Jedan sasvim običan dan ili SMRT BLOGERIMA!

Nakon ovog teksta moraću danima umirivati srodnike i bliske osobe, ali naprosto moram opisati moj „jedan sasvim običan dan“ na kakve sam već svikao. Sasvim „normalno“ je da me policija tretira kao teroristu, da me kriminalci presreću po ulicama i otvoreno mi prijete, da mi Dodikov režim oduzima osnovna građanska prava...

Piše: Borislav Radovanović

Jutros poranim u Policijsku upravu Prijedor sa hrpom medicinske i druge dokumentacije, kako bih istu predao na pisarnicu. Od 2014. godine treći put me upućuju na vanredne ljekarske preglede i više nemam predstavu koliko hiljada maraka sam štetovao samo zato što moji šefovi mogu da krše prava radnika kako im volja.

U ovom postupku sam još dobro prošao, pa nisu tražili „kliničko ispitivanje radne sposobnosti“ kao u prva dva. Zamislite, dva puta su me primorali da po 16 dana provedem na psihijatrijama Prijedora i Banjaluke, gdje su se doktori redom čudili kako se dobro kontrolišem u tim i takvim uslovima. Kažem im da je to tek „sitnica“ u odnosu na druge stvari kakve sam kroz život morao otrpiti.

Dakle, ponio sam pozamašnu medicinsku dokumentaciju za još jedno vještačenje u kom komisija treba da ocijeni - zašto se punih deset godina ovako uporno suprotstavljam režimu Milorada Dodika. Većinu deklarisanih protivnika režima odavno su slomili i više nikome nije jasno kako ja odolijevam. Za režim sam postao „medicinski fenomen“ sposobnosti trpljenja.

Uz to sam ponio hrpu medicinskih računa i zahtjev da mi poslodavac refundira troškove. Elem, gle sad čuda: sedam mjeseci MUP mi ne priznaje pravo na bolovanje i nadoknađivanje plate od Fonda zdravstva tako što moje doznake nezakonito ne dostavljaju fondu, nego mi platu obračunavaju po osnovu suspenzije. I onda me upute na vanredni ljekarski pregled – zbog bolovanja. Jedne sedmice sam na bolovanju, a druge pod suspenzijom, i to onako kako mojim šefovima odgovara u datom trenutku. Da bog sačuva.

Na sve to ponio sam i zahtjev za uvid u predmet nezakonitog oduzimanja vozačke dozvole. Očekivano, ministar Lukač je odbio moju žalbu na rješenje njegovog poslušnika Dalibora Ivanića, koji mi je nezakonito oduzeo vozačku dozvolu. Inače, Lukač se titulira „magistrom pravnih nauka“, a kad čovjek pročita njegovo rješenje zapita se gdje li je (i da li je) uopšte završio osnovnu školu. Eto, sad ćemo na sudu provjeriti njegovo „znanje“, ali odštetu mi neće platiti Ivanić i Lukač, nego građani Republike Srpske (iz budžeta).

Već sam tekst odužio, a tek dolazimo do ključnih momenata. Kako sam to već pisao: na ulazu u zgradu presreće me kolega policajac i po već ustaljenoj proceduri prosljeđuje koleginici na informacijama. Onda njoj kažem da trebam do mog šefa, pa ona više puta zove i ne može da dobije istog.

Stojim 15-ak minuta i posmatram šta se dešava, kad gle čuda – desetine i desetine građana i zaposlenih se normalno kreću objektom, a samo mene tretirao kao nekakvog teroristu. Odlučim da sam 25 dana dovoljno trpio takav „tretman“ i uputim se do dežurne službe.

Lijepo podnesem prijavu protiv načelnika Sretoje Vujanovića i komandira Gorana Lazića zbog krivičnog djela „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ sa obilježjima diskriminacije. Sve to povežem sa prednje pomenutim postupcima, koji jednako sadrže diskriminirajuće ponašanje službenih lica, pa ćemo sad provjeriti šta o svemu tome misle tužilaštvo i sud.

Da budem iskren čekam da se okončaju sporni medicinski postupci i da tu dokumentaciju iskoristim kao dokaze nezakonitosti ministra, pomenutih načelnika i njihovih poslušnika, odnosno da podnesem krivičnu prijavu i dopunu druge već podnesene prijave. Ele, nije mi to potrebno jer dokaza imam dovoljno, ali se ovih dana ministar i načelnici prosto utrkuju u dostavljanju novih dokaza. Bene božje same sačinjavaju i dostavljaju mi dokaze sopstvenih nezakonitosti.

Nakon podnošenja prijave odem do privatne kopirnice kako bih iskopirao dokumentaciju koju trebam predati MUP-u. U zgradi gdje sam zaposlen postavljeno je 5-6 modernih kopir aparata, ali meni zabranjuju da ih koristim samo zato što svojim podnescima redom dokazujem nezakonitosti mojih pretpostavljenih. Nije problem, plaćam štampanje i kopiranje, ali na njihove nezakonitosti procesno odgovaram i redovito ih dokazujem.

Usput me presretne jedan poznati kriminalac i počne mi prijetiti zbog pisanja o njemu. Par minuta mirno slušam kako će me polomiti, kako je spreman da me „odrobija“, a sve začinjeno psovkama i uvredama. Pokušam ga upozoriti da mi ne prijeti, no on još gori. Kažem da ću ga prijaviti policiji, on još ljući. Šta ću, lijepo produžim da izbjegnem veći problem.

Netom potom sretnem prijatelja i ispričam mu da bi sad trebao u istom danu podnijeti dvije krivične prijave. No, razmišljam: budala je pod krivičnim postupkom i ako ga prijavim ponovo će ga pritvoriti. Eto mu samo novog razloga da me „polomi i odrobija“. Zatim to povežem sa ranijim sličnim prijetnjama njegovih kriminalnih saučesnika, pa sa stvarima koje me vraćaju na dva pokušaja atentata i organizovani kriminal međunarodnih razmjera iz čega sam svojevremeno jedva izvukao živu glavu.

Kontam nešto, ako sve to otvorim  ponovo ću morati porodicu sklanjati na sigurno, voditi okršaje kakvi mi doista ne trebaju i štošta pride. Na kraju odlučim da ništa ne prijavljujem, nego da ga ostavim na „posmatranju“. Sa druge strane prošle godine sam isto tako stajao „u stavu mirno“ dok me je lokalni kriminalac udarao. Ne smijem uzvratiti jer će moji šefovi jedva dočekati da i mene prijave, pa samo stojim i trpim udarce.

Elem, tad sam prijavio napad i to kriminalca kom nije prvi put da napada pripadnike policije (mediji su o tome dosta prezentovali javnosti). Moje „kolege“ su se baš pretrgle tražeći ga danima, dok je on sjedio po lokalnim kafićima, a onda su ga iz policije pustili prije nego su ga i uveli. Vidim da se i tužilaštvo posebno „trudi“ da ga izvede pred sud, tako da sam se pokajao što sam i njega uopšte prijavljivao.

Moji vjerni čitaoci vjerojatno se sjećaju da sam više puta prijetnje smrću, prebijanjima i brutalne uvrede objavljivao, no i to sam činio samo u iznimnim prilikama. Kad bih pisao o prijetnjama i uvredama koje redovno dobijam morao bih kreirati poseban blog za te namjene.

No, da završim priču o današnjem danu. Po povratku kući dobijam obavještenje disciplinske komisije da je prijedlog obustavljanja četiri disciplinska postupka protiv mene uputila ministru. Po službenoj dužnosti još prije 2-3 mjeseca trebao je vajni ministar donijeti zaključak o obustavljanju postupaka, ali on to naprosto neće da realizuje. No, svakako to planiram obuhvatiti tužbom zbog diskriminacije, pa mi njegovo takvo ponašanje čak odgovara u smislu dokazivanja.

Eto, ispričao sam „jedan sasvim običan dan“ blogera i deklarisanog borca protiv Dodikovog režima. Pritom, čekam da ko zna koja u nizu komisija procijeni da li sam normalan što sve to trpim, a samo zbog mojih pisanija. No, ja pišem i pišem, a postoji vrlo jednostavan razlog zbog kog neću da odustanem.

Naime, nedavno sam prešao PRVI MILION ulazaka na blog. Iako taj moj mali medij nikada nije tehnički uređen i kako treba mrežno uvezan, uz evo četvoromjesečne konstantne blokade, pa i uz sva moja lutanja u objavama, ipak je MILION ČITALACA ušlo u blog i čitalo šta to imam podijeliti sa javnošću.

Na sve to treba dodati još koji milion pregleda mojih tekstova na vrlo prestižnim i popularnim elektronskim i štampanim medijima zemalja ex-Yu regiona. Uz to ide i ko zna koliko miliona pregleda na 50-ak Fejsbuk grupa sa sigurno 400 000 članova (ukupno) gdje dijelim objave.

Znači, u tome šta radim ima nešto šta vrijedi. Kad tome pribrojim stotine i stotine ljudi diljem svijeta sa kojima sam preko tog mog pisanja uspostavio kontakte i čak prijateljske odnose, onda sve to ima dodatnoga smisla. U konačnici stvorio sam sasvim solidnu bazu istomišljenika, gdje to planiramo pretočiti u politiku koja će u perspektivi promijeniti ovu zemlju.

Dakle, baš kao i brojnim drugim žrtvama režima valja mi trpiti dok se stvari ne promijene. Ono šta zasigurno znam jeste da će ova lopovska banda kad-tad pasti sa vlasti, a to znači otvoren prostor da odgovaraju za sve šta su činili. Meni neće trebati deset godina (kao njima), nego ću ih za par mjeseci poslati tamo gdje im i jeste mjesto – da i oni malo trpe.