OBDUKCIONI NALAZI NEUMOLJIVI: David Dragičević je ubijen! (DOKAZI I ČINJENJICE)

Na bazi obdukcionih nalaza banjalučko Okružno tužilaštvo prije više od 20 dana trebalo je PU Banja Luka izdati Naredbu o prikupljanju dokaza i obavještenja za krivično djelo „Teško ubistvo“ na štetu pok. Davida Dragičevića. Umjesto toga Glavni tužilac Želimir Lepir je sebi dao za pravo da pred Narodnom skupštinom RS-e teško krši zakon i pravila struke. Da Lepir ne bi beskonačno „vagao“ kakvu će naredbu donijeti uskoro će zaprimiti krivičnu prijavu protiv NN počinioca za „Teško ubistvo“ na štetu Davida Dragičevića, a on zna kakve su onda obaveze tužilaštva.? Protiv Dragana Lukača, te imenjaka Ćuluma i Ilića, slijedi prijava Glavnom republičkom tužiocu RS-e za produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ na štetu Davida i Davora Dragičevića,  i drugih oštećenih - uz zahtjev za izuzeće Želimira Lepira. Nije im „PRAVDA ZA DAVIDA“  Narodna skupština, pa da se sa nama mogu „poigravati“ kako su navikli! I ovom objavom im to nedvosmisleno pokazujemo.

Piše: Borislav Radovanović

Javnost je sa velikom interesovanjem ispratila dešavanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske oko stradanja Davida Dragičevića. Njegov otac, Davor Dragičević, zauzeo je stav kako je u pitanju ubistvo, a činjenice će pokazati da je kao pravni laik (konobar) dokazno mnogo bliži stvarnoj pravnoj kvalifikaciji ovog slučaja od sve sile „stručnjaka“ angažovanih na predmetu.

Sa druge strane, ministar Lukač, umjesto da informiše parlament kako mu to zakon decidno nalaže, izvodio je nebulozno i protivpravno „dokazivanje“ da nema elemenata krivičnog djela i da je u pitanju zadesna smrt utapanjem (sa dodatnim krajnje bezobzirnim i DOKAZNO NEOSNOVANIM kriminalizovanjem žrtve, njegovog oca i drugih građana). No, ključ problema leži u činjenici da je Glavni tužilac Želimir Lepir prije i tokom sjednice grubo kršio zakon i pravila struke, te direktno produkovao aktuelno izuzetno teško i nadalje neodrživo narušavanje pravnog sistema.

Ovde moramo poći od činjenice da su predstavnici državnih organa U PRAVNOJ OBAVEZI isnositi istinu i to ne nekakvu njihovu „ličnu“ ili manipulativnu, nego objektivnu i na dokazima zasnovanu, ISTINU. Od ministra Lukača očekivalo se da će LAGATI, a naprosto zato što on, direktor policije Ćulum i načelnik Darko Ilić stradanje ovog mladića lažno i protivpravno kvalifikuju još od one kontraverzne konferencije za štampu do dana današnjeg. Zbog straha od krivične odgovornnosti oni će lagati do posljednjeg daha i tu nema nikakvih dilema.

Sa pozicije struke stravično zvuči izjava Želimira Lepira kako je od početka uključen u istragu i da je proučio sve dostavljene dokaze i obavještenja. Dakle, on nesporno zna objektivnu istinu i sa te pozicije mora biti JAVNO PROZVAN i „OSUĐEN“. Dokazi protiv njega su neumoljivi – a zadokumentovani su u čak dva obdukciona nalaza! Reče da je zatražio i treće mišljenje vještaka: valjda u nadi da će time izbjeći ili odložiti ispitivanje individualne odgovornosti. Neće!

Na čemu se zasniva odgovornost gospodina Lepira? Prvo, sa pozicije funkcije koju vrši i stručnih znanja koja ima MORAO JE OGRADITI SE (u minimumu!) od Lukačovih nezakonitosti i neistina. Bio je pravno obavezan to učiniti još nakon prvih javnih izjava odgovornih lica MUP-a, a pred parlamentom posebno. Da bar reče kako je to ministrovo „lično viđenje“ i da se u mnogim elementima kosi sa dokazima i činjenicama iz krivičnog predmeta. Jok, on je čak pozivao se na ministrove neistine i „pokrivao“ ih potpuno svjestan da grubo krši zakone, pravo i pravila struke.

Ministar unutrašnjih poslova „informisao“ je parlament da Ambasada Sjedinjenih Država u BiH-i, preko blogera Slobodana Vaskovića i „duševno bolesnog“ Borislava Radovanovića instrumentalizuje Davora Dragičevića za rušenje institucija i čak same Republike Srpske. Je li odgovorno lice Okružnog tužilaštva u Banjaluci, Želimir Lepir, obavijestio parlament i građane koji su to gledali kako su u pitanju ministrova proizvoljna tumačenja, kakva nemaju apsolutno nikakve veze sa krivičnim predmetom? Nije, nego je višestruko potvrđivao autentičnost Lukačovih navoda i protivpravno omogućavao minisrtru da narodne poslanike i građane dovodi u zabludu! Zabludu kakva je uticala (direktno ili indirektno, svejedno) na donošenje odluka parlamenta, šta je PRAVNO NEOPROSTIVO. Takva (ne)činjenja povlače njegovu individualnu odgovornost.

Drugo, šef banjalučkih tužilaca bio je „gluv“ na nebrojeno puta izgovorenu tvrdnju kako su oba obducenta utvrdila da je riječ o zadesnoj smrti utapanjem, bez elemenata krivičnog djela. Pa čak i na dokazno neosnovano, nezakonito i krajnje nemoralno još jedno javno kriminalizovanje oštećenih (Davida i Davora) i drugih lica – uključujući i atutora teksta. No, stravična i neumoljiva istina mu je odlično poznata –  (zadesno) utapanje i UTOPLJENJE U VODI zvuče slično i kod pravnih laika mogu proći, ali iskusni krivičari mogu se samo manipulativno pretvarati kako tu „sitnicu“ previđaju.

Evo stručne definicije termina „utopljenje u vodi“: nasilno mehaničko udušenje usljed zapušenja donjih i gornjih disajnih puteva, odnosno pluća, vodom“. Dopunsko obrazloženje glasi: za utopljenje je dovoljno da otvori usta i nosa budu istovremeno u tečnosti, ne mora cijelo tijelo da bude u vodi. To je ono šta nesporno stoji u oba obdukciona nalaza, i nema apsolutno nikakve veze sa Lukačovim nebulozama, lažima i „stručnim tumačenjima“

Ono šta obducenti nisu objašnjavali, ali šta krivičari MORAJU ZNATI jeste da kod utopljenja, baš kao i kod svih oblika nasilne smrti, postoje tri moguća pojavna oblika: zadesno, samoubilačko i ubilačko. Kad se primjenom medicinskih metoda obducenti ne mogu decidno izjasniti o prirodi utopljenja ONI TO NAPROSTO NE ČINE! Zato zadokumentuju sva zapažanja važna za krivični postupak (zbog čega ih uostalom i angažuju) i daju mišljenje u domenu svoje struke - medicinske. Na krivičarima je da obdukcioni nalaz dovedu u logičko-konstruktivnu vezu sa drugim dokazima i činjenicama, pa da sve to pretoče u pravnu kvalifikaciju događaja.

Ono šta oba nalaza nedvosmisleno utvrđuju jeste: „Na lešu su ustanovljene spoljašne povrede, nagnječenja i krvni podlivi, locirane u predjelu glave, trupa i ekstremiteta,koje su NESPORNO ZAŽIVOTNE i koje su po svojoj prirodi mehaničke, nastale djelovanjem tupe mehaničke sile.“. Kad obducenti kažu da se tjelesne povrede ne mogu direktno dovesti u vezu sa uzrokom smrti (udušenjem usljed zapušenja disajnih puteva), to samo znači da primjenom medicinskih metoda ne mogu utvrditi nespornu vezu i ništa više. Nisu obducenti lakrdijaši, pa da čine ono šta je prezentovao vajni ministar, a na šta je Lepir očigledno bio „slijep i gluv“.

No, to znači i da obducenti NE ISKLJUČUJU mogućnost da su povrede nastale nasilnim potapanjem disajnih puteva u vodu – odnosno da je počinjeno KRIVIČNO DJELO „UBISTVO“! Ili, čak Teškog ubistva, gdje su zaživotne povrede po cijelom tijelu iznimno važan element u dokazivanju ovog kvalifikatornog (težeg) oblika ubistva. Ponavljam, na krivičarima je da razjašnjavaju i uspostavljaju korelacije između uzroka smrti, povreda i ostalih dokaza i činjenica.

Sad dolazimo do toga kako krivičari tumače ono šta su im dostavili obducenti, gdje je već sam nalaz obdukcije nad mrtvim tijelom Davida Dragičevića dovoljan za pravno kvalifikovanje krivičnog djela. Koristeći klasični metod eliminacije nastoji se doći do onog pojavnog oblika utopljenja u vodi za koji postoji najviši stepen vjerojatnoće (osnov sumnje). Zato idemo redom.

U uobzirivanju mogućnosti da se David utopio, ili da je nastupila ta Lukačova, Ćulumova i Ilićeva „verzija“ zadesne smrti, moramo se referirati na zaživotne povrede. Ukazali su obducenti na postmortalne promjene nastale u vodi i eksplicite ih izdvojili kao nerelevantne. Povrede zaživotno prouzrokovane tupom mehaničkom silom ukazuju da je David bio izložen teškom nasilju prije negoli je usmrćen. Već nanošenje tjelesnih povreda naš Krivični zakon propisuje kroz niz krivičnih djela (laka tjelesna povreda, nasilničko ponašanje, učestvovanje u tuči, izlaganje opasnosti, ugrožavanje opasnim oruđem pri tuči ili svađi... gdje je smrtna posljedica najčešće kvalifikatorno propisana).

Dakle, obducenti su zadokumentovali dvije ključne činjenice: zaživotne povrede i smrt lica nad kojim je počinjeno krivično djelo. Po stoti puta treba ponoviti: NAD DAVIDOM DRAGIČEVIĆEM JE POČINJENO KRIVIČNO DJELO! Zato stoji činjenica da Lukač, Ćulum i Ilić LAŽU kad tvrde kako su obdukcionim nalazima „utvrdili“ zadesnu smrt bez elemenata krivičnog djela.

Nigdje, apsolutno nigdje, u oba obdukciona nalaza nema izražene direktne ili indirektne ocjene da je u pitanju zadesna smrt utapanjem. To su Lukač i „ađutanti“ izmislili, slagali, izmanipulisali... I problem je što to Želimir Lepir izvanredno zna i šta je BIO PRAVNO OBAVEZAN POBITI čim je pročitao obdukcioni nalaz i doznao šta je Darko Ilić ispred MUP-a RS (policije kao pomoćnog tijela tužilaštva u smislu Zakona o krivičnom postupku) javno ustvrdio na kontraverznoj konferenciji za štampu. Umjesto toga on je „ogluvio“ i tokom zasjedanja Narodne skupštine, pa valjda zato nije čuo kakve laži i nebuloze Lukač iznosi pred poslanicima i javnošću. Na to je MORAO ODREAGOVATI! Elem, vratićemo se kasnije na ovaj ključni problem!

Da bi do kraja demontirali i najmanju sumnju oko toga da je David Dragičević žrtva krivičnog djela i da nema apsolutno nikakvog prostora za drugačiji oblik smrtnog stradanja moramo se vratiti na metod eliminacije. Na redu je mogućnost da je u pitanju samoubistvo. Nimalo slučajno je Lukač pred parlamentom insinuirao kako LSD izaziva halucinacije, poremećaj svijesti. Bilo bi zanimljivo od Lukača, „magistra pravnih nauka“, doznati kojom pravnom ili naučnom metodom je moguće postmortalno utvrditi šta se zaživotno dešavalo u domenu svijesti Davida Dragičevića. Ili, glupostima se ne treba uopšte baviti.

Ako se samo držimo obdukcionih nalaza nema prostora za kvalifikovanje ovog događaja kao samoubistva, a da ne govorimo kako nema niti jedne jedine pravnorelevantne indicije koja bi na to upućivala. Opet nas zaživotno izazvane povrede vraćaju na poziciju da je nad Davidom počinjeno krivično djelo. Dakle, sve, apsolutno sve, procesne radnje u ovom krivičnom postupku MORAJU biti usmjerene ka razjašnjavanju krivičnog djela. Čak i da se na kraju svega utvrdi kako je David počinio samoubistvo moramo istražiti krivično djelo koje je nad njim NEDVOSMISLENO POČINJENO, pa onda istraživati u kakvoj je to vezi sa suicidom. Kad je suicid posljedica krivičnog djela i to je zakonodavac rješio nizom propisanih krimena. Profesionalni standardi i struka nam ne dozvoljavaju da zanemarujemo nesporno krivično djelo, a bavimo se ničim utemeljenim „verzijama“. Kao neki!

Nakon što smo isključili zadesnu smrt ili suicid ostaje nam još samo jedna mogućnost utopljenja u vodi, a to je UBILAČKO UTOPLJENJE! Hajde da uđemo u pravničko cjepidlačenje i kažemo kako teorijski postoje i drugačija dva oblika utopljenja, no, i tu POSTOJI JEDINSTVEN PRAVNI I KRIMINALISTIČKI STANDARD: prvo se istražuje ona logičko-konstruktivna mogućnost usmrćenja za koju postoji najviše dokaza i činjenica.

Obzirom da je nad Davidom zaživotno nesporno počinjeno krivično djelo, a da nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza, činjenice, pa čak ni pravnorelevantnih indicija, da je u pitanju zadesna ili samoubilačka smrt, ostaje nam samo opcija da je ovde u pitanju nasilna smrt ubilačkog karaktera. U osnovi to je ubistvo! Čak da istragom kasnije dođemo do toga da je počinjeno teško ubistvo, ubistvo na mah ili šta slično, opet u osnovi imamo protivpravno nasilno oduzimanje ljudskog života – odnosno UBISTVO.

I po ini puta se moramo vratiti na nesporne zaživotne povrede kao posljedice krivičnog djela. Tu valja znati još jednu važnu stvar. U obdukciji učestvuju i službena lica policije (najmanje inspektor i krim-tehničar), koja opet u domenu svojih posebnih znanja doprinose službenoj radnji, te o tome sačinjavaju službenu dokumentaciju. Primjera radi valja znati da sve ove fotografije koje se pojavljuju u javnosti pravno imaju diskutabilan i sekundaran značaj. Za krivični postupak se primarno koristi fotodokumentacija kriminalističkog tehničara. Znači, svaki mogući detalj ili okolnost obdukcije tokom istrage i na suđenju se može dodatno analizirati, tumačiti, nadograđivati... i to od strane i obducenta i policijskih službenika, a sve zasnovano na službenoj dokumentaciji, dokazima i saznanjima.

Znači, to što obducent nije do najsitnijeg detalja u nalazu zadokumentovao ili opisao svaku povredu stručno posmatrano nije nikakav problem. Oba patologa, pa i evo ovaj treći kog je Lepir angažovao (i koji u esenciji može samo dodatno precizirati neka pitanja, a teško da će nešto bitno različito zaključiti), mogu primjenom stručnih znanja i u kasnijep postupanju davati dodatna mišljenja. I da ne bi bilo kakve zabune: oni unaprijed znaju da na suđenju moraju braniti svoje nalaze, a to često i nije lako – kad ih „prorešetaju“ iskusni advokati.

Na sve to dolazi i pozamašna službena dokumentacija uviđaja na licu mjesta, a kakva zajedno sa ukupnom dokumentacijom obdukcije čini jedinstven set koji krivičari tumače i razjašnjavaju. Primjera radi reče Lukač kako je u plućima nađen „muljevit sadržaj“ i to automatizmom predstavlja kao „dokaz“ da se David utopio u Crkvini. Notorna glupost i pokazatelj da treba ispitati gdje je Lukač stekao diplomu „magistra pravnih nauka“.

Ono šta Lukaču očigledno nije poznato jeste da su postupajući tužilac, inspektori i kriminalistički tehničari ti koji su MORALI izuzeti nesporne uzorke vode i Vrbasa i Crkvine, te to uputiti na hemijska vještačenja. Obducenti, sve i da hoće, nemaju pravnog osnova za vršenje takvih radnji. Mogu to sugerisati, a onda se jasno zna ko i kako izuzima uzorke, pakuje i deponuje ih, te kasnije upućuje na vještačenja. Za sve radnje uviđaja na licu mjesta primarnu odgovornost snosi postupajući tužilac, a neka ga Lepir upita da li su ili zašto nisu izuuzeti nesporni uzorci vode obe rijeke. Uobzirili bi obducenti hemijske nalaze vode sa lica mjesta da su im blagovremeno dostavljeni. 

Dr Ivica Milosavljević je uobzirio toksikološki nalaz naprosto zato što je imao ga na raspolaganju, a izjasnio bi se i oko hemijskog nalaza vode – da propust neizuzimanja uzoraka (najvjerojatnije?) nije načinjen od strane za to ovlaštenih službenih lica. No, i tu valja znati iznimno važan pravilo struke: pravna tumačenja medicinskih i svih drugih nalaza vještaka vrše krivičati – prvo tužioci, a na suđenjima i sudije! Vještaci samo iznose stručna mišljenja u domenu onoga šta tužioci, sudije, advokati i optuženi kao stranke u postupku od njih traže. I apsolutno ništa preko toga!

Znači, rezimirali smo neke važne elemente ove krivične stvari, tako da se u daljem možemo referirati na esenciju problema, na ono šta je produkovalo ukupnu situaciju. Građani s punim pravom negoduju i iskazuju nepovjerenje spram organa krivičnog gonjenja. Za to što već svima znani moćnici iz policije očigledno krše zakone i prava u vezi ove krivične strari najodgovorniji je Želimir Lepir!

Apsolutno nijedno službeno lice policije u krivičnom postupku ne može se ponašati proizvoljno, nego striktno onako kako mu to naređuju postupajući tužioci i sudije za prethodni postupak. Svako ko se neovlašteno ili protivpravno miješa u rad tužilaštva, pa bio to i ministar policije, može i MORA biti sankcionisan. Želimir Lepir i njegovi tužioci u svakom mogućem trenutku mogu narediti policiji da liše slobode Lukača, Ćuluma i/ili Ilića. Lepir pred parlamentom iznosi kako ga je ministar Lukač samo par dana nakon pronalaska tijela zvao i tražio da požuri u okončavanju krivičnog postupka. Je li Želimir Lepir na samom startu razgovora upitao ministra od kud mu uopšte ideja da ga zove, sa koje pozicije i pravnog osnova to čini, te ga upozorio kako je takav njegov poziv, a o zahtjevu da ne govorimo, PROTIVPRAVAN I NEDOZVOLJEN.

Ispriča Lepir i kako je zahtjev advokata za izuzeće Vreće odbio kao nedozvoljen (šta će u završetku teksta posebno biti istaknuto), a eto jednom političaru, koji nema status službenog lica policije i koji se NIKAKO NE SMIJE miješati u rad nadležnih organa krivičnog gonjenja, on DOZVOLJAVA da pokušava uticati na odluke tužilaštva. Već takav pokušaj je kažnjiv! No, pozabavimo se u daljem šta je Lepir odavno trebao uraditi i zbog kakvog neprofesionalnog ponašanja je ova situacija upravo ovako rezultirala.

Ono šta je prema Zakonu o krivičnom postupku, po pravnoj praksi i svim prednjim obrazloženjima Okružno tužilaštvo Banja Luka TREBALO učiniti odavno jeste da smrt Davida Dragičevića preliminarno pravno kvalifikuje kao „Teško ubistvo“ ili bar „Ubistvo“. Šta znači „preliminarno kvalifikovanje“? Onu krajnju i pravnoobavezujuću kvalifikaciju tužilaštvo daje tek u optužnici. Do tad prema našem zakonu ima mogućnost da neko krivično djelo kvalifikuje u okviru predistražnih i istražnih radnji, i to ne prizvodi nikakve pravno štetne posljedice, nego, naprotiv, kompletno djelovanje kvalitativno unapređuje.

Krivičari odlično razumiju Lepirove pred parlemantom izrečene manipulacije oko naredbi o sprovođenju ili nesprovođenju istrage. To je tek jeftin spin i ništa drugo. Znači: u ovom slučaju tužilački tim je davno trebao DONIJETI NAREDBU O PRIKUPLJANJU DOKAZA I OBAVJEŠTENJA u kojoj bi djelo okvalifikovali kao „Teško ubistvo“. Ta naredba policiju bi obavezala da svoje aktivnosti usmjeri na konkretno krivično djelo, te da prikuplja dokaze i obavještenja u nekom konkretnom pravcu i cilju. Naprosto da ne „luta k'o bez glave“!

Zna Želimir Lepir odlično zašto je ovakva kvalifikacija nužna. Primarno da bi sve potrebne naredbe izdavao Okružni sud u Banjaluci, a kako tokom eventualnog kasnijeg suđenja ne bi tužilaštvo zapadalo u probleme stvarne nadležnosti suda po čijim naredbama su dokazi prikupljani. Mjesna nadležnost je ista, ali ako dokaze pribavljate po naredbi stvarno nenadležnog suda odbrana ih uvijek problematizuje. Zato se u principu ide na težu kvalifikaciju, jer je okružni sud stvarno nadležan za izdavanje naredbi i ako se kasnije bude sudilo za neko lakše djelo pred osnovnim sudom.

Razumije Lepir vrlo dobro u čemu je tu kvaka, samo izgleda da iz nekih razloga „istragu“ vodi u nekom čudnom pravcu i cilju. Upravo je upitano: koji sud i po kom pravnom osnovu je tužilaštvu i policiji izdavalo dosadašnje naredbe. Nullum crimen nula poena sine lege, a Lepir tvrdi kako vodi „istragu“. Protiv koga i za koje krivično djelo? Uopšte, po kom zakonu?

Termin istraga je pod navodnicima opet zbog njegovih navoda u parlamentu, a koji su u funkciji obmanjivanja najvišeg tijela vlasti Srpske. Istraga se u principu pokreće protiv konkretnog osumnjičenog i na bazi utvrđenog „osnova sumnje“ da je taj npr. Pero Perić počinio krivičnim zakonom propisano krivično djelo. Ostavio je zakonodavac čak mogućnost pokretanja i vođenja istrage protiv nepoznatog počinioca, ali je to poprilično besmisleno obzirom na druge dozvoljene mogućnosti pravnog djelovanja. Svi Lepirovi navodi o „teškom vaganju“ da li donijeti ovakvu ili onakvu naredbu su puki spinovi i DOKAZI kako se ne trudi da ovu krivičnu stvar izvede do kraja.

Evo i jednog konkretnog primjera, Lepiru dobro poznatog, koji nedvosmisleno dokazuje da se može i bitno drugačije djelovati. U slučaju ubistva prijedorskog taksiste Milana Zrnića upravo je Želimir Lepir višestruko postupao kao sudija za prethodni postupak, pa ne može tvrditi kako mu to nije poznato. Nakon prijave da je Zrnić nestao, nekih 30 sati od momenta nestanka, pronalazimo njegov automobil. U vozilu zatičemo ispaljenu čauru pištoljskog metka, tragove krvi i pokušaja paljenja vozila. To je sve šta smo uviđajem utvrdili i imali kao pravno polazište.

No, iskusan tužilac Vukašin Kondić i ja (kao službenoi lice policije) predmet pravno kvalifikujemo kao „Teško ubistvo“, a primarno da bi naredbe pribavljali od Okružnog suda u Banjaluci, da nas kasnije „ne boli glava“ oko validnosti dokaza. Pred nosom nam je bio prijedorski osnovni sud, ali smo se svakojako dovijavali sa višim sudom u kom je Lepir bio dežurni sudija za prethodni postupak. Moram ga tu javno pohvaliti da je za potrebe rada bio „raspoloživ“ i dok je primao infuziju umedicinskoj ustanovi. Bio je bolestan, ali i pored toga činio je sve šta je trebalo i to treba javno pohvaliti.

Svaka Lepirova naredba rezultirala je novim dokazima i saznanjima, pa sve do identifikovanja potencijalnog osumnjičenog. Počinjeno djelo osumnjičeni je priznao i čak nas odveo do leša, na vrhu Kozare u kanjonu dubokom 50-ak metara i u potoku, gdje bi ga životinje i voda brzo raznijele i najvjerojatnije nikad ne bi bio pronađen. Peti dan od nestanka pronašli smo tijelo i to je u stvari bio taj konačni „dokaz“ koji nam je trebao (sve ostale dokaze smo po Lepirovim naredbama pribavili ranije). Kad je proučio spis advokat (ako se dobro sjećam tada još uvijek osumnjičenog) je tužiocu Zoranu Bulatoviću rekao da nije pronašao niti jedan jedini osnov za koji bi se zakačio na sudu, te predložio sporazum o krivici (samo kako bi njegov branjenik izbjegao maksimalno zaprijećenu kaznu).

Imao sam sa Lepirom još pozitivnih iskustava u razbojništvima, ali da ne duljimo, nego da zapitam – GDJE JE ONAJ ŽELIMIR LEPIR KOG SAM POZNAVAO? Čovjek kog sam posmatrao u parlamentu samo fizički liči na onog kog sam upoznao prije deceniju i duže. Eto ispričao sam kako rezultira kad se nekoliko inspektora, profesionalno hrabar tužilac i sudija za prethodni postupak predano posvete radu.

 U slučaju stradanja Davida Dragičevića, prema onome šta je javnosti predočeno, TUŽILAČKI TIM, dva policijska tima sa boga pitaj koliko inspektora (čak iz specijalizovanih jedinica u sjedištu) i krim. tehničara, evo i sa tri patologa, sa ko više zna koliko i odakle sve poligrafista, sa „ekspertima“ iz inostranstva – sve do FBI... i gdje je jedan jedini konkretan rezultat?! Pa kako postići rezultat ako nemate jasno definisan cilj? Zato je važno slučaj okvalifikovati i izdati tužilačku naredbu policiji – da sve šta zajednički rade dobije neki cilj, smisao, svrsishodnost...

Za kraj valja još samo istaći par NEMINOVNOSTI. Da Želimir Lepir ne bi beskonačno „vagao“ da li i kakvu odluku donijeti obrzo će zaprimiti krivičnu prijavu protiv NN počinioca za krivično djelo na štetu Davida Dragičevića. To će biti učinjeno samo zbog obaveze tužilaštva da prijavitelja pismeno obavijeste o tužilačkoj odluci. Kad bi pravno cjepidlačili već se objavljivanje ovog teksta može podvesti kao svojevrsno prijavljivanje krivičnog djela (u širem smislu tumačenja ZKP-a i nekih drugih zakona), no dobiće Lepir pismenu prijavu i to zasnovanu primarno na prednjim navodima i dokazim.

Druga neminovnost jeste da će Glavnom republičkom tužiocu Mahmutu Švraki biti dostavljena krivična prijava protiv Dragana Lukača, Darka Ćuluma i Darka Ilića zbog produženog krivičnog dječa „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ na štetu Davida i Davora Dragičevića, autora teksta i drugih oštećenih. Uz prijavu biće mu dostavljen i zahtjev za izuzeće Želimira Lepira, a sa vrlo jasnim ciljem – da po prijavi postupa neko drugo okružno tužilaštvo. Neka Švraka ovaj zahtjev odbije kao nedozvoljen, pa ćemo i to pitanje raspraviti pred Vrhovnim sudom RS.

Znamo i mi unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ štokako „vagati“ i procesno djelovati, a u šta će se prozvani pojedinci vrlo brzo uvjeriti. Nije im „PRAVDA ZA DAVIDA“ ni Narodna skupština, ni neka druga (kvazi)institucija, pa da se sa nama mogu poigravati kako su to zamislili. Nama Dragan Lukač, Želimir Lepir i Radovan Višković ne mogu proturati jeftine manipulacije i PODRIVATI PRAVNI SISTEM REPUBLIKE SRPSKE! Ovo je naša zemlja i to ćemo svima jasno pokazati! A tek kad se „dohvatimo“ međunarodnog prava...

„PRAVDA ZA DAVIDA“: MI I VI VIŠE NIKADA NEĆEMO ZAJEDNO ŽIVJETI!