MOJ ODGOVOR MUP-u REPUBLIKE SRPSKE

Ministarstvu unutrašnih poslova Srpske postavio sam vrlo jednostavna pitanja, a ključna za shvatanje ekspanzije radikalnog islamizma i terorizma na prostoru našeg entiteta. Stupidni odgovori kakvi su mi dostavljeni jednostavno provociraju MOJ ODGOVOR!

Piše: Borislav Radovanović

Primjenom Zakona o slobodi pristupa informacijama MUP-u Srpske postavio sam pitanja kakva segmentualno otvaraju dimenzije fenomenologije i etiologije razvoja islamističkog terorizma i ekstremizma na prostoru Srpske (vidi vezani tekst). Upitao sam da li je tačan podatak da je MUP RS-e Nerdinu Ibriću (osumnjičenom za teroristički napad na zvorničku policiju) i Zikriji Krkiću (vehabiji osumnjičenom za dvostruko ubistvo u Trnopolju) IZDAO ODOBRENJA za nabavljanje i držanje vatrenog oružja? Prema posljedicama kakve su njih dvojica proizveli možemo nedvosmisleno zaključiti kako su u pitanju izuzetno opasne osobe, pa je neshvatljivo kako su takve dobile pravo na legalno držanje oružja?

Pri tom sam tražio odgovor na pitanje – da li je preispitivana biločija odgovornost za ove nedvosmislene PROPUSTE u radu policije? No, mnogo teže pitanje, kakvo sam postavio, odnosi se na prilično masovnu pojavu izdavanja odobrenja za nabavljanje oružje REGISTROVANIM PRIPADNICIMA VEHABIJSKOG POKRETA. U ovoj izuzetno opasnoj pojavi (legalnog naoružavanja vehabita) CJB Prijedor POSEBNO PREDNJAČI, pa me zanimalo zbog čega službena lica ovog Centra OPASNO UGROŽAVAJU naše okruženje? Zbog čega rade suprotno od svoje primarne funkcije?

Osim navedenog, zatražio sam odgovor na pitanje da li je slučaj dvostrukog ubistva u Trnopolju, za koji se sumnjiči Zikrija Krkić, provjeravano kroz prizmu mogućeg terorističkog napada. Brojne indicije ukazuju kako je ovdje počinjen teroristički napad u cilju homogenizacije lokalnog bošnjačkog stanovništva i nametanja šerijatskih pravila ponašanja, a mene je zanimalo da li je takva mogućnost kriminalistički i krivično-procesno provjeravana? Konkretno, da li su specijalizovane službe MUP-a za borbu protiv terorizma uopšte postupale u ovom krivičnom predmetu? Logično bi bilo da jesu, te da je njihova profesionalna ocjena bila kako ovaj čin ne sadrži obilježja terorizma, nakon čega je određene kvalifikacija – teško ubistvo. Bojim se da je ovaj predmet „skalabudžen“ od strane nekompetentnih službenih lica, te da krije stravičnu pozadinu!

Na kraju, sa ciljem razjašnjavanja samih korijena pojave ekspanzije islamskog ekstremizma i terorizma na prostoru Srpske upitao sam kako je okončan krivični predmet iz 2002. godine, kada je u Kozarcu napadnuta patrola policije, pri čemu je policajac zadobio četiri prostrelne rane. Po mom dubokom uvjerenju ponašanjem službenih lica institucija Srpske u ovom krivičnom predmetu „borba“ protiv islamskog ekstremizna IZGUBLJENA je prije gotovo 13 godina, a zbog čega (?) – DOZNAĆETE ČITAJUĆI OVAJ TEKST.


NJIHOV ODGOVOR

Na moje upite oglasio se Sektor kriminalističke policije CJB Prijedor. Sasvim očekivano, dobio sam odgovor kako mi ova organizaciona jedinica uskraćuje pravo na pristup traženim informacijama. No, vrhunac gluposti ogleda se u obrazloženju odbijanja. Ovaj Sektor se poziva na član 6. stava 1. Zakona o slobodi pristupa informacijama i to na tačku a) zbog interesa odbrane i sigurnosti, te na tačku b) zbog sprečavanja kriminala i otkrivanja kriminala. Da nije tragično, pa bilo bi smiješno!

Dakle, po ovom „odgovoru“ u interesu odbrane i opšte sigurnosti su podaci o tome KOLIKO REGISTROVANIH VEHABIJA LEGALNO POSJEDUJE ORUŽJE! Da su mi Bilal Bosnić ili Nusret Imamović dostavljali odgovor, onda bi ovako nešto bilo razumljivo. U interesu opšte sigurnosti je skrivanje podataka o naoružavanju vehabija! To je nekakvo najblaže rečeno „čudno“ tumačenje interesa društva.

Posljednjih mjeseci sve češće čujemo optužbe da upravo ovakvoj nesposobnoj političkoj eliti Srpske odgovara postojanje vehabija, tako da ćemo istima ovaj odgovor proslijediti na „dalje razmatranje“. Neka najviši nosioci vlasti republike Srpske kažu da je skrivanje podataka o tome koliko vehabija posjeduje odobrenje za držanje vatrenog oružja interes našeg entiteta, ili neka preduzmu odgovarajuće mjere prema odgovornima za ovu društveno negativnu pojavu.

Zatim, pomenuti Sektor tvrdi kako sporne podatke uskraćuje zbog sprečavanja i otkrivanja kriminala. Neshvatljivo! Ukoliko je nekom vehabiji izdato odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja, pa valjda je prethodnim postupkom utvrđeno da isti ne predstavlja opasnost po društvo. Ponajmanje da će nabavljeno oružje koristiti u kriminalne svrhe.

Prema dostupnim podacima Nerdin Ibrić je u terorističkom napadu na zvorničku policiju KORISTIO PUŠKE ZA KOJE JE IMAO ORUŽNI LIST. Neko je procijenio da takva osoba (očigledno sposobna za sumanute zločine) može posjedovati vatreno oružje i to više komada. Obzirom da se za svaki komad oružja podnosi poseban zahtjev i vrši odgovarajuća provjera, bilo bi zanimljivo doznati kada i kako je Ibrić dobio posljednje odobrenje.

Bilo bi zanimljivo doznati i ko i kad je Zikriji Krkiću odobrio nabavljanje oružja obzirom da je u pitanju eksponirani vehabija (bradom, odijevanjem i ponašanjem), da je u pitanju lice povezano sa borcima Islamske države i osoba vrlo radikalnih svetonazora. No, javnost nema prava na takva pitanja pošto vehabije u Republici Srpskoj predstavljaju „rezervni sastav policije“ (miliciju), „čuvare reda“ i „borce protiv kriminala“! Možda je u pitanju kategorija „nacionelne bezbjednosti“ Srpske, pa je razumljivo da se podaci o istima taje.


MOJ ODGOVOR „NJIMA“!

Prije nego dam odgovor na pitanje da li je Srpska sposobna samozaštititi se od narastajućeg terorizma i ekstremizma, moram javno postaviti nekoliko pitanja:

Koliko još građana Srpske treba da nastrada da bi se otvorilo pitanje kontrole rada policije u odnosu na islamski radikalizam?

Po svemu sudeći i Nerdin Ibrić i Zikrija Krkić ocijenjeni su kao osobe neopasne po ovo društvo i odobreno im je nabavljanje vatrenog oružja. Njihov „učinak“ se može sumirati kroz tri mrtve i dvije ranjene osobe, a o zastrašenosti građana je iluzorno i govoriti. Neko je u sistemu bezbjednosti Srpske načinio teške propuste i to se nastoji sakriti pod krinkom „opšte sigurnosti“. No, problem je što brojni Zikrijini i Nerdinovi „drugari“ imaju oružje u legalnom posjedu. To nas navodi na sljedeće ključno pitanje:

Koliko registrovanih pripadnika ili simpatizera vehabijskog pokreta u Srpskoj posjeduje vatreno oružje na bazi validnog odobrenja organa?

Iz ovog pitanja proizilazi sljedeće:

Da li će institucje Srpske čekati nova stradanja građana ili će pitanje odgovornosti za naoružavanje vehabija postaviti onima koji su sporna odobrenja izdavali?

I na kraju pitanje svih pitanja:

Pod kojim okolnostima su načinjeni propusti koji su rezultirali stradanjima i ugrožavanjima građana, te ko je pojedinačno odgovoran za ovakvo krajnje skaradno ponašanje službenih lica policije?


U daljem nemam namjeru postavljati pitanja, nego iznijeti konkretne optužbe na rad policije. Iznijeću jednu vrlo tešku optužbu i sačekati da me „nadležni“ demantuju. Konkretno, tvrdim da smo „borbu protiv islamskog terorizma i ekstremizma izgubili davne 2002. godine i to zbog kriminalnih ponašanja odgovornih lica institucija!

Septembra 2002. godine u Kozarcu je počinjen napad na patrolu policije u kom su počinioci ispalili najmanje 22 puščana metka, od čega su četiri pogodila policajca. Policajci su kao „glineni golubovi“ dovedeni na mjesto zločina i napadnuti iz unaprijed postavljene zasjede. Počinioci su pronađeni, pronađeni su i izuzeti materijalni i lični dokazi počinjenja, događaj je u dobroj mjeri kriminalistički razjašnjen, no, šta je uslijedilo potom? Korumpirane i kriminalizovane bitange uzele su mito od preko 130 000 konvertivilnih maraka i „nikom ništa“ – predmet je zatvoren.

Danas pod punom krivičnom, disciplinskom i materijalnom odgovornošću tvrdim da je u pitanju AKT TERORIZMA perfidno osmišljen tako da se krivica svali na ostrašćene srpske navijače. Otkrivam kako sam tražio da mi pretpostavljeni odobre dovođenje još samo jednog lica u službene prostorije, te da je to lice trebalo u potpunosti razjasniti zločin i prokazati preostale saučesnike (čak 10-ak osoba)! Trebalo je da pomogne u dokazivanju da je u pitanju teroristički napad!

Moji pretpostavljeni su mi ZABRANILI dovođenje tog lica, pod izgovorom nekakvog političkog dogovora, a na kraju se ispostavilo da je u pitanju „mastan mito“. Sveukupno, jad društva u kom živimo je manifestovan u tom slučaju. Samo u Republici Srpskoj možete pucati na policajce ukoliko imate dovoljno novca ZA PODMIĆIVANJE.

Dalke, prozivam institucije Srpske da prekontrolišu taj krivični predmet i neka se oglase povodom istog. Moji navodi ako su neosnovani, ja sam spreman da odgovaram. Ali, šta ako su osnovani...???

Godinama posmatram kako pojedine kriminalizovane i korumpirane bitange razaraju policiju Republike Srpske, godinama se protivim tome i istovremeno godinama trpim „sankcije“ zbog mojih ubjeđenja. No, to je meni lično prihvatljiva „cijena“! Važno je samo da ostanem čovjek, odnosno da ne postanem nesoj, izrod i izdajnik kao ovi što me progone.

Meni danas sude zbog ovakvih javnih istupa, no, pitanje je ko su moje „sudije“? U stvari, pitanje je i ko su „nijemi posmatrači“ mog progona? I moje „sudije“ i „nijemi posmatrači“ dužni su pridržavati se zakona, dužni su poštivati profesionalne standarde i obavezni su štititi društvo. Zbog čega se ponašaju suprotno od onoga na šta su obavezni jeste pitanje za cjelokupno društvo.

Ja lično ću i dalje postavljati neugodna pitanja, javno svjedočiti o počinjenim zločinima, no, pitam se do kad će javnost „zabijati glavu u pijesak“, do kad će bježati od istine i kad će se ovdašnji građani zabrinuti za bezbjednost svoje djece? Razumljivo mi je da ne brinu za sopstvenu sigurnost, da ih ne brine stanje u društvu, ali da ih ne interesuje budućnost njihove djece – to naprosto ne mogu shvatiti. Valjda im je prihvatljivo da oko škola i obdaništa šetaju „legitimno naoružane vehabije“...



Vezani tekst: „Pitanja bez odgovora!“