 1986. godine odmaralo se u vlastitim odmaralištima 3.850 radnika i članova porodica uz regresiranje čak do polovine cijene koštanja. Eto kako je rudarenje materijalizovano u “nakaradnoj socijalističkoj ekonomiji”, kakvu smo odbacili zarad “demokratije i slobode”. I danas, htjeli mi to ili ne, uživamo u “rezultatima” demokratizacije!

Na kraju preostaje mi jedino da poentiram. Mijenjali su se ovde narodi, imperije, društvena uređenja, ideologije i ino, uz nepromjenjivu konstantu – svi su i u svim mogućim okolnostima znali kakvim rudnim bogatstvom raspolažemo i kako to iskoristiti. Dvije i po hiljade godina ovu konstantu potvrđuju civilizacije, narodi i društva, sve do jedne vlade kakva želi istoriju vratiti na početak. Kako su krenuli i nas Srbe će vratiti na Karpate.

Dakle, na odluku vlade da pristupi „ofšorizaciji“ ljubijskih rudnika ili da naše rudno bogatstvo preda „Feničanima“ (kakvi će se bogatiti na našim resursima i na našem radu) Prijedorčani ne bi trebalo da protestvuju. Trebalo bi da vrište, ujedaju i biju toljagama. To nije „demokratično“ ponašanje, reći će neki (zna se i ko)... Uf, zamalo opsovah!