ZAŠTO JE SMIJENJEN ZAMJENIK NAČELNIKA CJB PRIJEDOR VOJISLAV PELKIĆ???

Čudno smo mi društvo. Kada je Vojislav Pelkić smijenjen sa pozicije načelnika CJB Prijedor, na zamjeničku poziciju, to je bila „vijest“ za većinu ovdašnjih medija. Sad kad je „šutnut“ (!) na mjesto inspektora unutrašnje kontrole, to je medijski neinteresantno.

Piše: Borislav Radovanović

Podsjetiću kako je CJB Prijedor formiran novembra 2013. godine, te da je za njegovog prvog načelnika postavljen upravo Vojislav Pelkić. Ovaj „veliki mag“ ubrzo provodi sistematizaciju radnih mjesta tako da sam u prvi mah pomislio kako se radi o nekakvoj našoj internoj šali. Kada su počela pristizati rješenja o raspoređivanju shvatio sam kako su naoko nemoguće ideje postale stvarnost.
Zatražio sam prijem kod ministra Radislava Jovičića sa ciljem da „provjerim“ da li je čovjek uopšte normalan (takav izbor kadrova prosječno inteligentna osoba nemoguće je da prihvati kao zdravorazumsko činjenje). Vajnom ministru Jovičiću, preko preliminarnih razgovora, poručio sam dvije profesionalno neprihvatljive dimenzije raspoređivanja kadrova:

- prvo, načelnik Pelkić i direktor Gojko Vasić činili su ozbiljno prekoračenje zakonom utvrđenih ovlaštenja. Prema tada važećem Zakonu o policijskim službenicima i drugim propisima koji uređuju oblast policijskog napredovanja direktor policije NIJE IMAO PRAVO UNAPREĐIVANJA SVOJIH PODREĐENIH. Napredovanje je moglo biti materijalizovano samo putem internog konkursa i nikako drugačije. Direktor je radnika mogao prerasporediti na drugo radno mjesto samo u istom činu, a nikako na radno mjesto za koje je propisan viši čin. No, na bazi Pelkićevih prijedloga direktor Vasić je unaprijedio desetine radnika, dok je mnogima uskratio pravo na napredovanje za kakvo su ispunjavali propisane uslove.

- drugo, ukazao sam kako se raspoređivanje radnika bazira na kriminalnim i nepotističkim vezama, pa sve do „švalerskih“ (inače na ključnim pozicijama u MUP-u su raspoređeni „švaleri na baterije“). Za mnoge unaprijeđene „kadrove“, od Pelkića pa nadalje, MUP raspolaže pozamašnom službenom dokumentacijom o kriminalizaciji istih. Ovo društvo bi se trebalo ozbiljno zapitati kakvi „kriteriji“ određuju policijsko napredovanje.

Konkretno, poručio sam ministru da je načinio niz nezakonitosti i profesionalno posmatrano gluposti, kakve će se teško manifestovati po bezbjednost. I dogodilo se ono šta sam rekao!

No, vajni ministar se baš „potrudio“ da ispravi gluposti kakve je načinio. To što mene nije primio na traženi razgovor , pa i nije toliko bitno. No, to što je naknadnim promjenama Zakona o policijskim službenicima pokušao „legalizovati“ nezakonitosti kakve je dozvolio predstavlja vrhunac „provođenja zakonitosti u radu ministarstva“. Izmjenama zakona direktoru je dozvoljeno da za jedan čin unapređuje radnike i, po ministru Jovičiću, počinjene nezakonitosti su legalizovane „retroaktivnom primjenom prava“.

Kako sam i prognozirao, „novokomponovani kadrovi“ ubrzo ozbiljno radikalizuju bezbjednosnu situaciju. U odnosu na organizovani kriminal događaju se dva međusobno nevezana ubistva. Prvo nad Grbić Radovanom zvanim Cule, koje je od danas ostalo nerasvijetljeno, a drugo Prijedorčani čine nad Nedžadom Kličićem zvanim Rambo u Cazinu. Ima tu još nekakvih smrtnih stradanja za kakva je još uvijek rano u javnosti „izgovarati velike riječi“, a vezana su za brojne ranije slučajeve ubistava, samoubistava i organizovanog kriminala uopšte.

Sa aspekta ekstremizma imamo dvostruko ubistvo u Trnopolju. Ozbiljne indicije ukazuju kako je ovdje u pitanju težak čin ekstremizma i mogućeg terorizma, a kako je predmet „rasvjetljen“ pokazaće suđenje. No, ono šta na planu „borbe protiv terorizma“ ozbiljno zabrinjava jeste sumnja da je od formiranja Centra policije registrovanim vehabijama i osobama bliskim toj zajednici podijeljeno na desetine odobrenja za nabavljanje vatrenog oružja. Za Zikriju Krkića, osumnjičenog za dvostruko ubistvo u Trnopolju, nedvosmisleno je utvrđena povezanost sa Islamskom državom, a takav je tretiran kao neopasan i kao osoba kakva može legalno posjedovati vatreno oružje.

Uglavnom, za Peklićevog vakta organizovani kriminal se materijalizovao u najgorem pojavnom obliku – ubistvima, ekstremisti su se „legalno naoružavali“ i preko Kozare trasirali „Puteve Alaha“ ka Koz. Dubici i Gradiškoj. Za uvođenje šerijatskih pravila ponašanja malčice su se služili likvidacijama. Divota jedna!


KO JE UOPŠTE VOJISLAV PELKIĆ?

Policija uvijek predstavlja kompleksan i dinamičan sistem. Zato nas ne treba iznenaditi postojanje različitih struja, mišljenja, opredjeljenja, pa i emocija. Tako je imenovanje Vojislava Pelkića za neke bilo uspjeh u vidu postavljenja „svog čovjeka“ na važnu funkciju, dok su drugi to doživljavali kao priliku da se iz sjedišta MUP-a riješe jedne karike poprilično omražene grupacije „razbijača“ naše policije.

Nećete naći deset policajaca koji će vam nešto pozitivno reći o grupaciji Gojko Vasić, Nijaz Smajilović, Indira Rogić, Vojislav Pelkić, Dalibor Ivanić i drugi. To je „ekipa“ kakva je MUP revnosno pretvarala u nefunkcionalan, birokratizovan, nesvrsishodan i krajnje nakaradan sistem. Za čije interese su to radili teško je reći, ali u interesu Republike Srpske zasigurno nisu.

Takvoj grupaciji je prihvatljivo da „profesionalac“, kom je zloupotreba službenog položaja u vidu pogodovanja kriminalcu nesporno utvrđena, obavlja važne funkcije. Nikada u životu nije uhapsio niti jednog kriminalca, nikada nije dostavio niti jednu korisnu informaciju, nikada nije organizovao niti jednu akciju, ali je oduvijek na važnim funkcijama. Zato nas ne trebaju čuditi situacije kada sud utvrdi da je svom kriminalnom saradniku izdao odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja i pasoša, iako to po zakonu nije smio, a takav „kadar“ ostane u redovima policije. To što je u drugostepenom postupku oslobođen na bazi lažnih svjedočenja svojih podređenih i dalje ne negira činjenicu da je zloupotrebio službena ovlašćenja i pogodovao kriminalcima. To je Vojislav Pelkić!

Kada sam došao u redove kriminalističke policije Prijedor nije kontrolisala policija (i Vojislav Pelkić u „prvom mandatu“ načelnika), nego kriminalna organizacija porodice Milaković. Prijedor je bio poznat kao simbol međunarodnog organizovanog kriminala. Za nekih pet godina očistio sam grad od većine kriminalaca kakvi su dominirali njime. No, to je u pravilu pratilo reakcije korumpiranih bitangi naviknutih da plaće dobijaju i od službe i od „družbe“ (čitaj; kriminala). Za vakta Vojislava Pelkića tadašnja SJB Prijedor je izdala na stotine falsifikovanih ličnih dokumenata srbijanskim kriminalcima, registrovala na hiljade kradenih i krivotvorenih skupocjenih vozila, odobrila boravak za stotine „plesačica“ (čitaj: prostitutki držanih u ropskom odnosu), a o klasičnom kriminalu da i ne govorim. Ako se nešto moglo nazvati „oazom kriminala“ – to je svakako bio Prijedor!

I taman kad smo se kriminalizovanih kadrova poput Pelkića riješili (time i oblika kriminala kakve su takvi generisali), kad pojavi se ministar tipa Radislava Jovičića i vrati nam ga nazad. Pokušao sam sebi nametnuti nekakav oblik „autoamnezije“ i zaboraviti popriličan broj istraga kakve su se ticale Pelkićevog kriminala, a u kakvima sam svojevremeno učestvovao. Pokušao sam gledati „svog posla“. No, Pelkić nije zaboravio šta i kako sam radio, tako da sam ekspresno „šutnut“ sa poslova sprečavanja organizovanog kriminala.

Doduše, moje udaljavanje sa radnog mjesta podrazumijevalo je i udaljavanje od službenih aktivnosti na kakvima sam tada bio angažovan. Dobar prijatelj mog vrlog načelnika Pelkića, inače vlasnik privatne apoteke, organizovao je kriminalnu grupu kakva je oko tri i po godine fiktivno prometovala lijekovima i Fond zdravstvenog osiguranja oštetila za preko 100 000 maraka.

Kada sam ministru Jovičiću postavio pitanje šta je urađeno sa tim krivičnim predmetom nakon mog udaljavanja sa radnog mjesta moj Poslodavac/MUP me uputio na vanredni ljekarski predmet. Parafrazirano, rečeno mi je da nisam „normalan“ kad postavljam takva pitanja. Mjesecima su me krajnje bezobzirno „ućutkavali“. No, dolaskom ministra Dragana Lukača i prvom smjenom Pelkića iz februara tekuće godine ponadao sam se da je došlo mojih pet minuta. I ovog ministra sam upitao šta je učinjeno sa ovim krivičnim predmetom za proteklih 15 mjeseci od kada sam onemogućen u okončanju istog. Ekspresno sam „nagrađen“ sa nekoliko nezakonitih i montiranih postupaka. Pri tom je MUP osumnjičenima (napokon!) podnio nekakvu „skalabudženu“ prijavu, nakon koje je organizator kriminalne grupe priredio proslavu na očigled cijelog grada. Zašto ne bi proslavio kad mu se prijavom pogodovalo u mjeri da se to nije bitnije razlikovalo od prethodnog držanja predmeta u ladicama.

Ponovo sam se obratio ministru Lukaču i „zahvalio“ mu na reakciji, no, i apostrofirao kako ovaj krivični predmet i dalje predstavlja akt organizovanog kriminala. Onaj najgoreg pojavnog oblika – u sprezi sa državnim institucijama. Dodao sam još kako slična činjenja imamo i u drugim gradovima, te da je FZO oštećen za milionski iznos. Nije posao ministra policije da prikriva organizovani kriminal, no to nek ide na njegovu dušu.

To što je smijenio Vojislava Peklića dva puta u nekih četiri mjeseca ne može abolirati ministra Lukača iz prostog razloga što nije sanirao štetu kakvu je ovaj načinio društvu. Manje-više svi Pelkićevi „kadrovi“ ostali su na svojim pozicijama, gradom dominira organizovani kriminal, vehabije se legitimno naoružavaju i utiru šerijat, a policija bezglavo luta po bespućima besmisla. Kada jednog dana današnji prijerorski Centar policije (čitaj: gradove Prijedor, Dubica, Novi Grad i Kostajnica) pogodi pogrom kao onaj na Kosmetu 2004. godine neće biti važno da li su krivi Lukač, Pelkić ili Dalibor Ivanić, nego će biti važno sačuvati živu glavu. Znam, na ovakvu sumnju uslijediće meni tako poznata rečenica: „Ima ko misli o tome!“, no, kad se nešto tiče sigurnosti moje porodice – nekako sam navikao da i sam promišljam!