Dodik je fašistička sluga

Svakodnevno trpim grube napade zbog deklarisane borbe protiv režima Milorada Dodika. Žao mi je što unutar mog, srpskog, naroda dominira nakaradna svijest o sprezi kapitalizma i fašizma zbog koje nikako da se oslobodimo iz kandži nametnute nam stvarnosti.

Piše: Borislav Radovanović

Čovječanstvu je podastrta teška laž o tome kako je fašizam „pobijeđen“. Treba znati da je fašizam tek puki instrument hegemonije centara moći zapadnog kapitalizma i da će kao ideološko sredstvo postojati sve dok postoji i kapitalizam.

Danas je već opštepoznato da je Velika Britanija izazvala Prvi svjetski rat sa ciljem širenja moći i bogatstva kapitalističkih centara moći koji su tada dominirali ovom imperijom. No, manje je poznato i da je jedan od razloga proizvođenja ovog rata bio strah od socijalističke revolucije u srcu zapadnog hegemonizma.

Nimalo slučajno fatalne 1917. imamo dvije uzročno-posljedično povezane „revolucije“. Na jednoj strani centri moći Zapada finansiraju boljševičku revoluciju kao pretpostavku vještačkog stvaranja ljevičarskog totalitarizma. Sa druge strane iste godine Benito Musolini dolazi na platni spisak britanske obavještajne službe sa ciljem stvaranja embriona budućeg desničarskog totalitarizma.

U Italiji se u stvari dogodio svojevrstan eksperiment preko kog su zapadni centri moći nastojali spriječiti da sve jači ljevičarski pokret preuzme vlast u toj zemlji. Kad je Musolini pokazao koliko je fašizam djelotvoran protiv komunizma isti centi moći već 1922. godine započinju „Projekat Hitler“.

Ponovo uzimaju pod svoje jednog političkog marginalca, te ga finansiraju, instrumentalizuju i čak međunarodno promovišu kao „čuvara zapadne demokratije“, a sve sa ciljem proizvođenja novog svjetskog rata. Bez finansijske i svake druge pomoći i Hitler i Musolini bi ostali tek političke budaletine istorijski potpuno neinteresantne. No, milijarde dolara upumpane u njemačku vojnu industriju od strane Engleske banke, Vol strita i ino stvorile su nužne pretpostavke globalnog ideološkog suprotstavljanja desničarskog i ljevičarskog totalitarizma.

U svojoj esenciji ovaj novi svjetski rat baš kao i prethodni bazira se na strategiji divide et impera, odnosno na sukobljavanju germanskog i slavenskog naroda. Uostalom, kako geografski periferne nacije poput Britanaca ili Amerikanaca mogu vladati prostorom ogromne Evroazije ako ne kontinuiranim proizvođenjem ratova? Elem, ključno je znati da su isti centri moći, a posebice uobličeni u vidu kojekakvih Rokfelera ili Rotšilda, na svjetskim ratovima zgrnuli enormno bogatstvo. Zbog sopstvenog bogaćenja, te širenja moći i uticaja, moćnici Zapada su i proizveli ove ratove, baš kao i potonji Hladni rat.

Kapitalizam počiva na sukobima i krvoprolićima. Sa te pozicije moramo posmatrati i događanja sa početka 90-ih godina prošlog vijeka. Vodeći ideolog Zapada Zbignjev Bžežinski je decidan – Slaveni posjeduju ogromne teritorije i prirodna bogatstva i to im treba OTETI. I kako kapitalizam uvijek smišlja nove podvale i manipulacije ovoga puta nam fašizam plasiraju kroz termin „demokratija“. To šta je postkomunističkim društvima podvaljeno kao demokratija je puki fašizam i toga moramo biti svjesni.

Pritom, moramo znati da je bivša Jugoslavija postala opasnost po svjetski poredak skrojen u skladu sa interesima bogatih oligarhija kapitalizma. Dokazala je da se komunistička društva mogu demokratizovati do nivoa prihvatljivog razvijenim demokratskim društvima. Čin tog priznanja trebao je biti materijalizovan u vidu prijema SFRJ u Evropsku Uniju.

Elem, to jednostavno nije odgovaralo pomenutim kapitalističkim centrima moći jer isti počivaju na sukobima i podjelama, a nikako na integracijama. Zato je Jugoslavija onako brutalno uništena. Ostale postkomunističke države, kad su vidjele jugoslavenski „primjer“, jednostavno su se samopokorile, samokolonizovale. I sve svoje bogatstvo predale novom okupatoru.

U takvom geopolitičkom okruženju nastala je jedna Republika Srpska kao maleni simbol otpora globalnom pokoravanju. Međutim, slaba i ratom razorena Republika Srpska poratno je postala lak plijen zapadnih hegemona. Madlen Olbrajt je odabrala jednog političkog marginalca i smutljivca – Milorada Dodika, te ga na tenkovima NATO dovela na vlast kao marionetu. I nije problem što je tako pokorena Republika Srpska, nego što je isti taj Milorad Dodik zloupotrebljen za već tada planiranu agresiju na SRJ. Cilj zapadnih hegemona bio je jasan: od Jugoslavije ne smije ostati ni „J“. I taj cilj su ostvarili.

Moramo znati da je Republika Srpska nastala kao političko-pravni istrument srpskog naroda u BiH, baš kao i Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj, OČUVANJA JUGOSLAVIJE, naše zajedničke države. Kako je cilj zapadnih hegemona bio uništavanje Jugoslavije valjda je shvatljivo i zbog čega su onako brutalno razarane ove tvorevine prekodrinskih Srba. U tom pogledu ključno je znati da je protivpravno i nasilno razbijanje Jugoslavije akt fašizma u funkciji kapitalizma.

No, zapadni hegemoni nisu u potpunosti uništili Srpsku, kao šta je učinjeno sa Srpskom Krajinom, opet iz njihovih ličnih interesa, zarad političkih manipulacija. Zapadna hegemonija počiva na strategiji divide et impera, pa je tako shvatljivo da je BiH otrgnuta iz Jugoslavije, ali i da je istovremeno podijeljena na entitete, kantone i ko zna šta već. Važno je zapadnim hegemonima da BiH opstaje upravo ovakva kakva jeste. Zašto?

Ovde dolazimo do manipulativno i vještački stvorenih oblika samospoznaje. Svi znaju da u BiH žive Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Ključno pitanje kakvo u ovoj zemlji treba postaviti jeste: da li u BiH postoji VLADAJUĆA OLIGARHIJA i POTLAČENA KLASA? Postoji li u BiH uopšte svijest da živimo u najbrutalnijem obličju kapitalizma? Ko u ovoj zemlji, a bogami i u svijetu, postavlja ovakva pitanja?

Ne, takva pitanja se ne postavljaju. Ovde se decenijama zamlaćujemo nekakvim otcjepljenjima, unitarizacijama, trećim entitetima i štokakvim vještački i manipulativno nametnutim pitanjima. U sluludo skrojenoj stvarnosti građani nikako da se zapitaju kako žive, zašto su siromašni i obespravljeni, do kad ovako??? A to su sasvim racionalna pitanja od kakvih valja poći u pogledu samospoznaje.

To šta karakteriše današnju Bosnu i Hercegovinu nauka je davno objasnila kroz fenomen „narcizma malih razlika“, koji u principu vodi ka sljedećem fenomenu „animoziteta malih razlika“. No, valja znati da su ovdašnji i narcizmi i animoziteti vještački skrojeni. Valja znati da su u pitanju fašistička sredstva manipulacije sviješću. To je fašizam!

Raspirivati u BiH mržnju, nepovjerenje, strah i zablude nije nikakva „umotvorina“. Ovde to može činiti svaka bena, svaki zlonamjerni pojedinac. Kad to čine moćne oligarhije Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića onda imamo stvarnost ovakvu kakva jeste. Umjesto da građani Dodika, Izetbegovića i Čovića poimaju kao simbole oligarhije, buržoazije i surovog kapitalizma, gro ovdašnje populacije se sa takvima identifikuje. Vrlo malen krug građana shvata kako ovaj „trojac bez kormilara“ u svojoj esenciji materijalizuje fašizam u funkciji interesa kapitalističkih centara moći.

Na bazi čega zasnivam ovakve ocjene? Vrlo prosto: Dodik, Izetbegović, Čović i oko njih okupljena POVLAŠTENA KLASA u potpunosti provode interese centara moći zapadnog kapitalizma. Razorili su privredu, zadužili nas do nivoa robovanja niza budućih generacija, prirodne i ine resurse rasprodaju u bescjenje i ukupno nas gurnuli u neraskidive kandže ino hegemona. I onda su se jednostavno pridružili „udruženom pljačkaškom poduhvatu“ neviđenih razmjera. Građani moraju znati da je u ovoj nesrećnoj zemlji bukvalno sve podređeno bezobzirnoj pljački.

No, kako decenijama bezobzirno pljačkati, a da to građani ne spoznaju kao problem? Pa to nam svakodnevno prezentuju kreiranjem vještačkih podjela, sveopštim zastrašivanjem, bezobzirnim kršenjem prava, zakona i opštecivilizacijskih vrijednosti, manipulacijama sviješću. Čine upravo ono šta su svojevremeno činili i fašisti, odnosno materijalizuju nikad pobijeđeni fašizam.

Od koga Dodik „čuva“ Republiku Srpsku? Od Izetbegovića i Ćovića, odnosno od istih fašističkih sluga kakav je i sam. Identično tako Izetbegović od Dodika i Čovića „čuva“ Bosnu i Hercegovinu, dok Čović „čuva“ Hrvate od Izetbegovića i Dodika. To šta njih trojica svakodnevno čine je hrpa budalaština, no činjenica je da su budaletine vrlo podložne fašizmu i sličnim totalitarnim ideologijama.

Znači, borba protiv fašizma u konkretnome i na prvom koraku podrazumijeva svijest građana da živimo u brutalnom kapitalizmu. Esencijalna podjela u ovoj zemlji MORA biti na odnarođenu oligarhiju i obespravljenu sirotinju. Svako svrstavanje građana u etničke, vjerske i ine ideološke „torove“ jeste puki fašizam u funkciji interesa POVLAŠTENE KLASE. To je postulat koji siromašni i obespravljeni građani ove zemlje moraju usvojiti ukoliko teže kao boljem i pravednijem društvu, ka budućnosti.

Ogromna energija populacije u ovoj zemlji usmjerena je u potpuno sulude i vještački kreirane narcizme i animozitete. Kad bi samo djelić te energije bio usmjeren protiv vladajuće oligarhije mi bi za kratko vrijeme izgradili DRUŠTVO zasnovano na zdravim osnovama. Za to imamo i više nego dobre geografske i prirodne osnove. Dovoljno je da građani shvate kako je funkcija države obezbjeđivanje vladavine prava, bezbjednosti i resursa. Država koja nije sposobna uspostaviti pravni poredak, zaštititi građane i resurse i nije država.

U tom pogledu BiH je daleko od države, odnosno ovde državu tek treba stvoriti. No, Dodik, Izetbegović i Čović je zasigurno neće stvarati jer je to protivno njihovim ličnim interesima, baš kao i interesima njihovih kapitalističkih gospodara koji su ih ovde ustoličili, koji ih nasilno i vještački održavaju u poziciji. Građani ove nesrećne zemlje jednom MORAJU shvatiti da žive u zemlji kakva čak globalno simboliše najgori mogući pojavni oblik kapitalizma i sa tim povezanim oblikom brutalnog fašizma. Kad to shvate neće se identifikovati da ovdašnjom kvazielitom, nego će se USPROTIVITI, suprotstaviti i početi odnose graditi na zdravim osnovama.

Za kraj da nešto zakapijamo: da ga zapadni centri moći nisu svojevremeno uzeli pod svoje i ustoličili kao marionetu Milorad Dodik bi ostao politički marginalac, baš kao što se svojevremeno dogodilo sa Musolinijem i Hitlerom. Sa druge strane Bakir Izetbegović samo baštini "lik i djelo" svog oca Alije koji bi bez uticaja istih centara moći jednako ostao vjerski sektaš i disident. Čović pak baštini nasljeđe još jednog disidenta - Franje Tuđmana, za kog podjednako znamo da je tek produkt fašizma i kapitalizma. Ja se sa takvima ne mogu identifikovati i zato se protiv njih ovako javno borim... kao antifašista.