DODIKOV STRAH OD „SAMOĆE“

Danima posmatram reakcije Milorada Dodika i ubijeđen sam kako su u najvećoj mjeri tek posljedica paničnog straha da će se potpuno sam, napušten od svih, morati suočiti sa grešnom prošlošću.

Nakon desetogodišnjeg razaranja države i naroda opozicioni „ćutolozi“ napokon (!) su najavili poprilično neartikulisan protest. Racionalno bi bilo očekivati da Dodik čak podrži ili bar artikuliše takvo izražavanje nezadovoljstva, a zarad opovrgavanja optužbi da je diktator, autokrata i/ili tiranin. No, kao iskusan kriminalista davno sam naučio da krivci uvijek reaguju drugačije od nevinih, odnosno da strah od odgovornosti uvijek proizvodi neracionalne reakcije.

Umjesto da nezadovoljnim građanima omogući jednodnevno ispoljavanje nakupljenih frustracija, inače posljedica teške neimaštine i silnih nepravdi, te da se emotivno ispražnjeni vrate kući, šta radi naš „prvoosumnjičeni“? Zakazuje kontraprotest! Poigravanje sa „uličnom pravdom“ i ogromnom akumulacijom opšteg bijesa je posljednje šta bi trebala činiti osoba u njegovoj „koži“, no, kako rekoh – krivci uvijek čine pogrešne poteze. Uz to njegovi „dušebrižnici“, poput Luke Petrovića, nezadovoljne građane nazovu izdajnicima i time na proteste „pozovu“ i one koji su mislili ostati kod svojih kuća. Normalno, Lukine „umotvorine“ proizvode nove izlive bijesa, šta u daljem samo intenzivira Dodikov strah.

Zatim nastupaju novi „zaštitnici lika i djela“ svog lidera i pokušavaju administrativnim nebulozama spriječiti „Dan D“, a u suštini samo provociraju frustracije građana i predsjednikovu paniku. No, ključno pitanje jeste – šta to plaši našeg „neustrašivog“?

Iole načitana osoba zna da „kult vođe“ ne počiva na pojedincu, nego na masi kakva njeguje takvu emociju prema lideru. Sasvim razumljivo svaki „vođa“ primarno strahuje od izostanka opšte podrške, a u daljem od animoziteta mase prema njemu. Uz to obim i težina animoziteta uvijek korespondira sa grijesima vlastodršca, a „grešnik“ ponajbolje zna sa čim sve treba da se suoči. Time sasvim razumljivo možemo očekivati da je Dodikov strah mnogo veći od svih naših procjena zasnovanih na onome šta znamo ili pretpostavljamo, jer naprosto on o sopstvenoj grešnosti zna ponajviše.

Ovoga puta neću govoriti o tome kako se Dodik teško ogriješio o brojne pojedince, o kategorije građana, o narod i državu. Mnogo puta sam pisao o tome šta su činili on lično i njegovi „silnici“, a ponajbolje o tome govore tekstovi u kavima sam ih nazivao MONSTRUMIMA! No, u brojnim tekstovima objavljenim posljednjih mjeseci potencirao sam „SUOČAVANJE SA ISTINOM“ kao njihovu neminovnost. I polako dolazimo do toga da će se morati suočiti sa monstruoznim zločinima kakve su počinili i/ili za kakve su odgovorni. Kako god se pretvarao ili glumatao Dodik se plaši suočavanja sa teškim grijesima nad nevinim smrtno stradalim građanima, nad razorenim porodicama, nad silnom patnjom kakvu je prouzrokovao lično ili je materijalizovana „u njegovo ime“. Elem, ponajviše se plaši da će se sa teškim zločinima morati suočiti sam, odnosno da će ga njegovi „odani“ sljedbenici napustiti i čak sopstvene grijehe njemu pripisati.

Samo zbog sopstvenog straha od suočavanja sa istinom Dodik toliko insistira na podršci svih koji su se oko njega dobro ovajdili i (ujedno) ogriješili o nevine žrtve. Vjerojatno je i sam svjestan da štakori prvi napuštaju brod koji tone, odnosno da ovako samo odgađa ono neminovno, ali to je čist refleks uvijek prisutan kod krivca. Kako sam mu to i najavljivao: moraće se sam suočiti sa svim onim šta je voljno i nevoljno zgriješio. I neće mu biti lako!

Na kraju moram reći i zbog čega pišem ovakav tekst. Punih osam i po godina moja porodica i ja živimo golgotu, a samo zbog toga što sam bio pošten i častan profesionalac. Na našu nesreću i vrlo uspješan. U brojnim tekstovima sam objašnjavao sa kakvim kriminalom sam se suočavao, kako je vrh vlasti i pojedinih institucija odreagovao na strani zločinaca (njihovih „drugova“), te kako su pojedinci i društvo teško oštećeni, tako da se ovde neću ponavljati. Neću ponavljati ni već ispričane događaje iz našeg porodičnog stradanja i moje borbe protiv zločinaštva, uz napomenu da je mnogo toga ostalo neizgovoreno iz straha da bi to moglo (ponovo) ugroziti moju djecu.

Ono na čemu želim poentirati jeste da smo porodica i ja godinama SAMI trpili nametnuti pakao i ponajbolje znamo kako je u teškim trenucima biti SAM. No, mi smo se suočavali sa tuđim grijesima i to nam je uvijek ulivalo snagu za dalje. Kako će se Dodik ponijeti u trenucima „samoće“, suočen sa vlastitom grešnom prošlošću, ostaje da se vidi. Neću likovati nad tim, neću čak ni doprinositi njegovoj patnji, i to prosto zbog vjere u humanizam, pravoslavlje ili čovjekoljublje. Jednostavno, nadam se da će njegova „katarza“ donijeti i nešto dobro – širenje svijesti da moć ne treba zloupotrebljavati!