Ekonomska politika Gazda Sulje

Vjerovali ili ne: u Republici Srpskoj postoji poslodavac koji radnicima isplaćuje plate i prije negoli je do kraja zarade. Silne „umotvorine“ ekonomskih kvazistručnjaka padaju u vodu pred primjerom Sulejmana Zenkovića, vlasnika prodavnice u Donjoj Ljubiji.

Piše: Borislav Radovanović

Kritikovati ekonomsko-socijalnu situaciju u Republici Srpskoj postaje sve manje izazovno. Bukvalno na svakom koraku imamo negativne primjere i možemo ih nabrajati do besmisla.

Zato sam se opredijelio za „kritiku“ u vidu predstavljanja jednog svakako zanimljivog i pozitivnog primjera poslovanja. Ono šta javnosti želim predstaviti znam neposredno jer je u pitanju poslodavac moje supruge Vesne.

Prema Zakonu o radu poslodavac je dužan radniku isplatiti platu najkasnije do 20-og u mjesecu, ali za prethodni mjesec. Primjera radi moj poslodavac, MUP RS, svakog mjeseca krši ovu zakonsku odredbu i kasni sa platama. Kad policija krši zakon, a čemu da se nadamo u odnosu na ostatak društva?

No, Sulejman Zenković, od milja Suljo, praktikuje da sve obaveze izmiri najkasnije do prvog u mjesecu. Tako moja supruga platu prima dva-tri, a ponekad i sedam, dana prije kraja mjeseca. Po primitku plate Vesna mora doraditi ono šta joj je poslodavac već isplatio. Da li sličnih primjera ima negdje drugdje volio bih doznati, no, ovaj naš je najvjerojatnije jedinstven i u Srpskoj i u regionu.

Elem, u slučaju Gazda Sulje nisu samo plate radnika ono po čemu je ovaj poslodavac zanimljiv primjer. Kad je prije nekoliko godina odlučio u svom mjestu otvoriti prodavnicu Sulejman Zenković je prvo izveo svojevrstan „eksperiment“. Donio je odluku da pokuša poslovati tako što će ispoštovati baš sve propise i obaveze, pa tek ako u tome uspije da nastavi raditi. I njegov „eksperiment“ je uspio!

Van svake sumnje, a to se može vrlo lako provjeriti, Sulejman Zenković posluje pozitivno. To, doduše, znači da nakon izmirivanja svih obaveza njemu preostaje tek jedna plata veličine nekog prosjeka. Ovakvo poslovanje ne donosi blagostanje ili bogatstvo, no to ovom primjernom poslodavcu nije ni bio cilj. Kako rekoh, njegova zamisao bila je da provjeri da li je poprilično skromnom investicijom moguće započeti legitimno poslovanje sa pozitivnim bilansom. U tome je uspio, odnosno egzaktno je provjerio svoju zamisao.

Sad, da li će Gazda Suljo širiti poslovanje i time izvore prihoda, da li će na istim principima otvoriti još jednu ili deset prodavnica, pitanja su kakva građani Ljubije i okruženja sve češće postavljaju. Građane to sasvim razumljivo interesuje zbog niskih cijena i dobre kvalitete robe, kakve imaju u ovoj prodavnici. Međutim, tim pitanjima trebalo bi da se pozabavi i šira društvena zajednica.

Ipak, vratimo se odnosu poslodavac-radnik kakav je u slučaju Gazda Sulje krajnje zanimljiv. Naime, nedavno je kod knjigovođe provjeravao mogućnost da radnicama poveća platu za 100 maraka i tako doznao kako to podrazumijeva i dodatnih 62 marke obaveza. Tu se Sulejman suočio sa jednim od ključnih problema ekonomskog funkcionisanja Republike Srpske. Jednostavno, nametnute obaveze su prevelike!

Vjerujem da mnogi poslodavci u Srpskoj razmišljaju slično našem Gazda Sulji i da bi rado svoje radnike dodatno nagradili. I to po zdravoj logici da se nagrađeni radnik više trudi, da bolje radi. No, činjenica je da se država u tom pogledu ponaša krajnje neprimjereno, neracionalno i dugoročno neodrživo. Umjesto da podstiče poslovanje, rad, zapošljavanje i socijalni ambijent Republika Srpska ponaša se upravo suprotno. To je činjenica!

Znači, da prednje rezimiramo: u Republici Srpskoj moguće je pozitivno poslovati i pored svih prepreka i problema sistemske prirode. Istovremeno valja naglasiti da je zdrave interese poslodavaca i radnika moguće objediniti i uravnotežiti. Ključni problem jeste ponašanje vlasti koja iz samo njoj znanih interesa i motiva neće da umanji namete zarad poboljšanja životnih prilika radnika.

Svakodnevno nas „stručnjaci“ sluđuju ovakvim ili onakvim tumačenjima i sve to postalo je poprilično degutantno. Stvar je vrlo jednostavna: aktuelna vlast Srpske treba da smanji enormnu rastrošnost i tako umanjiti budžetske zahtjeve prema poslodavcima, a na drugoj strani da zaštititi prava radnika. Eto, naveo sam konkretan primjer kad poslodavac ima zdrav i pošten odnos prema radnicima, kad njihov rad želi dodatno nagraditi, a u tome ga sprečava nakaradna vlast još nakaradnijom „ekonomskom politikom“. To je „politika“ protiv kakve se borim!