Ne dam vam sinove!!!

Svakodnevno me napadaju zbog deklarisanog protivljenja nakaradnim politikama Dodika, Izetbegovića i Čovića, uz uvijek prisutno pitanje – ZAŠTO? Odgovor je vrlo jednostavan: neću da moji sinovi stradaju u nekom novom ludilu.

Piše: Borislav Radovanović

Svaki roditelj nastoji svojoj djeci osigurati što bolju budućnost i u tom pogledu ne razlikujem se od drugih. No, kako to postići u zemlji gdje budućnost kroje hoštapleri, lopovi i bitange poput Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića? Stvarnost koju ovaj „trojac bez kormilara“ kreira neće izroditi ničim dobrim i to je nakon dvije decenije njihovih „umotvorina“ valjda svima jasno.

Svjestan ove činjenice odlučno se protivim njihovim politikama (bolje reći politici) uz svijest da je to bolje činiti danas, nego čekati da proizvedu haos koji će moje sinove uvući u stradanja kakva našu porodicu prate iz generacije u generaciju. Nasljeđe mojih sinova je takvo da NIKAD ne požele učestvovati u kakvom ratu ili sukobu, a ponajmanje zbog nakaradnih politika.

O kakvom „nasljeđu“ govorim? Počeću od sebe, njihovog oca. Najljepše godine svoje mladosti proveo sam u pogrešnom ratu. Zašto pogrešnom? Sa današnje distance i stečenog iskustva smatram da je svaki rat pogrešan. Rat je društvena pojava u kojoj dominiraju patnje, zločini, nesreće, strahovi, bijeda... Sve ono šta ljudi ne bi trebalo da proživljavaju.

Zbog tog našeg posljednjeg rata moji sinovi nikada nisu upoznali djeda Dušana. Stradao je u zločinačkoj „Oluji“ 1995. i evo 22 godine čekamo da ga dostojno sahranimo. Zamislite, za koji dan navršava se 22 godine naše borbe sa hrvatskim vlastima da nam predaju njegove zemne ostatke. I tek prije nekih dva mjeseca „udostojili“ su se uslišiti naše molitve. Sad čekamo okončanje procedure u BiH. Po Dodiku njegov „saveznik“ Dragan Čović brine za srpske interese bolje od ovdašnje opozicije. Pitam: zna li neko da je Čović ikad bar šturom izjavom kritikovao hrvatske vlasti zbog prikrivanja zločina nad Srbima ili zbog otvorenog negiranja zločina?

No, idemo dalje. Pradjed mojih sinova, Jovo, kao partizan je dva puta ranjavan u prsa. Život je proveo kao ratni invalid. I „dobro“ je prošao u odnosu na pradjedove mojih sinova. Pradjedove Milu i Radu ustaše su kao civile ubile na samom početku rata i njihova tijela nikada nisu pronađena. I sa majčine strane sinovi mi nose nasljeđe pradjeda partizana Uroša, u našem kraju iznimno poštovanog čovjeka

Dolazimo i do čukundjeda Marka koji je prema porodičnim saznanjima u nekakav rat otišao još 1912. godine. Punih sedam godina niko o njemu nije znao ništa dok se nije vratio kao oslobodilac. Taj je protutnjao Francuskom, Grčkom, Albanijom i svim onim putašestvijima srpskih dobrovoljaca.

I tu stižemo do ključnog problema. Tek ponešto znam o precima moje djece iz ranijeg perioda. Zašto? Pa ovde svako malo dođe do kakvog rata u kom nam preci postradaju, zapisi bivaju uništeni, a svaki okupator nameće svoju „istoriju“.

Eto, pokušao sam ukratko objasniti nasljeđe svojih sinova i zbog čega se bojim da bi i njih mogla pratiti slična „sudbina“. Smatram da smo kao porodica platili preskupu cijenu kojekakvih ratova i svakim svojim atomom boriću se da buduće generacije ne doživljavaju nesreće predaka. Zato promovišem pomirenje među narodima, toleranciju, prihvatanje opštecivilizacijskih vrijednosti i ino. Nisam ja ničiji plaćenik, kako me sve češće kvalifikuju, nego tek zabrinuti roditelj.

Moj prvenac Duško (ime dobio po nadimku djeda kog nikad nije upoznao) kao osnovac bio je Vukovac, đak generacije i najbolji učenik svoje škole. U srednjoj školi je zadržao nivo uspjeha i već sad se u njemu nazire budući pravnik, gospodin i dobar čovjek. Imam i mezimicu Zoranu, koja u stopu prati uspjehe starijeg brata i želi da postane naučnica. Zatim slijedi još jedan sin – Dragoja, u okruženju već prepoznatljivo „čudo od djeteta“. Sad će u treći razred osnovne škole, a zna glavne gradove gotovo svih država u svijetu, pa čak i zastave. Taj engleski govori u rečenicama iako ga tek ove godine počinje učiti, poznaje četiri-pet pisama, zaprepaštava poznavanjem istorije, sa računarskim tehnologijama bukvalno se poigrava... Fascinantno je da njemu sticanje znanja nekako dođe kao igra, zabava.

I šta da poželim svojoj djeci (?), osim mira. Živimo skromno, baš kao i većina ovdašnje populacije, ali to nije prepreka da mi djeca dobiju potrebno obrazovanje i ostvare svoje ambicije. Sve životne prepreke ćemo nekako savladati, ali kako se suočiti sa konstantnim krizama, sukobima, destabilizacijama i sličnim uzročnicima budućih ratova? Neću da moja djeca, posebno moji sinovi, učestvuju u bilokakvim nasilnim konfliktima. Neću da ratuju! Da stradavaju kao njihovi preci! Zar je to tako teško shvatiti?

Šta danas imamo od onoga šta su svojevremeno zagovarali Milošević, Karadžić, Tuđman ili Alija Izetbegović? Šta su nam njihove „politike“ donijele? Danas gledamo kako Dodik, Izetbegović Junior i Čović promovišu jednako sulude politike, kako šire strah i nepovjerenje, kako izazivaju konflikte i krvoprolića. Srećom po sve nas ovaj „trojac bez kormilara“ nema pristup oružju, a već sutra bi bez imalo premišljanja izazvali novi rat. I to zbog svojih ličnih interesa, kakvi sa narodima i građanima nemaju ama baš nikakve veze.

No, do kad strahovati od opasnosti da će svjetski moćnici Dodiku, Izetbegoviću i Čoviću omogućiti pristup oružju i to opet zbog nekih svojih interesa? Nema tu nikakve „velike filozofije“ – nakaradnim politikama treba se otvoreno suprotstaviti. Ne sutra, ili za godinu, nego danas, odmah. I ja to svakodnevno činim, a nadam se da su nakon ovog teksta moji motivi javnosti bar malo jasniji.