SLJEDEĆA META TERORISTIČKOG NAPADA BIĆE MILORAD DODIK!!!

U posljednjih 15-ak mjeseci nizom tekstova ukazivao sam kako će se ukrajinska i bliskoistočna dešavanja reflektovati destabilizacijom Balkana, šta se posljednjih dana nedvosmisleno potvrđuje. Ugrožavanje Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u funkciji destabilizacije BiH-e i Balkana višestruko je uobzirivano u mojim analizama. Danas o tome pišem iz prostog razloga što je ugroženost Milorada Dodika kulminirala do čak alarmantnog nivoa!

Piše: Borislav Radovanović

Prije nego elaboriram konkretne indikatore ugroženosti predsjednika Dodika, a u svrhu kvalitetnijeg shvatanja onoga o čemu govorim, moram podsjetiti na neka ranija dešavanja u direktnoj vezi sa esencijom današnih predviđanja. Od samog početka ukrajinske krize, dakle u februaru prošle godine, ukazao sam kako će destabilizacija Ukrajine rezultirati oružanim sukobom (šta se i dogodilo upravo u pretpostavljenom obličju). No, istovremeno sam nedvosmisleno ustvrdio da destabilizacija Ukrajine jeste u funkciji tada već projektovane/pripremljene bliskoistočne krize. Cilj kreatora krize „u ruskom dvorištu“ bio je onemogućavanje Moskve u sprečavanju velikog međumuslimanskog krvoprolića na Bliskom Istoku, generisanog od strane američke administracije.

Međutim, zapadni hegemoni svakako nisu kalkulisali sa maestralnim potezima Vladimira Velikog (kako sam Putina nazvao u jednom ranijem tekstu). Sporazumima sa Turskom, Iranom, pa i posljednjim sa Egiptom, ruski predsjednik postiže dva cilja:

- prvi, predupređuje bliskoistočno krvoproliće u onim zamišljenim razmjerama od Egipta do Irana, te sa Turskom i Iranom kao glavnim protivnicima,
- drugi, kroz projekat Turski tok (umjesto krvoprolića) čak stvara savezništvo bliskoistočnih zemalja i, time, dobru pretpostavku okončanja oružanih dejstava i haosa.

U istom periodu važan globalni „igrač“ Kina povlači megapoteze u vidu projekata „Put svile“ i „Kina + 16“, kakvi dodatno treba da stabilizuju instrumentalizovane krize. U ovakvoj konstalaciji snaga i odnosa, a šta preostaje idejnim kreatorima pomenutih monstruoznih planova? Ostaje im ono šta sam nagovijestio prošle godine – da destabilizacijom Balkana otvore „Treći front“ i na određeno vrijeme zaustave rusko-kineske projekte.

U daljem, da bi kvalitetnije shvatili potencijalnu ugroženost našeg predsjednika nužno je da proanaliziramo događanja oko jednog njegovog kolege – predsjednika Makedonije Đorđa Ivanova. Makedonija je dvije decenije bila slijepi poslušnik američke administracije. Dijelom je takvo ponašanje bilo iznuđeno američkom kontrolom nad islamističko-ekstremističkim organizacijama albanske provenijencije, ali i zbog sopstvenih unutrašnjih problema.

Predsjednik Ivanov je odlično prepoznao predstojeće globalne promjene i razvojne šanse kakve iz istih proizilaze. Posljednjih mjeseci vidan je zaokret u makedonskoj politici i sve izraženije „mjerkanja“ kineskog „Puta svile“ za čiju realizaciju je uspostavljanje Koridora 10 (od luke Pirej do Mađarske) preko makedonske teritorije od ključne važnosti. Pri tom Makedonija traži način skretanja „Turskog gasovoda“ od Grčke ka Srbiji, za tu zemlju potencijalnog izvora prosperiteta, ali i izvora teške ugroženosti (projekat je u konfrontaciji sa američkim interesima). Nedavni teroristički napad na policiju kod Lipkova može se smatrati „blagim upozorenjem“ predsjedniku Ivanovu povodom najave da će se odazvati Putinovom pozivu za prisustvovanjem na vojnoj paradi u Moskvi. Odlazak Ivanova u Moskvu i pored jasno izraženog protivljenja američke diplomatske mreže može se shvatiti kao „neposluh“, a za to slijedi „sankcija“. Samo krajnje naivni mogu povjerovati da jučerašnja događanja u Kumanovu nemaju veze sa odlukom Ivanova da se odazove Putinovom pozivu. Pri tom treba uobziriti da je od objavljivanja odluke predsjednika Ivanova oko putovanja u Moskvu do terorističkog napada u Kumanovu prošlo dovoljno vremena da se jedna ovakva akcija organizuje.

I sad, napokon, dolazimo do osnovne problematike ovog teksta. Pored Ivanova i Tomislava Nikolića, pozivu ruskog predsjednika odazvali su se i predsjedavajući Predsjedništva BiH-e Mladen Ivanić i predsjednik Srpske Milorad Dodik. I sam odaziv ovom skupu može se tumačiti kao „pljuska“ američkim hegemonima naviknutim da se „njihovo“ sluša bespogovorno. Međutim, posljednja dešavanja u Srpskoj, sa aspekta ugroženosti društva i institucija, mnogo su indikativnija od jednog izražavanja drčnosti njenog predsjednika (inače po tome prepoznatljivog).

Tu treba podsjetiti na nedavnu odluku entitetske vlade o pristupanju projektu „Turski gasovod“. U pitanju je sasvim očekivana odluka obzirom na dugogodišnju razvijenu saradnju Srpske i ruskih energetskih giganata. Sljedeći indikator jeste deklaracija SNSD-a o osamostaljenju Republike Srpske do 2018. godine. Taj akt ne treba grubo posmatrati kao krajni politički cilj, nego malo više kao SREDSTVO nametanja volje u odnosu na buduće promjene i procese na prostoru BiH-e. Milorad Dodik nema namjeru biti samo „nijemi posmatrač“ budućih političkih procesa i to je ovom deklaracijom jasno objelodanio. Kada ovu deklaraciju dovedemo u kontekst Dodikovog prisustva vojnoj paradi u Moskvi, valjda je razumljiva i skrivena poruka na čiju podršku i zaštitu računa Republika Srpska u domenu nametanja svoje volje po pitanjima budućih integracija Bosne i Hercegovine. Kad je priča oko „evro-ATLANTSKIH integracija“ BiH-e (čitaj: pristupanja u NATO) smatrana svršenim pitanjem, pojavljuju se političke odluke dijametralno suprotnog karaktera. Valjda je shvatljivo da takve odluke proizvode i reakcije poput terorističkog napada u Zvorniku.

Podatak sa kojim se u javnosti jako malo kalkuliše jeste ČINJENICA da je napad na zvorničku policiju uslijedio samo dan nakon što je SNSD usvojio pomenutu deklaraciju o nezavisnosti Srpske. Nadati se da će istraga pokazati da li su ova dva događaja u međusobnoj korelaciji, no, indicije za takve sumnje svakako postoje. Međutim, za ono o čemu govorim od samog događaja u Zvorniku mnogo više je indikativna REAKCIJA Srpske na ovaj teroristički čin. Govorim o akciji „Ruben“!

U javnosti su primjetne određene kritike po pitanjima zbog čega policija Srpske nije ovu akciju koordinirala sa drugim policijskim agencijama, pa zbog čega nije angažovala Sud i Tužilaštvo BiH-e i ino. Sve izrečeno u profesionalnom smislu je prihvatljivo, baš kao što je prihvatljivo i dokazivanje samostalne kapacitiranosti Srpske za ovako složene akcije. Recimo da su akcijom „Ruben“ razriješene i brojne špekulacije po pitanju zbog čega je Dragan Lukač postavljen za ministra policije. Ovom akcijom to je jasno prezentovano! No, kako kažu – dobiti jednu bitku ne znači i dobijanje „rata“. Tu svakako na prvom mjestu moramo otvoriti pitanje NAREDNOG POTEZA ekstremno-vehabističkih grupa rasprostranjenih širom Srpske, a kakve su samo dio više velikih organizacija globalnog nivoa!

Poučeni „makedonskim primjerom“ trebalo bi da razmišljamo o odgovoru ekstremista i po pitanju budućih meta napada i u odnosu na obim reakcije. Taško je proniknuti šta se dešava u svijesti grupa i pojedinaca instrumentalizovanih do mjere sposobnosti samoubilačkog djelovanja (o čemu sam govorio za Frontal.RS). No, moramo shvatiti da mete i oblike napada rijetko određuju sluđeni fanatici, nego to najčešće čine vrlo pragmatični i vrhunski obučeni visokopozicionirani „kadrovi“ ekstremističkih organizacija. U tom smislu treba percipirati mogućnost nekakvih budućih napada na osjetljive kategorije kao što su obdaništa, škole, javne ustanove ili naselja. Pomenuti „kadrovi“ jednostavno moraju uobziriti mogućnost jedne široke (čak građanske!) reakcije i ODMAZDE za kakvu nisu spremni. Ponovljeni napadi na policijske objekte i službenike takođe su vrlo upitni obzirom na manifestovanu reakciju u vidu akcije „Ruben“. Mogli bi ovako nabrajati u nedogled, no, postavimo sebi vrlo jednostavno pitanje – KOJA TO META MOŽE TEŠKO DESTABILIZOVATI REPUBLIKU SRPSKU?

Ovakvo pitanje postavio sam sebi i prilikom izrade prošlogodišnje opštebezbjednosne analize izvora ugrožavanja Srpske od nasilnog mijenjanja ustavno-političkog poretka i došao do identičnog odgovora. Pri tom treba dodati da današnja složenost problema je mnogo više izražena, nego je to bilo u februaru prošle godine. Znači, ma kakvo bilo naše lično mišljenje, jedno je nesporno – Predsjednik Republike je najviša pojedinačna funkcija Srpske, a Milorad Dodik je najviši politički autoritet! To ga svakako vrlo, vrlo visoko pozicionira na spisku meta potencijalnih budućih terorističkih napada!

Nadalje, u analizi indikatora ugroženosti predsjednika Dodika moramo uobziriti dvije dimenzije načina izvršenja (modus operandi) potencijalnog terorističkog napada:
- prva, kao klasičan teroristički napad organizovan od ekstremnih vehabita,
- druga, kao teroristički napad u okviru FID operacije organizovane od strane obavještajnih službi.

Prva varijanta sadrži sasvim razumljivo utemeljenje. Vehabiti, džihadisti, ili kako god da ih nazovemo, svoje aktivnosti nikada ne posmatraju kroz prizmu jednog akta ili činjenja, nego to u pravilu posmatraju kao rat, kao „put“, kao džihad (sveti rat)! Ukoliko su organizatori i akteri zvorničkog zločina za trenutak likovali, akcija „Ruben“ ih dovodi u poziciju nužnosti daljeg i težeg djelovanja, normalno, ukoliko nisu spremni priznati poraz. Teško da se takvom ishodu možemo nadati, tako da je neki novi i još brutalniji napad na institucije Republike Srpske poprilično izgledan. Sad, zbog čega je predsjednik Dodik upravo ta specifična meta kakva odgovara ciljevima džihadista? Tu prosto moramo uobziriti dva u terorističkim aktima uvijek prisutna cilja: širenje masovnog straha među populacijom napadnutog društva i željene političke promjene. Napadom na zvorničku policiju građanima Srpske je odaslana „poruka“ (uvijek prisutan element terorizma) da nisu sigurni ni oni što ih štite, tako da se ličnoj sigurnosti ne mogu ni nadati. Ukoliko bi vehabiti uspjeli ugroziti predsjednika Dodika, zar postoji moćnija poruka da niko u Srpskoj nije siguran. Nesporno je da bi sličan napad na parlament ili vladu Srpske proizveo slične efekte, no, tu moramo uobziriti Dodikovu političku sklonost da se pozicionira kao „najveći Baja“ (time drugi nisu tako „privlačni“ kao mete). Osim toga, napadom na druge institucije nije moguće proizvesti stepen destabilizacije Srpske u mjeri adekvatnoj napadu na njenog predsjednika.

Druga varijanta je mnogo opasnija, te istovremeno i prilično izvjesnija. FID operacije (Foreign Internal Defence), ili kako se kolokvijalno nazivaju “crne operacije”, počesto sadrže terorističke akte. Obavještajne službe za izvođenje ovakvih “crnih operacija” u principu koriste sopstvene agente-provokatore ubačene u terorističke organizacije ili ekstremiste iz struktura organizacije kakve uspiju zavrbovati. Najčešće je riječ o pojedincima iz nižih i srednjih upravljačkih nivoa organizacija. Ti agenti-provokatori ili zavrbovani ekstremisti u principu instrumentalizuju pojedinca ili manju grupu za izvršenje konkretnog terorističkog napada i to predstavljaju kao „naređenje vrha“ ekstremističke organizacije. Aktivirani članovi organizacije izvršavaju zadatak smatrajući da to čine u interesu svoje ideološke grupacije, a najčešće nikada ne doznaju kako su bili tek puke marionete u rukama CIA ili Mosad-a.

No, ova varijanta nas ponovo vraća na aktuelne geopolitičke procese. Uobzirivši prednje navedeno, treba dodati i jednu ocjenu kakvu zastupam posljednjih godinu i duže. Konkretno, ocjenjujem da će u narednom periodu doći do ponovnog direktnog američkog vojnog pozicioniranja na Balkanu. U tom kontekstu treba uobziriti i to da je američko direktno vojno angažovanje na bliskoistočnim sukobima u vrlo malom obimu i najčešće u formi plaćenika privatnih kompanija. Može se posumnjati da Angloamerikanci svoje snage „čuvaju“ za neka nova i buduća pozicioniranja. Pri tom treba istaći kako Balkan ne zahtjeva značajne vojne snage.

U ovom dijelu treba postaviti pitanje – na koji način Amerikanci (u stvari bolje je reći NATO trupe) mogu najjednostavnije doći na prostor Balkana. Tokom prošlogodišnjeg socijalnog bunta i destabilizacije ocijenio sam kako je instrumentalizovanu krizu vrlo jednostavno okarakterisati takvom da joj se subjekti bezbjednosti ne mogu adekvatno suprostaviti. Tada dva člana Predsjedništva BiH-e, preglasavanjem trećeg, mogu uputiti poziv Amerikancima i NATO trupama za pomoć radi uspostavljanja mira i reda. Amerikanci jednostavno akterima krize (pod njihovom kontrolom) nalože prestanak dejstava, a zadržavaju se do daljnjeg radi „očuvanja stabilnosti“. Makedonija vrlo brzo može očekivati ovakav slijed događaja i američko/NATO vojno pozicioniranje. Pri tom treba naznačiti kako je i instrumentalizovana kriza i vojno prisustvo u Makedoniji u funkciji sprečavanja pomenutih rusko-kineskih projekata. No, pitanje BiH-e je u ovom kontekstu mnogo indikativnije. Ukoliko Amerikanci i njihovi „evropski NATO jastrebovi“ izvedu istovremene destabilizacije BiH-e i Makedonije, uz vojno pozicioniranje, onda Srbija dolazi u poziciju TEŠKOG IZBORA. Na jednoj strani Srbiju je moguće usloviti raskidom sa kineskim i ruskim partnerima, te odustajanjem od svih zajedničkih projekata, ili u alternativi da se suoči sa novom destabilizacijom na svojim južnim teritorijama izazvanom od strane šiptarskih terorista. Faktički ponavlja se situacija iz 1995. godine, kao svojevrsna priprema onog iz 1999., ali ovoga puta mjerena u mjesecima.

Sad, dolazimo do logičnog pitanja – kakva je uloga Milorada Dodika u ovakvom scenariju? Milorad Dodik ima tu političku moć da se suprostavi instrumentalizovanim krizama i opisanim „mirovnim operacijama“. Pri tom treba naglasiti kako njegova moć nije samo vezana za političke odnose unutar BiH-e, nego i za dobre veze sa „Moskvom“. Dovoljno je npr. da neko (pogodite ko!) iz Republike Srpske uputi apel za pomoć Vladimiru Putinu ili Savjetu bezbjednosti UN-a. Takve opcije je jednostavno isključiti fizičkom eliminacijom „apelanta“. Doduše, tu treba uobziriti i mogućnost političke eliminacije Dodika pritvaranjem zbog krivičnih predmeta kakvih trenutno imamo više „komada“ u Tužilaštvu BiH-e, a da ne pominjem mogućnosti trovanja, fingiranja prirodne smrti, nezgoda i ino.

Na kraju, moguće je da ovakva predviđanja djeluju tendenciozno ili „nategnuto“, međutim, moram istaći kako ista ne baziram samo na opštim ocjenama. Uobzirio sam i konkretna znanja o svojevremenom planiranju atentata na Milorada Dodika sa kraja 2006. godine (kao tadašnjeg premijera), zatim o atentatu na pok. premijera Zorana Đinđića, te niza sličnih događaja iz naše nedavne prošlosti. Uz to uobzirio sam i profesionalnu ocjenu o tome da predsjednik Dodik ima vrlo loše obezbjeđenje, a političke potrebe za neprestanim kretanjem (kada je najizloženiji opasnosti). Zatim, uobzirio sam i njegove loše političke poteze poput npr. prisustva sastanku Trilateralne komisije. Ne može se „sjediti na dvije stolice“, odnosno istovremeno mešetariti sa dvije međusobno suprostavljene strane (Trilateralcima i Putinom). Uglavnom, znam da predsjednik ima popriličan broj savjetnika i „savjetnika“, no, moj pro bono savjet jeste da mnogo više povede računa o sopstvenoj bezbjednosti.