Skinimo „luđačku košulju“: BOJKOTUJMO IZBORE!

U okviru projekta „Mirovni sporazum građana BiH“ delegiramo javnu raspravu oko pitanja:

DA LI MASOVNOM SVEGRAĐANSKOM NAJAVOM BOJKOTA PREDSTOJEĆIH OPŠTIH IZBORA MOŽEMO PROIZVESTI POZITIVNE DRUŠTVENE PROMJENE?

Da bi došli u poziciju iole ozbiljnog promišljanja oko prednjepostavljenog pitanja moramo odrediti nekakvo polazište u tumačenju problema.

Jedan od ključnih problema Bosne i Hercegovine, njenih entiteta i naroda, građana i ljudi uopšte jeste taj što su nam „navukli luđačku košulju“, bez čijeg skidanja bukvalno nikada nećemo izgraditi državu i društvo. O čemu je tačno riječ?

Prije svega moramo shvatiti po čemu se BiH razlikuje od modernih i razvijenih društava. Nema tu nikakvih mudrolija: moderne države bitišu na vrlo jasnim međusobnim odnosima pojedinca/građanina i države.

Na jednoj strani građanin izmiruje zakonima propisane obeveze prema državi i tako suštinski finansira funkcionisanje države. Čak i kad to čini i posrednom obliku, npr. preko preduzeća ili kakvog kolektiviteta, opet u osnovi imamo građanina kao nosioca OBAVEZA.

Sa druge strane država putem institucija građaninu obezbjeđuje „usluge“ koje je platio: ličnu i imovinsku bezbjednost; pravnu, zdravstvenu i socijalnu zaštitu; obrazovanje, komunalije, infrastrukturu. No, taj segment moramo shvatati kao međusobno uspostavljene OBAVEZE između građanina i države.

Drugi važan segment bitisanja čine PRAVA, gdje opet imamo interakciju u kakvoj se uspostavljaju vrlo jasni i precizno utvrđeni normativi. I upravo u domenu PRAVA GRAĐANA dolazimo do ključnog problema Bosne i Hercegovine, a po kom se razlikujemo od razvijenih država.

Svuda u modernom svijetu građani se međusobno ORGANIZUJU i UDRUŽUJU u različite oblike kolektiviteta, a sve kako bi na najbolji mogući način materijalizovali ili štitili svoja prava. U tom domenu jedan od najvažnijih oblika građanskog organizovanja jesu političke stranke.

Dakle, ključni motiv građana da učestvuju u političkom životu jeste ostvarivanje i zaštita sopstvenih interesa, prava i sloboda. I to u načelu nastoje činiti u NEPOSREDNOM OBLIČJU, da u maksimalno mogućoj mjeri prava i odnose spram države i drugih kolektiviteta ostvaruju sa POZICIJE NOSIOCA PRAVA.

Da ovo apostrofiramo: dva ključna nosioca prava i obaveza su GRAĐANIN i DRŽAVA. Kad je Bosna i Hercegovina u pitanju sistemski problemi proizilaze iz činjenice da su građani svedeni na nivo sekundarnog, ili čak tercijalnog, subjekta/nosioca prava. I sve to započinje u domenu političkog organizovanja građana i IZBORA kao njihovog mehanizma uređivanja odnosa, prava i obaveza spram države.

Da bi se naš građanin politički organizovao i aktivno učestvovao u kreiranju odnosa unutar države i društva prvo mora navući „entitetsku košulju“. Namjerno produkovanim haosom u domenu normativnog uređivanja političkog organizovanja imamo bukvalnu suludu situaciju.

Deklarativno imate državu, a nemate mogućnost da registrujete stranku na državnom nivou i da to bude osnovni oblik političkog organizovanja. Prijedlog Savjeta ministara BiH iz 2013. godine da političke stranke registruje Ministarstvo pravde i da stranke registrovane na tom nivou bez ikakvih prepreka mogu izborno aplicirati za sve nivoe vlasti godinama stopiraju politički centri moći kakvima ovaj postojeći pravni haos odlično odgovara.

Zar je „normalno“ da BiH u Evropi ima ubjedljivo najviše registrovanih političkih stranaka po glavi stanovnika, te da je to tek paušalna ocjena (paušalna, ali objektivno istinita) obzirom da nemamo jedinstven državni registar, pa time ni jasne podatke o tome koliko uopšte političkih subjekata djeluje u ovoj zemlji.

Zato se vodeći politički centri moći ove zemlje u domenu registracija drže prostora na kojima mogu manipulisati kako im drago, a to su primarno entiteti. Iz toga proizilazi problem da naš građanin, ukoliko uopšte želi participirati u političkom životu, prvo mora „navući entitetsku košulju“.

Sljedeći nivo problema, čak sa obilježijima fašizoidne prirode, jeste činjenica da naš građanin mora „navući etničku košulju“ ukoliko želi uopšte učestvovati u političkom bitisanju. Svi se pozivaju na činjenicu da su entiteti i konstitutivni narodi primarni konstituensi (državotvorci, najviši nosioci prava), a „zaboravljaju“ da je i kategorija GRAĐANI JEDNAKOPRAVAN SUBJEKT.

U stvari ovakvo pozicioniranje entiteta i naroda je tek puka politička podvala nacionalističkih i manipulativnih političkih centara moći ove zemlje. Nikako entiteti i narodi ne mogu kao nosioci prava biti pozicionirani iznad građana. Građani su ti PRIMARNI NOSIOCI PRAVA, a to naprosto zato što izmiruju obaveze prema državi. Entiteti i narodi ne plaćaju poreze i brojne parafiskalne obaveze, niti pune budžet, niti čak imaju kakvu odgovornost (od pravne do političke).

Znači, građanin je taj kom država nameće obaveze, koji direktno finansira funkcionisanje države, koji „plaća“ javne usluge... Našim građanima „država“ nameće OBAVEZE, a ne obezbjeđuje ni minimum prava, pa se moramo zapitati: koliko je to racionalno? Ili, građani jedini (direktno ili indirektno, svejedno) pozicionirani su kao NOSIOCI OBAVEZA i sve PLAĆAJU, a kategorije poput entiteta i naroda (koji niti šta plaćaju, niti imaju kakvih obaveza) su primarni nosioci prava. Kako god ovu situaciju razmatrali dolazimo do identičnog zaključka – u pitanju je nešto nemoralno, suludo!

Primjera radi, da bi naš građanin kandidovao se npr. za najviši državni organ izvršne vlasti – Predsjedništvo BiH, a da ne govorimo o brojnim nižim nivoima vlasti, prije toga mora „obući etničku košulju“. Elem, u modernim društvima to se kvalifikuje kao teška diskriminacija, a kod nas je „pravno stanovište“.

U daljem stvari su pozicionirane tako da naš građanin aman da mora „navući i vjersku košulju“ ukoliko želi participirati u političkom životu, bar u onom punom ili referentnom kapacitetu. Deklarativno smo sekularna država, a bukvalno svakog dana i na svakom mjestu vidimo čvrstu spregu političkih centara moći i vjerskih zajednica, i sve to je podređeno samo jednom cilju – hegemonije nad populacijom ili građanima!

Potom dolazimo do „partokratskih košulja“, gdje se stvarni politički život vrti oko manje od deset političkih subjekata. Tu moramo otvoriti i pitanje odgovornosti „međunarodne zajednice“ za partokratiju kao rak-ranu koja razara ovu zemlju i društvo,te direktno produkuje sljedeću rak-ranu – političku korupciju.

Svako malo mediji nas obavještavaju kako zvaničnici međunarodnih institucija ili zajednica (npr. institucija Evropske unije), pa sve do financijskih centara moći (MMF, Svjetska banka...), organizuju sastanke sa liderima vodećih 5-7 političkih stranaka i sa njima pregovaraju/dogovaraju sporazume, projekte, kredite i slično.

Znači, PREDSTAVNICI MEĐUNARODNIH INSTITUCIJA društvene promjene dogovaraju sa političkim liderima – UMJESTO SA PREDSTAVNICIMA NAŠIH INSTITUCIJA. I kakav je onda smisao našeg participiranja u izborima i odlučivanju o INSTITUCIONALNIM PREDSTAVNICIMA kad i međunarodna zajednica ovde „priznaje“ samo nacionaliste, manipulatore, lopove i najgori politički šljam?

Nadalje, naš građanin da bi uopšte učestvovao u političkim procesima mora „navući partijsku košulju“ nekog od nakaradnih, odnarođenih i teško kriminalizovanih centara političke moći. Elem, tu je ključni problem što su naši građani primorani na „oblačenje stranačkih košulja“ da bi zadovoljili i minimum egzistencijalnih pretpostavki ili „prava“ (zaposlenje, napredovaje, nediskriminisanje...).

Ko god izražava skepsu prema sljedoćoj premisi neka slobodno istraži percepciju građana i to egzakzno provjeri. Dakle, gro građana za desetak ključnih političkim moćnika ove zemlje misli kako im je mjesto u zatvoru, umjesto na funkcijama koje vrše i za koje ih isti ti građani plaćaju. Načelno to nije noramalno, nije zdravorazumski, a u praksi svi vidimo da je to tako. Zašto? Pa, kad je unutrašnji sistem tako podešen (kako reći uređen?), a svemu tome dodatno doprinose i svjetski centri moći koji su mahom ove kriminalce i bitange „stvorili“.

Suština je vrlo jednostavna: nekih desetak baraba došlo je u poziciju da gospodare svim našim resursima, da uništavaju sve čega se dohvate, da institucije izvršne i zakonodovne vlasti zloupotrebljavaju kako im drago, da nas nekažnjeno pljačkaju, zlopate i obespravljuju, da uništavaju našu budućnost i opstanak. I sve to čine pod plaštom kvazidemokratije i sa pozicija moći čiji „legitimitet“ CRPE IZ IZBORA.

Da bi shvatili naš suštinski problem poslužimo se nekim iskustvima iz svjetske istorije. Primjera radi da je Hitler 1938. godine u Njemačkoj organizovao izbore, čak sa maksimalnim poštovanjem demokratskih načela, zna se ko bi pobijedio. A 15 godine prije toga zbog istih političkih ideja i ponašanja osuđen je na zatvorsku kaznu, te postao predmet opšte političke i medijske sprdnje. No, kad iskoristite spoj unutrašnjedržavnih problema i uticaj međunarodnih mešetarskih centara moći, te zagospodarite svim resursima države i društva, onda i politički klovnovi poput Hitlera dođu u poziciju neograničene moći.

Danas više nema nikakvih tajni oko toga kako je Njemcima svojevremeno „navučena luđačka košulja“ i kako je sve to rezultiralo na planu svjetskog stradanja. Možemo se mi zavaravati koliko nam drago, ali ista takva luđaška košulja nama je „navučena“ 90-ih godina prošlog vijeka i u manje-više neizmijenjenom obliku steže nas do današnjeg dana.

Prednje je prilično jasno objašnjeno na kakve sve „košulje“ su primorani naši građani. Rečeno je i zbog čega ovaj naš „sistem“ ne funkcioniše u pravcu dobrobiti građana i društva. Za one koji to nisu shvatili valja ponoviti: u modernim društvima građanin je primarni nosilac prava i obaveza, a kod nas je primoran na izvršenje nametnutih i sve više neizdrživih obaveza, uz sveopštu obespravljenost.

Pritom, gro naših sistemskih problema proizilazi iz nakaradno i kontraproduktivno postavljenih odnosa u domenu AKTIVNOG BIRAČKOG PRAVA. Sistem je tako podešen da građani mogu ostvarivati PASIVNO BIRAČKO PRAVO u domenu glasanja. To, da neki naš građanin, ma kako imao dobre političke ideje i vizije, postigne nešto u domenu aktivnog biračkog prava ili, narodski, da bude izabran, svedeno je samo na TEORIJSKU MOGUĆNOST. Praktično nema nikakvih šansi, a posebno ukoliko odbije navući opisane „košulje“.

Sveukupno ovo nas vraća na elementarno pitanje: zašto bi građani uopšte učestvovali u izborima, gdje se unaprijed zna i kakav balans političkih snaga će biti ostvaren, kao i da sve to ukupno neće donijeti nikakve pozitivne promjene. U stvari učešćem na izborima naši građani daju „legitimitet“ lopužama i bitangama da ih i dalje zlopate i razaraju. Racionalno gledano, a posebno uobzirivši iskustva iz posljednjih gotovo tri decenije „demokratije“, svakim učešćem na izborima naši građani djeluju kontraproduktivno spram samih sebe. Ako ništa drugo, valjda uviđaju da žive i opstaju sve teže.

Za kraj preostaje nam referisanje na početno pitanje: mogu li građani NAJAVOM MASOVNOG BOJKOTA IZBORA postići neke pozitivne političke i društvene promjene. Realno, svaki građanski aktivizam ako poprimi ozbiljne razmjere može produkovati promjene.

Nekih 40-ak procenata naših građana svakako ne izlazi na izbore, i to je pojava karakteristična i za Bosnu i Hercegovinu i za ostatak čovječanstva. Proizilazi da se u stvari trebamo boriti za tek 10-ak procenata građana u smislu njihovog odvraćanja od izlaska na izbore. U osnovi izbori na koje je izašlo manje od polovine birača nemaju legitimitet, niti ovdašnji politički/partokratski centri moći mogu uspostaviti vlast na bazi takve izborne volje građana.

No, esencijalno pitanje jeste: možemo li NAJAVOM masovnog apstiniranja produkovati promjene? Možemo, još kako možemo! Na unutrašnjepolitičkom planu ovakvom najavom primoravamo vodeće političke subjekte ove zemlje da ozbiljno promisle kakvim „ponudama“ će nas dovesti do glasačkih mjesta. Istovremeno, ukoliko ozbiljnom svegrađanskom akcijom na međunarodnom planu potaknemo različite centre moći na promišljanje o tome da su dosadašnjom praksom samo produkovali sve dublje probleme, nadati se da će i unutar tih subjekata doći do drugačijih stavova i navika.

Da rezimiramo: ovaj tekst nema za cilj da građane odgovara od izlaska na izbore ili političkog opredjeljivanja. Cilj je poticanje javne rasprave oko toga možemo li najavom bojkota, a u konačnici i bojkotom, izbora proizvesti kakve pozitivne promjene. Primarni cilj jeste navođenje ljudi na razmišljanje oko izloženih problema i predloženog modela suprotstavljanja postojećem stanju. Nakon toga treba očekivati nove ideje, prijedloge, kritike, opaske i ino.

U stvari, cilj je POTICANJE JAVNE RASPRAVE oko apostrofiranih problema. Projekat „Mirovni sporazum GRAĐANA BiH“ u osnovi je i zamišljen zarad otvaranja javnih rasprava oko nagomilanih društvenih problema, traganja za opšteprihvatljivim rješenjima, te postizanja širokog građanskog konsenzusa i artikulisanja novih politika oko uređenja naše države.

Po skromnom mišljenju autora od samih začetaka višestranačja u bivšoj SFRJ stvari su postavljene krajnje nakaradno i autodestruktivno po građane. Prihvatili smo da nam „navuku luđačke košulje“, koje evo nosimo gotovo tri decenije. Mi jesmo „Bosanci“ ili nekadašnji (jugoslavenski) stereotipni simbol „sporijeg razmišljanja“, ali je i bezmalo tri decenije dovoljno da shvatimo i pravilno posložimo neke stvari. Vrijeme je da „skinemo luđačke košulje“ i počnemo zdravorazumski promišljati o sadašnjosti i budućnosti!

Pristupi FB zajednici „Mirovni sporazum građana BiH“ klikom na:

https://www.facebook.com/groups/2052659984962965/