Ovo nije moja Republika Srpska

Zamislite kako je poštenom čovjeku, osvjedočenom borcu za pravo i pravdu, rodoljubu i ratnom veteranu, stati pred sudiju i izgovoriti jedino šta mu je jedino dozvoljeno: „Nisam kriv!“. Pritom unutrašnjost čovjekova bukvalno vrišti: „Ovo više nije moja Republika Srpska!“.

Piše: Borislav Radovanović

Posljednjih 25 godina života, dakle više od polovine, proveo sam u vojno-policijskim strukturama Republike Srpske. Pripadam generacijama koje svoje zanimanje nisu same izabrale, nego im je to nesrećni rat nametnuo.

Kad ovim generacijama postavite pitanje zanimanja uvijek vam utemeljeno mogu odgovoriti – ČUVARI REPUBLIKE SRPSKE! Pritom valja znati da očuvanje Republike Srpske u širem smislu predstavlja model življenja, način kolektivnog bitisanja. No, dođe trenutak u kom se moramo zapitati: šta je nama Srpska?

Znači, polovinu svog života posvetite stvaranju nekog društva, države, entiteta ili kako god, a onda vas pozovu pred sud i traže da izgovorite samo dvije riječi: kriv sam ili nisam kriv. Može li se čovjekov život rastumačiti kroz samo dvije riječi i to riječi tako teške i sumorne.

Jesam, mnogo sam skrivio (!), zato što se nisam više trudio da ovo društvo bude bolje, da i moja djeca u njemu mogu živjeti na način dostojan čovjeka. Spram svoje i sve druge djece Republike Srpske KRIV SAM jer se nisam trudio još više da im obezbijedim kvalitetnije uslove odrastanja, bolje pretpostavke sazrijevanja.

Mogu se zavaravati činjenicom da sam za ovo društvo učinio mnogo više od drugih, da sam nebrojeno puta ugrožavao vlastiti život, da sam se napatio. Mogao bih ovde u nedogled nabrajati monstruozne ubojice koje sam uklonio sa slobode, desetine organizovanih kriminalnih grupa koje sam bukvalno razbio, drogu koju sam oduzeo, najopasnije kriminalce koje sam pohapsio. Jeste u pitanju impozantna i krajnje nesvakidašnja priča, ali na kraju se moram suočiti sa činjenicom – sve su to periferne društvene opasnosti.

Ono šta je esencijalni problem Republike Srpske jeste DRŽAVNI ili INSTITUCIONALNI ORGANIZOVANI KRIMINAL. Institucije Republike Srpske teško su kriminalizovane od vrha na dolje.

Sad, mogao bih i na tom planu u „svoju odbranu“ izdvojiti činjenicu  da sam aktuelnom režimu prije punih deset godina jasno rekao da predstavljaju klasičnu kriminalnu organizaciju, jednu veliku grupu bandita. Deset godina traje rat (rat je prikladna riječ) između mene i kriminalizovanih baraba ovog režima. Manje-više javnosti je poznato kroz kakav pakao smo porodica i ja prošli zbog mog takvog profesionalnog stava i opredjeljenja, pa ne bih to obde ponavljao.

Elem, i pored svega smatram da sam se trebao više truditi, boriti, suočavati sa istinom. Zašto? Pa naprosto u pitanju je budućnost moje djece. Zar da mi djeca budu klasično roblje kojekakvih „moćnika“, a u stvari tek bandita i šljama? Protiv toga i takvih sam se trebao boriti više, jače i bezrezervno! Zato sam KRIV!

To što sam se u odnosu na nekakvu loše skalabudženu optužnicu izjasnio da nisam kriv u stvari ne znači ništa. Još kako sam kriv i posljedice moje krivice trpiće moje potomstvo! Kriv sam jer će se za koju godinu i moj prvenac naći u sličnoj situaciji da mu sude zato što sam ga vaspitao u duhu časti, poštenja, čovjekoljublja. Već danas je došao trenutak da sude onima koji teže svakom boljitku i napretku, pravdi i pravu, a šta će tek biti za koju godinu sa ovakvim trendovima.

Za desetak godina ovaj režim će one čestite i poštene streljati po trgovima i to za primjer drugima!

To je naličje Republike Srpske protiv kog se moramo boriti bez obzira na emocije, na složenost trenutka, na nekakve okolnosti koje ukazuju drugačije. Zar je rješenje da roditelji sinu narkomanu kupuju drogu, kako ovaj ne bi krao? Zar da čuvamo Republiku Srpsku za sinove tajkuna, dezertera, ratnih profitera i sličnog šljama? Treba li nam Srpska u kojoj će poštene suditi, a lopužama se klanjati? U kojoj će radišni gladovati, a muljatori se razmetati?

Protiv takve stvarnosti se moramo boriti svakodnevno, istrajno, beskompromisno... Nije dovoljno reći: „Nisam kriv!“ i tako se zavaravati u nedogled. Eto ja sam kriv i to javno priznajem. Kriv sam za svako „okretanje glave“ od istine, od objektivne stvarnosti kakva bukvalno vrišti na uzbunu. Vrišti odavno!

Bez obzira što sam deklarisani neprijatelj ovakve stvarnosti i predugo, bez obzira na stotine teških okršaja sa „režimljijama“ i kojekakvim samoproklamovanim voždovima, bez obzira na sve pozitivno šta sam učinio. Opet sam kriv jer sam mogao, MORAO učiniti više.

Zato ubuduće od mene ova zemlja ili kako god da je definišemo može očekivati borbu, borbu i samo borbu. Ovakvu Srpsku više nemam namjeru trpiti. Pa nije Republika Srpska ničiji privatni feud, ničija prčija da sa njom radi šta mu volja.

Zarad budućnosti svoje djece, naše djece, ovim putem dajem javno obećanje da se nikad neću pomiriti sa ovakvom stvarnošću, da ću se protiv ovakvog kvazidruštva boriti do zadnjeg atoma snage. Svjestan sam da prve korake ove borbe započinjem u „betonskim cipelama“, no, kako god, te korake moram načiniti. Zbog svoje djece...

ZAJEDNO SMO JAČI!!!