srijeda, 2. svibnja 2018.

ŠOKANTNO: David Dragičević „ubijen“ u Zvorniku



Brutalno ubistvo Davida Dragičevića je samo još jedna teška posljedica djelovanja trenutno najmoćnije kriminalne organizacije ex-jugoslavenskog prostora, čiji su ključni akteri ministar Dragan Lukač i Naser Orić. Ukoliko težimo ka rasvjetljavanju svih okolnosti Davidovog stradanja onda se moramo usmjeriti na uzroke, a to podrazumijeva preusmjeravanje istrage na prostor Zvornika, Milića, Tuzle, “vojvođanskih lovišta“, pa sve do tzv. Balkanske rute krijumčarenja narkotika.


Piše: Borislav Radovanović

Od svih aktera istrage stradanja Davida Dragičevića čujemo kako se „satraše od posla“, ali nikako da navedu jednu jedinu konkretnu radnju koju su preduzeli ili da predoče i najmanji rezultat. Mogu se oni ovako vrtiti u krug još par stotina godina, a to je već neprihvatljivo svima koji žele da slobodno i sigurno žive u ovoj nesrećnoj zemlji.

Odlično javnost prepoznaje koga sve treba onemogućiti u daljem opstruiranju istrage, a posebno zbog okolnosti da pojedinci ometaju istragu kako bi izbjegli drakonske kazne od 45 godina zatvora. Da, kad govorimo o međunarodnom organizovanom kriminalu enormnih razmjera, sa još najmamnje dva ubistva (prije Davidovog), onda je razumljiv strah vođa kriminalne organizacije od takvih kazni. Zato od samog starta nastoje istragu usmjeravati u pogrešnom pravcu, od žrtve načiniti kriminalca, uticati na oštećene, svjedoke, inspektore, tužioce...

Danas su već nesporno identifikovana dva ključna moćnika koji su od strarta opstruirali istragu – ministar Dragan Lukač i „borac“ protiv organizovanog kriminala Darko Ilić. Rado bi Lukač „pustio niz vodu“ Ilića, čija inkrimisana veza sa ubistvom Davida Dragičevića je već nesporna, ali ovaj previše zna o kriminalnoj hobotnici čija je David sekundarna žrtva. Zato se ova istraga „vrti u krug“, a šta je već postalo kontraproduktivno. Zato „udaramo u glavu“ i istragu (pre)usmjeravamo u pravcu pune istine i pravde.

Da bi istraga krenula u pravom smjeru prvo moramo utvrditi ko je u MUP-u RS-e Naseru Oriću izdao lažne lične isprave na srpsko ime i prezime. Pa već je „javna tajna“ da se Naser Orić sa lažnim dokumentima kreće kud mu drago. Primjera radi sjetimo se njegovog boravka u Milićima zbog podmićivanja svjedoka na suđenju za ratne zločine (pored sudske zabrane da napušta Federaciju BiH). Mediji su masovno pisali o tome, pa prosto zaprepaštava da to „nije poznato“ policijskim i tužilačkim istražiocima.

Pored toga sjetimo se medijskih natpisa iz novembra prošle godine o tome kako Naser Orić redovito lovi po Srbiji, posebno po Vojvodini. I Orić se javno pohvalio kako mu na graničnim prelazima „salutiraju“. Jeste, salutiraju policajci i carinici, ali nikako njemu sa lažnim dokumentima, nego policijskoj službenoj legitimaciji njegovog vozača.

Da nije tragedije o kojoj govorimo mogli bi izvoditi cirkuse od toga kako se početkom oktobra prošle godine Lukač i Orić preko medija međusobno optužuju za ratne zločine, a samo mjesec kasnije zajedno love po Vojvodini. Treba nešto znati o zvorničko-vojvođanskim „lovačkim vezama“ i nije neki problem utvrditi zajedničke lovačke izlete Lukača i Orića, inače poznatih ljubitelja lova.

Elem, nije nikakav problem identifikovati ključnu osobu koja povezuje ova dva bivša specijalca. To je svakako kontraverzni tajkun Rajko Dukić, vlasnik preduzeća „Boksit“ iz Milića. Dvodecenijske veze između Dukića i Lukača datiraju još od vremena kad su oba izdala Radovana Karadžića i priklonili se Plavšićki i Dodiku. No, Dukić ima i svog „aduta“ unutar SNSD-a, a to je šef poslaničke grupe Radovan Višković.

Sa druge strane za Dukića i Nasera Orića je takođe opštepoznato da godinama poslovno sarađuju, te da iz te saradnje proizilazi Dukićevo pomaganje Oriću u podmićivanju svjedoka i slično (o čemu se dosta pisalo). No, ovde je ključno pitanje u čemu sve „surađuju“ Dukić i Orić? Ima MUP RS o tome podosta informacija samo je problem što naša policija nije suočena sa „dvojcom“, nego sa „trojcom“ – računajući i Lukača.

Naš vajni ministar kad je zbog sopstvenih kriminalnih interesa razarao strukture borbe protiv organizovanog kriminala računao je da će vrhunski profesionalci „doživjeti amneziju“ i zaboraviti sve prikupljene informacije na kakvima se zasniva ovaj tekst. Ništa nije zaboravljeno, nego se samo čeka prilika za okončavanje davno započetih istraga. Pa i za objelodanjivanje dokaza i informacija!

Elem, vratimo se esenciji problema – odnosno organizovanom kriminalu. Javnost se dugo bavila pitanjem od kud Rajko Dukić u Upravnom odboru zvorničke „Alumine“? Ima tu i poslovnih interesa, i sukoba interesa i štočega o čemu su mediji pisali. Ipak, ima nešto javnosti nepoznato: da je taj Zvornik postao ključna tačka djelovanja kriminalne organizacije pod kontrolom Orića, Lukača i Dukića.

Da bi shvatili posebnu zainteresovanost ove moćne kriminalne organizacije za „Aluminu“ u domenu međunarodnog krijumčarenja narkotika dovoljno je pogledati spisak država u koje ovo preduzeće izvozi svoje proizvode (sa njihovog sajta): Španija, Francuska, Italija, Njemačka, Danska, Holandija, Švajcarska, Austrija, Slovenija, Slovačka, Makedonija, Mađarska, Češka, Rumunija, Bugarska, Poljska, Ukrajina, Rusija, Bjelorusija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Grčka, Turska, Izrael, Saudijska Arabija, Jodan, Tunis, Egipat, Sudan, Maroko, Alžir, Pakistan, Indija, Kina, SAD, Kolumbija, Kostarika.

Još uvijek nema konkretnih dokaza da se kompanija „Alumina“ koristi za međunarodno krijumčarenje narkotika, ali i kako doći do takvog dokaza kad ministar Lukač čini sve da spriječi djelovanje pripadnika MUP-a RS-e na tom području? No, ono gdje Lukač nema uticaja jesu brojne evropske zemlje u koje narkotici dolaze „Balkanskom rutom“. Pogledajmo koliko je naših državljana (udruženih sa „braćom“ iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore) samo u zadnjih pola godine pohapšeno u međunarodnim policijskim akcijama (Italija, Slovenija, Španija, Austrija), pa i koje količine narkotika su oduzete.

Interesantno je da MUP-u RS-e niti jedna zamlja nije obratila za saradnju, a istine radi mahom izbjegavaju i policijske agencije na državnom nivou. Ranije nije bilo tako, a šta autor teksta nesporno zna pošto je radio na organizovanom kriminalu u vrijeme kad je to bilo u nadležnosti Siniše Kostreševića i njegovih prethodnika.  Naša policija bila je vrlo cijenjen partner međunarodnih operacija. Danas toga nema, a ne treba prevelika pamet oko pitanja – zašto? Naprosto, diljem Evrope zna se sa kakvim problemom tavori Bosna i Hercegovina, odnosno ko su ključni nosioci organizovanog kriminala, pa je razumljivo i zašto nas „izbjegavaju“.

Možda zbog naših unutrašnjih (opisanih) problema nećemo doći u poziciju istraživanja zloupotreba kompanije „Alumina“ od strane organizovanog kriminala, ali teško da će to promaći međunarodnim policijskim strukturama suzbijanja krijumčarenja narkotika. Jeste da je i asortiman proizvoda ove kompanije upravo pogodan za skrivanje narkotika, šta čini posebnu dimenziju zainteresovanosti kriminalne hobotnice za "Aluminu", ali daleko od toga da to nije moguće otkriti. Normalno, ovde niko ne govori o tome da se kompanija „Alumina“ bavi krijumčarenjem narkotika, nego o zloupotrebama poslova, sredstava i prostora kompanije od strane organizovanog kriminala.

Znači, u granicama neometanja istrage ovde je obrazloženo djelovanje organizovanog kriminala čija je David Dragičević žrtva. Zato možemo preći na drugu, mnogo težu, dimenziju problema. Unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ nebrojeno puta je poručeno kako građani ne pristaju na nekakvu polovičnu ili manipulativnu istinu i pravdu, nego da se društvo oslobodi od pošati koja je ovde predstavljena.

I tu dolazimo do esencijalnog problema: koliko su institucije Republike Srpske sposobne da se suprotstave ovako moćnoj kriminalnoj organizaciji. Pritom valja razjasniti na čemu sve počiva moć predmetne pojave. Opštepoznato je kako ministri Lukač i Tegeltija čine neraskidiv dvojac u brojnim kriminalno-tajkunskim poslovima. Kad im dodamo premoćnog Nasera Orića to je dodatni problem. Međutim, danas je već nesporna i direktna sprega Lukača i Tegeltije sa izetbegovićevsko-tajkunskim strukturama Federacije. Nema potrebe da ponavljamo svima znane marifetluke oko opremanja našeg MUP-a.

Milorad Dodik je lično intervenisao i zabranio kontraverzni posao sa instaliranjem klasične špijunske opreme koja se prodaje kao saobraćajna, te da Lukač i Tegeltija „jaranima“ Bakira Izetbegovića obezbijede zaradu od oko 100 miliona maraka (normalno uz njihovu proviziju). Međutim, ukoliko od Dodika očekujemo da se sam suprotstavi svojim ministrima (udruženim sa premoćnim tajkunskim strukturama Srpske), Orićevim kriminalnim strukturama zaštićenim i u funkciji Bakira Izetbegovića, a sve povezano sa radikalno-islamističkim snagama, naša očekivanja su nerealna.

Odlično je predsjedniku poznato šta se događa, baš kao i to da njegova lična bezbjednost zavisi od minista Lukača, pa sve do toga da i centrima moći Zapada aktuelna vlast u Srpskoj je prihvatljiva, ali bez njega lično. Dodik je od Velikog Baje postao „glineni golub“ vezanih ruku. Kako trenutno stvari stoje njemu jedino od „PRAVDE ZA DAVIDA“ ne prijeti direktna opasnost i zato ne treba čuditi njegova podrška i pomoć (ovako on dobrano pomaže sam sebi).

U daljem ostaje nam da razjasnimo razloge objavljivanja ovog teksta i podastrtih informacija. Svi čekamo, već izvjesno sudbonosnu, sjednicu Narodne skupštine Srpske. Davoru Dragičeviću nisu poznate neke od ovde podastrtih informacija, ali opet dovoljno zna da prepozna suštinu problema sa kojim je suočena Republika Srpska, pa i kompletna zemlja. Zato Davor uporno ukazuje kako ovo nije pitanje politika, entiteta, nacija, vjera i slično, nego pitanje naše zajedničke budućnosti. I u pravu je!

Ono šta od Davora možemo očekivati zasigurno jeste da će pokušati produkovati jedinstven stav parlamenta kao najvišeg tijela vlasti entiteta. Da bi istragu oko ubistva njegovog sina realizovali do nivoa pune istine iz struktura policije i pravosuđa moramo hitno eliminisati već svima znane SAUČESNIKE U ZLOČINU nad Davidom Dragičevićem. I nadati se da će parlament iskazati jedinstvo oko toga da bar iz policije eliminišemo one koji su van svake sumnje kršili zakon i razarali istragu. To jeste u nadležnosti parlamenta i tu se nadamo konkretnom rezultatu.

Elem, problem ostaje na strani pravosuđa. Eto autor teksta kao stari profesionalac lično poznaje bukvalno sve aktere istrage, pa i njihove direktne veze sa najmoćnijim čovjekom u zemlji kad je pravosuđe u pitanju – sa Milanom Tegeltijom. Nije poenta u tome da su svi akteri istrage na trenutne pozicije postavljeni voljom Milana Tegeltije, nego u brojnim krivičnim predmetima teškog kriminala iz kakvih se ove veze mogu nesporno utvrditi. I u pitanju su deceniju i po stare inkriminisane veze. Pa upravo su Milan Tegeltija, Miodrag Bajić, Gojko Vasić, Darko Ilić, Dragi Milošević i ostatak "ekipe" u našu praksu uveli ove cirkuse oko „medijskih hapšenja“, gdje se sve svodi na puko manipulisanje javnošću. Bombastična hapšenja su samo u funkciji povećavanja mita kojim se krivični predmeti okončavaju.

Dakle, dolazimo do toga da institucije Republike Srpske nisu dovoljne za puno razrješavanje problema sa kojim je zamlja suočena. No, nadati se da ćemo ipak imati jedinstveno institucionalno djelovanje svih relevantnih aktera iz Republike Srpske prema državnim institucijama. Ili će Davor Dragičević morati „voditi sjednicu“ i Parlamentarne skupštine BiH. U „PRAVDI ZA DAVIDA“ postoji potrebno jedinstvo i spremnost na dalju borbu.

Ukoliko bude potrebe možemo razmišljati i o istovremenim masovnim okupljanjima u desetinama gradova Bosne i Hercegovine sa nekoliko stotina hiljada učesnika. Ako i to ne bude dovoljan „motiv“ da se institucije države napokon uozbilje i započnu čistke bandita i zločinaca iz svojih redova, onda neka nosioci političke i institucionalne moći porazmisle o sve većem interesovanju evropske i svjetske javnosti za „PRAVDU ZA DAVIDA“.

Znači, da prednje rezimiramo, nemamo moći oživjeti Davida, Dženana, Nikolu, Milana..., ali imamo volje i moći suprotstaviti se zločincima koji institucije države zloupotrebljavaju za zločinaštvo i kriminal. Decenijama ovde trpimo stravična stradanja i gledamo bahatost najgoreg mogućeg šljama na čelu državnih institucija i nemonovno je da jednom mora doći do masovnog otrežnjenja i one iskrene ljudske solidarnosti. To je esencija ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“ i u tome sve više uspijevamo na opštu dobrobit.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ = BITKA ZA NAŠU BUDUĆNOST!