Aleksandar Vučić - „čovjek opasnih namjera“

Sačekao sam da narod jasno pokaže koliko je Vučićeva lažna zabrinutost oko banjolučkih protesta bila neutemeljena. Sad poručujem: nismo naivni i prozreli smo njegovu „opasanu igru“!

Nekada sam Aleksandra Vučića nazivao zemljakom, kako je to običaj na prostoru našeg porijekla, te na osnovu vjere u njegove dobre namjere. No, sve češće suočavanje sa indicijama o perfidnim i zlonamjernim „igrama“ vremenom je proizvelo podozrenje. Kao iskusan kriminalista naučio sam da ocjene ne iznosim bez čvrste i utemeljene uvjerenosti da je nečije ponašanje opasno, tako da ga tek danas nazivam „čovjekom opasnih namjera“ - kakvima se treba suprotstaviti!

Odavno pratim tu naoko čudnu „simbiozu“ Aleksandra Vučića i Milorada Dodika u traganju šta to zbližava ove dvije krajnje i u svakom pogledu različite osobe. Kad sam nakon održavanja skupa Trilateralne komisije u Beogradu nazvao ih „trilateralcima u pokušaju“ u stavari sam ukazao na sasvim jasnu, čvrstu i neraskidivu njihovu povezanost i na međusobnom nivou, ali i na planu šire sprege sa osvjedočenim neprijateljima srpskog naroda. U stvari možda je bolje govoriti o njihovoj povezanosti sa „društvom opasnih namjera“ spram čovječanstva uopšte. Nakon uspostavljanja ovakve korelacije brojne Vučićeve i Dodikove „predstave za lakovjernu javnost“ dobile su određen smisao u pogledu dezorjentacije, manipulacije i iluzionizma spram sopstvenog naroda i obe srpske države.

Elem, posljednjih mjeseci „predstave“ postaju sve opasnije, radikalnije, destruktivnije i učestalije. Na kraju su rezultirale modeliranjem kolektivne svijesti na kakvima bi im i sam Gebels pozavidio. Pomenuto se posebno manifestovalo nakon najave banjolučkih protesta u režiji Saveza za promjene i ovde se namjeravam posebno pozabaviti nepobitnim činjenicama kakve razobličavaju iznimno opasne i zlonamjerne poteze naših „voždova“ Vučića i Dodika.

USPOSTAVLJANJE  (ANTI)SRPSKE  INKVIZICIJE

Najava narodnih protesta u organizaciji opozicije pokazala se kao svojevrstan „okidač“ potonjeg niza reakcija aktuelnog režima u Srpskoj, ali o onog prekodrinskog, kakve činjenično ukazuju na „opasne namjere“ njihovih lidera. Inače neartikulisana i nesposobna opizicija Republike Srpske povukla je gotovo iznuđen potez. U situaciji sveopšteg nezadovoljsta stanjem u društvu, a uz uporno izostajanje adekvatne reakcije subjekata socijalne zaštite, opozicija je bila prinuđena na izbor: ili pozvati građane na proteste ili izgubiti smisao postojanja. Deceniju je Srpska tavorila sa hedonističkom i „salonskom“ opozicijom, a nakon opštih izbora teško poljuljanom raznim „papcima“, erozijom članstva i sve manjom podrškom građana. Ovo (protesti) je bio bukvalno „posljednji voz“ u kakav se naša opozicija mogla ukrcati zarad sopstvenog opstanka.

Svi smo svjedočili činjenici da poziv opozicije na protest odražavao vidljivu nesigurnost u vlastitu sposobnost realizacije ovog gotovo očajničkog čina. Saznali smo za datum i grad održavanja protesta i preko toga gotovo ništa: ni jasnih razloga, ni artikulisanih zahtjeva, a ponajmanje o strukturi, organizaciji ili upravljenosti. Konkretno, najavljeni protesti nisu ni u naznakama sadržavali mogućnost bilokakve krize. No, Dodikova „ekspresno ispaljena“ najava kontraprotesta (kasnije promijenjeno u „miting“) u stvari je prvi indikator mogućih podjela, sukoba ili kriznih situacija. Prva i zadnja Dodikova reakcija bila je identična: organizovati kontraprotest u isto vrijeme i na istom mjestu!

Dodikovu najavu kontraprotesta sasvim argumentovano možemo nazvati prijetnjom, a kakvu jedan predsjednik nikako ne bi smio manifestovati spram građana. No, takve reakcije možemo okvalifikovati i kao akte izazivanja podjela među građanima, animoziteta, sukoba i, konačno, krize. Naš predsjednik je činio upravo suprotno od onoga šta mu nalažu ustav i zakoni, a o njegovim političkom moralu i čovječnosti ne želim ni govoriti. Znači, ukoliko težimo govoriti o bilokakvom iniciranju krize unutar Republike Srpske odgovornost primarno moramo imputirati predsjedniku lično, a sekundarno njegovim koalicionim partnerima koji su podlegli nesumnjivo ispoljenim pritiscima.

Elem, izgleda da je procijenjeno kako režim i njegov aparat prinude nisu dovoljni u zastrašivanju opozicije i građana, pa nastupa od ranije uspostavljena „medijska inkvizicija“ Srpske i Srbije, kakva je pod čvrstom kontrolom Dodika i Vučića. Ovde moram istaći da se Dodikov patriotizam (i lik i djelo) odavno spinuje kroz kojekakve „srpske i ruske patriotske medije“, a istina je jedna i poprilično bijedna: Dodik je vlasnik kartice „narodnog bankomata“ Republike Srpske i vrlo je izdašan spram potkupljivih medija, samoprozvanih stručnjaka i kojekakvih „iluzionista“ i spletkaroša. Neću prozivati nikog ponaosob, a građani su posljednjih dana mogli sasvim jasno prepoznati o kome i o čemu govorim. No, moram apostrofirati jednu bolnu činjenicu: svaka marka isplaćena „inkvizitorima“ direktno je umanjila socijalna davanja onim najugroženijim kategorijama, koje govore: „Dabogda im...“.

Jednostavno nemam prostora nabrojati kakve sve „teorije zavjere“ su izrečene ovih dana, a nemam ni potrebu obzirom da je javnost to budno ispratila. Ono na čemu želim poentirati jeste činjenica da niti jedan jedini argument (ili dokaz) nije iznesen u prilog bombastičnih najava zabrinutih „dušebrižnika“ i kvazistručnjaka. Koliko su silna tumačenja „potencijalnih opasnosti“ ili „šarenih revolucija“ bila argumentovana pokazali su sami protesti. No, ovde moramo postaviti sasvim racionalno pitanje: koliko je ozlojađenih građana Srpske „medijska inkvizicija“ odvratila od ovog i nekih budućih protesta? Koliko građana je podleglo teškim zastrašivanjima i odlučilo da i dalje ćuti o svojoj muci i patnji? O nepravdi?

Gledam danas neke čudne procjene veličina protestnih i kontraprotestnih skupova, te se ne mogu načuditi prezentovanim „rasponima“. Sad se pitam: koliko je na Trgu Krajine bilo onih kakve je „inkvizicija“ natjerala da tu prezentuju kako nisu „izdajnici“? Ili, konkretnije, da ne dobiju otkaze? Sa druge strane: koliko građana je „inkvizicija“ odvratila od dolaska u park? Nema egzaktnih odgovora na ova pitanja, ali ostaje činjenica da su „inkvizitori“ bar djelimično realizovali ono za šta su plaćeni!

VUČIĆEVE OPASNE NAMJERE

Da se sasvim jasno razumijemo: Dodikove političke igre su prilično sirove i lakoprepoznatljive. Na drugoj strani, Vučić je mnogo perfidniji i „namazaniji“ lik, no, to ne znači da je njegove skrivene zamisli nemoguće razobličiti. U konkretnom slučaju bilo je sasvim primijetno Dodikovo nastojanje da političke protivnike odgovori od njihovog nauma i to je išlo od poziva na sastanke do prijetećih poruka. Takvom ishodu težili su i svi Vučićevi apeli, pa čak i oni patrijarha Irineja (da se ne zavaravamo). Ovde suštinski imamo jedinstvenu matricu djelovanja Dodika, Vučića i „inkvizicije“. Prvo Dodik „ispali strijelu“ o izdaji, revolucijama, ugrožavanju naroda i države, pa sve do započinjanja svjetskog rata. Nakon toga „inkvizitori“, prednjačeći sa članovima SNS-a i poslanicima srpskog parlamenta, sve njegove nebuloze analiziraju kao „vrlo osnovane“. Na kraju nastupa „zabrinuti“ Vučić i apeluje na Srbe sa obe strane Drine da se uzdrže. Od čega?!

Upravo je bilo zanimljivo posmatrati Vučićeve tvrdnje kako i on lično zna za informacije o potencijalnoj ugroženosti Srpske narečenim protestima. Eto, sad ga pozivam da objelodani te „podatke“, pa da ih svi zajedno proanaliziramo! U prilog tome i ja ću ovom prilikom objelodaniti određene sumnje kakve bi trebalo ozbiljno uobziriti u kontekstu realne opasnosti od destabilizacije Srpske.

Dakle, konkretno, Dodik je svakodnevno sluđivao sopstvene građane „pouzdanim informacijama“ o britanskoj, turskoj, sorošovskoj/trilateralnoj i šta znam više čijoj umiješanosti u aktuelna dešavanja. Indikativna je bila njegova samozatajnost u tvrdnjama da će blagovremeno i na „pravom mjestu“ biti objelodanjeno ko finansira proteste. I gle „čuda“ nekakvi Zavetnici (nejasno čemu zavjetovani) objelodanjuju dokument iz kog se vidi da je Sorošovo Otvoreno društvo vođama protesta isplatilo pola miliona dolara, i to baš na ime organizovanja protesta. Dakle, Dodikova najava je materijalozovana i „inkvizicija“ građanima revnosno prezentuje ovaj „nepobitan dokaz“ izdaje.

Samo, problem je što se konstrukcija ovde ne završava, nego upravo isti ti Zavetnici organizuju dolazak na proteste u sasvim zabrinjavajućem broju za ovako malu sredinu kakva je Banja Luka. Priprema se nekoliko autobusa i nepoznat broj automobila. Na to slijedi informacija „zabrinutog“ ministra policije Nebojše Stefanovića o tome kako je spriječen odlazak 120 osoba iz Srbije u BiH-u. Ne kaže nam ministar ni o kome, ni o čemu je riječ, ali eto – srpska policija nas je „spasila“ svojom akcijom protiv „pripadnika više različitih naroda“. Trebalo je, valjda, da sami zaključimo kako je riječ o „obrijanim vehabijama“ kakve su Dodik i „inkvizicija“ danima najavljivali.

Ono šta ključno moramo raspraviti jeste pitanje: da li je ovde ministar Stefanović govorio upravo o pomenutim Zavetnicima? Ukoliko jeste, onda je zabrinjavajuće kako su ti radikalni ekstremisti i u najvećem broju huligani stavljeni pod „nadzor“ ako su se sutradan ujutro pojavili na granici BiH-e. Danas je nesporno da je određen broj Zavetnika automobilima i pješice prešao državnu granicu, te da je granična policija spriječila ulazak jednog autobusa. Nesporno je da je policija „zabrinutog“ Stefanovića propustila Zavetnike do naše granice, te da je njihov ulazak u zemlju spriječen tek od strane naše policije.

Znači, Dodikove dugonajavljivane „dokaze“ objavljuje ekstremistička organizacija Zavetnici, inače poznata po nasilju i incidentima. Potom se ove „patriote“ upućuju u Banjaluku upravo pozivajući se na podršku Dodiku, a „zabrinuti“ Vučić i Stefanović im omogućavaju dolazak do granice sa BiH-om. Sad pitam: da li je to taj faktor destabilizacije koji je ugrožavao banjolučke mitinge? Jesu li to te „obrijane vehabije“ kakvima je naše stanovništvo danima zastrašivano? Nadam se da su pripadnici granične policije, kako to struka nalaže, oduzeli, ili bar fotokopirali, spisak Zavetnika iz vraćenog autobusa. Čisto da se pozabavimo biografijama tih „patriota“ (i kriminalnim dosjeima).

Dakle, svi akteri ove mračne priče odlično znaju da u Republici Srpskoj postoji visoko izražena odgovornost građana spram društva i države. Jednostavno, ovde je nemoguće pronaći ekstremističke grupe spremne i sposobne za izazivanje kakve ozbiljne destabilizacije. Zbog toga je trebalo „uvesti“ aktere već poprilično iskusne i dovoljno brojne da iniciraju ozbiljnije incidente. Proizilazi da su upravo Dodik i Vučić spregnuti sa ovim remetilačkim faktorom, odnosno da su pokušali huligane dovesti na ulice naše Banjaluke.

UPOZORENJE: U PAMET SE SRBI!

Ukoliko je neko pomislio da su održani protesti ključ ovog pisanja – eto, prevario se! Protesti su prošlost, a ono na šta trebamo usresrediti pažnju jesu zlonamjerne manipulacije „inkvizicije“, jer svaka obmana pojedinačno nosi vrlo tešku opasnost, a zajedno proizvode nešto nad čim bi se trebali ozbiljno zabrinuti.

Mjesecima nas „inkcizicija“ sluđuje opasnošću od „obojenih revolucija“. Nedavno je u Srpskoj organizovan jedan kvazinaučni skup sa temom kako „obojene revolucije“ teško ugrožavaju našu blisku budućnost. Zanimljivo, glavni sponzor ovog skupa „iluzionista“ bio je lično Milorad Dodik. Čovjek koji je bio ključni akter prve dvije „obojene revolucije“ u svijetu uopšte izvedene (septembar 1997. i oktobar 2000.) i to protiv sopstvenog naroda danas je naš „čuvar“ od ove globalno opasne pojave. Upravo je fascinantno kako „uvaženi stručnjaci“ nisu spoznali da je naš narod bio žrtva „obojenih revolucija“ ili, da ih naučim tom terminu, „FID operacija“.

Elem, problem je mnogo složenije prirode: „obojena revolucija“ u Srpskoj izvedena je sa dva cilja: prvo, zarad mirnodopske realizacije ratnih ciljeva i okupacije Srpske od strane NATO, te, drugo, u funkciji pripremanja agresije na SRJ. Znači, prva „obojena revolucija“ poslužila je kao svojevrsno pripremanje druge – one „Žute“ ili „Petooktobarske“. Pisao sam o tome mnogo, a narednih dana završavam feljton „Bitka za Radovana“ (objavljena su prva tri teksta i možete ih naći na mom blogu) i do kraja razobličavam Dodikovu tadašnju izdaju. Uz to, u tekstovima obrazlažem i kako je ministar Dragan Lukač, sa 10-15 odmetnutih specijalaca i još toliko najpoznatijih banjolučkih kriminalaca, izveo „državni udar“, normalno uz „asistenciju“ snaga NATO, a (gle čuda!) danas je „garant stabilnosti“.

Zanimljivo, uvijek odlično obaviješteni srpski premijer Vučić nema saznanja o Dodikovoj umiješanosti u bombardovanje Srbije. Hajde što nije pročitao moje tekstove o tome, ali je čudno da nije čuo Dodikovu javnu potvrdu mojih navoda o izdaji izrečenu na RTS-u. Nakon grubog vrijeđanja žrtava bombardovanja Dodikovim prisustvom na Varvarinu, izgleda da „obaviješteni“ premijer nije čuo za nadimak „Milosrdni Anđeo Dodik“. No, uvijek prisutna „inkvizicija“ je uobičajeno se poigrala sviješću građana i osvjedočene izdajnike prezentovala je kao heroje!

Kad smo već kod „revolucija“ moram cinično primijetiti kako se javnošću manipuliše oko uloge zločinačke Trilateralne komisije u domenu naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Predočen nam je „dokaz“ da je najeksponiraniji trilateralac Džordž Soroš finansirao banjolučke proteste. U redu, ostvarimo uvid na sajt organizacije „Most Istok-Zapad“ (East-West Bridge) na: http://www.ewb.rs , balkanskog ogranka Trilaterale, i poimenično identifikujemo izdajnike. Manje-više sve sami Dodikovi i Vučićevi kumovi, savjetnici, ministri, sekretari, medijski moćnici, „blagajnici“ i uopšte ljudi od povjerenja. Početkom godine objavljen je Sorošov „tajni plan“ (za koji svi znaju!?) rušenja Vučića i Dodika. Čudno je da se „inkvizicija“ nije pohvalila Sorošovom „neučinkovitošću“ nedvosmisleno demonstriranom na izborima. Eto, po prvi put se dogodilo da Trilaterala nekog „ruši“, a on osvaja izbore tako ubjedljivo. Dosad je bilo obrnuto, ili je Komisija opet postigla svoj cilj, a mi toga još nismo svjesni!?

U svođenju ovog teksta moram se dotaći i manipulacija sa Putinovom "zabrinutošću" našim protestima. Čega sve se naša "inkvizicija" neće dosjetiti!? Da se razumijemo do kraja: nakon sastanka Trilaterale objavio sam tekst o tome kako je Putin bijesan napustio Beograd upravo zbog "trilateralaca u pokušaju" Vučića i Dodika. Ustvrdio sam kako tim činom ovaj dvojac gubi Putinovo povjerenje i naklonost, a vrijeme je pokazalo koliko sam bio u pravu. Sve šta je Dodik dobio nakon toga jeste "uguravanje u kadar" iza Putinovih i Ivanićevih leđa, te fotografisanje kakvo su dobili svi gosti. Drugo je pitanje što Putin nije htio poslati "poruku" izostavljanjem Dodika sa spiska zvanica. No, nigdje obećanih kredite, riječi direktne podrške i ino. I ova sredstva od klirinškog duga uplaćena su državi BiH-i, i iz Rusije nismo dobili nikakvu potvrdu da je to rezultat "prijateljstva" Putina i Dodika, a šta inkvizicija konstantno lažno plasira. Mogu ti "proruski" mediji plasirati kakve im drago laži i iluzije, ali moraju zapamtiti jedno - nikad im Vladimir Vladimirović te budalaštine neće potvrditi.

Na kraju, dolazimo do vehabijskog „brijanja brada“. U otvorenom pismu pozvao sam predsjednika Tomislava Nikolića da odreaguje na provođenje američkog projekta „očuvanja zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“, kako sam to u tekstu nazvao. Ukazao sam mu da institucije eksjugoslavenskih kvazidržavica revnosno provode američki projekat vraćanja džihadista iz Sirije i Iraka na naše prostore i da se tome treba javno suprotstaviti obzirom na realnu opasnost kakvu ovakvo ponašanje proizvodi. Na stranu što predsjednik nema vremena za moja pisma, ali to što uporno izostaje reakcija i političkih lidera  i svih tih „stručnjaka“ za bezbjednost jeste zabrinjavajuće. O čemu se konkretno radi?

Odavno ukazujem je destabilizacija BiH i Makedonije u funkciji stvaranja pretpostavki za „legitimnu“ akciju NATO snaga. Prosto, nakon eskalacije nasilja vlasti BiH-e i Makedonije će pozvati u pomoć NATO jer im države nemaju kapacitiranost samoodbrane. U uslovima ponovo uspostavljene okupacije njenog neposrednog okruženja Srbija dolazi pred dilemu: ili ući u NATO ili se suočiti sa novim pogromom na Kosmetu (poput onog iz 2004.). Time Vučić stiče izgovor tipa: „Ne bih ja, ali...“. Na to slijedi i rekonfigurisanje BiH-e na četiri regije, odnosno aktiviranje Prudskog sporazuma sa njegovim potpisnikom u Vijeću ministara BiH – pogađate o kome je riječ!?

Elem, srećom nije sve tako crno i čemerno. Za to se pobrinuo jedan od vodećih „naprednih iluzionista“ tvrdnjom da je vlada svojim ekonomskim „mjerama“ produžila prosječan životni vijek građana Srpske sa 68 na 72 godine. Na ovu temu smo se danima baš srcem sprdali i smijali.