четвртак, 25. јануар 2018.

Dodik odlikovao Nikolića ordenom “Pavlović banke”

  
Ekskluzivno otkrivam dokaz po kom bi Tužilaštvo BiH u predmetu “Pavlović banke” trebalo tražiti svjedočenje Tomislava Nikolića. No, valjalo bi da se tužilaštvo pozabavi i pitanjem: da li je spornim kreditom iz 2008. Milorad Dodik u stvari pribavio 500 000 evra, koje je „donirao“ za formiranje Srpske napredne stranke?


Piše: Borislav Radovanović

To da Aleksandar Vučić ometa/sprečava istragu oko Dodikove kupovine vile na Dedinju i podizanja kredita kod „Pavlović banke“ danas je neupitno. Elem, zašto to čini, kakav je njegov interes? Prikrivanje kriminala nikako se ne može podvesti pod patriotizam. Nešto drugo je u pitanju.

U stvari, vidi sad paradoksa, aferu oko Dodikove kupovine vile na Dedinju objelodanili su upravo tadašnji faktički šefovi Srpske radikalne stranke (SRS) – posebice potpredsjednik Tomislav Nikolić i generalni sekretar Aleksandar Vučić. I to su ciljno učinili kao vid odmazde zbog Dodikove podrške Borisu Tadiću povodom predsjedničkih izbora. Svi se sjećaju kvalifikacija tipa „politički pobačaj“.

Iz stenograma Narodne skupštine Srbije može se utvrditi kako su Radikali prozivali Dodika za kupovinu skupocjene vile na Dedinju i čak pokazivali fotografije iste. No, dovoljno je pretražiti sajt SRS i naći saopštenje naslova “Klevete Milorada Dodika” od 29.01.2008. godine, koje prenosim u cjelosti:

Izborni štab Tomislava Nikolića konstatuje da se Milorad Dodik strašno uplašio za svoju vilu na Dedinju, te je nastavio da laže, vređa i kleveta, kako Tomislava Nikolića, tako i građane Srbije.

Izborni štab Tomislava Nikolića postavlja pitanje Miloradu Dodiku i režimskom kandidatu Borisu Tadiću: Koliko novih vila i sumnjivih poslova građane Srbije košta klevetanje Milorada Dodika?

Jedna od tačaka predsedničkog programa Tomislava Nikolića je borba protiv korupcije i kriminala, pa će u skladu da tim i kriminalne aktivnosti Milorada Dodika biti pod lupom nadležnih državnih organa.”

Za provjeru vjerodostojnosti navoda dovoljno je kliknuti na: https://www.srpskaradikalnastranka.org.rs/saopstenja/klevete-milorada-dodika.html ili pogledati fotografiju.


Znači, lideri Radikala su pravovremeno ukazivali da je kupovina sporne vile kriminal, te produkovali snažnu političku i medijsku aferu. U tim trenucima ključno pitanje bilo je odakle tadašnjem premijeru Srpske 750 000 evra za kupovinu vile. Za taj iznos Dodik nije imao pokriće i prijetila mu je istraga. Iz saopštenja vidimo da je istraga prezentovana kao „tačka predsjedničkog programa“ Tomislava Nikolića.

Međutim, već te 2008. godine Tomislav Nikolić „zaboravlja“ predizborno obećanje i on lično, baš kao i njegovi sljedbenici, tu temu prestaje potencirati. Zašto? Šta se dogodilo? U stvari do danas je ostala nerazjašnjena potonja „iznenadna ljubav“ između Dodika i Nikolića, a da ne zaboravimo i Aleksandra Vučića.

Da bi došli do odgovora moramo proanalizirati neke podatke iz krivičnog predmeta „Pavlović banka“. Iz dokaza u posjedu tužilaštva vidimo da je Milorad Dodik sa svog računa u Pavlović banci 14. maja 2007. godine prebacio 750 hiljada evra na svoj račun u “Komercijalnoj banci” Beograd. Dva dana nakon toga od beogradske banke kupuje spornu vilu, koju uknjižava kao vlasnik i bez tereta (vidi foto ugovora).





Elem, tu Tužilaštvo BiH ide sa ocjenom prema kojoj je Dodik sporni kredit podigao kako bi prikrio nelegalno stečeni kapital, a zbog straha od istrage koju su mediji posebno potencirali nakon radikalskih “Nikolić-Vučić optužbi”. No, da li je baš tako?

Postojeći dokazi jasno ukazuju da je Dodik maja 2007. na račun “Pavlović banke” položio 750 000 evra, te ih prebacio na račun “Komercijalne banke”. Uopšte budalasto djeluju tvrdnje kako je Dodik kao depozit položio 750 000 evra, a onda isti taj iznos podigao kao kredit (pa da još plaća kamate). Nema prostora za dileme oko toga da je tadašnji premijer Srpske u bankarske transakcije unio ogroman novac za koji nije imao dokaze o legitimnom porijeklu.

U daljem tužilaštvo ide sa nekakvim konstrukcijama da je Dodik fingirao podizanje kredita, ali da je tih 1 468 373 maraka (700 000 evra) bar dijelom ostavio Slobodanu Pavloviću da servisira fiktivni kredit. Pavlović jeste za taj kredit položio depozit u iznosu od 489 457 maraka i pretpostaviti je da mu je to vraćeno.

No, kad Pavlovićev depozit odbijemo dolazimo do toga da je Dodik u stvari pribavio nekih 978 916 maraka ili 504 595 evra. Dakle, dolazimo do te famozne cifre od pola miliona evra koje je Dodik imao na raspolaganju. Nema sumnje da je podigao novac, a pitanje je samo: zašto mu je bio potreban?

Vjetojatno ovde skeptici razmišljaju kako pomenuti iznosi za Dodika predstavljaju „sitnicu“, no valja podsjetiti da je tada tek godinu i po bio na poziciji premijera. Na već potrošenih 750 000 evra za kupovinu vile upitno je da li je imao još pola miliona evra za „nove transakcije“. U konačnici i u istrazi se pretpostavlja da je novac zadržao za sebe.

Da je našem voždu trebao novac možda najbolje ukazuje to što je u „reprogramu kredita“ upisao hipoteku baš na spornu vilu. Elem, za potrebe upisivanja hipoteke vještak je vrijednost vile procijenio na 1 260 000 evra, odakle proizilazi da je već samom kupovinom Dodik profitirao preko pola miliona evra.

Ipak, vratimo se na uvodno pitanje: da li je Milorad Dodik „donirao“ pola miliona evra Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću za formiranje Srpske napredne stranke? Sporni kredit bio je operativan već krajem juna ili početkom jula 2008. godine. Nekih dva mjeseca nakon toga Tomislav Nikolić donosi „sudbonosnu odluku“: podnosi ostavku u SRS i sa jednim brojem Radikala formira zaseban skupštinski klub.

Mjesec potom (10. oktobar) registruje SNS i sad slijedi sasvim logičko pitanja: odakle pare? Tu ne treba biti naivan – da bi neko registrovao iole respektabilnu stranku, izgradio stranačku infrastrukturu, sve to promovisao i ino treba podosta novca. Pola miliona evra zasigurno nije dovoljno za takav poduhvat, ali može značajno pomoći.

Dakle, da prednje rezimiramo. Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić su svojevremeno Dodika doveli u vrlo tešku situaciju, kako sa pozicije politike, tako i u domenu potencijalnog krivičnog progona. I onda su iz samo njima znanih razloga „zaboravili“ i Dodikovu vilu, i predizborna obećanja i one silne uvrede kakve čestiti ljudi ne praštaju nikad. Koji je stvarni razlog Nikolićeve i Vučićeve iznenadne „amnezije“? Ili, odakle dolazi njihova potonja „silna ljubav“?

Elem, na samom kraju vratimo se na početak. Danas nema sumnje da Aleksandar Vučić ometa/sprečava istragu Tužilaštva BiH kakvu su upravo Tomislav Nikolić i on „blagovremeno“ zagovarali i medijski maksimalno promovisali. Ima li kakvog racionalnog objašnjenja za njihovo takvo ponašanje? Možda ima u sumnji da je Milorad Dodik svojom „donacijom“ svojevremeno pomogao u ostvarenju onoga šta su Nikolić i Vučić kasnije postigli.









среда, 24. јануар 2018.

Vučić prikriva Dodikov kriminal!


Građani Srbije i Republike Srpske, pa i Bosne i Hercegovine, imaju pravo znati: da li njihovi predsjednici lažu? Ili, konkretnije, da li Aleksandar Vučić prikriva kriminal Milorada Dodika? Istinu možemo doznati jednostavnim objelodanjivanjem zahtjeva koje je BiH uputila Srbiji.


Piše: Borislav Radovanović

Dva „najveća Srbina“, sa svih četiri metra visine, odlučila su predizbornu kampanju započeti u jednoj od najgledanijih emisija svog biračkog tijela. Valjda smatrajući da su Srbi retardiran narod ustvrdiše kako su „mrsko Sarajevo“ i „domaći izdajnici“ od institucija Srbije tražili privođenje Milorada Dodika. Ni manje, ni više!

Za Vučića kažu da je bio jedan od najboljih studenata prava, pa naprosto začuđuje kako ne zna da se termin „privođenje“ uopšte ne koristi u domenu međunarodne krivično-pravne pomoći. Sumanuto je i pomišljati da su B-H institucije tražile izvršenje radnje za koju odlično znaju nema pravno uporište.

Prva činjenica sa kojom Vučića moramo suočiti jeste da je lagao i to zarad jeftinih politikantskih poena. Očekivati je da Ministarstvo pravde BiH objelodani pravne podneske koje je upućivalo institucijama Srbije.

Nije praksa da nadležne institucije tokom krivičnog postupanja objavljuju spise i dokaze, ali ovde imamo situaciju da Srbija nije izvršila tražene pravne radnje, a kakve je i zakonski i po osnovu bilateralnog sporazuma odavno bila dužna i mogućna realizovati.

Sad nadležne institucije BiH imaju dodatni osnov za objavljivanje dokumenata, jer su direktno optužene za nešto neistinito. I to optužbe dolaze od šefa države kojoj su se obratile za međunarodnu pravnu pomoć.

Vrlo jednostavno je dokazati da su naše institucije tražile podatke o Dodikovoj transakciji između Pavlović banke i Komercijalne banke Beograd vrijednosti 750 000 evra, a vezano za kupovinu vile na Dedinju. Ove podatke nadležne institucie Srbije mogle su pribaviti za par dana i dostaviti ih tražiocu, pa logično dolazimo do pitanja: zašto krše međunarodnopravne obaveze?

Odgovor na ovo pitanje upravo nam je dao sam predsjednik Srbije. Čak je sve to predstavio kao „patriotski čin“ u interesu vaskolikog srpskog naroda. No, ključno je njegovo javno potvrđivanje kako je lično odlučio da institucije Srbije odbiju realizovati zahtjev nadležnih tijela BiH.

Već u startu Vučić sam sebe uvlači u problem jer nigdje u opisu njegovih ovlaštenja ne stoji uticaj na postupke i odluke pravosudnih tijela. Postoje vrlo jasne procedure međunarodne krivično-pravne pomoći i tu predsjednik države nema ingerencija. Znači, njegova volja je protivpravna.

U daljem, neka Vučić pokaže dokument u kom je neko tražio „PRIVOĐENJE“ Milorada Dodika, pa ćemo mu možda i povjerovati. No, takvog dokumenta nema! Sa druge strane postoji legitiman zahtjev provjeravanja bankovnih transakcija u nemalom iznosu od čak 750 000 evra.

Na sve to dolazi sumnja kako je predsjednik Srpske podizanjem kredita kod Pavlović banke pokušao prikriti nelegalno stečeni prihod obzirom da je spornu vilu kupio mnogo prije podizanja kredita. Dakle, imamo „osnove sumnje“ za teške kriminalne radnje našeg predsjednika i u interesu građana je da doznaju istinu.

No, kako doznati istinu kad institucije Srbije po protivpravnom nalogu predsjednika države izbjegavaju/odbijaju dostaviti informacije i dokaze ključne za vođenje istrage, a da ne govorimo o optuženju?

O kakvom „patriotizmu“ mi ovde govorimo? Od kad se patriotizam manifestuje kupovinom skupocjene vile novcem stečenim teškom korupcijom ili "pranjem  novca" preko kredita? Ili, možda je patriotizam kad jedan predsjednik prikriva kriminal drugog predsjednika? I još se time javno hvali.

Dakle, nema ovde nikakvih dilema. U interesu građana i Srpske i BiH je da Ministarstvo pravde i Tužilaštvo BiH zbog „vanrednih okolnosti“ objelodane kakve zahtjeve su uputili Srbiji. Potom da zatraže od Srbije da javnosti predoče „zahtjeve za privođenje“ na koje se pozivaju Vučić i Dodik. Pa da se građani, i birači, Srbije i Srpske uvjere ko govori istinu.

Kako stvari stoje naši vrli predsjednici očigledno lažu, a to nas navodi na onu narodnu: „Ko laže, taj i krade.“. Sami su svojim izjavama produkovali sumnju da Dodik krade, a da mu Vučić u tome pomaže. U poziciji su da otklone sumnje i konkretnim dokazima potkrijepe svoje izjave.

Evo javno ih pozivamo da to učine, da građanima i biračima predoče „zahtjev za privođenje“ Milorada Dodika. Ali pozivamo i institucije BiH da objelodane podneske upućene Srbiji oko Dodikovih bankovnih transakcija, te da javno zatraže objašnjenje zbog čega još uvijek nisu realizovani njihovi legitimni zahtjevi.


Ovde je moguće utvrditi istinu i građani obe države imaju pravo da doznaju ko ih laže, a u konačnici i ko krade, a ko „drži ljestve“. Autoru teksta kao iskusnom kriminalisti nije problem spoznati istinu i zato je u naslovu stavljen uzvičnik, umjesto upitnika.

уторак, 23. јануар 2018.

Nisam Dodikov kmet!


U znak protesta zbog teškog obespravljivanja i diskriminacije danas sam ministru Draganu Lukaču vratio svoju ličnu kartu i pasoš. Više ne prihvatam takav oblik „žigosanja“ kmetova Dodikovog privatnog feuda.


Piše: Borislav Radovanović

Da bi ljudi shvatili moj današnji protesni čin moramo razjasniti šta je Republika Srpska. Deklarativno, ali samo deklarativno, Srpska je društvo sa uspostavljenim ustavno-političkim poretkom, institucijama, utvrđenim pravima i obavezama između građana i države.

No, nosioci institucionalne moći odavno su bahato i bezobzirno pogazili ustav i pozitivno zakonodavstvo, institucije su pretvorili u sredstva pljačkanja i obespravljivanja građana, a svi koji odbijaju povinovati se volji Velikog Baje izvrgnuti su brutalnom progonu i diskriminaciji.

Republika Srpska odavno je pretvorena u privatni feud Milorada Dodika, a svi mi njeni stanovnici svedeni smo na nivo običnih kmetova. I to kmetova u onom klasičnom smislu, sa kojima „monarh“ može da radi šta mu volja. Elem, iz čega proizilazi naš takav status?

Ili, još bolje pitanje: na koji način postajemo kmetovi Dodikovog feuda? Prosto, dođemo na šaltere „pendrek-efendije“ Dragana Lukača, sami platimo da nas „žigošu“ ličnim kartama ovog feuda i time dajemo „legitimitet“ svemu onome šta smo primirani trpiti. Tu se moramo zapitati: da li smo uopšte normalni kad pristajemo na „trpanje u tor ovaca namijenjenih klanju“?

Deset godina pokušavam boriti se na bazi zakona i prava, ali kako se pravom boriti protiv neprava? Kako se boriti protiv onih koji brutalno gaze ustav, zakone, uspostavljeni poredak, prava i obaveze? Koji bukvalno rade šta im volja, baš poput srednjovjekovnih feudalaca. Znači, to šta sam dosad radio nije put, nije dobar način samozaštite.

Zato sam odlučio da samolišavanjem ličnih isprava odbijem biti „državljanin“ Republike Srpske sve dok mi „država“ ne obezbijedi bar minimum poštovanja ljudskih prava i sloboda. To u konkretnom znači da više ne priznajem policiju, tužilaštvo i sud koji me progone za nešto šta nisam počinio.

U stvari samo zbog javno izrečenog mišljenja godinama sam izvrgavan nezakonitim progonima i kaznama. Zalud ustav kaže da niko ne može biti podvrgnut progonu zbog mišljenja ili kritike o radu državnih organa, kad Milorad Dodik i Dragan Lukač očigledno nikada nisu ni pročitali ustav.

Kad sam upriličio protest zbog nezakonitog progona povodom slobodno izražene misli policija je došla u moj posjed i maltretirala mi porodicu, mojih troje djece. Samo sam pokušao upitati zašto mi šikaniraju porodicu, a doživio sam brutalni fizički napad „uniformisanog kriminalca“.

Čim sam nezakonitosti prijavio dežurnom tužiocu izmislili su da sam prijetio policijskom načelniku. Samo u Srpskoj je moguće da nenaoružan službenik opkoljen sa desetak naoružanih policajaca „ugrozi sigurnost“ jednako naoružanog načelnika. Zar sam ja nekakav nindža?

No, policija k'o policija, pa hajde da to donekle shvatimo, ali ono šta čine prijedorsko tužilaštvo i sud je „dno dna“. Zamislite, 14 mjeseci od pokretanja istrage i nekih 7 mjeseci od optuženja ni danas pojma nemam za šta sam optužen, a ponajmanje na osnovu čega. U pokušaju pravnog razjašnjavanja upitao sam postupajućeg sudiju kako namjerava da mi sudi u situaciji kad mi još uvijek nije omogućio da bar doznam razlog procesuiranja.

Problem je što se sudiji ne žuri da mi odgovori. Oni ovako mogu godinama da me drže pod postupkom i uopšte nikog ne zanima njegov ishod. Bit je u držanju pod postupkom jer me već tom dimenzijom drže u svojevrsnom zatočeništvu, u logoru, u feudu. U kojoj drugoj državi da zatražim boravak sa „uvjerenjem“ da se protiv mene vodi postupak za napad na policijskog načelnika? Gdje drugo da tražim posao sa istim „uvjerenjem“?

Svima je odlično znano da nikada nisam počinio nikakvo krivično djelo, i svima je „pravno prihvatljivo“ da mi na bazi montiranog i lažnog progona oduzmu pravo na rad, na privređivanje radi obezbjeđivanje egzistencije, pa sve do prava na liječenje, na vozačku dozvolu, na neskriminisanje... Jednostavno, porodica i ja smo zatočeni u koncentracionom logoru gdje su uslovi takvi da je upitno koliko dugo ćemo uopšte živjeti.

U daljem moram apostrofirati kako sam višestruko pokušavao svoja prava štititi preko institucija Bosne i Hercegovine. Elem, na tom nivou imamo tri „privatna feuda“ u kakvima vlastodršcima poput Dodika, Izetbegovića i Čovića država i njen ustavno-politički poredak dođu tek kao nova dimenzija kontrole nad kmetovima. Eto Milan Tegeltija i Visoki sudski i tužilački savjet u mom slučaju utvrdili su novi „pravni standard“ – da optuženi nema pravo na odbranu! O drugim „institucijama“ da i ne govorim.

Sve u svemu ovde nema vladavine prava i u tom domenu budalasto je participirati u postupcima na principu „kadija i tuži i sudi“. Zato, na prvom koraku, odbijam posjedovati lične isprave države u kojoj nemam apsolutno nikakvu zaštitu. Zašto bih posjedovanjem dokumenata davao „legitimitet“ nečijim feudima i opštem obespravljivanju? Jednostavno neću! I da vidim kako će me primorati da posjedujem lične isprave ovakve države.

Na sljedećem koraku podnijeću zahtjev za odricanje od državljanstva i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Kvaka je u tome što sam „osuđen“ da mi ni jedna druga država neće dati ni boravak, a kamoli državljanstvo, dok god sam pod krivičnim progonom. Tako neću tražiti odricanje od državljanstva radi sticanja drugog državljanstva, nego ću tražiti status apatrida. Zašto bih prihvatio status državljanina u zemlji gdje nisam zaštićen ni koliko srednjovjekovni kmet? Neću i prosto me zanima kako će me primorati na status državljanina.

Znam da će ovde mnogi pomisliti kako ovdašnje „monarhe“ ne zanimaju moji ovakvi potezi ni koliko „lanjski snijeg“. I u pravu su. No, ponekad moramo zauzeti određene principe. Ukoliko mi država ne garantuje ni minimum prava, a zašto bih bio njen državljanin (?) i posjedovao njene lične isprave? Naprosto neću da na takav način dajem „legitimitet“ kojekakvim bitangama koje su umislile da su faraoni-polubogovi, a da smo svi mi tek njihovo roblje.

Sad, možda još neki obespravljeni građani odluče slijediti ovakav model borbe, pa se možda čak organizujemo i nastupimo kao reprezentativna grupacija. Primjera radi, možda se obratimo Savjetu Evrope sa zahtjevom da Bosnu i Hercegovinu izbaci iz te asocijacije država zbog masovnog gaženja prava i sloboda građana na čije se poštovanje obavezala prilikom pristupanja.

Mogu kojekakvi svjetski centri moći ovim našim bitangama davati legitimitet koliko im drago, pa mogu i zajednički da nas ovako zlopate i uništavaju, ali nas ne mogu primorati da dobrovoljno pristanemo na status kmetova. Svima njima treba dati svegrađanski jasan odgovor – NEĆEMO!

To što odbijamo lične isprave i državljanstvo ovako nakaradne države automatizmom znači da prestajemo i izmirivati nametnute nam obaveze. Zašto bi mi plaćali kojekakve lopuže i prevarante da zloupotrebljavaju institucije, da gaze ustav i zakone, da nas masovno obespravljuju? Neka ih plaća Savjet Evrope, koji ocjenjuje kako Bosna i Hercegovina „ostvaruje napredak“ u domenu reformi i razvoja društva.

Kakav to „napredak“ smo ostvarili? Sa robovlasništva smo prešli na feudalizam. Svi mi odlično znamo da je svake godine stanje sve gore i gore, te da će ovi „monarsi“ na kraju potpuno opustošiti zemlju. I sve to mi treba samo da nijemo aminujemo. Možemo ako smo pristali na status kmetova. Ko pristaje na takav status od volje mu, ali ja više NEĆU!

понедељак, 22. јануар 2018.

Tramp upozorava: Čuvajte se Bakira!


Američke bezbjednosne službe su svoje državljane upozorile na predstojeću opasnost od terorizma u Bosni i Hercegovini, a indikativno je da naše institucije o tome ćute. Zato sam prinuđen na još jedno „rano alarmiranje“, gdje ističem da građani Banjaluke i/ili Trebinja zasad mogu mirno spavati, a u opasnosti su Sarajevo, Tuzla, Bihać...


Piše: Borislav Radovanović

Zaista je neshvatljivo da najmoćniji obavještajni sistem svijeta – američki upozori na povišenu opasnost od terorizma u nekoj državi, a bezbjednosni sistem te države i druge institucije ne reaguju, niti ih to izgleda interesuje. Kako je to moguće? Određeni subjekti našeg sistema, svjesno ili nesvjesno svejedno, direktno su involvirani u predstojeća opšteopasna dešavanja i to je jedino racionalno objašnjenje njihovog ponašanja.

Da bi shvatili opasnosti kakvima smo izloženi na prvom koraku moramo identifikovati njihove izvore. Oko toga ne treba imati nikakvih sumnji: u pitanju su Bakir Izetbegović i radikalno-islamističke strukture pod njegovom direktnom kontrolom.

Na tom planu imamo vrlo jasnu spregu i obostrane interese. Na jednoj strani Bakir Izetbegović je unutar bošnjačko-muslimanske provenijencije izgubio poziciju lidera i to je spreman promijeniti upotrebom ekstremističkih snaga koje ima pod punom kontrolom. Sa druge strane iste te islamističke snage imaju direktan interes da na poziciji sačuvaju svog političkog idejnog vođu i zaštitnika.

Iako stvari već na prvi pogled djeluju „očigledno“ pozabavimo se mi ipak nedvosmislenim indikatorima koji potvrđuju ovakve premise. Samo podsjećanja radi treba istaći direktne korelacije između mudžahedina tokom rata u BiH, preko al Kaide, do ISIL-a i Islamske države. U kontinuitetu imamo identične matrice djelovanja, iste aktere i u konačnici – klan Izetbegovića.

Na drugoj strani kao aktere imamo još jedan klan – Klintonove, koji su zarad geopolitičkih interesa „NATO jastrebova“ te strukture „Muslimanske braće“ (čiji su Izetbegovići važni činioci) u kontinuitetu koristili od rata u BiH do „Arapskog proljeća“ i stvaranja Islamske države. Već njegov prethodnik Barak Obama je smjenom Hilari Klinton počeo štititi sebe od odgovornosti za takva opštecivilizacijski opasna ponašanja, a Donald Tramp to samo nastavlja. U tom pogledu treba i tumačiti upozorenje njegove administracije, odnosno kao svojevrsno distanciranje od onoga šta će uslijediti.

U daljem možemo sasvim utemeljeno identifikovati subjekt koji u Bosni i Hercegovini predstavlja ubjedljivo najveću opasnost. Bez ikakve rezerve možemo ustvrditi kako najveću opasnost po bezbjednost zemlje, regiona, pa čak i Evrope, čine džihadisti Islamske države koji su se vratili u BiH ili su se sklonili diljem evropskog kontinenta.


Elem, tu moram podsjetiti na mnoštvo mojih tekstova u kojima sam blagovremeno ukazivao na pogrešnost ponašanja institucija spram ove svjetski opasne pojave. Već sa prvim naznakama potpunog uništenja Islamske države pojedini predstavnici naših institucija „hvalili“ su time što su desetine (50-60) džihadista već došle u BiH, te da pregovaraju sa još nekih 130 njih oko vraćanja.

Tamo gdje su se nalazili prijetilo im je fizičko uništenje, pa se valjda činom „humanizma“ smatralo da im treba sačuvati živote i dovesti ih ovde. Ili, su u pitanju neki mnogo opasniji projekti. No, mnogo problematičnija je matrica „pregovaranja“, šta sam kritikovao od samog početka.

Konkretno, kao ozbiljan problem isticao sam to što ni trećina džihadista povratnika uopšte nije procesuirana prema važećem zakonu. Ko je taj koji je odlučio da gro zločinaca i terorista „amnestira“ od krivične odgovornosti? Za čiji politički interes se tako protivpravno ponašao?

Pored toga ukazivao sam i na lakrdiju od „kaznene politike“ za ono nešto pojedinaca koji su ipak procesuirani. Za ovo krivično djelo predviđena je minimalna zatvorska kazna od tri godine, a Tužilaštvo BiH je u svim slučajevima sklapalo nagodbe na godinu zatvora. Nikada niko nije građanima objasnio kakve su to „olakšavajuće okolnosti“ nađene, pa su kazne tako ublažavane. Upitno je koliko to uopšte možemo nazvati kaznama.

Na sljedećoj ravni pitao sam gdje će presuđeni izdržavati kaznu. Unaprijed sam tvrdio kako će zenički zatvor postati prostor vrbovanja novih ekstremista. I već je objavljeno kako je Bilal Bosnić u tom zatvoru zavrbovao preko trideset novih selefija. Šta danas reći?

No, učinjenoj stvari „lijeka nema“ i zalud se danas pozivati na moje svojevremeno alarmiranje. Zato pozabavimo se mi pitanjima od ključne važnosti za predstojeća dešavanja i opasnostima koje prijete.

Na tom planu šira javnost od nadležnih institucija treba zatražiti podatke o tome koliko „ratnih veterana“ Islamske države trenutno boravi u BiH? Koliko njih nikada nije ni procesuirano, te koliko je onih osuđenih već izdržalo „kazne“ i danas se slobodno kreće zemljom i inostranstvom?

Bez obzira da li govorimo o stotinu ili čak tri stotine na prostoru Sirije i Iraka „utreniranih“ terorista i militanata u svakom slučaju imamo ozbiljnu prijetnju po bezbjednost zemlje i dalje. Elem, institucijama treba da se poznate veze i sprege džihadista povratnika sa ovdašnjom rasprostranjenom selefijskom zajednicom.

Dakle, na slobodi i bez iole ozbiljne kontrole imamo „udarnu četu“ iskusnih terorista-povratnika kakva se oslanja na hiljade instrumentalizovanih i dobro organizovanih vjerskih radikala. Hoćemo li tome dodati i tih 100 000 „ratnih veterana“ na koje se pozivaju Zelene beretke?

Nećemo, jer je u pitanju tek puki spin i mantranje jedne interesandžijske i ratno-profiterske grupacije kakva preuveličava svoje članstvo. Ipak, ne treba zanemariti brojne dokaze da u tim strukturama imamo nikad procesuirane ratne zločince, tako da pojedina „udruženja“ ipak treba smatrati kao potencijalnu opasnost. I ono šta je ključno znati jeste činjenica da su sva pod punom kontrolom Bakira Izetbegovića.

Znači, Izetbegović Junior na jednoj strani baštini ekstremističke veze svog oca, a i sam je u međuvremenu ostvario kontrolu nad različitim opšteopasnim strukturama. I tu dolazimo do neminovnog pitanja: da li je Izetbegović spreman upotrijebiti raspoložive snage zarad sopstvenih interesa i pozicioniranja? Nedvojbeno – JESTE!

U tom domenu ovo „rano alarmiranje“ ima za cilj da odredi kategorije koje su izložene opasnosti, pa u daljem i red radnji kojima će opasnost biti materijalizovana. Potpuno je pogrešno tumačenje kako je Republika Srpska, ili srpski narod uopšte, u najvećoj opasnosti. Bar u prvim koracima destabilizacije.

Bezbjednosne doktrine su u tom pogledu vrlo decidne: prvu grupaciju koju napadaju radikalni-islamisti uvijek čini domicilno muslimansko stanovništvo i to uvijek u funkciji „disciplinovanja“ muslimana, nametanja šerijatskih pravila, homogenizovanja po aršinima militanata i ino. U tom smislu trenutno su u opasnosti građani Sarajeva, Tuzle, Bihaća...

To nas vraća na prednjepomenuti spoj interesa Bakira Izetbegovića i opisanih islamističkih struktura. Niti će Izetbegović poziciju muslimanskog lidera predati tek tako, niti će džihadističke i radikalno-islamističke snage bez borbe dozvoliti da njihov ideolog i zaštitnik padne sa „trona“. U svemu tome ključno znati kako se sve to zasniva na nasilju, a u užem smislu na terororu i terorizmu kao matricama ostvarivanja političkih ciljeva.

Zašto ukazujem da se Republika Srpska neće naći na udaru ovih Izetbegovićevih marifetluka? Odlično je njemu znano da bilokakav teroristički napad na Srpsku jedino može rezultirati hegemonizacijom sveukupne srpske zajednice oko očuvanja ovog entiteta. A njegov interes je sasvim suprotnog karaktera.

Zato je Bakir Izetbegović u politički i medijski eter ubacio mantre oko paravojnog organizovanja u Srpskoj, a potom se mudro izvukao i „borbu“ prepustio srpskim kvazipolitičkim elitama i praznoglavim „stručnjacima“. Pritom je pažnju regiona i svijeta sa realnih opasnosti od strane njemu odanih islamističkih struktura preusmjerio na imaginarne i nepostojeće paravojne strukture Srpske.

To odlično odgovara njegovim namjerama da u narednom periodu „malo disciplinuje“ bošnjačko-muslimansku provenijenciju kojoj se već ogadila višedecenijska autodestruktivna politika klana Izetbegovića. Baš kao što više ne žele biti žrtve ratnoprofiterskih i gepolitičkih ujdurmi klana Klintonovih.

Za kraj želim istaći kako iskreno vjerujem da unutar bošnjačkog etnosa postoji referentna snaga za suprotstavljanje Bakirovim zločinačkim namjerama, ali da bi i svi mi ostali u ovoj zemlji i regionu trebali iskreno pomoći  u otklanjanju opasnopsti. Koliko je danas ugroženo Sarajevo vrlo brzo biće ugrožena Banja Luka ili Mostar, tako da je ovo u stvari naš zajednički problem.

Trebalo bi da je ovo primarno problem nadležnih institucija, ali sa te strane očigledno ne dolaze adekvatne reakcije. U stvari totalno nakaradno djelovanje institucija je i produkovalo situaciju na kakvu nas upozoravaju Sjedinjene Države, a vrlo slična upozirenja dolaze i sa strane Rusije ili Turske. Izgleda da cio svijet vidi bolje od naših „stručnjaka“, koje plaćamo da nas štite.

Doista, kako nas „štite“ oni koje plaćamo za očigledan nerad? Na početku angažovanja naših ekstremista u redovima Islamske države nisu uopšte reagovali, kad su se džihadisti našli pred opasnošću od fizičke eliminacije naši nadristručnjaci su ih pozvali u zemlju (valjda cijeneći da će nam donijeti nešto dobroga!), a danas uopšte nemamo podataka o tome sa kakvim obimom i kakvom strukturom opasnosti smo suočeni.


Eto ustvrdih da će se prva na udaru ekstremista naći bošnjačko-muslimanska populacija i to upravo od struktura koje djeluju „u njihovo ime“. Sad, ko se i dalje želi baviti mantrama o paravojnim organizovanjem Republike Srpske od volje mu, ali vrijeme će pokazati istinu i utemeljenost mojih predviđanja. Baš kako danas svjedočimo materijalizovanju brojnih problema na koje sam blagovremeno ukazivao.

среда, 17. јануар 2018.

Vučićeva „opomena“ Savezu za promjene


Na očajničke pokušaje produkovanja krize već sad bivšeg „Prvog Bošnjaka“ Bakira Izetbegovića ono baš iracionalno i kontraproduktivno nakačio se Savez za promjene. I to do mjere da su Aleksandra Vučića primorali na reakciju u vidu ozbiljne opomene, koju (da zlo bude veće!) očito nisu shvatili.


Piše: Borislav Radovanović

Iz reakcija mojih čitalaca vidim da su zbunjeni spram mojih zadnjih tekstova, a još više povodom aktuelnih dešavanja. Zato imam obavezu da razjasnim aktuelna dešavanja, a primarno kako bih ljude umirio, kako bih otklonio strahove manipulativno izazvane od strane političkih aktera koji neće da prihvate poraze.

Odavno sam najavio kako klan Izetbegovića odlazi na „smetlište istorije“ i to se već danas vidi kao neminovnost. Zalud Bakir Izetbegović pokušava sasvim očekivanim očajničkim potezima koliko-toliko politički opstati, no ključno je shvatiti kako je on već danas izgubio vlast na državnom i Federalnom nivou, a izbori će ga definitivno razoriti.

Buduću vlast na državnom nivou činiće Milorad Dodik, Dragan Čović i Fahrudin Radončić, gdje se i SDP pokušava „ušlepati“. Vjerujte da meni to pada teže nego bilokom čelniku Saveza za promjene, a naprosto jer će oni i dalje ostati zbrinuti, dok meni valja razmišljati o bježanju iz ove zemlje. No, to je realnost i sa tim se valja suočiti.

Elem, kako se Savez za promjene „suočava sa realnošću“ pokazaće sljedeće činjenice. Pisao sam o tome da sam uvidom na zvaničnim sajtovima institucija Srbije utvrdio kako su 9. januara Aleksandar Vučić, Ana Brnabić i Maja Gojković uzeli „neradni dan“. Iz njima znanih razloga državni vrh Srbije odlučio je da ne učestvuje u „paradi svega i svačega“ Milorada Dodika.

Na to dodajem pitanje: zašto Milorad Dodik nije odlikovao Aleksandra Vučića? Da je po Dodikovim željama on bi Vučiću tog dana nakačio četrnaest (14) komada ordenja, deset na prsa i četiri na leđa. No, očito je Vučić to odbio, pa je Dodik jedva našao Tomislava Nikolića da ga odlikuje za samo njemu znane „zasluge“.

Lideri Saveza za promjene trebalo je da Vučiću iskreno zahvale zbog takvog distanciranja od Dodika. Elem, šta oni čine? Bukvalno suludo kače se na Bakirovu ujdurmu i dovode Vučića u vrlo nezgodnu situaciju. Čak ga primoravaju na iznuđenu reakciju.

Reče Aleksandar Vučić da je 9. januara bio zauzet oko nepostojeće posjete Sjedinjenim Državama. Možda se nađe neko dijete i povjeruje mu. No, ono šta je ključno u njegovom saopštenju jeste navod da Dodik „na dobar način štiti“ Republiku Srpsku. Tu je racionalno neprihvatljivo da i Dodik i njegovi oponenti mogu istovremeno „na dobar način štititi“ Srpsku. Suštinski, ovo je upozorenje (i to iznuđeno!) Savezu za promjene da griješe, da se manu budalaština.

Sad, kako Savez za promjene Vučiću pokazuje „zahvalnost“ što u strartu izborne godine nije podržao Milorada Dodika? Ni manje, ni više, nego solidarno sa Bakirom Izetbegovićem stvaraju hajku o ugroženosti i države i njenih entiteta i naroda i leptira i Marsovaca od paravojnih struktura. No, ovi idu korak dalje od Bakira i kod Tužilašta BiH pokreću istragu oko ove „teške ugroženosti“.

Sad, to što oni pokazuju fotke ovdašnjih osuđivanih i „neosuđivanih“ likova u vojnim uniformama nije Vučićev problem. Problematično je što oni prezentuju fotografije državljana Srbije u vojnim objektima Srbije i sa naoružanjem (vjerovatno!) iste te vojske. Nešto se očigledno događa unutar sistema bezbjednosti Srbije, ali ne možemo govoriti o paravojnim strukturama ako se sve to odvija pod nadzorom države.

Samo što Aleksandar Vučić nema namjeru, a ponajmanje želju, da o pitanjima nacionalne bezbjednosti države Srbije raspravlja sa ministarstvima i tužilaštvima druge države. Suverene države o pitanjima svog bezbjednosnog sistema u principu odbijaju raspravljati sa drugim državama, pa tako sasvim izvjesno možemo očekivati vrlo oštar i otresit odgovor Srbije na bilokakva pitanja naših ministara i tužilaca.

No, ova „istraga“ direktno otvara pitanje: šta desetine državljana Srbije i poneki iz Bosne i Hercegovine, iz više različitih organizacija, rade u vojnim kampovima Rusije? Hoće li naše policijske službe i tužioci od Vladimira Putina tražiti odgovore? Kako su ludi možda to i urade!?

Ono šta u ovoj situaciji valja znati jeste činjenica da je Hilari Klinton famoznim „Arapskim proljećem“ preko „Muslimanske braće“ pokušala proizvesti međumuslimanske sukobe stravičnih razmjera. Upravo onako kako je to ideolog „Muslimanske braće“ Alija Izetbegović svojevremeno zamislio u „Islamskoj deklaraciji“ (islamska revolucija, islamski poredak, islamska država) stvorena je Islamska država/DAEŠ/ISIL. 

Upravo da bi spriječio planski kreirano krvoproliće Vladimir Putin prvo se nizom bilateralnih sporazuma sa ključnim većinskomuslimanskim državama, a u konačnici i vojno, angažuje i predupređuje namjere „NATO jastrebova. Na kraju je Barak Obama bio primoran smijeniti Hilari Klinton kako bi izbjegao optužbe na račun svoje države. No, mnogo sam pisao o tome, pa da ne duljim.

Danas vidimo da Donald Tramp „priznanjem Jeruzalema“ nastoji na istom području ponovo proizvesti krvoproliće. I opet vidimo Vladimira Putina, Tajipa Erdogana, Hasana Rohanija, el Asada, el Sisija i sijaset drugih kako pokušavaju političkim akcijama izbjeći zlo. Koliko je situacija delikatna pokazuje Putinova „izlazna strategija“ u vidu deklarativnog naređenja o povlačenju snaga iz Sirije.

No, kako god ova situacija rezultirala muslimani diljem svijeta u Putinu vide prijatelja i iskrenog saveznika. Zato u desetinama vojnih kampova Rusije, gdje se obučavaju i ti naši momci, muslimanski lideri ne vide nikakvu prijetnju. Čak naprotiv!

Elem vratimo se na Aleksandra Vučića. Ovom hajkom stvara se fama kako nekakve srpske paravojne snage ugrožavaju naše Bošnjake-muslimane. Kako to razbiti? Evo javno predlažem da jedna grupa uglednih Bošnjaka (političara, akademika...) zatraži prijem kod predsjednika Erdogana. Neka od njega zatraže mišljenje da li Aleksandar Vučić po Bošnjake predstavlja prijetnju ili iskrenog prijatelja na kog se mogu osloniti i sa kojim treba da razvijaju čvrsto savezništvo.

U daljem predlažem da od Erdogana zatraže mišljenje o tome da li je krajnje vrijeme da Bošnjaci i Srbi iskreno se izmire, te uspostave čvrste veze u svakom mogućem smislu. Siguran sam u Erdoganove odgovore, i baš zato godinama se iskreno zalažem za pomenuto pomirenje i savezništvo.

U daljem predložiću nešto mnogo konkretnije. Nema potrebe da Bošnjaci ikoga pitaju šta im je činiti, nego treba da samo trezveno razmišljaju svojom glavom. Svima nama u Bosni i Hercegovini najvažnije je očuvati mir i stabilnost. Da bi to postigli nikako ne smijemo nasjedati na očajničke poteze nekih promašenih političara.

Upravo onako kako to odavno najavljujem Dodik je uspostavio veze sa Trampovom administracijom. Dobro se zna šta su mu zadaci i kako će biti nagrađen. I sve to ide u paketu sa Čovićem i Radončićem. Pitanje pobjednika ovogodišnjih izbora je riješeno, no to ne znači da se mi trebamo pomiriti sa porazom. Zato sam i pokrenuo inicijativu masovnog bojkota ovogodišnjih izbora, kao najbolji odgovor u datim prilikama.

Šta nam je nadalje činiti? Upravo ono šta godinama promovišem: stvaranje čvrstog građanskog saveza pokreta „treće orjentacije“. Ovog trenutka ne možemo poraziti nacionalističke prevarante spregnute sa velikim silama, ali to nije kraj naših života. Naše je da svoje ideje širimo, da ljude okupljamo na zdravim političkim promišljanjima kako urediti državu, te da već uspostavljene veze čuvamo „k'o zjenicu oka“. Zato ne smijemo nasjedati na kojekakva mantranja o nepostojećim opasnostima.

Za kraj želim istaći kako se nadam da će mnogi moji prijatelji unutar Saveza za promjene shvatiti ove dobronamjerne poruke, te da će pojedincima ukazati na gluposti koje rade na sopstvenu štetu. Ja se nemam namjeru kandidovati, ali ću još kako učestvovati u izbornom procesu. I to samo sa jednim ciljem: da Dodiku otmem koliko god mogu glasova. Identičan cilj treba da ima i Savez za promjene, no ako ovako nastave kampanju „ode Mile do neba“!

Pojedinci iz Saveza za promjene će se za koji dan suočiti sa takvom antikampanjom moćnih proruskih i srpsko-desničarskih medija Srbije da neće znati gdje „udaraju“. Tačno znam kakve ranije propuste će im imputirati, a naprosto zato što sam na istim tim medijima mnoge probleme i opasnosti svojevremeno objavio (uglavnom su preuzimali tekstove), a kako su danas rezultirali vidi svako iole pismen.

Mogao bih ovog trenutka potegnuti mnoštvo mojih blagovremeno objavljenih upozorenja i pohvaliti se „vidovitošću“, ali šta dobijam time? Da „nagonim glasove“ Dodiku? Zato ćutim! No, drugi neće štediti one koji dižu galamu oko ničega, a sa druge strane nemaju argumenata da se odbrane od optužbi koje će uslijediti.


Zašto ovo pitanje potežem? Neka se pojedinci bave onim šta su zakuvali, a ono šta mene brine jesu moji prijatelji i ljudi koji mi vjeruju. Znači, antikampanja koja će uslijediti je opet u politikantske svrhe i građani od svega toga trebaju da se distanciraju koliko god je moguće. Upravo masovnim ignorisanjem njihovih politikantskih manipulacija i prepucavanja najbolje ćemo štititi i sebe i svoje okruženje.

уторак, 16. јануар 2018.

Jedan sasvim običan dan ili SMRT BLOGERIMA!


Nakon ovog teksta moraću danima umirivati srodnike i bliske osobe, ali naprosto moram opisati moj „jedan sasvim običan dan“ na kakve sam već svikao. Sasvim „normalno“ je da me policija tretira kao teroristu, da me kriminalci presreću po ulicama i otvoreno mi prijete, da mi Dodikov režim oduzima osnovna građanska prava...


Piše: Borislav Radovanović

Jutros poranim u Policijsku upravu Prijedor sa hrpom medicinske i druge dokumentacije, kako bih istu predao na pisarnicu. Od 2014. godine treći put me upućuju na vanredne ljekarske preglede i više nemam predstavu koliko hiljada maraka sam štetovao samo zato što moji šefovi mogu da krše prava radnika kako im volja.

U ovom postupku sam još dobro prošao, pa nisu tražili „kliničko ispitivanje radne sposobnosti“ kao u prva dva. Zamislite, dva puta su me primorali da po 16 dana provedem na psihijatrijama Prijedora i Banjaluke, gdje su se doktori redom čudili kako se dobro kontrolišem u tim i takvim uslovima. Kažem im da je to tek „sitnica“ u odnosu na druge stvari kakve sam kroz život morao otrpiti.

Dakle, ponio sam pozamašnu medicinsku dokumentaciju za još jedno vještačenje u kom komisija treba da ocijeni - zašto se punih deset godina ovako uporno suprotstavljam režimu Milorada Dodika. Većinu deklarisanih protivnika režima odavno su slomili i više nikome nije jasno kako ja odolijevam. Za režim sam postao „medicinski fenomen“ sposobnosti trpljenja.

Uz to sam ponio hrpu medicinskih računa i zahtjev da mi poslodavac refundira troškove. Elem, gle sad čuda: sedam mjeseci MUP mi ne priznaje pravo na bolovanje i nadoknađivanje plate od Fonda zdravstva tako što moje doznake nezakonito ne dostavljaju fondu, nego mi platu obračunavaju po osnovu suspenzije. I onda me upute na vanredni ljekarski pregled – zbog bolovanja. Jedne sedmice sam na bolovanju, a druge pod suspenzijom, i to onako kako mojim šefovima odgovara u datom trenutku. Da bog sačuva.

Na sve to ponio sam i zahtjev za uvid u predmet nezakonitog oduzimanja vozačke dozvole. Očekivano, ministar Lukač je odbio moju žalbu na rješenje njegovog poslušnika Dalibora Ivanića, koji mi je nezakonito oduzeo vozačku dozvolu. Inače, Lukač se titulira „magistrom pravnih nauka“, a kad čovjek pročita njegovo rješenje zapita se gdje li je (i da li je) uopšte završio osnovnu školu. Eto, sad ćemo na sudu provjeriti njegovo „znanje“, ali odštetu mi neće platiti Ivanić i Lukač, nego građani Republike Srpske (iz budžeta).

Već sam tekst odužio, a tek dolazimo do ključnih momenata. Kako sam to već pisao: na ulazu u zgradu presreće me kolega policajac i po već ustaljenoj proceduri prosljeđuje koleginici na informacijama. Onda njoj kažem da trebam do mog šefa, pa ona više puta zove i ne može da dobije istog.

Stojim 15-ak minuta i posmatram šta se dešava, kad gle čuda – desetine i desetine građana i zaposlenih se normalno kreću objektom, a samo mene tretirao kao nekakvog teroristu. Odlučim da sam 25 dana dovoljno trpio takav „tretman“ i uputim se do dežurne službe.

Lijepo podnesem prijavu protiv načelnika Sretoje Vujanovića i komandira Gorana Lazića zbog krivičnog djela „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ sa obilježjima diskriminacije. Sve to povežem sa prednje pomenutim postupcima, koji jednako sadrže diskriminirajuće ponašanje službenih lica, pa ćemo sad provjeriti šta o svemu tome misle tužilaštvo i sud.

Da budem iskren čekam da se okončaju sporni medicinski postupci i da tu dokumentaciju iskoristim kao dokaze nezakonitosti ministra, pomenutih načelnika i njihovih poslušnika, odnosno da podnesem krivičnu prijavu i dopunu druge već podnesene prijave. Ele, nije mi to potrebno jer dokaza imam dovoljno, ali se ovih dana ministar i načelnici prosto utrkuju u dostavljanju novih dokaza. Bene božje same sačinjavaju i dostavljaju mi dokaze sopstvenih nezakonitosti.

Nakon podnošenja prijave odem do privatne kopirnice kako bih iskopirao dokumentaciju koju trebam predati MUP-u. U zgradi gdje sam zaposlen postavljeno je 5-6 modernih kopir aparata, ali meni zabranjuju da ih koristim samo zato što svojim podnescima redom dokazujem nezakonitosti mojih pretpostavljenih. Nije problem, plaćam štampanje i kopiranje, ali na njihove nezakonitosti procesno odgovaram i redovito ih dokazujem.

Usput me presretne jedan poznati kriminalac i počne mi prijetiti zbog pisanja o njemu. Par minuta mirno slušam kako će me polomiti, kako je spreman da me „odrobija“, a sve začinjeno psovkama i uvredama. Pokušam ga upozoriti da mi ne prijeti, no on još gori. Kažem da ću ga prijaviti policiji, on još ljući. Šta ću, lijepo produžim da izbjegnem veći problem.

Netom potom sretnem prijatelja i ispričam mu da bi sad trebao u istom danu podnijeti dvije krivične prijave. No, razmišljam: budala je pod krivičnim postupkom i ako ga prijavim ponovo će ga pritvoriti. Eto mu samo novog razloga da me „polomi i odrobija“. Zatim to povežem sa ranijim sličnim prijetnjama njegovih kriminalnih saučesnika, pa sa stvarima koje me vraćaju na dva pokušaja atentata i organizovani kriminal međunarodnih razmjera iz čega sam svojevremeno jedva izvukao živu glavu.

Kontam nešto, ako sve to otvorim  ponovo ću morati porodicu sklanjati na sigurno, voditi okršaje kakvi mi doista ne trebaju i štošta pride. Na kraju odlučim da ništa ne prijavljujem, nego da ga ostavim na „posmatranju“. Sa druge strane prošle godine sam isto tako stajao „u stavu mirno“ dok me je lokalni kriminalac udarao. Ne smijem uzvratiti jer će moji šefovi jedva dočekati da i mene prijave, pa samo stojim i trpim udarce.

Elem, tad sam prijavio napad i to kriminalca kom nije prvi put da napada pripadnike policije (mediji su o tome dosta prezentovali javnosti). Moje „kolege“ su se baš pretrgle tražeći ga danima, dok je on sjedio po lokalnim kafićima, a onda su ga iz policije pustili prije nego su ga i uveli. Vidim da se i tužilaštvo posebno „trudi“ da ga izvede pred sud, tako da sam se pokajao što sam i njega uopšte prijavljivao.

Moji vjerni čitaoci vjerojatno se sjećaju da sam više puta prijetnje smrću, prebijanjima i brutalne uvrede objavljivao, no i to sam činio samo u iznimnim prilikama. Kad bih pisao o prijetnjama i uvredama koje redovno dobijam morao bih kreirati poseban blog za te namjene.

No, da završim priču o današnjem danu. Po povratku kući dobijam obavještenje disciplinske komisije da je prijedlog obustavljanja četiri disciplinska postupka protiv mene uputila ministru. Po službenoj dužnosti još prije 2-3 mjeseca trebao je vajni ministar donijeti zaključak o obustavljanju postupaka, ali on to naprosto neće da realizuje. No, svakako to planiram obuhvatiti tužbom zbog diskriminacije, pa mi njegovo takvo ponašanje čak odgovara u smislu dokazivanja.

Eto, ispričao sam „jedan sasvim običan dan“ blogera i deklarisanog borca protiv Dodikovog režima. Pritom, čekam da ko zna koja u nizu komisija procijeni da li sam normalan što sve to trpim, a samo zbog mojih pisanija. No, ja pišem i pišem, a postoji vrlo jednostavan razlog zbog kog neću da odustanem.

Naime, nedavno sam prešao PRVI MILION ulazaka na blog. Iako taj moj mali medij nikada nije tehnički uređen i kako treba mrežno uvezan, uz evo četvoromjesečne konstantne blokade, pa i uz sva moja lutanja u objavama, ipak je MILION ČITALACA ušlo u blog i čitalo šta to imam podijeliti sa javnošću.

Na sve to treba dodati još koji milion pregleda mojih tekstova na vrlo prestižnim i popularnim elektronskim i štampanim medijima zemalja ex-Yu regiona. Uz to ide i ko zna koliko miliona pregleda na 50-ak Fejsbuk grupa sa sigurno 400 000 članova (ukupno) gdje dijelim objave.

Znači, u tome šta radim ima nešto šta vrijedi. Kad tome pribrojim stotine i stotine ljudi diljem svijeta sa kojima sam preko tog mog pisanja uspostavio kontakte i čak prijateljske odnose, onda sve to ima dodatnoga smisla. U konačnici stvorio sam sasvim solidnu bazu istomišljenika, gdje to planiramo pretočiti u politiku koja će u perspektivi promijeniti ovu zemlju.

Dakle, baš kao i brojnim drugim žrtvama režima valja mi trpiti dok se stvari ne promijene. Ono šta zasigurno znam jeste da će ova lopovska banda kad-tad pasti sa vlasti, a to znači otvoren prostor da odgovaraju za sve šta su činili. Meni neće trebati deset godina (kao njima), nego ću ih za par mjeseci poslati tamo gdje im i jeste mjesto – da i oni malo trpe.